Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-672/2024-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja G.T. TRADE d.o.o. Split, Spinčićeva 2D, OIB: 27976544334, kojeg zastupa punomoćnik Boran Gošek, odvjetnik u Zagrebu, Ulica kralja Zvonimira 100 protiv tuženika BKS BANK AG, St. Veiter Ring 43, A-9002 Klagenfurt, Republika Austrija-BKS Bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, [adresa], OIB: 02138784111, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, radi isplate 398.168,43 EUR s kamatom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 18. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku BKS Bank AG, Glavna podružnica Hrvatska, [adresa], OIB: 02138784111 isplatiti tužitelju G.T. TRADE d.o.o., Split, Spinčićeva 2D, OIB: 27976544334 iznos od 398.168,43 EUR (3.000.000,00 kuna po fiksnom tečaju konverzije: 7,53450) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. lipnja 2022. po stopi od 7,31% godišnje do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi od 10,50% godišnje do 30. lipnja 2023., od 1. srpnja 2023. po stopi od 12,00% godišnje do 31. prosinca 2023., od 1. siječnja 2024. po stopi od 12,50% godišnje do 30. lipnja 2024., od 1. srpnja 2024. po stopi od 12,25% godišnje do 31. prosinca 2024., od 1. siječnja 2025. po stopi od 11,15% godišnje do 30. lipnja 2025., a od 1. srpnja 2025. po stopi od 10,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za osam postotnih poena u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 50.833,61 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. kolovoza 2025. (dana donošenja presude) po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 79.713,77 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. kolovoza 2022. podnio tužbu pred ovim sudom protiv tuženika radi isplate 3.000.000,00 kuna s kamatom. Obrazlaže da je tuženik putem svoje Glavne podružnice Hrvatska, [adresa], OIB: 02138784111, tužitelju 23. prosinca 2021. izdao Bankarsku garanciju za osiguranje plaćanja br.: 580003847/2021 do iznosa od 3.000.000,00 (slovima: trimilijunakuna) HRK. Bankarska garancija izdana je neopozivo, bezuvjetno, bez prava prigovora, a istom je određeno da će tuženik na prvi pisani zahtjev korisnika garancije, ovdje tužitelja, platiti mu traženi iznos s ograničenjem do iznosa izdane garancije. Tužitelj je prije isteka trajanja bankarske garancije, 6. lipnja 2022. podnio pisani Zahtjev za plaćanje korisnika garancije za osiguranje plaćanja br. 580003847/2021, te Izjavu nalogodavatelja uz zahtjev za plaćanje korisnika garancije 580003847/2021. Dana 8. srpnja 2022. punomoćnik tuženika, odvjetnik Branimir Iveković, je odgovorio tužitelju da tuženik odbija izvršiti plaćanje po predmetnoj garanciji s objašnjenjem kako prema mišljenju tuženika predmetna garancija predstavlja krivotvorinu te da nije odobrena od strane tuženika. Tužitelj nadalje ističe da je garancija tužitelju izdana po SS koji na dan izdavanja i predaje garancije tuženiku obnašao dužnost osobe ovlaštene da u poslovanju podružnice zastupa inozemnog osnivača te je bio zaposlen kod tuženika. Tužitelj ističe da je garancija izdana na memorandumu tuženika, da je potvrđena pečatom tuženika, da je potpisana od dviju osoba te da je tužitelju ista predana u poslovnim prostorijama tuženika od strane ovlaštenih osoba. Nadalje, ističe se da je tuženik u utuženom razdoblju izdao veći broj garancija izdanih od strane NS, po kojima je uredno izvršio plaćanja. Stoga je tuženik kontradiktoran u svojim navodima da bi Garancija za osiguranje plaćanja br.: 580003847/21 od 23. prosinca 2021. bila krivotvorina, a da istovremeno uredno izvrši plaćanje drugim korisnicima po istovjetnim garancijama izdanim u utuženom razdoblju. Tužitelj ističe da je postupanje tuženika protupravno jer je suprotno obvezama tuženika propisanima čl. 1039. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), a suprotno je i međunarodno priznatim pravilima propisanih Ujednačenim pravilima za garancije na poziv Međunarodne trgovačke komore. Dakle, tuženik odbijanjem plaćanja po predmetnoj garanciji grubo krši zakonske odredbe te pravila dobre poslovne prakse uspostavljene u bankarskom sektoru. Tužitelj ponovno ističe da predmetna bankarska garancija po svojoj formi i sadržaju ne odstupa od uobičajenih bankarskih garancija, da je izdana na poslovnom papiru tuženika, da je ovjerena pečatom tuženika, potpisana od strane dva potpisnika te da je zastupniku tužitelja uručena u poslovnim prostorijama tuženika. Postupanje tuženika je suprotno relevantnim zakonskim odredbama, međunarodnim Ujednačenim pravilima za bankarske garancije na poziv, te dobroj poslovnoj praksi a koje dovodi u pitanje sustav izdavanja bankarskih garancija kao jednog od najsnažnijih i najsigurnijih sredstava osiguranja ispunjenja obveza te uzrokuje pravnu nesigurnost. Drugim riječima, tuženik je dužan postupiti u skladu s obvezom koju je preuzeo izdavanjem predmetne bankarske garancije, a sukladno čl. 1039. Zakona o obveznim odnosima. Stoga predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je bankarska garancija na koju se poziva tužitelj krivotvorina pa stoga ne proizvodi pravne učinke za tuženika. To iz razloga što je garanciju, mimo svojih ovlasti, potpisao samo g. SS kao jedna od dvije osobe ovlaštene da u poslovanju podružnice zastupaju inozemnog osnivača, tj. tuženika. U trenutku potpisivanje garancije, g. SS je mogao zastupati tuženika samo zajedno s drugom osobom ovlaštenom za zastupanje tuženika, g. AS, koji nije potpisao predmetnu garanciju, pa ona ne proizvode pravne učinke za tuženika. SS je krivotvorio garanciju tako što je na njoj potpisao i sebe i drugog potpisnika, a što je priznao u svojoj izjavi od **.**.2022. SS je izdao veći broj krivotvorenih garancija. SS nije nikada imao ovlast samostalno zastupati tuženika, nego uvijek samo skupno s još jednom osobom ovlaštenom za zastupanje. Tuženik dostavlja nalaz i mišljenje grafološkog vještaka Marijana Krajne iz kojeg proizlazi da je prvi od dva potpisa na predmetnoj bankarskoj garanciji napisan vrlo vjerojatno, gotovo sigurno rukom SS, dok drugi potpis vrlo vjerojatno, gotovo sigurno nije napisan rukom FS, niti JS. Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tužitelj je tijekom postupka nadalje naveo da čak i da sud utvrdi da je bankarska garancija iz nekog razloga nevaljana i da ne obvezuje tuženika, tuženik je i po drugom pravnom osnovu u svakom slučaju odgovoran tuženiku za štetu u utuženom iznosu koju je štetu tuženikov zaposlenik uzrokovao tužitelju. Naime, tuženik je u svakom slučaju odgovoran za štetu tužitelju jer je posve izvjesno da tužitelj koji je po svemu bio savjestan ne bi dao pozajmicu društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. da se nije pouzdao u bankarsku garanciju tuženika koja mu je predana temeljem ugovora s CENTAR FAKTOR d.o.o. Okolnost da je tuženik opetovano i kroz dulje vrijeme tužitelju izdavao garancije za navedeno društvo, putem svojeg zaposlenika upisanog u sudski registar, čini tuženika odgovornog za štetu koju je taj zaposlenik počinio tužitelju. Banke su dužne voditi računa o tome koje osobe imenuju u uprave ili kojim osobama daju ovlaštenja, dužne su ih nadzirati, provoditi ažurne i detaljne interne kontrole te konačno odgovaraju za propuste svojih zaposlenika temeljem čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima. Propuste koje počine banke ili njihovi djelatnici ne smiju ići na teret trećih savjesnih osoba.

4. Presudom ovoga suda poslovni broj P-426/2022-20 od 15. svibnja 2023. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 398.168,43 EUR/3.000.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za trgovačke ugovore od 7. lipnja 2022. do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 30.650,67 EUR/230.937,50 kuna (točka II. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.341,23 EUR (točka III. izreke). Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž- 2638/2023-3 od 3. prosinca 2024., odlučujući povodom tuženikove žalbe, ukinuo citiranu presudu u t. I. i II. izreke i predmet vratio na ponovno suđenje u tom dijelu (odluka VTS-a na stranici 240-244 spisa).

5. U ponovljenom postupku sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu te čitanjem zapisnika na kojima je izveden dokaz saslušanjem svjedoka FS (iskaz na stranici 160-162 spisa) i svjedoka SS (iskaz na stranici 162-164 spisa) utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).

6. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

7. Predmet spora jest plaćanje iznosa od 398.168,43 EUR (3.000.000,00 kuna po fiksnom tečaju konverzije: 7,53450) temeljem izdane bankarske garancije za osiguranje plaćanja br.: 580003847/2021 (garancija na stranici 5 spisa), a podredno po osnovi naknade štete nastale nemogućnošću naplate te bankarske garancije.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. U konkretnom slučaju tuženik je pravna osoba sa sjedištem u [adresa]. Za rješavanje konkretnog spora nadležan je sud u Republici Hrvatskoj sukladno odredbi čl. 7. st. 1. t. 5. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima („Službeni list Europske Unije“ L 351/1, dalje: Uredba br. 1215/2012), koja propisuje da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u pogledu spora koji nastaje iz poslovanja podružnice, predstavništva ili druge poslovne jedinice i to pred sudom mjesta u kojem se nalazi ta podružnica, predstavništvo ili poslovna jedinica. Kako je u riječ o sporu koji je usko povezan s područjem gdje nastaju pravne posljedice konkretnog pravnog odnosa primjenjuje se čl. 7. st. 1. a) Uredbe br. 1215/2012.

9. Tuženik je u žalbi protiv presude donijete u ovom predmetu 15. svibnja 2023. naveo da je tužitelj podnio tužbu protiv podružnice inozemnog osnivača u Republici Hrvatskoj te da podružnica nema stranačku sposobnost.

10. Prema odredbi članka 612. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23. i 136/24.), inozemna trgovačka društva i trgovci pojedinci, pod uvjetima propisanim zakonom, izjednačeni su u poslovanju na području Republike Hrvatske s domaćim osobama, dok je stavkom 2. tog članka propisano da inozemna trgovačka društva i inozemni trgovci pojedinci ne mogu trajno obavljati djelatnosti na području Republike Hrvatske dok tamo ne osnuju podružnicu.

11. U konkretnom predmetu tužitelj je kao tuženika označio BKS BANK AG, St. Veiter Ring 43, A-9020 Klagenfurt, Austrija, Glavna podružnica Hrvatska, OIB 02138784111, sa sjedištem u [adresa] pa nema dvojbe da je stranka upravo strano trgovačko društvo, koje ima podružnicu u Republici Hrvatskoj. Stoga tuženik ima stranačku sposobnost i može biti stranka u ovom postupku. Činjenica što je podružnica upisana u sudski registar te je prilikom upisa označen OIB ne znači da je zbog toga tužena podružnica koja nema pravnu sposobnost (tako i sudska praksa VTS RH, Pž-393/2023, Pž-4407/2024 i Pž-1122/2024.).

12. Među strankama nije sporno da je tužitelj G.T. TRADE d.o.o. Split, kao zajmodavac sklopio s društvom CENTAR FAKTOR d.o.o. Zagreb, kao zajmoprimcem Revolving ugovor o zajmu 11. ožujka 2021. (Ugovor na stranici 60-63 spisa) temeljem kojeg je tužitelj navedenom društvu pozajmio iznos od 3.000.000,00 kuna (čl. 2. Ugovora), kojeg se zajmoprimac obvezao vratiti u roku od 10 dana od dana isplate (čl. 4.). Sukladno čl. 8. Ugovora koji se odnosi na sredstva osiguranja, zajmoprimac se istovremeno sa zaključenjem Ugovora obvezao predati zajmodavcu garanciju banke i zadužnicu od 3.000.000,00 kuna. Stranke su sklopile I. i II. Dodatak Revolving ugovora o zajmu 12. ožujka 2021. i 30. srpnja 2021. (stranica 64-65 spisa). Nije sporno da pozajmljeni iznos tužitelju nije vraćen te da je radi osiguranja navedene novčane tražbine tužitelja, tadašnji zaposlenik tuženika SS, upisan u sudskom registru kao osoba ovlaštena zastupati tuženika u poslovanju njegove inozemne podružnice u Hrvatskoj, skupno s još jednim zastupnikom podružnice, predao tužitelju bankarsku garanciju za osiguranje plaćanja br.: 580003847/2021 do iznosa od 3.000.000,00 kuna (garancija na stranici 5 i 54 spisa) na vrijeme do 30. lipnja 2022. Nesporno je i da je SS prilikom potpisivanja predmetne bankarske garancije krivotvorio drugi potpis kako bi stvorio privid da su bankarsku garanciju u ime tuženika potpisale dvije osobe ovlaštene za poduzimanje tog pravnog posla (zapisnik o vještačenju stalnog sudskog vještaka za rukopise i dokumente Marijana Krajne iz Zagreba od 28. rujna 2022., stranica 23-30 spisa). Kako navedene činjenice među strankama nisu sporne i kako te činjenice proizlaze iz isprava koje su dostavile u spis, to sud nije niti provodio dokaze na okolnost utvrđivanja, među strankama, nespornih činjenica (čl. 221. st. 1. ZPP-a).

13. Sporno jest proizvodi li predmetna bankarska garancija pravne učinke za tuženika s obzirom da je tuženik osporio valjanost garancije navodeći da ju je potpisao samo SS, odnosno da ju nisu potpisale osobe koje su ovlaštene za zastupanje tuženika i to SS i IS, a za koje iz sudskog registra proizlazi skupna ovlast za zastupanje. Također je sporno je li tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu koja mu je nastala opisanim protupravnim postupanjem tadašnjeg zaposlenika tuženika SS za koju odgovara tuženik kao poslodavac i, ako jest, u kojem iznosu.

14. Prema odredbi čl. 1039. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO- a, "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.) bankarska garancija na poziv je svaka pisana obveza na plaćanje određenoga novčanog iznosa, bez obzira na to kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz garancije. Bankarsko jamstvo je samostalna obveza banke neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje (čl. 1039. st. 2. ZOO-a).

15. Predmetna bankarska garancija br.: 580003847/2021 od 23. prosinca 2021. (stranica 5 spisa) sadrži pisanu obvezu tuženika platiti tužitelju kao korisniku garancije iznos koji mu ne vrati zajmoprimac CENTAR FAKTOR d.o.o. Zagreb po Revolving ugovoru o zajmu u iznosu od 3.000.000,00 kuna, s time da tužitelj ima uputiti tuženiku pisani zahtjev koji treba sadržavati izjavu da zajmoprimac/nalogodavatelj nije ispunio svoje obveze iz Ugovora s njihovom specifikacijom u kojoj mora biti naveden iznos dospjelih obveza (izjava nalogodavatelja na stranici 7 spisa). Na garanciji je navedeno da je garancija važeća za vrijeme trajanja ugovora do najkasnije 30. lipnja 2022. Predmetnom garancijom tuženik se obvezao neopozivo, bezuvjetno i bez prava prigovora na prvi pisani zahtjev tužitelja kao korisnika garancije platiti mu utuženi iznos (čl. 1042. i čl. 1043. ZOO-a). Nije sporno da je tužitelj tuženiku 6. lipnja 2022. podnio zahtjev za plaćanje po predmetnoj garanciji u iznosu od 3.000.000,00 kuna na ime glavnice (zahtjev na stranici 6 spisa).

16. Tuženik je tijekom postupka osporio valjanost garancije prigovorom da je garanciju, mimo svojih ovlasti, potpisao samo SS, kao jedna od dvije osobe ovlaštene u poslovanju podružnice zastupati inozemnog osnivača, odnosno tuženika. Nije sporno da su u vrijeme potpisivanja predmetne bankarske garancije (23. prosinca 2021.) u sudskom registru kao osobe ovlaštene zastupati tuženika u poslovanju predmetne inozemne podružnice u Republici Hrvatskoj bili upisani SS i IS i to skupno od 1. srpnja 2017. do 16. veljače 2022. (povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika na stranici 9-13 spisa).

17. Svjedok IS je iskazao da je od srpnja 2017. bio voditelj podružnice tuženika u Rijeci do 31. listopada 2022. te da je u radnom odnosu kod tuženika bio do 31. prosinca 2022. Iskazao je da se na garanciji koja prileži na stranici 5 spisa ne nalazi njegov potpis. Nadalje je iskazao da se garancija u pravilu potpisuje unutar banke te da se s potpisima ovlaštenih osoba izdaje korisniku koji ju je zatražio. Na pitanje jesu li korisnici garancije na bilo koji način sudjelovali u postupku unutar banke koji bi prethodio izdavanju garancije odgovorio je da pretpostavlja da nisu jer nisu bili ugovorna strana banke. Iskazao je da mu je poznato da je g. SS dao izjavu da je krivotvorio drugi potpis i da je neovlašteno izdavao garancije.

18. Svjedok SS je iskazao da je na predmetnu garanciju stavio oba potpisa. Također je iskazao da se na garanciju uvijek potpisuju dvije osobe. Na pitanje sudjeluje li korisnik garancije na bilo koji način u potpisivanju garancije odgovorio je da ne, već se garancija s potpisima ovlaštenih osoba izdaje korisniku već potpisana. Iskazao je da je predmetna garancija izdana na memorandumu banke i sa žigom banke te da prosječni korisnik garancije ne bi imao nikakvog razloga posumnjati u njenu vjerodostojnost.

19. U konkretnom slučaju dakle nije sporno da jedan od zastupnika tuženika (IS) nije potpisao garanciju, već je njegov potpis krivotvorio SS. Iz tog razloga sud utvrđuje da je došlo do sklapanja jedne vrste ugovora o jamstvu od strane neovlaštene osobe u smislu odredbe čl. 312. st. 1. ZOO-a (prema kojoj odredbi, ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri). Nije sporno da garancija nije naknadno odobrena od strane tuženika pa stoga pravno ne postoji jer taj pravni odnos jamstva nije ni sklopljen između stranaka. Stoga sud utvrđuje da predmetna garancija, a s obzirom da nije potpisana od ovlaštenih osoba koje su je trebale skupno potpisati, ne može predstavljati valjanu osnovu za isplatu u ovoj parnici pa dakle garancija u takvoj situaciji nije pravovaljana, koji pravni stav je iznio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju od 3. prosinca 2024., kojim je odlučio o tuženikovoj žalbi u ovom predmetu.

20. Nadalje, sporno jest postoji li odgovornost tuženika kao poslodavca temeljem odredbe čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima za postupanje njegovog (tadašnjeg) zaposlenika SS s obzirom na tužiteljeve navode iznesene u podnesku od 19. prosinca 2022. (dakle prije zaključenja prethodnog postupka), u kojem tužitelj navodi da je posve izvjesno da tužitelj koji je po svemu bio savjestan ne bi dao pozajmicu društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. da se nije pouzdao u bankarsku garanciju tuženika koja mu je predana temeljem Ugovora s CENTAR FAKTOR d.o.o. Tuženik je opetovano i kroz dulje vrijeme tužitelju izdavao garancije za navedeno društvo putem svojeg zaposlenika upisanog u sudski registar, što tuženika čini odgovornim za štetu koju je taj zaposlenik učinio tužitelju. Propusti koje počine banke ili njegovi djelatnici ne smiju ići na teret trećih savjesnih osoba. Društvo CENTAR FAKTOR d.o.o. je prezaduženo i nesposobno plaćati obveze pa tužitelj od tog društva ne može naplatiti potraživanje. Dakle, sporno jest je li tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu u utuženom iznosu koja mu je po navodima tužitelja nastala opisanim postupanjem tadašnjeg zaposlenika tuženika SS.

21. Odredba čl. 1061. st. 1. ZOO- propisuje da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

21.1. Odgovornost poslodavca za štetu koju njegov radnik prouzroči trećoj osobi posebna je vrsta odgovornosti za drugoga. Riječ je o izvanugovornoj odgovornosti za štetu. Da bi došlo do odgovornosti poslodavca kao odgovorne osobe za štetu koju je trećoj osobi prouzročio zaposlenik moraju biti ispunjene slijedeće pretpostavke: osoba koja je počinila štetu i odgovorna osoba (poslodavac) moraju biti u pravno-relevantnom odnosu poslodavca i zaposlenika; da je zaposlenik trećem prouzročio štetu radnjom koju je poduzeo u radu ili u svezi s radom te da ne postoje razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika, s time da se odgovornost poslodavca predmnijeva, a poslodavac treba dokazati da postoje razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

21.2. U konkretnom slučaju nije sporno da je SS od srpnja 2017. do 16. veljače 2022., dakle u sporno vrijeme, bio osoba ovlaštena u hrvatskoj podružnici zastupati tuženika. Stoga nije sporno da su SS i tuženik kao poslodavac bili u pravno-relevantnom odnosu poslodavca i zaposlenika te je time ispunjena prva pretpostavka odgovornosti poslodavca-tuženika za štetu trećoj osobi.

21.3. Nadalje, bilo je potrebno utvrditi je li SS tužitelju prouzročio štetu radnjom koju je poduzeo u radu ili u svezi s radom. Pod pojmom štete uzrokovane na radu valja razumjeti onu štetu koju je radnik pretrpio obavljanjem radnih zadataka u skladu s ugovorom o radu. Pod pojmom štete u vezi s radom valjalo bi razumjeti takve aktivnosti koje prelaze sklop poslova i zadataka koje radnik uobičajeno obavlja, odnosno onih predviđenih ugovorom o radu, ali je riječ o postupcima koji su u funkcionalnoj vezi s njegovim radno-pravnim položajem. Dakle, mora postojati uzročna veza između radno-pravnog položaja radnika kod poslodavca i nastale štete.

21.4. Sud utvrđuje da su postupci tadašnjeg direktora tuženika SS u konkretnom slučaju u funkcionalnoj vezi s njegovim radnom-pravnim položajem kod tuženika. To iz razloga što je SS, iskoristivši svoj položaj kod tuženika kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika, na predmetnu garanciju stavio oba potpisa, odnosno krivotvorio potpis druge osobe ovlaštene za potpisivanje garancije. Dakle, u svemu što je SS radio u odnosu na predmetnu bankarsku garanciju koju je izdao kao pokriće za obveze CENTAR FAKTOR d.o.o., nastupao je kao zaposlenik i zastupnik po zakonu tuženika te je predstavljao tuženika u odnosu na tužitelja kao savjesnu treću osobu. Nadalje, SS je iskazao da je predmetna garancija izdana na memorandumu banke i sa žigom banke te da prosječni korisnik garancije ne bi imao nikakvog razloga posumnjati u njenu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza SS sud utvrđuje da je razlog njegovog takvog postupanja bio pomoć prijatelju koji je preminuo 2018., a koji je bio osnivač društva ZAGREBGRADNJA d.o.o., a radi dovršetka određenog projekta. Iskazao je da se taj projekt završio, bilo bi više nego dovoljno novaca za namirenje obveze za društva ZAGREBGRADNJA d.o.o. i CENAR FAKTOR d.o.o., čija su poslovanja vezana uz tuženika. Iz svega navedenog jasno proizlazi da su postupci tadašnjeg direktora tuženika SS u funkcionalnoj vezi s njegovim radno-pravnim položajem kod tuženika odnosno da je radi svojih interesa iskoristio svoj položaj u banci (kod tuženika) i krivotvorio predmetnu garanciju kako bi omogućio realizaciju projekta drugog društva (ZAGREBGRADNJA d.o.o.).

21.5. S druge strane tužitelj je postupao savjesno te je sklopio ugovor o zajmu s društvom CENTAR FAKTOR d.o.o. s ugovorenim sredstvom osiguranja (bankarskom garancijom) i od zajmoprimca dobio bankarsku garanciju na prvi poziv te je opravdano i po redovnom tijeku stvari mogao očekivati da će u slučaju povrede obveze zajmoprimca na brz i siguran način naplatiti svoje potraživanje. Tužitelj isto tako nije mogao istraživati je li na bankarskoj garanciji krivotvoren potpis, osobito imajući u vidu da je tuženik i ranije izdavao bankarske garancije svom klijentu CENTAR FAKTOR d.o.o., a što među strankama nije sporno.

21.6. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je tužitelju štetu prouzročio zaposlenik tuženika SS jer je tužitelju izdao nenaplativu bankarsku garanciju kao osiguranje za ugovor o zajmu. Budući da zajmoprimac nije tužitelju vratio pozajmljeni iznos te da je izdana bankarska garancija nenaplativa, sud utvrđuje postojanje uzročno posljedične veze između postupanja tuženikovog zaposlenika i nemogućnosti naplate pozajmljenog iznosa. Šteta koja je takvim postupanjem nastala tužitelju sastoji se upravo od iznosa nevraćenog zajma, radi čijeg je osiguranja je i sklopljen ugovor o bankarskoj garanciji, a koji iznos tužitelj ne bi uspio naplatiti po toj bankarskoj garanciji, dakle, iznos štete (izmakle koristi) odgovarao bi iznosu kojeg bi tužitelj imao pravo naplatiti po predmetnoj bankarskoj garanciji, a koji je predmet spora (tako i sudska praksa VTS Pž-1122/24 od 24.3.25. i Pž-393/23 od 24.5.23.). Slijedom svega navedenog, sud utvrđuje da su opisani postupci tadašnjeg direktora tuženika SS u funkcionalnoj vezi s njegovim radnom-pravnim položajem kod tuženika pa je stoga ispunjena i druga pretpostavka za odgovornost poslodavca kao odgovorne osobe za štetu koju je trećoj osobi (tužitelju) prouzročio njegov zaposlenik (SS).

22. Nadalje, tuženik kao poslodavac nije dokazao da postoje razlozi koji isključuju odgovornost tadašnjeg zaposlenika tuženika SS, odnosno da on nije kriv, što je bio dužan učiniti sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a. Upravo suprotno, iz iskaza SS jasno proizlazi da ne postoje razlozi koji isključuju njegovu odgovornost. Stoga je sukladno odredbi čl. 1085. i čl. 1090. ZOO-a tuženik kao odgovorna osoba dužan uspostaviti stanje koje je bilo kod tuženika prije nego je šteta nastala odnosno oštećenikovu materijalnu situaciju dovesti u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje tuženika.

23. Nadalje, što se tiče visine štete nastale tužitelju, ističe se slijedeće:

23.1. Tuženik je tek u žalbi od 29. svibnja 2023., koju je podnio protiv presude objavljene 15. svibnja 2023. iznio tvrdnju da tužitelj nije dokazao da bi isplatio pozajmicu trgovačkom društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. Zagreb te da nije dokazao da mu to društvo nije vratilo pozajmicu. Također je istaknuo da bi i dalje imao valjano potraživanje prema tom društvu te da nije jasno zašto tužitelj nije iskoristio zadužnicu društva CENTAR FAKTOR d.o.o. Zagreb dok to društvo još nije bilo u blokadi. Prije svega se ističe da tuženik te tvrdnje nije iznio do zaključenja prethodnog postupka koji je u konkretnom slučaju zaključen 7. veljače 2023., koje je tvrdnje bio dužan konkretno iznijeti u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a. Stoga sud utvrđuje da su te tvrdnje tuženika iznesene nepravovremeno.

23.2. No, neovisno o tome, sud je utvrdio da je tužitelj dao zajam društvu CENTAR FAKTOR d.o.o. Zagreb u utuženom iznosu te da mu pozajmljeni iznos to društvo nije vratilo. Navedene odlučne činjenice sud je prije svega utvrdio na temelju izjave dužnika-društva CENTAR FAKTOR d.o.o. od 6. lipnja 2022. (stranica 7 spisa, koju je tužitelj dostavio uz tužbu) iz koje sud utvrđuje da tužitelj prema navedenom društvu ima dospjelu i nenaplaćenu tražbinu u iznosu glavnice od 3.000.000,00 kuna temeljem Revolving ugovora o zajmu od 11. ožujka 2021. Navedenu izjavu tuženik nije osporio do zaključenja prethodnog postupka, već nepravovremeno tek u podnesku zaprimljenom kod suda 22. svibnja 2025.

23.3. Nadalje, visinu tužitelju nastalu štete sud je utvrdio i na temelju rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-43/2024-52 od 1. kolovoza 2024. kojim su utvrđene prijavljene i priznate tražbine u stečajnom postupku nad društvom CENTAR FAKTOR d.o.o., među kojima je i tražbina tužitelja, koja je prijavljena i priznata upravo u utuženom iznosu pod rednim brojem 7 tražbina višeg isplatnog reda (stranica 272 spisa). Stečajni postupak nad društvom CENTAR FKATOR d.o.o. Zagreb otvoren je na temelju rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St- 43/2024-30 od 27. ožujka 2024. (dakle nakon zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari, rješenje na stranici 254-262 spisa).

23.4. Napominje se da je Trgovački sud u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu rješenjem broj St-2824/2022 od 18. listopada 2022. otvorio predstečajni postupak nad društvom CENTAR FAKTOR d.o.o. Zagreb, kao i da je isti sud rješenjem St- 2824/2022 od 31. siječnja 2023. odbacio prijedlog dužnika CENTAR FAKTOR d.o.o. Zagreb za otvaranje predstečajnog postupka. Citirano rješenje potvrdio je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Pž-749/2023 od 29. ožujka 2023. s obrazloženjem da s obzirom da je dužnik pravna osoba koja se bavi poslovima faktoringa i kojoj odobrenje za rad daje i/ili čiji rad nadzire HANFA, smatra financijskom institucijom pa nisu postojali uvjeti za vođenje predstečajnog postupka nad društvom CENTAR FAKTOR d.o.o. (rješenje VTS na stranici 249-253 spisa).

24. Nadalje, tuženik je naveo da iz čl. 5. Revolving ugovora o zajmu od 11. ožujka 2021. proizlazi da je ugovorena kamatna stopa bila čak 36,5% godišnje, odnosno da je bila viša od zakonom dopuštene. Budući da u konkretnom slučaju tužitelj traži naknadu štete u visini isplaćene glavnice, odnosno ne traži i plaćanje kamata, to tuženikovi navodi o eventualnoj nezakonitoj kamatnoj stopi ne utječu na odluku o ovom tužbenom zahtjevu.

25. U odnosu na tuženikove (nepravovremene) navode da tužitelj ima valjano potraživanje prema društvu CENTAR FAKTOR d.o.o., ističe se da je iz izvješća stečajne upraviteljice od 13. veljače 2024. (stranica 263-268 spisa) vidljivo da dužnik ima iskazane obveze na dan 31. prosinca 2021. u iznosu od 27.082,32 EUR te nepodmirene obveze u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje u iznosu od 5.751.058,23 EUR na dan 12. veljače 2024., kao i da ima evidentiranu neprekidnu blokadu računa u trajanju od 284 dana na dan 12. veljače 2024.

26. Također se ističe da je sud obavio uvid u pravno mišljenje prof.dr.sc. KS od 18. srpnja 2022., koje je tuženik dostavio nepravovremeno, nakon zaključenja prethodnog postupka uz podnesak od 2. travnja 2025. To mišljenje ne obvezuje ovaj sud, ali se ističe da sud ne prihvaća pravne stavove tuženika o tome da odredbu čl. 1061. ZOO-a nije moguće primijeniti na ovaj slučaj te da SS nije postupao u radu ili u svezi s radom, kao i ostale iznesene pravne ocjene koje su različite od pravne ocjene suda u ovom predmetu. SS je kod izdavanja garancije postupao te je štetu počinio u vezi sa svojim radom, a to što eventualno nije postupao po uputama tuženika kao poslodavca, ne čini tuženika neodgovornim za štetu koja je nastala trećoj osobi-tužitelju.

27. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je temeljem odredbe čl. 1061. st. 1. ZOO-a tuženik kao poslodavac odgovoran tužitelju za nastalu štetu u utuženom iznosu koju mu je prouzrokovao tuženikov zaposlenik u svezi s radom. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku nadoknaditi tužitelju štetu u iznosu od 398.168,43 EUR s kamatom temeljem čl. 29. st. 2. ZOO-a te je donio odluku kao u t. I. izreke presude.

28. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, sud je tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 398.168,43 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 50.833,61 EUR (t. II. izreke presude). Tužitelj je u troškovniku po svakoj radnji zatražio nagradu u iznosu od 9.980,00 EUR uvećano za PDV. Međutim, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 398.168,43 EUR tužitelju pripada nagrada u iznosu od 4.992,00 EUR uvećano za PDV po svakoj poduzetoj radnji, a ne u iznosu od 9.980,00 EUR, sve sukladno Tbr. 7/1 Tarife.

28.1. Tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u zatraženom iznosu od ukupno od 663,61 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) te na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 138/23.), budući da je tužitelja zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška sastava tužbe od 4.992,00 EUR sukladno Tbr. 7/1, troška sastava obrazloženog podneska od 19. prosinca 2022., kojim se očituje na tuženikove navode iz odgovora na tužbu te troška sastava obrazloženih podnesaka od 4. ožujka 2025. i 29. travnja 2025. u iznosu od po 4.992,00 EUR (ukupno 14.976,00 EUR) sukladno Tbr. 8/1, troška zastupanja na ročištima 7. veljače 2023., 5. travnja 2023., 18. ožujka 2025. i 26. lipnja 2025. u iznosu od po 4.992,00 EUR (ukupno 19.968,00 EUR) sukladno Tbr. 9/1, troška sastava podneska od 13. prosinca 2022., kojim u spis dostavlja dokumentaciju u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8/3 budući da nije riječ o podnescima iz Tbr. 8/1 i Tbr. 8/2 (tužitelj je neosnovano tražio nagradu u iznosu od 9.980,00 EUR uvećano za PDV), troška zastupanja na ročištu 14. svibnja 2025., koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9/5 (tužitelj je neosnovano tražio nagradu u iznosu od 9.980,00 EUR uvećano za PDV), što ukupno iznosi 40.136,00 EUR te PDV u iznosu od 10.034,00 EUR sukladno Tbr. 42.

28.2. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tužitelj postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u točki II. izreke presude.

28.3. Prije svega se ističe da je sud u t. III. izreke presude od 15. svibnja 2023. pravomoćno odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 7.341,23 EUR kao neosnovan, s time da sud tužitelju nije priznao trošak u navedenom iznosu, koji predstavlja razliku između nagrade koju je tužitelj tražio za sastav podneska od 13. prosinca 2022. i iznosa koji mu je sud za tu radnju priznao. Osim toga, o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troška zastupanja na ročištu 14. prosinca 2022. u iznosu od 5.972,53 EUR uvećano za PDV sud je odlučio pravomoćnim rješenjem od 3. siječnja 2023.

28.4. Stoga je sud ovom odlukom obio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 79.713,77 EUR (87.055,00 EUR umanjeno za ranije odbijeni iznos od 7.341,23 EUR) kao neosnovan (t. III. izreke presude). Sud tužitelju nije priznao trošak u navedenom iznosu, koji predstavlja razliku između na grade koju je tužitelj tražio i iznosa koji mu je sud za te radnje priznao, kako je naprijed obrazloženo.

Rijeka, 18. kolovoza 2025.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a). U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).