Poslovni broj: P-306/2023-40

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Narančić, odvjetnica iz Krapine, protiv tuženika Privredne banke Zagreb, d.d., OIB: 02535697732 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Vesne Narančić, odvjetnice iz Krapine i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice iz Zagreba, 13. kolovoza 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetetna i bez pravnog učinka odredba točke 1. (iznos kredita) iz ugovora o kreditu broj: 9012384542, solemniziran po javnom bilježniku Damiru Bjelčiću 4. travnja 2007. pod brojem OU- 4078/2007 sklopljenog 3. travnja 2007. između tužitelja i tuženika i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i stavak 2. odredba točke 4.2 (kamata na kredit) istog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se kamata obračunava u CHF, zatim dio odredbe stavka 2. točke 5. ugovora o kreditu (interkalarna kamata) u dijelu kojim je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, zatim dio odredbe stavka 2. točke 6. (kamata na zakašnjela plaćanja) u dijelu kojim je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, te dio odredba točke 7.2. ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 5.360,04 EUR (slovima: pet tisuća tristo šezdeset eura i četiri centa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. teče po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:

- na iznos od 1,23 EUR od 9. veljače 2008. pa do isplate

- na iznos od 6,84 EUR od 8. ožujka 2008. pa do isplate

- na iznos od 3,36 EUR od 9. travnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,53 EUR od 7. listopada 2008. pa do isplate

- na iznos od 23,95 EUR od 11. studenog 2008. pa do isplate

- na iznos od 14,93 EUR od 9. prosinca 2008. pa do isplate

- na iznos od 37,97 EUR od 10. siječnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 44,98 EUR od 7. veljače 2009. pa do isplate

- na iznos od 55,57 EUR od 10. ožujka 2009. pa do isplate

- na iznos od 38,33 EUR od 9. travnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 39,33 EUR od 7. svibnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 32,71 EUR od 7. lipnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 32,25 EUR od 10. srpnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 28,41 EUR od 11. kolovoza 2009. pa do isplate

- na iznos od 29,04 EUR od 19. rujna 2009. pa do isplate

- na iznos od 50,79 EUR od 31. siječnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 48,42 EUR od 9. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 49,33 EUR od 11. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 49,33 EUR od 11. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 48,39 EUR od 28. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 46,77 EUR od 9. ožujka 2010. pa do isplate

- na iznos od 58,23 EUR od 7. travnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 90,69 EUR od 25. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 90,69 EUR od 25. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 90,69 EUR od 25. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 120,14 EUR od 9. rujna 2010. pa do isplate

- na iznos od 102,54 EUR od 8. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 101,41 EUR od 10. studenog 2010. pa do isplate

- na iznos od 101,41 EUR od 10. studenog 2010. pa do isplate

- na iznos od 117,18 EUR od 10. prosinca 2010. pa do isplate

- na iznos od 123,51 EUR od 9. veljače 2011. pa do isplate

- na iznos od 123,51 EUR od 9. veljače 2011. pa do isplate

- na iznos od 115,98 EUR od 7. travnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 139,18 EUR od 11. svibnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 163,58 EUR od 9. lipnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 226,36 EUR od 5. kolovoza 2011. pa do isplate

- na iznos od 226,36 EUR od 5. kolovoza 2011. pa do isplate

- na iznos od 158,19 EUR od 11. listopada 2011. pa do isplate

- na iznos od 156,08 EUR od 9. studenog 2011. pa do isplate

- na iznos od 169,79 EUR od 12. siječnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 174,67 EUR od 10. veljače 2012. pa do isplate

- na iznos od 175,86 EUR od 10. ožujka 2012. pa do isplate

- na iznos od 171,50 EUR od 7. travnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 178,21 EUR od 12. lipnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 173,20 EUR od 7. srpnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 168,22 EUR od 8. rujna 2012. pa do isplate

- na iznos od 165,85 EUR od 6. listopada 2012. pa do isplate

- na iznos od 165,85 EUR od 6. listopada 2012. pa do isplate

- na iznos od 165,85 EUR od 6. listopada 2012. pa do isplate

- na iznos od 164,08 EUR od 9. veljače 2013. pa do isplate

- na iznos od 166,29 EUR od 8. ožujka 2013. pa do isplate

- na iznos od 174,77 EUR od 9. travnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 157,71 EUR od 7. lipnja 2013. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.265,45 eur (slovima: dvije tisuće dvjesto šezdeset pet eura i četrdeset pet centi) sa zateznom kamatom od 13. kolovoza 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, 3. travnja 2007. sklopio ugovor o kreditu broj: 9012384542, solemniziran po javnom bilježniku Damiru Bjelčiću, 4. travnja 2007. pod brojem OU-4078/2007, kojim je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 120.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da je namjena kredita bila izgradnja i adaptacija stambenog objekta. Tužitelj tvrdi da je u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna odredba točke 1. (iznos odobrenog kredita) predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te dio odredbe sadržan u točci 4.2. stavak 2. koji propisuje da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, zatim dio odredbe sadržan u točci 5. stavku 2. koji glasi da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. Tužitelj tvrdi da je ništetna i odredba točke 7.2. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak. Tužitelj nadalje navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je iznos kredita vezan uz švicarski franak što podrazumijeva da se kod mjesečnih anuiteta mogu očekivati određene oscilacije s obzirom na promjenu tečaja švicarskog franka. Tužitelj tvrdi da ga tuženik nije upoznao i upozorio na mogućnost velikih oscilacija nego je isto prešutio te ga nije upozorio o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru. Tužitelj nadalje navodi da tuženik nije tužitelju predložio izmjenu ugovora temeljem klauzule rebus sic stantibus u trenutku kada je došlo do bitnih promjena okolnosti. Tužitelj navodi da ga tuženik kao trgovac prije zaključenja predmetnog ugovora nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 29/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle postupao je protivno pozitivnim propisima RH i time ništetno. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: 26 P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu tužitelja POTROŠAČ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih osam banaka, a gdje je bila utužena i ovdje tužena banka, kojom je naprijed opisano ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak utvrđeno ništetnim. Tužitelj nadalje navodi da je u spomenutoj pravomoćnoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da je: „Prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1.4.2005. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 29/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima…“ Stoga se tužitelj u ovom predmetu poziva na pravno utvrđenje iz spomenute pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, te navodi da je sud temeljem odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku, vezan pravnim utvrđenjem iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: 26. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Tužitelj je predložio da sud službenim putem od tuženika zatraži dostavu relevantne dokumentacije potrebne za provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja nakon čega će urediti tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, kako po osnovi tako i po visini. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužiteljice budući da je ugovor o kreditu sklopljen 3. travnja 2007., a odredom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određeni neki drugi rok. Nadalje tvrdi da tužiteljica neosnovano smatra da povrede interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlaze iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanje kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. Tvrdi da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Ističe da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Osporava navode tužiteljice o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te ističe da je odredbom čl. 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti pa da stoga ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno ni nezakonito. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. Tvrdi da su odredbe o valutnoj klauzuli nedvojbeno jasne te su unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima. Ističe da donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluke ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako od banke ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim bitnim stavkama za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Navodi i da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka.

3. Rješenjem poslovni broj: P-306/2023-6 od 26. listopada 2023. tuženiku je naloženo da tužitelju dostavi traženu dokumentaciju, a što je tuženik i učinio uz podnesak od 25. siječnja 2024. i podnesak od 29. svibnja 2024.

4. Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 16. prosinca 2024., uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka tako da potražuje ukupni iznos od 5.360,04 eur zajedno sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

5. Budući da se radilo o postavljanju određenog tužbenog zahtjeva nakon manifestacijskog rješenja, ne radi se o povlačenju tužbe.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu, broj: 9012384542 od 3. travnja 2007., solemniziran po javnom bilježniku Damiru Bjelčiću 4. travnja 2007. pod brojem OU-4078/2007 (list 7-14 spisa), izvršio je uvid u otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 15-20 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 51- 72 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 25. siječnja 2024. (list 73-75 spisa), plan otplate (list 81-86 spisa), proveo je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. JO iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 17. srpnja 2024. (list 87-91 spisa), pročitao je dopunsko očitovanje vještaka na prigovore i prijedloge tuženika od 12. veljače 2025. (list 136 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je sud usmeno saslušao na raspravi stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. JO.

7. Precizirani tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

8. Nesporne su činjenice u ovom postupku:

- da je tužitelj 3. travnja 2007. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 9012384542 kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 120.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), a kredit je odobren za izgradnju i dovršenje stambenog objekta (čl. 2. ugovora),

- da je člankom 7. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 288 jednakih mjesečnih anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavi dio ugovora

- da se tijekom otplate mijenjao tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti.

9. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- je li, kada bi navedene odredbe i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj od 4,536120 kn kn za 1 CHF, koji je vrijedio na dan isplate kredita,

- je li citirana ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštena i ništetna,

- je li, kada bi navedena odredba i bila ništetna, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti srednji tečaj kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita, kako to zahtijeva tužitelj,

- početak tijeka zakonskih zateznih kamata, ukoliko sud utvrdi osnovanim zahtjeve za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

10. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev po osnovi.

11. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

12. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-

7.. tuženika (točka 2.).

13. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 7129/13-4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

14. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike, poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

15. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

16. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem, poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo- sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

19. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt 249/14-2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: „Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva.“), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

22. Budući da je u postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, sud je u ovom postupku utvrđivao jesu li ništene odredbe konkretnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula.

23. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključio radi izgradnje obiteljske kuće. U to vrijeme tečaj CHF bio je jako povoljan. Službenica banke inzistirala je na sklapanju ugovora o kreditu uz tečaj CHF, pri čemu je navela da se radi o stabilnoj valuti i da je to najpovoljnija opcija. Kasnije je zbog porasta tečaja CHF doživio osobni bankrot, razveo se i razbolio. Više se ne sjeća da li je pročitao ugovor o kreditu. Međutim sjeća se da ga je službenica banke nagovarala na tečaj CHF jer je on želio sklopiti ugovor o kreditu u kunama, međutim ista ga je uvjerila da je CHF povoljnija opcija, a on joj je vjerovao jer je to službenici banke bila struka.

24. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je „za izgradnju i dovršenje stambenog objekta" pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

25. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti.

26. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

27. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (3. travnja 2007.) u ovom slučaju primjenjuje, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ne povlači ništenost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

29. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u pogledu za slučaju ništetnosti ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci, poslovni broj: Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena, a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom."

30. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

31. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kune na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju, sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

32. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

33. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. JO od 17. srpnja 2024. (list 87-91 spisa) sud je utvrdio da je kredit iskorišten 6. travnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,536120 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 120.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti od 544.334,40 kn. Za odgovor na postavljeni zadatak vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita do dana dospijeća posljednje obveze, kao i specifikaciju uplata, te je na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). U skladu s utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (6. svibnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 5.275,71 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (6. svibnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 5.387,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj manje platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (6. svibnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno -111,61 EUR.

34. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je podneskom od 16. prosinca 2024. i precizirao tužbeni zahtjev i to prema varijanti da se promatraju samo iznosi koje je više platio.

35. Tuženik je u podnesku od 11. rujna 2024. u cijelosti prigovarao nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka kao neosnovanom. Tuženik je istaknuo da je predmetni kredit prenesen na sporna i sumnjiva potraživanja te da je izračun vještaka trebalo provesti na temelju stvarno izvršenih uplata, a ne na temelju uplata koje bi tužitelj plaćao da je uredno otplaćivao kredit na dan dospijeća anuiteta. Nadalje, tuženik ističe da je izračun izrađen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF. Tuženik navodi da je sudski vještak trebao izračunati i eventualnu preplatu anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu tako da isti usporedi s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, odnosno, ako je vještak predmetni kredit pretvorio u kunski, tada je trebao primijeniti i sve uvjete koji su važili za kunske kredite u utuženom razdoblju. Tuženik navodi da je rezultat predmetnog nalaza i mišljenja kunski kredit s primijenjenom promjenjivom kamatnom stopom koja je važila za kredite u valuti CHF. Stoga, tuženik ističe da rezultat ništetnosti odredbe ugovora ne može biti stvaranje novog pravnog odnosa kojim se tužitelj stavlja u znatno povoljniji položaj naspram tužitelja i svih drugih korisnika kredita jer se na kredit koji je pretvoren u kunski, sada primjenjuju uvjeti koji su važili za kredite u valuti CHF. U odnosu na prikazanu razliku obveze ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tuženik ističe da se takvom izračunu, vještak iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita. Time se kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, a kakva valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena, već je bilo ugovoreno da kada valuta CHF slabi u odnosu na HRK, tada se kunska protuvrijednost obveze smanjuje, a kada valuta CHF u odnosu na HRK jača, tada se kunska protuvrijednost obveze povećava.

36. Zbog prigovora tuženika na nalaz stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. JO od 17. srpnja 2024. sud je saslušao vještaka na raspravi.

37. Na temelju saslušanja sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. JO sud je utvrdio da je iz danih izračuna vidljivo kako za posljednjih desetak anuiteta nisu uopće iskazane razlike jer nije bilo plaćanja obveza po kreditu na vrijeme. Dakle, u izračunima su iskazana podmirenja pojedinih anuiteta prema datumima kada su isti u konačnici podmireni, a posljednji podmireni anuitet je onaj s dospjećem 6. 11. 2012. (67. anuitet). Za sve kasnije anuitete imajući u vidu da nije bilo nikakvih uplata, iskazane su razlike od 0,00 eura. Ponovnim uvidim u dane izračune sudski vještak je utvrdio kako su za posljednja tri anuiteta pogrešno iskazane godine u datumima plaćanja (umjesto 2013., navedena je 2012.) te prema ispravljenom izračunu u tom dijelu, ukupne pozitivne razlike iznose 5.360,04 eura, dok ukupne prebijene pozitivne i negativne razlike iznose 5.248,43 eura.

38. Tuženik je u podnesku od 9. prosinca 2024. naveo da vještak predmetnim očitovanjem nije otklonio nedostatke iz nalaza i mišljenja te je predložio da se vještak o navedenom očituje podneskom odnosno naveo je da nije potrebno pozivati vještaka na usmeno očitovanje.

39. Na temelju dopunskog očitovanja sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. JO od 12. veljače 2025. (list 136 spisa) u odnosu na prigovore koje tuženik iznosi u svom podnesku od 11. rujna 2024. u smislu kako je izračun trebalo provesti na temelju stvarno izvršenih uplata, kako je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, da je rezultat izračuna stvaranje neravnoteže među strankama, zatim da izračun u kojem se promatraju samo pozitivni iznosi svakako treba zanemariti, da tuženik nije ostvario nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule u CHF te da je informirao tužitelja o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF te da, sukladno navedenom, nije bilo potrebe za provođenjem predmetnog vještačenja te predlaže dodatan izračun koji bi uspoređivao ugovor o kreditu s drugim ugovorom s drugom valutnom klauzulom, sud je utvrdio kako su izračuni iz osnovnog nalaza i mišljenja prvenstveno izvršeni na temelju postavljenog zadatka od suda, a na način kako je to opisano u osnovnom nalazu i mišljenju te kako u izračunu nisu uopće iskazane razlike od 68. anuiteta s dospijećem 6. prosinca 2012. do otkaza kredita 25. listopada 2013. jer nije bilo plaćanja obveza po kreditu na vrijeme. Dakle, u izračunima su iskazana podmirenja pojedinih anuiteta prema datumima kada su isti u konačnici i podmireni, a posljednji je podmiren 67. anuitet s dospijećem 6. studenog 2012. Slijedom svega iznesenoga, sudski vještak je ostao u cijelosti kod utvrđenja iz osnovnog nalaza i mišljenja izrađenog u ovom predmetu.

40. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financijska vještačenja JO iz [adresa] od 17. srpnja 2024. (list 87-91 spisa) i dopunskog očitovanja na prigovore i prijedloge tuženika od 12. veljače 2025. (list 136 spisa) sud ocjenjuje stručnim i objektivnim, u skladu s pravilima znanosti i struke. Sudski vještak argumentirano je i jasno odgovorio na sve primjedbe i prigovore tuženika.

41. Međutim, tuženik je i dalje osporavao osnovu potraživanja tužitelja.

42. Sud ocjenjuju da se prigovori tuženika svode na pravna pitanja u dijelu u kojem tuženik i dalje ustraje na dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule te tvrdi da je vještak trebao izračunati i eventualnu preplatu anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu "tako da isti usporedi s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom" te navodi da vještak u nalazu iskazuje samo razlike kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita.

43. U pogledu pravnog pitanja treba li uzeti u obzir samo iznose koje je tužitelj više platio ili sve iznose, i pozitivne i negativne, uz njihovo prebijanje, sud ocjenjuje da nema zakonske osnove za uzimanje u obzir tzv. "negativnih razlika" budući da tuženiku u pogledu tih razlika nije u ovoj parnici postavio niti određeni prigovora radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, a ni određeni materijalnopravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a (pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.). Osim toga, na prigovore tuženika valja dodati da sud ne može stvarati nekakav novi ugovorni odnos među strankama već mora samo sanirati posljedice ništetnosti, u konkretnom slučaju ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Sukladno tome, ne može se uspoređivati konkretni ugovor s nekim apstraktnim "drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom", već treba utvrditi upravo eventualnu preplatu na način da se otkloni primjena valutne klauzule i upravo je takav zadatak dan vještaku te sud ocjenjuje da je vještak stručno i objektivno na postavljeni zadatak odgovorio pa nalaz i mišljenje prihvaća u cijelosti te nema osnove traženju dopune nalaza i mišljenja.

44. Sukladno tome, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 5.360,04 eura.

45. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa.

46. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13., važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

47. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

48. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine, a tužba u ovom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila.

49. Sukladno navedenom, valjalo je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev usvojiti i odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

50. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.

51. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. u iznosu od 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 26. listopada 2023., 20. studenog 2024., 1. travnja 2025. i 13. svibnja 2025. u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 9. toč. 1.), za sastav podnesaka od 24. listopada 2023., 6. rujna 2024. i 16. prosinca 2024 u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 8. t. 1.).Tužitelju je na trošak u iznosu 1.600,00 eura priznat PDV u iznosu od 25 % što iznosi 400,00 eur. Tužitelju je priznat trošak za financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 eur. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za ročište za objavu presude jer na isto nije pristupio. Tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 2.265,45 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

52. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Krapini 13. kolovoza 2025.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Vesna Narančić, odvjetnica iz Krapine, Trg Stjepana Radića 15, putem e- Oglasne ploče

2. Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274, putem e- Oglasne ploče