REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok , Turinina 3

Poslovni broj: P-647/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Marini Nikolić kao sucu pojedincu, u stvari tužiteljice HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP Banka d.d., Zadar, Domovinskog rata 3, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Zagrebu, radi obvezno - ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 1. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Hrvoja Škalića, odvjetnika i punomoćnice tuženika PČ, odvjetničke vježbenice, 18. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim članak 5. Ugovora o kreditu broj 12788/06 od 2.2.2006. sklopljenog između tužitelja HČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 kao banke i glasi „5. NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA 3,00 % (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“ II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju, HČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita od 410,83 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 2.2.2006. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 naknaditi tužitelju HČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročene parnične troškove u iznosu od 428,08 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 12788/06 od 2.2.2006.prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kreditu odobrio kredit u iznosu od 14.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje tužiteljica navodi kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, kojim je između ostalog ugovorena odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita. Navodi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi kojom je specificirana naknada za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu tuženik nije tužiteljici iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala nadoknaditi. Osim toga, tužiteljici nije objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži niti je u Ugovoru navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada. Dakle, polazeći od činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za dodatnim profitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da je predmetna ugovorna odredba je nepoštena i ništetna. Stoga predlaže sudu donijeti odluku kojom se utvrđuje predmetnu odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita ništetnom te postavlja zahtjev na isplatu iznosa plaćenog na temelju takve ništetne odredbe u iznosu od 410,83 EUR s pripadajućim zateznim kamatama uz nadoknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe da tužitelj nije dokazao da bi bio potrošač te prigovor zastare. Naglašava kako je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, lako razumljiva i uočljiva. Smatra kako tužitelj nema pravni interes na podnošenje zahtjeva za utvrđenje i da nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva. Dodaje kako sama činjenica što se predmetna odredba o naknadi nalazi u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naglašava kako ni Vrhovni sud RH niti Visoki trgovački sud pa ni TRgovački sud u Zagrebu prilikom odlučivanja u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi, nisu utvrdili da bi navedena odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena, odnosno ništetna. Zbog svega, predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz nadoknadu troškova parničnog postupka.

2.1. Na pripremnom ročištu održanom 1. travnja 2025. tuženik je povukao prigovor visini tužbenog zahtjev i naveo da je visina zahtjeva nesporna.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 6-8 spisa), izvod po kreditu (str. 9 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (str. 10-12 spisa), pregled uplata po računu tužiteljice (str. 13-24 spisa, str. 25-43 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 5. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, a koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.00 % iznosa odobrenog kredita te posljedično zahtjev za isplatu.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije niti sporno, utvrđeno je da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili 2. veljače 2006. Ugovor o kreditu za iznos od 14.000,00 eura na rok otplate od 84 mjeseca. Odredbom članka 5. Ugovora ugovoreno je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn,a naplaćuje se jednokratno, odmah po potpisu ugovora. Iz pregleda uplata po računu tužiteljice utvrđeno je da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen.

7. Između stranaka je sporno je li spomenuta ugovorna odredba kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade. Sporno je i svojstvo potrošača tužiteljice, kao i prigovor zastare.

8. Iz Ugovora o kreditu razvidno da je predmetni kredit tužiteljica podigla kao fizička osoba time da se radilo o nenamjenskom kreditu (kako to proizlazi iz članka 2.). Osim toga, tužiteljica je u svom iskazu, kojeg sud kao istinit i uvjerljiv u cijelosti prihvaća jer je u skladu s priloženim dokazima u spisu te jer je tužiteljica iskreno izjavila i da se određenih pojedinosti ne sjeća, što je logično i životno uvjerljivo imajući na umu protek vremena od zaključenja predmetnog Ugovora, navela da je ovaj kredit podigla za tekuće životne potrebe, obzirom da joj je u to vrijeme muž ostao bez posla i mislila je da ako sve pozatvara da će biti lakše. Tim iznosom je zatvorila kredite koje je imala prije toga i pokušavali su krenuti dalje. Kako iz navedenog proizlazi svojstvo potrošača tužiteljice, to su suprotni navodi tuženika u tom dijelu neosnovani.

9. Tužiteljica je u svom iskazu također navela da je ona podigla kredit, to je tada bila Splitska banka, a kredit je iznosio 14.000,00 eura. Ona ugovor nije sastavljala ni sa kim u banci, već je potpisala ono što joj je tamo dano. Ne sjeća se posebno naplate predmetne naknade, ali sve je sigurno plaćeno, a za to joj nitko ništa nije posebno rekao. Ne može se sjetiti ni koliko je ta naknada iznosila. Na poseban upit punomoćnice tuženice o tome zašto je podigla kredit kod Splitske banke, navodi da ne zna zašto. Na upit je li ugovor pročitala, odgovara da je pročitala ono osnovno što je razumjela. Od djelatnika banke nije tražila da joj se pojasni naknada za obradu kredita. U banci joj nisu preporučili drugu vrstu kredita. Prije ovog kredita podizala je ranije i druge kredite. Njeno zanimanje je cijeli život medicinska sestra.

10. Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a ista odredba nije joj bila jasna niti razumljiva.

11. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 102. istoga Zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Dakle, iz prethodno citiranog propisa proizlazi kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Tužiteljica, sve da joj je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ona nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

14. Naime, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.

15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 3,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15.1. Sud EU je u predmetu C-224/19 tumačio članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15.2. Također, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako Sud EU izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

16. Stoga je bila dužnost tuženika taksativno navesti što sve čini trošak obrade kredita, a ne samo naplatiti ga u postotnom iznosu, jer iz toga proizlazi da su naplaćivani veći troškovi od korisnika kredita koji su tražili veći iznos kredita za što nema ekonomskog opravdanja. Naime, tuženik nije obrazložio iz kojeg razloga su kod većeg iznosa kredita veći troškovi ugovora pa da bi postojalo racionalno opravdanje za veće plaćeni iznos ulazne naknade.

17. S obzirom da se, dakle, o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika pa tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a.

18. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnom odredbu U govora o kreditu broj: 12788/06 sklopljenog 2.2.2006. između prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. kao kreditora i tužiteljice HČ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva, sadržanu u točki 5. Ugovora u kojoj je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3,00% od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno, odmah po potpisu Ugovora i obvezao tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO), odnosno da isplati tužiteljici nesporan iznos od 410,83 EUR. Pritom se navodi kako tužiteljica, suprotno navodima tuženika, ima pravni interes za utvrđenjem ništetnosti predmetne odredbe, u smislu članka 187. stavak 3. ZPP, obzirom da odluka o zahtjevu za isplatom utuženog iznosa upravo ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti.

19. Tužiteljici su dosuđene i zatražene zatezne kamate na taj iznos, koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

20. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužiteljica u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe kojom je ugovoreno da će u slučaju prijevremene otplate biti dužan isplatiti tuženiku naknadu u skladu s odlukom tuženika, dok je pravnim shvaćanjem posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 156/21, 114/22 i 155/23), koji je bio u primjeni za svako razdoblje tijeka zatezne kamate.

22. Odluka o naknadi troškova postupka tužiteljici temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe u visini od 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), troškovi zastupanja na ročištima održanim 1. travnja 2025. i 1. srpnja 2025. u visini od 50 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife). Sveukupno, dakle, tužiteljici pripada 150 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur i 25% PDV-a iznosi 375,00 eura. Navedenom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,54 na tužbu i na presudu u iznosu od 26,54 eura pa ukupni troškovi tužiteljice iznose 428,08 eura.

23. Na dosuđene parnične troškove tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 18. kolovoza 2025.

Sudac:

Marina Nikolić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po pun.