REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-797/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužitelja JR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Buviniću, odvjetniku u Umagu-Umago, Trgovačka 3/1, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađerić & Lui d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 4. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i zamjenikom punomoćnika tuženice, 18. kolovoza 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1. i članka 7. ugovora o kreditu, broj: 114-50-4226048, sklopljenog između tužitelja JR, kao korisnika kredita i tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku (CHF).

II Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju NR isplati iznos od 1.503,89 EUR, sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno ZOO, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

- 0,70 EUR od 31.8.2007. do isplate,

- 0,29 EUR od 6.12.2007. do isplate,

- 1,27 EUR od 31.1.2008. do isplate,

- 2,03 EUR od 3.3.2008. do isplate,

- 3,33 EUR od 31.3.2008. do isplate,

- 1,38 EUR od 8.5.2008. do isplate,

- 0,63 EUR od 31.5.2008. do isplate,

- 1,62 EUR od 8.8.2008. do isplate,

- 0,17 EUR od 8.8.2008. do isplate,

- 0,24 EUR od 29.9.2008. do isplate,

- 1,10 EUR od 30.9.2008. do isplate,

- 7,63 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- 3,26 EUR od 26.1.2009. do isplate,

- 8,82 EUR od 26.1.2009. do isplate,

- 9,67 EUR od 31.1.2009. do isplate,

- 10,06 EUR od 28.2.2009. do isplate,

- 9,08 EUR od 7.4.2009. do isplate,

- 9,29 EUR od 30.4.2009. do isplate,

- 7,65 EUR od 31.8.2009. do isplate,

- 6,44 EUR od 31.8.2009. do isplate,

- 6,76 EUR od 31.8.2009. do isplate,

- 7,40 EUR od 23.11.2009. do isplate,

- 7,34 EUR od 23.11.2009. do isplate,

- 6,70 EUR od 23.11.2009. do isplate,

- 7,91 EUR od 30.3.2010. do isplate,

- 8,88 EUR od 30.3.2010. do isplate,

- 10,26 EUR od 30.3.2010. do isplate,

- 9,94 EUR od 30.3.2010. do isplate,

- 11,81 EUR od 20.9.2010. do isplate,

- 11,46 EUR od 20.9.2010. do isplate,

- 12,15 EUR od 20.9.2010. do isplate,

- 18,15 EUR od 20.9.2010. do isplate,

- 16,91 EUR od 20.9.2010. do isplate,

- 20,68 EUR od 20.9.2010. do isplate,

- 19,38 EUR od 27.4.2011. do isplate,

- 17,28 EUR od 27.4.2011. do isplate,

- 21,70 EUR od 27.4.2011. do isplate,

- 27,33 EUR od 27.4.2011. do isplate,

- 23,35 EUR od 27.4.2011. do isplate,

- 24,74 EUR od 27.4.2011. do isplate,

- 22,97 EUR od 27.4.2011. do isplate,

- 23,29 EUR od 26.1.2012. do isplate,

- 30,82 EUR od 26.1.2012. do isplate,

- 31,56 EUR od 26.1.2012. do isplate,

- 37,86 EUR od 26.1.2012. do isplate,

- 34,62 EUR od 26.1.2012. do isplate, - 947,98 EUR od 26.1.2012. do isplate, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u visini od 1.462,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, odbija se kao neosnovan

III Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

IV Odbacuje se prigovor radi prebijanja izjavljen od strane tuženice.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 14. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženicom zaključio ugovor o kreditu, broj: 114-50-4226048 za iznos od 8.873,77 CHF u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF. Tvrdi da je tuženica u predmetni ugovor ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na temelju jednostrane odluke tuženice o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost pregovarati o toj odredbi. Ugovori o kreditu između banaka i fizičkih osoba u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje (ugovori adhezijskog tipa). U ugovoru o kreditu tužitelju su morali biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenjivim stopama ugovornih kamata su protivne člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost što je pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu radi zaštite prava potrošača presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Navodi da iako postavljenim zahtjevom ne traži isplatu iznosa stečenog bez osnove na temelju nezakonito obračunatih kamatnih stopa (zbog nastupa zastare), predmetne okolnosti smatra bitnim istaknuti budući da iste ukazuju da se radilo o smislenom i kontinuiranom nesavjesnom (nedopuštenom) postupanju tuženice. Nadalje, iznos kredita u predmetnom ugovoru o kreditu ugovoren je u valuti CHF, a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je (također) utvrđena ništetnom, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Sukladno navedenim odlukama odredba predmetnog ugovora kojom je glavnica vezana uz švicarski franak je nepoštena (ništetna), iz razloga što potrošači, in concreto tužitelj, nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sukladno članku 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje u tekstu: ZPP) ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, jer je prvostupanjski sud sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. ZZP/07 vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženice o valutnoj klauzuli. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženici za povrat (restituciju) onog što je primljeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tj. vezivanju domaće valute uz stranu valutu CHF. Radi se o restituciji utemeljenoj na članku 323. i članku 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 152/23.; dalje u tekstu: ZOO), prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina, a radi stjecanja bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala. Prema pravnom shvaćanju domaćih sudova pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koje pravno shvaćanje je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi, poslovni broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se tiče ništetnosti valutne klauzule, potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. od toga dana počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, to na dan podnošenja ove tužbe zastara za povrat stečenog bez osnove na osnovi preplaćenog tečaja još uvijek nije nastupila. Tužitelju uz glavnicu (koju čine preplaćeni iznosi obroka/rata nastali zbog varijacije tečaja CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja u odnosu na dan sklapanja ugovora o kreditu) pripadaju i zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate.

2. U odgovoru na tužbu 6. listopada 2023. tuženica je osporila tužbu i tužbene zahtjeve po osnovi i po visini, istaknula prigovor zastare te osporila tužitelju status potrošača. Nije sporno da je s tužiteljem 2. srpnja 2007. zaključila ugovor o kreditu, broj: 114-50-4226048 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 8.873,77, a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Ističe da je ugovor sklopljen sukladno članku 1021. ZOO koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust banke da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Odredbama ZOO dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je postupala isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je ugovaranjem valutne klauzule CHF bila nepoštena. Tvrdi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestila tužitelja pri sklapanju ugovora te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je mogla procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom na to da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Budući da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule u zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženica postupila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza imovine u imovinu tuženice niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno ZOO o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati, jer nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe, pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

3. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: ugovor o kreditu (list spisa 7), dopis tužitelja od 10. svibnja 2023. (list spisa 8-9), otplatni plan (list spisa 414-422), zahtjev za kredit (list spisa 429-430), zadužnicu (list spisa 431-434), proveo financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću (list spisa 439-452) te je saslušan tužitelj u svojstvu parnične stranke.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim članka 1. i 7. ugovora o kreditu broj: 114-50-4226048 od 2. srpnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 2. srpnja 2007. zaključili ugovor o kreditu broj: 114-50-4226048, ovjerenog kod javnog bilježnika Đordana Pahovića 5. srpnja 2007. pod brojem: OU-8923/2007-1., kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 8.873,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1. ugovora) za kupnju skutera, motorkotača i četverokotača (članak 6. ugovora);

- da je određena redovna kamatna stopa od 5,95 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje duguje korisnik kredita (članak 2. ugovora);

- da su stranke ugovorile valutnu klauzulu CHF i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (članak 7. ugovora);

- da je u utuženom razdoblju, uslijed povećanja i promjene tečaja CHF, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

7. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženica od njega naplatila na temelju takvih odredbi i ako ima, je li njegovo potraživanje zastarjelo te da li tužitelj ima svojstvo potrošača.

8. Prvo valja istaknuti da okolnost što je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi ništetnost pojedinih ugovornih odredbi. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO).

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženica (Zagrebačka banka d.d. i dr.). U tom je postupku utvrđeno da je, između ostalog i tuženica, u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica je tako postupila suprotno odredbama ZOO, člancima 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.) važećeg u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. te člancima 96. i 97. ZZP/07 važećeg od 7. kolovoza 2007.

10. Tom presudom je utvrđeno i da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Navedena presuda je, u odnosu na tuženicu, potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama, poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12. Kako je do sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji sadrži sporne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, pravna utvrđenja iz tih presuda primjenjuju se i u ovom postupku.

13. Prema članku 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tako da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Člankom 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 19/22.; dalje u tekstu: ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

15. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih članaka 502.c ZPP i 126. ZZP) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavak 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

16. Međutim, tuženica je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlaštena dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarala s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

17. U konkretnom slučaju tuženica u tijeku postupka nije predložila dokaze na okolnost da je, prije sklapanja ugovora o kreditu, s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli. Navela je samo da ja valutna klauzula općepoznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju i da ona nije imala nikakav utjecaj na kretanje valute CHF. Navela je i da je tužitelj bio upoznat s važećim aktima banke i da, prilikom pregovora i razmatranja ugovora, nije izdvojio niti jednu odredbu kao spornu i nije tražio pojašnjenja ugovornih obveza.

18. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit podigao za osobne svrhe, odnosno za kupnju motora kojeg je isključivo koristio. Razgovore vezano za podizanje kredita je vodio s djelatnikom banke u Poreču-Parenzo koji mu je rekao da je kreditu CHF povoljniji. Također mu je objašnjeno što je valutna klauzula, ali da to nije dobro razumio. Ugovor o kreditu je sastavila banka i da su ga pozvali na potpis na čiji sadržaj nije mogao utjecati. Prije potpisivanja je ugovor pročitao, ali sadržaj nije u potpunosti shvatio. Od strane tuženice nije dobivao obavijesti o promjeni tečaja valute. Kada je potpisivao ugovor, mislio je da će mu rata ostati jednaka, početna je iznosila oko 100,00 EUR, a kasnije je došlo do promjene.

19. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim jer je iskazivao na objektivan i uvjerljiv način, u skladu s ostalim provedenim dokazima te u skladu s utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja valutne klauzule te da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji. Tužitelj je vjerovao djelatniku tuženice da je zaključenje predmetnog ugovora za njega najbolja opcija iako mu djelatnik banke istovremeno nije pojasnio kriterije o kojima ovisi promjena visine mjesečnih anuiteta. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnikom tuženice u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženice nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

20. S obzirom na navedeno, tuženica (na kojoj je teret dokaza o obaviještenosti potrošača) nije dokazala da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Drugim riječima, tuženica nije dokazala postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Osim toga, odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženice koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

21. Ugovaranje valutne klauzule je u vrijeme sklapanja ugovora bilo dopušteno jer navedeno proizlazi iz članka 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05.; dalje u tekstu: ZOO/05). Međutim, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu, poslovni broj: C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti tako da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13 EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena

23. Kako je sud utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 114-50- 4226048 od 2. srpnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak to je tuženica u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju na temelju članka 1111. u svezi članka 323. stavak 1. ZOO/05. s kamatom od dana stjecanja na temelju članka 1115. ZOO/05.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

25. Člankom 323. stavak 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

26. Tužitelj, po pravilima o stjecanju bez osnove, ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženice kao nepoštenog stjecatelja (članak 1115. ZOO/05) do isplate. To stoga što je tuženica na temelju navedenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i naplati troškova odobravanja kredita od tužitelja naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti. Tuženica je, prema mišljenju ovog suda, nepošten stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne, pa da joj, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primila, ne pripada. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. S obzirom na to da je utvrđeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početni tečaj kao jedini tužitelju poznat, a time i valjano određen te pošten.

27. Stoga je radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću. Isti je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta u otplatnom razdoblju i mjesečnih anuiteta koje bi tužitelj platio tuženici u tom razdoblju da se nije mijenjao početni tečaj švicarskog franka, odnosno da se je cijelo vrijeme primjenjivao tečaj švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju.

28. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita, odnosno da je tužitelj uzeo kredit u iznosu 8.873,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je početna kamatna stopa iznosila 5,950 % godišnje i da je početni tečaj na dan puštanja kredita iznosio 1 CHF = 4,418500 HRK. Prema ugovoru i otplatnom planu kredit se otplaćuje tijekom 84 mjesečnih anuiteta u visini od 129,42 CHF. Primjenom navedenih parametara utvrdio je da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno da preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 1.503,89 EUR. Pojedinačne iznose na ime tečajne razlike vještak je specificirao po mjesecima u Tablici 5 nalaza i mišljenja. Valja istaknuti da je vještak obračun preplate izvršio u kunama, pa kunske iznose anuiteta preračunao u EUR prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450. S obzirom na to da se u skladu s člankom 14. stavak 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 57/22., 88/22.) preračunavanje vrši tako da se dobiveni rezultat zaokružuje na dvije decimale, a na temelju treće decimale, nije moguće da iznosi anuiteta u eurima u potpunosti odgovaraju anuitetima u kunama (kada se preračunavanje vrši u obrnutom smjeru – iz EUR u HRK).

29. Vještak je naveo da su tijekom otplatnog razdoblja nastale i negativne razlike uslijed manje plaćenih anuiteta u razdoblju nižeg tečaja od početnog tečaja u ukupnom iznosu 1,27 EUR. Negativne razlike je specificirao u Tablici 6 nalaza i mišljenja.

30. U podnesku 21. siječnja 2025. tužitelj je prihvatio izračun sudskog vještaka te je, u skladu s njim, i uskladio tužbene zahtjeve za isplatu po osnovi razlika nastalih zbog promjene tečaja u visini od 1.503,89 EUR.

31. U podnesku od 14. siječnja 2025. tuženica nije prigovorila nalazu i mišljenju vještaka, ali je istakla prigovor radi prebijanja u visini od 1,27 EUR.

32. Sud je nalaz i mišljenje vještaka financijske struke prihvatio u cijelosti jer je izrađen na objektivan i stručan način, zbog čega je, a imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

33. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti sljedeće.

34. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

35. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na tuženicu), do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 14. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina (članak 225. i 241. ZOO).

36. Stoga potraživanje tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli nije zastarjelo. Zastarni rok nije protekao ni u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog po osnovi jednokratne naknade za korištenje kredita. Naime, kako je ta ugovorna odredba preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj dio restitucijskog zahtjeva, prema gore izraženom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći.

37. Slijedom svega navedenog, valjalo je naložiti tuženici da tužitelju na ime pozitivnih pretplata zbog ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli isplati iznos od 1.503,89 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana svake izvršene uplate.

38. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 91/04., 35/05.) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s člankom

29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatno stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

39. U odnosu na prigovor da tužitelj nema status potrošača valja navesti da je člankom 3. ZZP propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

40. U članku 2. Direktive broj: 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

41. U članku 6. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren s namjenom za kupnju skutera, motorkotača i četverokotača.

42. Tužitelj je u iskazu naveo da je sve sredstva ostvarena kreditom iskoristio na kupnju motora. U vrijeme sklapanja ugovora, kao ni nakon toga, nije bio vlasnik trgovačkog društva niti je imao udjele u istima.

43. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit budući da je on iskazivao vjerodostojno, u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

44. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja- pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

45. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje motora, on ima svojstvo potrošača. Na tuženici je bio teret dokaza da je kredit u smislu članka 2. stavak 1. alineja 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09. 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.) transakcija tužitelja unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a tuženica to u postupku nije dokazala.

46. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja valja navesti da prijeboj potraživanja u navedenom smislu tuženica ostvaruje na temelju istaknutog protutužbenog zahtjeva, procesnopravnog prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja. Pri tome se napominje da se takvo pravno shvaćanje zauzeto od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi, poslovni broj: Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. Budući da je tuženica prigovor radi prebijanja iznijela nakon zaključenja prethodnog postupka do kada je na temelju članka 288.a stavak 6. ZPP mogla to učiniti, to je takav prigovor valjalo odbaciti.

47. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

48. Člankom 154. stavak 1. ZPP propisano je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama.

49. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u postupku, dužna je tužitelju naknaditi sve troškove koji su mu bili potrebni za vođenje postupka.

50. Tužitelju koji su zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 5.000,00 EUR, priznat mu je trošak i to za sastav zahtjeva (dopisa) od 10. svibnja 2023. u visini od 25 bodova (Tbr. 37. OT), tužbe od 14. lipnja 2023. u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1. OT), pristupa na ročište od 19. prosinca 2024. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT), sastav podneska od 21. siječnja 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1. OT) te pristupa na ročište od 4. srpnja 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT) odnosno 425 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 850,00 EUR. Istome pripada i PDV od 25 % (Tbr. 46. OT) što iznosi 212,50 EUR te trošak predujma za vještačenje u visini od 400,00 EUR.

51. Tužitelju nije priznat trošak podneska od 28. siječnja 2025. jer mu taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

52. Prema tome, tužitelju je priznat ukupan trošak u visini od 1.462,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude na temelju članka 151. stavak 3. ZPP.

53. Budući da tuženica nije uspjela u ovom postupku, valjalo je odbiti njezin zahtjev za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

54. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Pazinu, 18. kolovoza 2025.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda i rješenje objavljuju, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude i rješenja, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun. – uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženici po pun.