REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1486/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice RU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Boričević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 2. srpnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno te punomoćnika stranaka, 14. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. stavak 4. Ugovora o kreditu broj 1262/05 kojeg su tužiteljica RU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditor sklopili dana 5. listopada 2005. godine koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove skladno s Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici RU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 120,03 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. listopada 2005. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 1262/05 kojeg su tužiteljica RU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditor sklopili dana 5. listopada 2005. godine u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici RU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 1.345,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 0,37 EUR od 10.12.2005.

- na iznos 0,22 EUR od 10.1.2006.

- na iznos 3,71 EUR od 10.1.2009.

- na iznos 5,19 EUR od 10.2.2009.

- na iznos 10,05 EUR od 10.3.2009.

- na iznos 2,98 EUR od 10.4.2009.

- na iznos 2,86 EUR od 10.5.2009.

- na iznos 1,61 EUR od 10.6.2009.

- na iznos 2,32 EUR od 10.7.2009.

- na iznos 0,46 EUR od 10.8.2009.

- na iznos 1,73 EUR od 10.9.2009.

- na iznos 0,93 EUR od 10.11.2009.

- na iznos 1,16 EUR od 10.12.2009.

- na iznos 4,92 EUR od 10.1.2010.

- na iznos 7,43 EUR od 10.2.2010.

- na iznos 6,48 EUR od 10.3.2010.

- na iznos 10,22 EUR od 10.4.2010.

- na iznos 12,03 EUR od 10.5.2010.

- na iznos 17,44 EUR od 10.6.2010.

- na iznos 21,28 EUR od 10.7.2010.

- na iznos 16,30 EUR od 10.8.2010.

- na iznos 30,82 EUR od 10.9.2010.

- na iznos 24,52 EUR od 10.10.2010.

- na iznos 25,54 EUR od 10.11.2010.

- na iznos 31,19 EUR od 10.12.2010.

- na iznos 40,45 EUR od 10.1.2011.

- na iznos 30,40 EUR od 10.2.2011.

- na iznos 33,41 EUR od 10.3.2011.

- na iznos 29,57 EUR od 10.4.2011.

- na iznos 37,92 EUR od 10.5.2011.

- na iznos 45,68 EUR od 10.6.2011.

- na iznos 47,72 EUR od 10.7.2011.

- na iznos 81,05 EUR od 10.8.2011.

- na iznos 49,67 EUR od 10.9.2011.

- na iznos 45,79 EUR od 10.10.2011.

- na iznos 46,04 EUR od 10.11.2011.

- na iznos 46,05 EUR od 10.12.2011.

- na iznos 50,39 EUR od 10.1.2012.

- na iznos 52,93 EUR od 10.2.2012.

- na iznos 53,25 EUR od 10.3.2012.

- na iznos 51,53 EUR od 10.4.2012.

- na iznos 52,41 EUR od 10.5.2012.

- na iznos 54,29 EUR od 10.6.2012.

- na iznos 52,11 EUR od 10.7.2012.

- na iznos 52,29 EUR od 10.8.2012.

- na iznos 48,54 EUR od 10.9.2012.

- na iznos 49,77 EUR od 10.10.2012.

- na iznos 52,42 EUR od 10.11.2012.

do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 istaknuto radi prebijanja u iznosu 283,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 2,09 EUR od 1.2.2006

- na iznos 3,29 EUR od 1.3.2006

- na iznos 4,55 EUR od 1.4.2006

- na iznos 4,10 EUR od 1.5.2006

- na iznos 4,54 EUR od 1.6.2006

- na iznos 5,81 EUR od 1.7.2006

- na iznos 5,57 EUR od 1.8.2006

- na iznos 4,74 EUR od 1.9.2006

- na iznos 4,40 EUR od 1.10.2006

- na iznos 6,54 EUR od 1.11.2006

- na iznos 5,56 EUR od 1.12.2006

- na iznos 7,40 EUR od 1.1.2007

- na iznos 8,51 EUR od 1.2.2007

- na iznos 7,89 EUR od 1.3.2007

- na iznos 8,68 EUR od 1.4.2007

- na iznos 11,54 EUR od 1.5.2007

- na iznos 11,12 EUR od 1.6.2007

- na iznos 13,22 EUR od 1.7.2007

- na iznos 11,83 EUR od 1.8.2007

- na iznos 11,60 EUR od 1.9.2007

- na iznos 13,63 EUR od 1.10.2007

- na iznos 12,11 EUR od 1.11.2007

- na iznos 12,60 EUR od 1.12.2007

- na iznos 10,43 EUR od 1.1.2008.

- na iznos 8,37 EUR od 1.2.2008.

- na iznos 5,56 EUR od 1.3.2008.

- na iznos 7,74 EUR od 1.4.2008.

- na iznos 10,17 EUR od 1.5.2008.

- na iznos 10,19 EUR od 1.6.2008.

- na iznos 11,46 EUR od 1.7.2008.

- na iznos 12,45 EUR od 1.8.2008.

- na iznos 11,74 EUR od 1.9.2008.

- na iznos 6,54 EUR od 1.10.2008.

- na iznos 0,99 EUR od 1.11.2008.

- na iznos 6,22 EUR od 1.12.2008.

- na iznos 0,29 EUR od 1.10.2009.

do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, naknaditi tužiteljici RU, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 1.629,64 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. kolovoza 202. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je sa tuženikom 5. listopada 2005. zaključila Ugovor o kreditu, kojim Ugovorom joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos 18.900,00 CHF isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate. Predmetnim Ugovorom stranke su ugovorile da će se kredit otplaćivati u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Tužiteljica dalje ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF. Također smatra da je nepoštena, a time i ništetna odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora prema kojoj se “korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor“, jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi“ te joj nije objašnjeno na koje se točno troškove naknada odnosi. Stoga tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima dijelove odredaba čl. 2., čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu, kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 120,03 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te iznos 1.352,59 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kao u petitu, kao i naložiti tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu zahtjeva tužiteljice. Naveo je da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača. Istaknuo je prigovor zastare. Smatra da su odluke donesene u kolektivnom sporu nepravilne i nezakonite, jer da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe. Istaknuo je da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora da je mogala shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Smatra da već iz ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama anuiteta u kunama, koji može nastati uslijed promjene tečaja. Također tvrdi da su tužiteljici prilikom solemnizacije pojašnjena prava i obveze koji proizlaze iz ugovora. Naveo je i da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da tužiteljici nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.1. U odnosu na odredbu o ulaznoj naknadi istaknuo je da je ona jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati je li ona poštena. Dalje je naveo da je tužiteljica bila u cijelosti informirana o svojoj obvezi na plaćanje te naknade te da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, kao i da je bilo jasno i razumljivo propisano da naknada za obradu kredita koji je ugovorila iznosi 1% od iznosa kredita. Naveo je i da sporna odredba ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom. Istaknuo je prigovor zastare te osporio tijek zateznih kamata. Zaključno je predložio odbiti tužbene zahtjeva tužiteljice kao neosnovane, uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2.2. U podnesku od 22. veljače 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta u iznosu 279,95 eura kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

3. U podnesku od 16. siječnja 2025. tužiteljica je predložila donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima dijelove odredaba čl. 2. st. 4., čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 120,03 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te iznos 1.345,44 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kao u petitu do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama (listovi 209-214 spisa).

3.1. U podnesku od 30. prosinca 2024. tuženik je konačno postavio prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta u iznosu 283,47 eura.

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 7102894099 od 4. listopada 2005. (listovi 9-14 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (listovi 15-16 spisa), prijepis izračuna kamatne stope (listovi 17-20 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102894099 (listovi 21-29, 30-31 spisa), Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora (listovi 60-64 spisa), pregled prometa po kreditu (listovi 78-86 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o. po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću (listovi 196-200 spisa), Potvrdu o rezervaciji (list 237 spisa) te je saslušana tužiteljica (listovi 243-244 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu od 5. listopada 2005. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te zahtjev za isplatu više plaćenih iznosa po toj osnovi.

5.1. Također predmet spora je i tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

6. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 7102894099 od 5. listopada 2005. na iznos 18.900,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

7. Sporno je:

- da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužiteljicu, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da li je ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna,

te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljici utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi i pravo na povrat naknade koju je platila tuženiku za obradu kredita.

U odnosu na valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli

8. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti 18.900,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a.

8.1. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a.

9. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužiteljice kao potrošača te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a one obvezuju i sud u ovom postupku.

9.2. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivna spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već bila na snazi odredba čl. 502.c ZPP-a.

9.3. S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

9.4. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužiteljici protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da joj je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

9.5. Tuženik u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli nije niti tvrdio da bi tužiteljici objasnio poseban rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF.

9.6. U odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli tuženik je tvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe. Istaknuo je da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Smatra da već iz ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama anuiteta u kunama, koji može nastati uslijed promjene tečaja. Također je tvrdio da su tužiteljici prilikom solemnizacije pojašnjena prava i obveze koji proizlaze iz ugovora. Naveo je i da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te da tužiteljici nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

9.7. Tužiteljica je u svom iskazu navela da joj je novac trebao za adaptaciju kuće u kojoj živi sa obitelji. Kuća nije nikada davana u najam niti u zakup. Ugovor je pročitala te je znala da visina anuiteta ovisi o promjeni tečaja CHF i znala je da se ta visina može mijenjati, ali nije znala da se može povisiti u mjeri u kojoj se to dogodilo. Kada je došla u banku kredit u valuti CHF su joj ponudili kao najpovoljniji. Nitko je nije upozorio na posebne rizike vezane za sklapanje Ugovora u valuti CHF. Ne sjeća se je li prije sklapanja Ugovora o kreditu uočila odredbu o valutnoj klauzuli i službeniku banke postavljala pitanja u vezi odredbe o valutnoj klauzuli. Kao što je rekla znala je da se visina anuiteta može mijenjati ovisno o promjeni tečaja, ali nije očekivala da se može promijeniti u toj mjeri. Nikada imala obrt niti je bila član uprave nekog trgovačkog društva.

Sjeća se da je morala platiti naknadu za obradu kredita te da su joj rekli da se radi o troškovima obrade kredita i da se ta naknada mora platiti. Nitko joj nije objasnio za što konkretno se plaća ta naknada.

Nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Došla je u banku te su joj predočili gotov Ugovor.

9.7.1. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je ona iskazivala jasno i uvjerljivo.

9.7.2. S druge strane, tuženik je na ročištu 24. listopada 2024. odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka osobnog bankara za kojeg je tvrdio da je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, čiji iskaz bi eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužiteljice (list 190 spisa).

9.8. Dakle, iako je tužiteljica mogla načelno biti upoznata s valutnom klauzulom te joj je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da tužiteljica kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bila upoznata s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je poznata bankama.

9.9. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

9.10. Pri tome, tužiteljica, kao medicinska sestra, niti po prirodi svog zanimanja i stupnju obrazovanja nije mogla razumjeti ekonomske posljedice sporne ugovorne odredbe za njezine financijske obveze.

9.11. Dakle sud utvrđuje da tužiteljici pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer joj nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogla procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njezine financijske obveze.

9.12. Nadalje, tužiteljica je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazala svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, navela da je novac dobiven kreditom iskorišten za adaptaciju kuće koju su koristili za osobne potrebe. Ovo osobito imajući na umu da iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužiteljica kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužiteljice, odnosno da se tužiteljica uopće bavila takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

9.13. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužiteljici kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužiteljice i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

9.14. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF je ništetnost takvih odredbi (čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO).

U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita

10. Prema odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

11. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je ona iskazivala uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama te da su joj u banci predočili „gotov“ ugovor sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužiteljice proizlazi da joj nitko nije objasnio zbog čega se plaća sporna naknada, zbog čega je sud utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.

12.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

14. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, koje tvrdnje iznosi tuženik tijekom postupka. Međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

15. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Treba dodati da niti odredbe članaka 1065. -1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

17. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

18. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

18.1. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF HNB-a na dan isplate kredita.

18.2. Također, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita koju je platila tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe.

18.3. U svrhu utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću.

18.3.1. Vještak je izračunao razliku u visini obveze tužiteljice prema predmetnom Ugovoru o kreditu, a ukoliko se primjeni tečaj važeći u vrijeme isplate kredita. Navedeno, s obzirom na okolnost da je tužiteljici bio poznat tečaj važeći na dan isplate kredita pa se ovako utvrđeni tečaj ima smatrati transparentnim i jasnim, od stranaka, utvrđenima (tako i VSRH Revt 249/14).

18.3.2. U svom nalazu i mišljenju vještak Zrinko Ručević izračunao je da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.061,97 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

18.3.3. Razlika obveza, ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi 1.345,44 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

18.3.4. Negativne tečajne razlike koje proizlaze iz pada tečaja u odnosu na tečaj primijenjen prilikom isplate predmetnog kredita iznose ukupno -283,47 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlike).

18.3.5. Jednokratna naknada (1,00% od iznosa kredita) obračunana je i naplaćena prilikom isplate kredita u iznosu od 120,03 eura dana 7. listopada 2005.

18.3.6. Niti jedna od stranaka nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik je na ročištu održanom 2. srpnja 2025. izričito naveo da ne predlaže zvati vještaka na ročište radi usmenog očitovanja.

18.3.7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, isti nije u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima.

18.4. Stoga su tužiteljici dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražila konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka i to samo tzv. "pozitivne razlike".

19. Prema odredbi čl. 210. ZOO /čl. 1111. ZOO/05, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO/ čl. 1115. ZOO/05, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem promjenjivosti srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je sam propustio tužiteljicu upoznati sa ekonomskim posljedicama takvih odredaba, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

20. Ističe se da je istaknuti prigovor radi prebijanja tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice u cijelosti neosnovan. U slučaju utvrđenja ništetnosti dijela ugovora za obje strane nastaju pravne posljedice ništetnosti u pogledu obveze restitucije odnosno povrata primljenog na osnovi ništetnog ugovora kao i odgovornost za nastalu štetu. Međutim, plaćanjem nižih anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila. S druge strane, ukoliko se manje plaćeni iznosi anuiteta potražuju kao naknada štete valja reći da odgovornost za štetu u slučaju ništetnosti ugovora tereti onu stranu koja je kriva za njegovo sklapanje, što je u konkretnom slučaju tuženik, koji je kako je utvrđeno, propustio tužiteljicu upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, slijedom čega nema mjesta primjeni odredaba čl. 323. st. 1. i. 2. ZOO-a.

20.1. Prema tome, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja pa je sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a odlučio kao u točki V izreke.

21. Nadalje, naknada za obradu kredita naplaćena je 7. listopada 2005. u iznosu 120,03 eura.

21.1. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata kako je i zatraženo, od dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno od dana izvršene uplate.

22. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

23. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 110 ZOO/ čl. 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO/ čl. 225. ZOO/05.

23.1. S obzirom da se u ovom postupku, u pogledu zahtjeva za isplatu iznosa po osnovi valutne klauzule, u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužiteljica kao potrošač stekla saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekla mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19 i u pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022.

23.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

23.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 6. ožujka 2023. to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

23.4. Zastara potraživanja tužiteljice nije nastupila niti u pogledu zahtjeva za povrat naknade za obradu kredita, koju je tužiteljica platila tuženiku, jer ona počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (14. kolovoza 2025.), jer je ovom presudom odlučeno o pitanju ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I, II, III, IV i V izreke ove presude.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

25.1. Stoga je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 2. listopada 2023. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 24. listopada 2024. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 16. siječnja 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 2. srpnja 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

25.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 EUR te tužiteljici pripada iznos 1.000,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 1.250,00 eura.

25.3. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura, sudske pristojbe na presudu u iznosu 53,09 eura te trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu 300,00 eura.

25.4. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 31. listopada 2024., jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-.a.

25.5. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 1.629,64 eura.

25.6. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 14. kolovoza 2025.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika