REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-402/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužitelja Centra za restrukturiranje i prodaju, OIB: 38083028711 sa sjedištem u [adresa], zastupanog po ravnatelju MB, protiv tuženika BUP d.o.o. u stečaju, OIB: 52397973635 sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Mladenu Gajskom, odvjetniku u Zagrebu, Zrinjevac 17/II, radi utvrđenja osporene tražbine, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 31. srpnja 2025., u prisutnosti tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, 18. kolovoza 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Centra za restrukturiranje i prodaju koji glasi:

„Utvrđuje se da je osnovana tražbina tužitelja-stečajnog vjerovnika Centar za restrukturiranje i prodaju, [adresa], OIB: 38083028711, prema tuženiku-stečajnom dužniku BUP d.o.o. u stečaju, [adresa], OIB: 52397973635 u iznosu od 8.190.101,68 HRK/1.087.013,29 EUR (fiksni tečaj konverzije 1 EUR=7.53450 HRK) kao tražbina drugog višeg isplatnog reda“.

i

r i j e š i o  j e

I Odbija se prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda

II Nalaže se tužitelju Centru za restrukturiranje i prodaju da tuženiku BUP d.o.o. u stečaju naknadi trošak parničnog postupka u visini od 27.224,25 EUR u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 27. veljače 2008. podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 9. listopada 1998. zaključio ugovor o zakupu kojim je tuženik preuzeo na korištenje poslovni prostor i opremu bivše Istarske pivovare neidentificiranog vlasništva s ciljem organiziranja proizvodnje pive. Na temelju tog ugovora tuženik je uredno podmirivao zakupninu koja je utvrđena na temelju članka 5. ugovora o zakupu u visini dvostrukog iznosa amortizacije obračunate sukladno poslovnim knjigama i inventurnim listama sastavljenih 1. srpnja 1993. prilikom zatvaranja pogona likvidirane bivše Istarske pivovare. U članku 5. stavak 2. ugovora o zakupu utvrđeno je da ta zakupnina iznosi 1.152.096,00 HRK, a da će iznos u narednim periodima usklađivati s iznosom obračunate amortizacije te da će se amortizacija obračunavati godišnje prilikom sastavljanja godišnjeg računa za proteklu poslovnu godinu i da dospijeva na plaćanje u roku od 15 dana od dana sastavljanja završnog računa. Tuženik je plaćao zakupninu sve do početka 2005. kada je prestao plaćanjem te nije platio zakupninu za 2005. i 2006. u iznosu od 2.304.192,00 HRK.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 21. travnja 2008. u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Tvrdi da prema ugovoru o zakupu nema dugovanja prema tužitelju već da je dosadašnjim isplatama zakupnine preplatio svoje obveze.

3. Podnescima od 23. travnja 2008. tužitelj je povisio tužbeni zahtjev za iznos zakupnine za 2007., tako da potražuje iznos od 1.152.096,00 HRK sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. travnja 2008. do isplate. Usmeno na zapisnik od 11. lipnja 2008. dopuštena je preinaka tužbe, bez obzira na protivljenje tuženika. Temelj za to je članak 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., dalje u tekstu: ZPP) jer je u konkretnom slučaju takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama. Podneskom od 3. prosinca 2009. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev, i to u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu.

4. Ovaj sud je presudom, poslovni broj: P-80/2009-40 od 16. prosinca 2009. odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom zakupnine u iznosu od 1.152.096,00 HRK s zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. travnja 2006. pa do isplate i iznos od 1.152.096,00 HRK s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. travnja 2007. te parnični trošak (točka I izreke) Točkom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom zakupnine u visini od 1.152.096,00 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. travnja 2008. pa do isplate. Točkom III izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 198.434,91 HRK u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijeli zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

5. Odlučujući o žalbu tužitelja protiv presude ovog suda od 16. prosinca 2009., Županijski sud u Puli-Pola je presudom, poslovni broj: Gž-1479/2011-4 od 2. prosinca 2013. istu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

6. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem, poslovni broj: Rev-3788/2019-4 od 6. veljače 2024., a povodom revizije tužitelja, ukinuo presudu Županijskog suda u Puli-Pola, Gž-1479/2011-4 od 2. prosinca 2013. i presudu ovog suda, poslovni broj: P-80/2009-40 od 16. prosinca 2009. i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6.1. Iz obrazloženja rješenja revizijskog suda slijedi da je trebalo s više pozornosti cijeniti od kakvog je značenja činjenica da je tuženik od 1999. pa do 2004. uredno plaćao iznos od 1.152.096,00 HRK na ime zakupa, odnosno da je početni iznos zakupa u prvoj godini bio identičan onome iznosu zakupa od 2004., ako nije bilo suglasnosti i stvarne volje stranaka za izmjenom članka V. ugovora o zakupu i od kakvog je utjecaja na tvrdnju tužitelja da je taj iznos trebao važiti i za razdoblje od 2005. pa do 2007., a imajući u vidu sadržaj pisane izjave zakonskog zastupnika tužitelja od 6. rujna 2022., prema kojoj „sukladno s ugovorom o zakupu članak V i odlukom direktora BUP-a Fondu plaća godišnji iznos najamnine od 1.152.096,00 HRK, polazeći od činjenice da bi obračun amortizacije iz godine u godinu bio sve manju budući da su to ista osnovna sredstva kojima se ne povećava vrijednost već se ona godišnje otpisuju primjenom linearne metode amortizacije sukladno odredbama Pravilnika o amortizaciji“.

7. U ponovljenom postupku, po prijedlogu tužitelja saslušan je svjedok MBT te su ponovljeni i svi ostali razlozi koji su bili sadržani u ranijoj presudi. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

8. Podneskom od 22. travnja 2024. tužitelj je naveo da je dopunskim rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu, poslovni broj: St-193/2015-421 od 8. travnja 2024. dopunjeno rješenje tog suda, poslovni broj: St-193/2015-38 od 27. lipnja 2016. u točki I.B) točka 1. tako da je vjerovnik upućen na parnicu radi utvrđenja osporene tražbine drugog višeg isplatnog reda u visini od 8.190.101,68 HRK. Stoga je podnio prijedlog za nastavak ove parnice radi utvrđenja osporene tražbine i to za iznos od 8.190.101,68 HRK/1.087.013,29 EUR koji se sastoji od glavnice u visini od 3.456.288,00 HRK/488.728,25 EUR i kamata u iznosu od 4.733.813,68 HRK/628.285,05 EUR.

9. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: ugovor o zakupu od 9. listopada 1998. (list spisa 3-4), izvješće o obavljenoj reviziji financijskih izvješća za 2000. BUP d.o.o. [adresa] od svibnja 2001. (list spisa 16-80), dopis BUP d.o.o. od 6. rujna 2002. (list spisa 81), saslušao svjedoke TB i MBT te proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku Đurđi Dušić.

10. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja kao zakupodavac i tuženik kao zakupnik sklopili ugovor o zakupu od 9. listopada 1998. U članku I. tog ugovora je navedeno da je tuženik kao zakupnik preuzeo na korištenje poslovni prostor i opremu bivše Istarske pivovare neidentificiranog vlasništva, s ciljem organizacije i proizvodnje piva. U istom članku se navodi da poslovni prostor i oprema bivše Istarske pivovare sa strukturom ulaganja od nastanka imovine do 1. srpnja 1993., kao i oprema zakupnika (tuženika) unesena nakon 1. srpnja 1993. čini tehnološku cjelinu koja zajednički omogućuje obavljanje djelatnosti.

11.1 U članku V. ugovora sadržane su odredbe koje se odnose na visinu zakupnine. Prema toj odredbi stranke su utvrdile visinu godišnje zakupnine u visini dvostrukog iznosa amortizacije obračunate sukladno poslovnim knjigama i inventurnim listama sastavljenih 1. srpnja 1993. prilikom zatvaranja pogona likvidirane bivše Istarske pivovare. Stranke su utvrdile visinu zakupnine za 1998. u iznosu od 1.152.096,00 HRK te prema toj ugovornoj odredbi navedeni će iznos usklađivati s iznosom obračunate amortizacije. Zakupnina će se obračunavati godišnje prilikom sastavljanja godišnjeg računa za proteklu godinu, a dospijeva na plaćanje u roku od 15 dana od dana sastavljanja završnog računa.

11.2 Nije sporno da je tuženik platio svu zakupninu do 1. siječnja 2005., a koja za 2004. je iznosila 1.152.096,00 HRK. Također nije sporno da tuženik počevši od 1. siječnja 2005. nije platio ništa s osnova zakupnine.

12. Međutim, sporna je visina zakupnine zatim je li predmetni ugovor u odnosu na visinu zakupnine izmijenjen usmenim putem te da li se radi o stjecanju bez osnove.

13. Radi utvrđivanja postojanja tuženikove obveze na plaćanje zakupnine od tužitelja je zatraženo da dostavi dokumentaciju na kojoj se temelji obračun amortizacije, i to upravo ona dokumentacija koja se navodi u članku V. ugovora o zakupu – poslovne knjige i inventurne liste sastavljene 1. srpnja 1993. prilikom zatvaranja pogona likvidirane bivše Istarske pivovare.

14. Tužitelj je u podnesku od 21. srpnja 2008. naveo da nema u posjedu inventurne liste, već da traženu dokumentaciju ima u posjedu tuženik, navodeći da je tuženiku svojim poslovnim knjigama vodio opremu bivše Istarske pivovare. Kao dokaz tim svojim tvrdnjama tuženik je dostavio izvješće o obavljenoj reviziji financijskih izvješća za 2000. za tuženika. Tuženik je u podnesku od 2. listopada 2008. naveo da ne posjeduje zatraženu dokumentaciju poslovne knjige i inventurne liste bivše Istarske pivovare.

15. Do zaključenja glavne rasprave niti jedna od stranaka nije dostavila dokumentaciju koja se navodi u članku V. ugovora o zakupu, i to poslovne knjige i inventurne liste sastavljene 1. srpnja 1993. bivše Istarske pivovare. Slijedom toga je sud temeljio odluku na raspoloživoj dokumentaciji u spisu, a poglavito na sadržaju ugovora o zakupu od 9. listopada 1998., financijskog izvješća tuženika za 2000. te izvješća revizora o visini ulaganja u bivšu Istarsku pivovaru za 1996., a koje je izvješće pribavila vještakinja Đurđa Dušić.

16. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Đurđi Dušić koja je dostavila nalaz i mišljenje u pismenom obliku (list 102-111 spisa), a svoj je nalaz i mišljenje i usmeno izložila na glavnoj raspravi (list 198-199 spisa). Sud prihvaća provedeno vještačenje po vještakinji Đurđi Dušić s obzirom na to da je vještačenje provedeno objektivno i stručno te je vještakinja u svom pismenom i usmenom dijelu raspravila sva sporna pitanja koja su se pojavila u ovom postupku, a koja su vezana za utvrđivanje visine amortizacije odnosno zakupnine. U svom uvodnom dijelu vještakinja je izložila na čemu je temeljila svoje nalaze, i iz njezinog nalaza proizlazi da joj nije bilo moguće izvršiti provjeru koja je imovina predmet zakupa i visinu obračunate amortizacije, budući da nije raspolagala za to potrebnom dokumentacijom. Vještakinja je navela da je iz izvješća revizora o visini ulaganja u bivšu Istarsku pivovaru; do 1996. utvrdila vrijednost dugotrajne imovine na dan 30. lipnja 1993., a koja odgovara nabavnoj vrijednosti dugotrajne imovine, i koja je utvrđena u visini od 20.032.881.000 DIN. Iz nalaza nadalje proizlazi da je amortizirana – otpisana vrijednost dugotrajne imovine iznosila 12.756.237.000 DIN, što dalje znači da neamortizirana vrijednost dugotrajne imovine iznosila 7.276.644.000 DIN, u koju je imovinu obuhvaćeno i zemljište u vrijednosti od 13.693.000 DIN koje se ne amortizira. Prema nalazu vještaka neamortizirana vrijednost bez zemljišta je iznosila 7.162.951.000 DIN odnosno 7.162.951,00 HRK. Prema tome u budućim razdobljima amortizacija može obračunati samo do visine neamortizirane vrijednosti imovine koja je na dan 1. srpnja 1993. iznosila 7.162.951,00 HRK. Vještakinja je prema dostupnim podacima obračunala amortizaciju za razdoblje od 1. srpnja 1993. do 31. prosinca 2004. u visini 12.672.185,75 HRK tj. u većem iznosu od 5.510.234,78 HRK od neamortizirane vrijednosti imovine. Budući da je za razdoblje od 1. srpnja 1993. do 31. prosinca 2007. obračunata amortizacija u znatno većem iznosu prema navodima vještakinje postoji mogućnost da je amortizacija obračunata po većim stopama od minimalne. Vještakinja je u svom nalazu izradila obračun amortizacije na način da je stopu amortizacije smanjila sa 150% na 100% i izračunala da obračunata amortizacija od 1. srpnja 1993. do 31. prosinca 2004. iznosi 9.792.902,52 HRK, a što je više od neamortizirane vrijednosti za 2.629.951,52 HRK, a koja je na dan 1. srpnja 1993. iznosila 7.162.951,00 HRK. Vještakinja je zaključno navela da na temelju dostupnih podataka proizlazi da više ne postoji obveza obračuna amortizacije imovine bivše Istarske pivovare koja je popisana na dan 1. srpnja 1993., jer je amortizacija do 31. prosinca 2004. obračunata u većem iznosu od neamortizirane vrijednosti imovine popisane na dan 1. srpnja 1993. Navela je i to da je prema podacima o vrijednosti popisane imovine na dan 1. srpnja 1993. vidljivo da se radi o staroj opremi, te da nema nikakve vjerojatnosti da se ista više koristi, osim građevinskih objekata.

17. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje s obzirom na to da je vještačenje provedeno stručno i u skladu s pravilima struke te nalazi i zaključci vještaka nisu ničim dovedeni u pitanje. Tužitelj je u svom podnesku istaknuo da ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka navodeći da se nalaz ne temelji na relevantnim već na dostupnim podacima. Međutim, sud ne prihvaća istaknute prigovore od strane tužitelja, budući da je upravo tužitelj bio dužan dostaviti sve podatke koji su potrebni za izračun, a to je propustio učiniti.

18. Prema podacima u spisu slijedi da je tužitelj bio pozivan ne samo od strane suda, već i neposredno od strane vještakinje, pa kada se sagleda takvo držanje tužitelja u postupku, tužitelj se ne može s uspjehom pozvati na moguće nepravilnosti kod obračuna amortizacije, budući da su moguće nepravilnosti isključivo rezultat propusta tužitelja. Osim toga, vještakinja je u svom usmenom izlaganju objasnila nalaze i zaključke te otklonila svaku sumnju u valjanost njenog nalaza.

19. Dakle, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještakinje Đurđe Dušić utvrđeno je da od 1. siječnja 2005. ne postoji obveza obračuna amortizacije imovine bivše Istarske pivovare. Kada se ta okolnost dovede u svezu sa sadržajem ugovora o zakupu od 9. listopada 1998. koja propisuje zakupninu u visini dvostrukog iznosa amortizacije proizlazi da od 1. siječnja 2005. pa nadalje, ne postoji obveza tuženika na plaćanje zakupnine.

20. Sagledavajući sadržaj predmetnog ugovora o zakupu, slijedi da su ugovorne strane u vrijeme sklapanja ugovora bile svjesne da će se visina zakupnine smanjivati, a sve sukladno postotku smanjenja amortizacije. Prema sadržaju ugovora proizlazi da su stranke ugovorile takav odnos koji se od naplatnog protekom vremena preoblikuje u besplatni.

21. Tužitelj je istaknuo da je ugovor o zakupu promijenjen usmenim putem, i pritom se pozvao na dopis tadašnjeg direktora tuženika od 6. rujna 2002. Međutim, sud ne prihvaća takvu argumentaciju tužitelja.

22. Iz dopisa od 6. rujna 2002. (list 81 spisa) razvidno je da je isti upućen tužitelju u ime tuženika te se u dopisu navodi da godišnji iznos najamnine iznosi 1.152.096,00 HRK, i da je takav iznos utvrđen polazeći od činjenice da bi obračuna amortizacije iz godinu u godinu bio sve manji, budući da su to ista osnovna sredstva kojima se ne povećava vrijednost, već se ona godišnje otpisuju primjenom linearne metode amortizacije sukladno odredbama pravilnika o amortizaciji. Međutim, sud ne prihvaća stav tužitelja da je tim dopisom došlo do izmjene ugovora o zakupu od 9. listopada 1998. te da je time dogovorena zakupnina u fiksnom iznosu.

23. Kako bi se raspravilo ovo sporno pitanje kao svjedok je ispitan TB, koji je u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu od 9. listopada 1998. bio direktor tuženika. Isti je u svom iskazu opisao način obračuna visine zakupnine, te u bitnom ponovio sadržaj odredbi samog ugovora. Naveo je da je sastavio dopis od 6. rujna 2002. (list 81 spisa) te da nikada nije bio sporan iznos zakupnine te da je intencija načina utvrđivanja visine zakupnine sukladno ugovoru bila ta da se ona veže za iznos amortizacije, a sve prema inventurnim listama od 1. srpnja 1993. kao temelj za takav izračun.

24. Iz iskaza svjedoka MBT proizlazi da je bio zakonski zastupnik tuženika od prosinca 2005. pa do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom. U trenutku kad je imenovan zakonskim zastupnikom pregledom poslovne dokumentacije i ugovora o zakupu od 9. listopada 1998. utvrdio je da sukladno tom ugovoru tuženik više nije u obvezi plaćati zakupninu. Zakupnina je utvrđena u visini godišnje zakupnine u visini dvostrukog iznosa amortizacije s time da se taj iznos u narednim periodima imao usklađivati s iznosom obračunate amortizacije, ako što je navedeno u točki V. ugovora o zakupu. Kada je 2005. došao u BUP, vidio da je zakupnina plaćena, odnosno pretplaćena imajući u vidu visinu amortizacije, zbog čega su prestali s plaćanjem zakupnine budući da je amortizacija došla na 0,00 HRK. Tuženik je godinama od pravnog prednika tužitelja tražio potpisivanje novog ugovora, ali da od strane pravnog prednika tužitelja nije bilo sluha.

25. Kada se sagledaju iskazi svjedoka TB i MBT, koje sud prihvaća kao vjerodostojne i dosljedne te ničim dovedene u pitanje, razvidno je da se njihova svjedočenja međusobno podupiru i čine jedinstvenu i logičnu cjelinu. Iskaz TB potvrđuje izvornu namjeru ugovornih strana i nepostojanje dogovora o fiksnoj zakupnini. Njegova izjava da „visina zakupnine nije bila sporna“ odnosi se isključivo na razdoblje 1999.–2004., kada je primjena ugovorne formule (dvostruki iznos amortizacije iz inventurnih listi iz 1993.) davala isti rezultat od 1.152.096,00 HRK godišnje, a ne na bilo kakvu izmjenu ugovora ili dogovor o fiksnom iznosu. Iskaz MBT nadovezuje se na taj dio, dokumentirajući primjenu iste formule u kasnijem razdoblju i njenu posljedicu – prestanak obveze plaćanja zakupnine od 1. siječnja 2005. uslijed potpunog amortiziranja imovine. Iz ugovora, nalaza vještaka i usklađenih iskaza svjedoka jasno slijedi na koji način je utvrđena visina zakupnine, da je početni ugovoreni iznos za 1998. bio je 1.152.096,00 HRK koji se zadržao do 2004. zbog identičnog rezultata amortizacije, no do kraja 2004. imovina iz inventurnih listi iz 1993. bila je u cijelosti amortizirana, što prema ugovornoj odredbi dovodi do obračuna zakupnine u iznosu od 0,00 HRK.

26. Nadalje, suprotno tvrdnjama tužitelja u konkretnom se slučaju ne radi o stjecanju bez osnove.

27. Stjecaj bez osnova je uređen u članku 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji je bio na snazi u utuženo vrijeme. Prema citiranom propisu kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

28. Prema tome, da bi se tužitelj sa uspjehom mogao pozvati na institut stjecaja bez osnove mora dokazati da su nekretnine i pokretnine koje je tuženik koristio upravo njegove. Međutim, tužitelj nije dostavio nikakav dokaz u tom pravcu, a posebno je važna činjenica iz historijata tužbe u kojem navodi „da je tuženik preuzeo na korištenje poslovni prostor i opremu bivše Istarske pivovare neidentificiranog vlasništva“. Zbog navedenog ovaj sud i nije prihvatio njegov dokazni prijedlog da se provede uviđaj na licu mjesta.

29. Nadalje, prema sadržaju ugovora tuženik je trebao plaćati zakupninu u visini dvostrukog iznosa amortizacije obračunate sukladno poslovnim knjigama i inventurnim listama sastavljenim 1. srpnja 1993. prilikom zatvaranja pogona likvidirane bivše Istarske pivovare, s time da se zakupnina ima usklađivati s iznosom obračunate amortizacije i obračunavat će se godišnje prilikom sastavljanja godišnjeg računa za proteklu poslovnu godinu i dospijeva na plaćanje u roku od 15 dana od dana sastavljanja završnog računa. Ugovorom je utvrđeno da zakupnina za 1998. godinu iznosi 1.152.096,00 HRK. Tuženik je do 1. siječnja 2005. plaćao zakupninu u tome iznosu, a nakon toga uopće nije plaćao zakupninu iako je nastavio koristiti stvari koje su mu ugovorom dane u zakup i nakon što je ugovor raskinut, sve do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom.

30. Tužitelj je tvrdio da su stranke izmijenile odredbu o visini zakupnine, tako da ona iznosi 1.152.096,00 HRK godišnje, a tuženik da se zakupnina treba obračunavati na ugovoreni način. Ovaj sud smatra da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje o izmjeni ugovora, kao i da ugovoreni obračun visine zakupnine nije nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv i zato nije ništetan u smislu odredbe članka 47. ZOO koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o zakupu.

31. Po stavu ovog suda, ugovor o zakupu je sklopljen u vrijeme kada je bio na snazi Zakon o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 91/96., 124/97., 174/04., 38/09., 125/11.) koji u odredbi članka 3. stavka 3. izričito propisivao ništetnost ugovora o zakupu poslovnog prostora koji nije sklopljen u pisanoj formi. Stoga stranke nisu mogle usmenim putem izmijeniti bitan dio tog ugovora o visini zakupnine na temelju članka 67. stavka 3. ili 4. ZOO, jer sve kasnije izmjene i dopune tog ugovora za koji je propisana pisana forma, kao uvjet valjanosti tog ugovora, moraju biti sklopljene u istoj formi (članak 67. stavak 2. ZOO).

32. Budući da stranke nisu u propisanoj pisanoj formi izmijenile odredbu o visini zakupnine, neosnovane su tvrdnje tužitelja su stranke ugovora isti usmeno izmijenile tako da su ugovorile isplatu početne zakupnine za cijelo vrijeme trajanja ugovora o zakupu nakon 1. siječnja 2005. sve do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, a to dalje znači da je postojala obveza tuženica na plaćanje zakupnine iz predmetog ugovora o zakupu.

33. Što se tiče visina zakupnine iz članka V. Ugovora o zakupu, ovaj sud ne nalazi da bi takav obračun zakupnine bio nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv. To što tuženiku nije dozvoljeno u računovodstvene evidencije knjižiti obračun amortizacije sukladno Pravilniku o amortizaciji, Zakonu o porezu na dobit i Međunarodnim računovodstvenim standardima broj 4. i 16. ne znači da se zakupnina ne može obračunati na način određen u članku V. ugovora o zakupu. Naime, i sam je tužitelj mogao obračunati zakupninu na način određen u ugovoru.

34. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan budući da tužitelj nije dokazao osnov i visinu svog potraživanja.

35. Što se tiče prigovora stvarne nenadležnosti ovog suda izjavljen od strane tuženika, ovaj sud ocjenjuje da taj prigovor nije osnovan (točka I izreke rješenja).

35.1. Naime, u povodu prigovora tuženik o stvarnoj nenadležnosti, sud se može oglasiti stvarno nenadležnim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, pa kada je tuženik dao pisani odgovor na tužbu, čime se evidentno upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, a u tom odgovoru na tužbu nije istaknuo nikakav prigovor stvarne nenadležnosti suda, već je taj prigovor istaknuo tek na pripremnom ročištu povodom ukidne odluke revizijskog suda, tada je došlo do ustaljenja stvarne nadležnosti ovog suda kod kojeg se vodi postupak, pa uslijed toga se taj sud više ne može po prigovoru tuženika oglasiti stvarno nenadležnim.

36. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT/23) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 91/04., 37/05., 59/07., 148/09.; dalje u tekstu: OT/04).

36.1. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio u postupku, dužan je tuženiku naknaditi sve troškove koji su mu bili potrebni za vođenje postupka.

36.2. Zahtjev tuženika je djelomično osnovan jer nije u cijelosti zatražen sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tako za pristup na ročište od 11. lipnja 2008. i 17. prosinca 2008. priznaje se 50% nagrade odnosno 2.294,11 EUR za svako ročište te za ročišta od 7. svibnja 2025. i 31. srpnja 2025. od po 13.178,00 EUR. Ne priznaje se trošak sastava podneska od 30. rujna 2008. budući da u tom podnesku tuženik u bitnome ponavlja već ranije istaknute navode, kao ni sastav podneska od 22. rujna 2009., zato što se u tom podnesku ne raspravlja o meritumu, već se traži požurivanje izrade nalaza i mišljenja od strane vještaka, kao ni sastav podneska od 21. svibnja 2025. jer takav podnesak ne prileži spisu predmeta te trošak sudske pristojbe jer je neodređen. Dakle, za rad punomoćnika tuženika priznaje se trošak u iznosu od 21.779,40 EUR što uz pribrojeni PDV ukupno iznosi 27.224,25 EUR (točka II izreke rješenja).

36.3. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti te trošak tuženika u preostalom dijelu (točka III-IV izreke rješenja).

37. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Pazinu, 18. kolovoza 2025.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun - uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu

2. Tuženiku po pun.