REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-505/2023.-29.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon 17. lipnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Ane Gujić, odvjetnice u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika Domagoja Petračića, odvjetnika u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 18. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., 10000 Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužiteljici ČC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.506,71 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. pa do isplate, prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, koja se od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a koja se od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 942,17 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.319,35 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. pa do isplate, prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, koja se od 1. siječnja 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

IV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi na isplatu dijela apsolutno izraženog iznosa zakonske zatezne kamate u iznosu od 680,72 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. po stopi koja se do 13. siječnja 2016. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do dana 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelje za isplatom zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 942,17 EUR tekućom od 1. listopada 2015. po stopi koja se do 13. siječnja 2016. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do dana 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.068,80 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 18. kolovoza 2025. do isplate, prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s prednikom tuženika zaključila 2004. ugovor o kreditu kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 60.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Ugovorena je obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Iste odredbe su ništetne, što ima za posljedicu primjenu ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

1.1. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Istim sudskim odlukama utvrđeno je da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće. Sudovi su zaključili da ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.3. Poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. prema kojima su navedene presude obvezujuće i u predmetnom postupku za ovaj sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika i ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pri povratu kredita.

1.4. Ugovorne strane sklopile su aneks uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15). Tužitelj ističe da se sklapanjem dodatka tužitelj nije odrekao tražbine prema tuženiku, koju ima temeljem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF do dana konverzije, a također sklapanjem dodatka nije otklonjena ništetnost odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF do dana konverzije.

1.5. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF prema kuni.

2. Podneskom od 10. ožujka 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ne osporava da je 29. studenoga 2004. s tužiteljem zaključio predmetni ugovor o kreditu, no isti je izmijenjen u dijelu valute obveze zaključenjem aneksa uz ugovor od 18. siječnja 2016., što je tuženik zakonom bio obvezan ponuditi tužitelju.

3.1. Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu

3.2. Sklapanjem aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.

3.3. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. ČCR, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti.

3.4. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 15 godina.

3.5. Zaključenjem ugovora o konverziji došlo je do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe aneksa u dijelu valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.

3.6. Odredbe o valuti obveze izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje.

3.7. Dakle, predmetnom odlukom Gos-1/2019 je utvrđeno da je aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017.

3.8. Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule

3.9. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Istaknuo je i prigovor zastare tražbine tužitelja ističući da smatra da se na eventualnu tražbinu tužitelja primjenjuje zastarni rok od 5 godina računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Prigovorio je visini zahtjeva, zahtjevu za plaćanjem kamate od svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova postupka tuženiku.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u izračun konverzije na str. 9-10 spisa, u popis uplata na str. 11-14 spisa, u otplatni plan na str. 15-18 spisa, u ugovor o kreditu na str. 20-28 spisa, u aneks ugovoru o kreditu na str. 29-32 spisa, u tablice na str. 88-96 spisa, saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, proveo financijsko vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. te saslušao predstavnicu GC na glavnoj raspravi.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

5.1. Sud nije koristio kao dokaz pismenu izjavu ČCR jer se s čitanjem iste tužitelj nije suglasio, a da ju je i koristio, ista se ne odnosi na odlučne činjenice u ovom konkretnom predmetu, već se radi o općenitoj izjavi zaposlenice banke.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile 2004. predmetni ugovor o stambenom kreditu.

7. Istim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 60.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 482,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja. Trajanje kredita je određeno do 31. prosinca 2019.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su zaključile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK).

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor zaključila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Č,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u privatne svrhe za adaptaciju kuće u kojoj i danas žive. U tu svrhu utrošen je cjelokupni kreditni iznos. Nije bila vlasnica obrta, OPG-a ili trgovačkog društva. Za ponuđeni ugovor o kreditu u CHF bila joj je primamljiva kamata, a i zaposlenicu banke je pitala što bi ona učinila na njenom mjestu, bi li podigla takav kredit te joj je rekla da bi i ona podigla takav kredit i da je to super. Kamata je bila stabilna, gledala je da to može otplaćivati, a i više ljudi je uzelo takve kredite. Upravo je za kredit u CHF saznala od kolege s posla. Rata kredita je tijekom vremena narasla te je obuhvaćala više od pola njezine plaće, skoro ¾, tako da je morala dizati novac s Mastera kako ne bi prekoračila dopušteno prekoračenje. Potpisala je ugovor o konverziji kredita u EUR kredit, jer više nije mogla otplaćivati uz takvo opterećenje. Nije bila upozorena prilikom zaključenja ugovora ni na kakav valutni rizik. Nije joj rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF, prilikom zaključenja konverzije nije bilo rečeno da bi time izgubila pravo na osporavanje osnovnih odredbi o kreditu. Ugovor je sastavila banka, ona ga je pročitala, a njezin suprug kao sudužnik i ona su potpisali ugovor u banci i potvrdili kod bilježnika. Drugi put prilikom konverzije se ne sjeća jesu li bili kod bilježnika. Misli da nisu. Nije mogla utjecati ni na koji način na ugovorne odredbe. Dvoje djece se školovalo, a u međuvremenu je i suprug ostao bez posla. Otplatu kredita vršila je ona. Kad je pročitala ugovor sve joj je bilo jasno, ali ona nije pravnik, već medicinska sestra. Nije pitala zaposlenicu banke mogu li se neke odredbe ugovora o kreditu mijenjati ili izbaciti. Kamata je bila u redu i samo je gledala može li plaćati mjesečne rate. Nije prigovarala izračunu konverzije kod nacrta ugovora o konverziji.

9.3. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.

9.4. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.

13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužitelj dužan vraćati anuitete kredita prema tečaju na dan isplate pojedinog anuiteta.

15. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze na tu okolnost, a od predloženog svjedoka je tijekom postupka odustao.

16.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da im je banka ponudila predmetni kredit kao najpovoljniji, tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Mjesečni anuitet otplate kredita porastao je na skoro dupli iznos, što je znatno otežalo tužitelju i obitelji isplatu mjesečnih anuiteta i očito ugrozilo njihovu životnu egzistenciju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je banka trebala priopćiti tužitelju jest da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF, što joj kao savjesnom gospodarstveniku i financijskoj instituciji nije moglo biti nepoznato.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

18.1. Po čl. 104. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promijenjenom tečaju i iznosa obračunatom prema početnom tečaju.

18.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Centru za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.

19.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj, ukupni iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 5.506,71 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 834,27 EUR. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužitelja prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bi bila manja za 1.474,68 EUR. Tuženik je prilikom izračuna konverzije otpisao glavnicu u iznosu od 4.794,03 EUR te je iznos otpisa priznat u konverziji veći od razlike u iznosu glavnice da je primijenjen početni tečaj CHF za 3.319,35 EUR. Prema aneksu ugovora preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 680,72 EUR.

19.2. Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i to čl. 19. c te je aneksom uz ugovor kojim je provedena konverzija utvrdio preplatu tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 5.199,91 EUR. Nadalje, dana 30. siječnja 2016. sastavljena je obavijest o provedenoj konverziji kojom je uključujući i prijelazno razdoblje utvrđen ukupni saldo više plaćenog u iznosu od 9.000,38 kn.

19.3. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene tečaja do 30. rujna 2015. ukupno iznose 1.622,89 EUR.

19.4. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka jer vještak nije koristio tečaj banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja kad je plaćanje bilo izvršeno prije dospijeća kako je predmetnim ugovorom o kreditu predviđeno, već isključivo tečaj na dan naplate/dospijeća. Osporio je i metodologiju izrade nalaza i mišljenja financijskog vještaka, budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Prigovorio je i činjenici što tužiteljica nije umanjila zahtjev za isplatu za aneksom priznatu preplatu te se pozvao na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev 1096/2022 od 8. studenoga 2022. Smatra također da je trebalo uzeti u obračun razlika u obzir i tzv. negativne razlike, neovisno što tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti izjavio prigovor prijeboja.

19.5. Saslušana u svrhu dokazivanja predstavnica Centra za financijska vještačenja d.o.o. – GC, iskazala je da je u svom vještačenju smatrala relevantnim dokument "pregled prometa za klijenta" budući je isti izvod iz poslovnih knjiga, dok dokument "specifikacija uplata" nije knjigovodstvena isprava i izrađen je naknadno, a između ostalog, sadrži i uplate koje se odnose na naknade zatezne kamate i sl., što nije predmet tužbenog zahtjeva. U ostalom dijelu prigovori su pravne prirode jer tuženik smatra da je izračun izvršen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, a što nije bio slučaj.

19.6. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a. Na glavnoj raspravi je obrazložila i otklonila prigovore tuženika. Daljnja dopuna nalaza po prijedlogu tuženika na potpuno druge okolnosti od onih određenih zadatkom vještačenja nije bila potrebna, niti bi se odnosila na odlučne činjenice.

19.7. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno da postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužiteljica zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećena, to se za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 211. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 215. ZOO-a).

20.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

20.2. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 105. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 105. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen. Osim toga, tuženik nije precizirao prigovor radi prebijanja. Kako je tužiteljica istaknula prigovor zastare za ovaj dio tražbine, to bi u svakom slučaju od dana nastanka ovog dijela tražbine nastupila zastara takve tražbine, a tuženika na tuženika se ne odnose efekti kolektivne presude u pogledu zastare, jer tuženik nije potrošač.

20.3. Tužiteljici po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužiteljica nije dokazala da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužiteljica na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.

20.4. Kako je tužiteljica zatražila u točci I. tužbenog zahtjeva ukupan iznos preplata zbog rasta tečaja i to sa zakonskom zateznom kamatom od konverzije pa nadalje, to je osnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na apsolutno izraženi iznos zakonske zatezne kamate do konverzije. No, obzirom da je aneksom ugovora o kreditu utvrđena i priznata preplata od 680,72 EUR, isti je iznos valjalo uračunati po pravilima o redoslijedu uračunavanja duga po čl. 312. i 313. ZOO-a u iznos apsolutno izražene zakonske zatezne kamate, tako da je sud tužiteljici umanjio iznos apsolutno izražene zakonske zatezne kamate za iznos od 680,72 EUR, nakon čega je dobiven iznos od 942,17 EUR koji je dosuđen tužiteljici po tom osnovu. Međutim, ne pripada joj procesna kamata na navedeni apsolutni iznos zakonske zatezne kamate. Prema čl. 279. st. 2. ZOO-a procesna kamata pripadala bi tužitelju od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu. No, zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali na njih ne teku procesne kamate jer zatezne kamate i dalje teku na glavni dug koji nije plaćen.

21. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 215. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. u vezi s čl. 155. ZPP-a. Tužiteljica je kvantitativno uspjela u parnici sa 61,72% (6.448,88/10.448,95), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužiteljice jednak (61,72%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužiteljici. Oduzimanjem uspjeha tužiteljice u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (61,72%-38,28%) dobiva se iznos od 23,44% uspjeha tužiteljice u postupku te joj je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

22.1. Parnični trošak tužiteljice obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištima 18. rujna 2024., 4. prosinca 2024., 13. svibnja 2025. i 17. lipnja 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 12. veljače 2024., 10. ožujka 2025. i 18. travnja 2025. (tbr. 8/1-100 bodova), što ukupno iznosi 800 bodova ili 1.600,00 EUR računajući vrijednost jednog boda od 2,00 EUR. PDV na taj iznos jest 400,00 EUR, što ukupno iznosi 2.000,00 EUR. No, kako je tužiteljica uspjela u parnici sa 23,44%, to joj je dosuđen razmjerno umanjeni parnični trošak u iznosu od 468,80 EUR.

22.2. Tužiteljici pripada trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 1.068,80 EUR.

22.3. Tužiteljici nisu priznati kao neophodni troškovi sastava podneska od 29. listopada 2024. jer se istim podneskom dostavlja samo sudska praksa.

22.4. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima, koje teku od dana presuđenja pa do isplate.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 18. kolovoza 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Goran Devrnja, Zagreb, Vrbani 15

2. Odvj. Hrvoje Matić, Zagreb, Maksimirska 81

3. eOglasna ploča suda