REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok , Turinina 3

Poslovni broj: P-787/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Marini Nikolić kao sucu pojedincu, u stvari tužitelja TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lei Erak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Zagrebu, radi obvezno - ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu Leu Erak, odvjetnicu i punomoćnika tuženika Matea Mandića, odvjetnika, 18. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu br. 028- 50-4314600 od dana 13.08.2007.g., sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535 i tužitelja TO (nom. MATIJA) PEK iz Zagreba, Remetinečka cesta 117, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], solemniziranog 14.08.2007.godine od strane Javnog bilježnika Marijana Jurića iz Zagreba pod poslovnim brojem: Ov-10858/2007, sadržana u čl. 3. ugovora o kreditu koja nosi naziv ''NAKNADA'', a koja glasi:

''3,30 % (tri zarez tridesetposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535 da tužitelju TO (nom. TO) PEK iz Zagreba, Remetinečka cesta 117, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 667,13 EURa sa zakonskim zateznim kamatama tekućim počev od 17.08.2007.godine do 31. srpnja 2015. po stopi, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 31. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 728,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po godišnjoj stopi, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 028-50-4314600 dana 13. kolovoza 2007. prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 34.228,76 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate te redovnom kamatom od 5,49 %. Nadalje navodi da je u članku 3. Ugovora o kreditu sadržana ništetna odredba koja nosi naziv ''NAKNADA'', a koja glasi: ''3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita… “(tzv „ulazna naknada“).

1.2. Tuženik je na temelju navedene odredbe 16.08.2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 5.026,46 kn, odnosno 667,13 EUR.

1.3. Tužitelj ističe da su spornom odredbom stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prije korištenja kredita predniku tuženika plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, pri čemu tužitelj prije ili u trenutku sklapanja ugovora nije bio obaviješten o troškovima koji se tim naknadama podmiruju, odnosno uslugama koje se naknadama plaćaju te se radi o unaprijed formuliranim odredbama ugovora o kreditu, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj (tzv. tipski ugovor). Predmetni ugovor stranke su sklopile na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale.

1.4. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i za ostale ugovorne odredbe (npr. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti je mogao pregovarati o njenom ne/prihvaćanju, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.5. Tužitelj ističe kako je predmetna ugovorna odredba je ništetna, a posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

1.6. Stoga predlaže sudu donijeti odluku kojom se utvrđuje predmetnu odredbu o obvezi plaćanja jednokratne naknade ništetnom te postavlja zahtjev na isplatu iznosa plaćenog na temelju takve ništetne odredbe u iznosu od 667,13 EUR s pripadajućim zateznim kamatama uz nadoknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe kako je iznos sporne naknade točno jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu te je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena, a tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Također, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

2.1. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. U tom smislu tuženik se poziva na odluku Suda EU C-621/17 od 3.10.2019.

2.2. Ističe da sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu te se poziva na presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018.

2.3. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen.

2.4. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora.

2.5. Tuženik ističe prigovor zastare, navodeći pritom da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. Ako bi pak spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186. c stavak 2. ZPP.

2.6. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

2.7. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj u daljnjem tijeku postupka navodi nekoliko odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se ističe stav da je odredba ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu i odobravanje kredita ništetna zbog čega je usvojen zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedeno osnovi te je odbijen prigovor zastare (presuda VSRH poslovni broj Rev 673/23 i Rev-1035/24, rješenje VSRH Revd-1601/24 i Revd- 1974/23). Navodi stav VSRH izražen u ovim odlukama osobito da se predmetna naknada smatra nepoštenom, odnosno ništetnom i to

stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

3.1. Naglašava također da je Sud Europske unije u presudama C-224/19 i C- 84/19 utvrdio da su troškovi predmetne naknade nepošteni jer nije objašnjeno za koju konkretnu svrhu su naplaćeni te su neproporcionalni iznosu kredita i konkretnoj usluzi kod ugovaranja kredita. Osporava da bi tužitelju bile dana bilo kakve upute ili objašnjenja u pogledu toga od čega se sastoji naknada za obradu kredita i zašto je određena baš u ugovorenoj visini od ukupnog iznosa kredita.

3.2. Tužitelj zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna.

3.3. U odnosu na prigovor zastare ističe da potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što tužitelj u ovom postupku traži da sud spornu odredbu prijepornog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i za odobravanje kredita, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 7-10 spisa), potvrdu (solemnizacija) od 14. kolovoza 2007. (str. 11 spisa), sudsku praksu (str. 19- 28 spisa, str. 35-57 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22; 155/23 dalje: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog između u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita od 3.30 % te posljedično zahtjev za isplatu.

7. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora zaključen 13. kolovoza 2007. Ugovor o kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti 34.228,76 CHF (čl. 1.) pri čemu se radi o namjenskom kreditu uz rok otplate kredita 84 mjeseca (čl. 4.)

7.1. Prema odredbi čl. 3. Ugovora određena je naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

8. Između stranaka je sporno je li spomenuta ugovorna odredba kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

9. Iz Ugovora o kreditu razvidno da je predmetni kredit tužitelj podignuo kao fizička osoba i to za namjenu ugovorenu u čl. 3. Ugovora, a to je – kredit za kupnju novih vozila Škoda. Osim toga, tužitelj je u iskazu, kojeg sud kao logičan i uvjerljiv u cijelosti prihvaća, naveo da je ovaj kredit podigao za kupovinu osobnog vozila te ga je u tu svrhu i iskoristio pa iz navedenog proizlazi svojstvo potrošača tužitelja.

10. Tužitelj je u svom iskazu također naveo da se radilo o kreditu u iznosu od oko 150.000,00 kn. Platio je i naknadu za obradu kredita. O pojedinim odredbama ugovora nije pregovarao, niti je u tom smislu bilo mogućnosti, već je potpisao unaprijed pripremljeni tipski ugovor. Spomenuto mu je da je naknada za obradu kredita sastavni dio kredita koji treba platiti da bi se kredit mogao realizirati. Njemu je tada trebao kredit i vozilo i bilo mu je bitno koliko iznosi anuitet te da realizira kupovinu. Na drugo nije mogao utjecati, niti je imao mogućnosti. Na poseban upit punomoćnice tužitelja je li tužitelj prigovarao visini, odgovara da nije jer je to bilo unaprijed definirano i nije se moglo pregovarati. Na upit je li mu objašnjeno koji su troškovi banke uključeni u tu naknadu, odgovara da nije.

11. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi i visini iste, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

13. Dakle, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi čl. 3. ugovora po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

14. Prema odredbi članka 81. stavak 1. i stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 87. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je odredba o plaćanju naknade za obradu kredita lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03.

16. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade za obradu kredita a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

17. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

17.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

17.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

17.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

17.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

17.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s koji se otplaćuje u 84 mjesečna obroka koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

17.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

17.8. Imajući na umu navedeno, odredba čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da predmetna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade za obradu kredita tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

18.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

18.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

18.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je i odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

19. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita.

20. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju su uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđene zatezne kamate na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

21. Visina zahtjeva za isplatu bila je nesporna te proizlazi iz potvrde tuženika (strana 6 spisa) u iznosu od 667,13 eura (5.026,46 kn) zbog čega je tužitelju priznat upravo navedeni iznos.

22. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine.

23. Tužitelju su primjenom članka 154. stavak 1. ZPP sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 75 bodova (Tbr. 7/1 OT), za podnesak od 11. veljače 2025. 75 bodova (Tbr. 8/1 u vezi Tbr. 7/1 OT), za zastupanje na ročištima 11. veljače 2025. i 3. srpnja 2025 po 75 bodova (Tbr. 9/1 OT u vezi Tbr. 7/1 OT), za ročište za objavu presude 37,5 bodova, ukupno 337,5 bodova, odnosno 675,00 eura. Tome su dodani troškovi pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura i na presudu 26,54 eura, tako da su dosuđeni troškovi u iznosu od 728,08 eura. Na temelju članka 151. stavak 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnih troškova priznate su zatezne kamate od donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 18. kolovoza 2025.

Sudac:

Marina Nikolić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.