REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2515/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Gordani Lozančić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GNŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Marija Grbavac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja i isplate, dana 14. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3619874 od dana 23. kolovoza 2006., a koja glasi: "3./treće/NAKNADA. 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvoga korištenja kredita“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici GNŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 748,27 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 28. kolovoza 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, nadoknaditi tužiteljici GNŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 14. kolovoza 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi koju je podnijela ovom sudu dana 07.04.2025. navodi kako je kao korisnik kredita sklopila sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 029- 50-3619874, a kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 37.033,06 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom članka 3. Ugovora propisano je: „naknada, 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvoga korištenja kredita“. Pravomoćnom presudom suda poslovni broj: P-2182/2021 utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 029-50- 3619874, ovjerenoga kod javnoga bilježnika Jasna Zorić iz Zagreba pod brojem OU- 491/2006 dana 24. kolovoza 2006. godine u dijelu koji glasi: „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ kao i odredba čl. 7. u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“. Osim ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetna je i odredba o naknadi za korištenje kredita iz članka 3. Ugovora o kreditu. Naime, tuženik je tužitelju obračunao i naplatio naknadu za korištenje kredita od 3,30 % od iznosa kredita, a što iznosi 5.637,82 kn. Iz dokumentacije proizlazi da je predmetna naknada plaćena prilikom isplate odobrenoga kredita i to u iznosu od 5.637,82 kn. Predmetna ugovorna odredba ništetna je iz razloga jer je protivna odredbama Zakona o obveznim odnosima kao i Zakona o zaštiti potrošača. Ta odredba je ništetna iz razloga jer ista ne sadrži nikakva objašnjenja na što bi se naknada konkretno odnosila, ne sadrži parametre po kojima je određena, tužiteljici nije objašnjeno na što se ona odnosi kao i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi. Predmetna odredba je ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, jer je sadržana u tipskom Ugovoru kojeg je sastavio tuženik i na čiji sastav i sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj. Na tu odredbu kao niti na ostale odredbe, tužiteljica nikako nije mogla utjecati. Postavlja se pitanje na što se to odnosi „naknada“, kada je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđega novca. „Naknada“ koja se naplaćuje prilikom prvoga korištenja kredita je apsolutno nezakonita i banka je nije imala pravo naplatiti. Predmetna ugovorna odredba u suprotnosti je sa Direktivom 93/13 jer ista stvara na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobe vjere, a sve jer banka nije tužiteljici objasnila koje su to usluge sa njene strane pružene i koji su to nastali troškovi za obradu kredita, a koje je banka naplatila. Naime, odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), važećem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Odredbom stavka 4. citiranog zakona propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. S obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za obradu kredita u skladu s aktima banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, takvom ugovornom odredbom tuženik je proizvoljno odredio visinu naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, to je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 87. stavak 1. ZZP/03). Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO- a, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te obveza vraćanja uplaćenog iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se ovdje zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, obzirom je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to su stoga ugovoren odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da tuženik koji je dakle odgovoran za ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada. Također, prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH Su IV- 308/20 od 5.11.2020., ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP-a, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

2. Tuženik, iako je uredno zaprimio tužbu na odgovor dana 20.5.2025., nije u danom roku od 45 dana podnio odgovor na tužbu.

3. Budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koje je podnio sam tužitelj niti s općepoznatim činjenicama, te ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da je tuženik bio spriječen opravdanim razlozima podnijeti odgovor na tužbu, valjalo je, sukladno odredbi čl. 331.b Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23, dalje ZPP), odlučiti kao u izreci ove presude.

4. Kamate su dosuđene u skladu s odredbom čl. 29. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO) od dospijeća do isplate, a odluka o visini kamatne stope temelji se na odredbi čl. 29. st.2. ZOO.

5. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi članka 154. st. 1. ZPP, u svezi čl. 155. ZPP. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023) u skladu s postavljenim zahtjevom te prema vrijednosti predmeta spora. Tužitelju je dosuđen trošak sastava tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), što uz vrijednost boda od 2,00 eur (Tbr. 54) i PDV od 25 % (Tbr. 46) ukupno iznosi 250,00 eur.

6. Tužiteljici nije dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu zbog ogluhe obzirom da je tužiteljica sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/2023) oslobođena plaćanja sudske pristojbe.

7. Odluka o kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP, a odluka o visini kamatne stope na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

8. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 14. kolovoza 2025.

Sudac:

Gordana Lozančić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste koja se podnosi pismeno ovom sudu u 3 primjerka, a o kojoj odlučuje županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl.353.st.2. ZPP).

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku