REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2359/2024-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marinko Brajko, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 02. srpnja 2025. godine, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Marinka Brajka, odvjetnika u Đakovu, i ĐB, odvjetničke vježbenice i zz za odvjetnike iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba kao punomoćnika tuženika, dana 13. kolovoz 2025.
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.481,23 eura na ime ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koje kamate su za period do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na:
-iznos od 7,32 eur počev od 01.12.2008.g. pa do isplate
-iznos od 9,95 eur počev od 01.02.2009.g. pa do isplate
-iznos od 11,85 eur počev od 01.03.2009.g. pa do isplate
-iznos od 12,71 eur počev od 01.04.2009.g. pa do isplate
-iznos od 10,58 eur počev od 01.05.2009.g. pa do isplate
-iznos od 11,04 eur počev od 01.06.2009.g. pa do isplate
-iznos od 7,34 eur počev od 01.07.2009.g. pa do isplate
-iznos od 4,62 eur počev od 01.08.2009.g. pa do isplate
-iznos od 5,34 eur počev od 01.09.2009.g. pa do isplate
-iznos od 6,78 eur počev od 01.10.2009.g. pa do isplate
-iznos od 6,65 eur počev od 01.11.2009.g. pa do isplate
-iznos od 5,20 eur počev od 01.12.2009.g. pa do isplate
-iznos od 7,92 eur počev od 01.01.2010.g. pa do isplate
-iznos od 10,11 eur počev od 01.02.2010.g. pa do isplate
-iznos od 13,21 eur počev od 01.03.2010.g. pa do isplate
-iznos od 12,50 eur počev od 01.04.2010.g. pa do isplate
-iznos od 16,71 eur počev od 01.05.2010.g. pa do isplate
-iznos od 15,91 eur počev od 01.06.2010.g. pa do isplate
-iznos od 17,47 eur počev od 01.07.2010.g. pa do isplate
-iznos od 30,95 eur počev od 01.08.2010.g. pa do isplate
-iznos od 28,18 eur počev od 01.09.2010.g. pa do isplate
-iznos od 36,66 eur počev od 01.10.2010.g. pa do isplate
-iznos od 33,73 eur počev od 01.11.2010.g. pa do isplate
-iznos od 29,01 eur počev od 01.12.2010.g. pa do isplate
-iznos od 38,96 eur počev od 01.01.2011.g. pa do isplate
-iznos od 51,61 eur počev od 01.02.2011.g. pa do isplate
-iznos od 42,65 eur počev od 01.03.2011.g. pa do isplate
-iznos od 45,79 eur počev od 01.04.2011.g. pa do isplate
-iznos od 41,80 eur počev od 01.05.2011.g. pa do isplate
-iznos od 42,52 eur počev od 01.06.2011.g. pa do isplate
-iznos od 59,47 eur počev od 01.07.2011.g. pa do isplate
-iznos od 61,12 eur počev od 01.08.2011.g. pa do isplate
-iznos od 75,07 eur počev od 01.09.2011.g. pa do isplate
-iznos od 67,82 eur počev od 01.10.2011.g. pa do isplate
-iznos od 59,87 eur počev od 01.11.2011.g. pa do isplate
-iznos od 58,56 eur počev od 01.12.2011.g. pa do isplate
-iznos od 57,95 eur počev od 01.01.2012.g. pa do isplate
-iznos od 61,71 eur počev od 01.02.2012.g. pa do isplate
-iznos od 64,99 eur počev od 01.03.2012.g. pa do isplate
-iznos od 65,43 eur počev od 01.04.2012.g. pa do isplate
-iznos od 63,16 eur počev od 01.05.2012.g. pa do isplate
-iznos od 64,69 eur počev od 01.06.2012.g. pa do isplate
-iznos od 65,74 eur počev od 01.07.2012.g. pa do isplate
-iznos od 63,98 eur počev od 01.08.2012.g. pa do isplate
-iznos od 64,44 eur počev od 01.09.2012.g. pa do isplate
-iznos od 912,16 eur počev od 01.10.2012.g. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana, te naknaditi tužitelju i parnične troškove ovog postupka u iznosu od 2.119,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na taj trošak počev od 13. kolovoza 2025. pa do isplate, a koje kamate su po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je dana 18.03.2021. podnio tužbu Općinskom sudu u Đakovu protiv tuženika radi isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 12. listopada 2006. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 528-50-3721843 na iznos od 20.174,49 CHF sa svrhom kupovine osobnog automobila s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseci), a koji kredit je u cijelosti otplaćen 2012. godine. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik je člankom 7. Ugovora ugovorio odredbu kojom se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.
2. Tuženik je na taj način u članku 7. Ugovora inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Naime, ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
3. Nadalje, Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2521/2015 od dana 13. prosinca 2016. godine jasno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, isto kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito se pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke, uključujući i tuženika, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule.
4. U takvom smjeru je išla i daljina sudska praksa o čemu govori presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III-2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane.
5. Za napomenuti je kako su sve ove odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutom sukladno članku 502. a Zakona o parničnom postupku, te se pravne i fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu direktno pozivati na utvrđenja iz tih odluka radi ostvarivanja vlastitih prava, a sud je u individualnim parnicama vezan za ta utvrđenja, sve sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku.
6. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. st. 2. 3. i članka 84. ZZP/03, odredbe članaka 96. i 99. ZZP/07 te povrh svega odredbu članka 3. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, tužitelj navodi da se lako može zaključiti da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika i rizik povećanja kamatne stope.
7. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje iz presude VSRH posl.br. Rev-2245/17 i novo pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra kako je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF ništetna, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove.
8. Tužitelj je prethodno pribavio od tuženika potrebnu kreditnu dokumentaciju i stoga tužitelj postavlja određeni tužbeni zahtjev, ali u tužbi navodi da si pridržava pravo konačnog uređenja tužbenog zahtjeva po pojedinačnim mjesečnim preplaćenim iznosima zbog manjka stručnog znanja i to po provođenju financijskog vještačenja na okolnost koliko je tužitelj platio više tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora do dana njegove konačne otplate, izuzev razliku nastalu na ime promjene redovne kamatne stope, te napominje da u ovom sporu nije utužena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i po tome osnovu tužitelj ništa ne potražuje u ovom postupku.
9. Slijedom navedenog tužitelj navodi da podnosi ovu tužbu i predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu:
"I/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 15.000,00 kn na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. od 01. srpnja 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku 15 dana.
II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, pa do isplate, a sve to u roku 15 dana."
10. Tužitelj se podneskom od 14.05.2021. godine nakon tuženikova odgovora na tužbu protivi svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i ističe da u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.
11. Tužitelj se protivi tuženikovu prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Đakovu, te do obrazlaže u ovom svom podnesku. Tuženik neosnovano ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovnog suda.
12. Tuženik ističe da odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu, je nerazumljiva, kao što se i nisu razumljive odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, a isto tako tužitelj na nikakav način nije mogao utjecati na eventualnu izmjenu te odredbe iz razloga što se radilo o situaciji „take or leave it“. Tužitelj osporava prigovor mjesne nenadležnosti u ovom svom postupku pozivajući se na odredbe Direktive Vijeća EU.
13. Istim podneskom tužitelj navodi da tuženik neosnovano osporava temelj tužbe koji proizlazi iz postupka "Potrošač" i to zato što je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 propisano je: "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika."
14. Tužitelj naglašava da je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15. Nadalje, tužitelj navodi da se u presudi Pž-7129/13 vrlo jasno navodi "Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.", pa se i ovi navodi tuženika neosnovani, a vezano uz osporavanje direktne primjene presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača.
16. Također, neosnovani su prigovori tuženika kako ugovorena valutna klauzula nije ništetna. Tužitelj napominje da je nesporno da je valutnu klauzulu člankom 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati na način da se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, međutim, valutna klauzula je, kako u ovom Ugovoru o kreditu, tako i u svim ostalim istim ili sličnim ugovorima o kreditu u švicarskim francima zaključivani u razdoblju 2004. – 2008. godine, prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima ili obvezama između ugovornih strana na način da je tužitelju naglim porastom tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK oko 2009. godine kreditna obveza višestruko porasla i dovela ga do velike financijske neizvjesnosti, pri čemu se tuženik kao druga ugovorna strana prekomjerno „obogatila“ nauštrb tužitelja te prekršio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a.
17. Činjenica je da potrošači, a ni tužitelj konkretno, nisu dobili punu obavijest o financijskim aspektima i posljedicama valute CHF, iako je tuženik kao financijska institucija i jača ugovorna strana raspolagala ili barem trebala raspolagati takvim informacijama te uopće ne nuditi kredite u valuti čiji tečaj slobodno fluktuira na tržištu, bez ikakvih ograničenja. Uz navedeno, presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev- 2221/18 je potvrđena presuda VTSRH br. Pž-6632/18, te je utvrđena nepoštenost, a time i ništetnost valutne klauzule CHF te je stoga utvrđivanje poštenja u ovom postupku bespotrebno i usmjereno kao odugovlačenju postupka, jer utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite imaju direktni učinak i na ovaj postupak, o čemu se Vrhovni sud RH jasno izjasnio u presudi posl. br. Rev-3142/18.
18. Nesporna je činjenica da je tužitelj svjesno odabrao kredit u CHF i da će isplatu mjesečnih anuiteta kredita izvršavati u kunskoj protuvrijednosti, međutim, tuženiku je očito nepoznato iz kojeg razloga je valutna klauzula presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 utvrđena ništetnom, a koja je kasnije u dijelu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17 i Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18.
19. Upravo je citiranom pravomoćnom presudom potvrđena ništetnost valutne klauzule na način da potrošači kao korisnici CHF kredita, uključujući ovdje i tuženika, nisu bili adekvatno informirani prilikom ugovaranja valutne klauzule, odnosno potvrđeno je sljedeće:
a) Da je valutna klauzula u švicarskim francima u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena na netransparentan način, odnosno tužitelj, kao prosječni potrošač, nije dobio dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razboritu odluku kod ugovaranja takvog kredita.
b) Da je tužitelj, kao prosječni potrošač, osim toga da švicarski franak može rasti i padati u odnosu na kunu nije upozoren i na potencijalno znatne financijske posljedice koje po njemu može imati takav kredit.
c) Da je valutna klauzula u švicarskim francima u odnosu na vrijeme kada je Ugovor sklopljen u smislu na to je li tuženik kao stručni pružatelj usluga i financijska institucija nije uzeo u obzir sve okolnosti vezane za valutnu klauzulu koje bi mogle utjecati na kasnije izvršenje ovog Ugovora. Dakle, je li tuženik uzeo u obzir mogućnost neravnoteže koja može nastati nakon ugovaranja kredita s valutnom klauzulom CHF.
20. Tužitelj ovim svojim podneskom osporava i osnovnost tuženikovog prigovora zastare, navodeći da je isti neosnovan, a sve iz razloga što prema pravnom shvaćanju donesenom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.g. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iako se u pravnom shvaćanju navodi samo termin ništetan ugovor, analogijom se isto može primijeniti i na restituciju u slučaju utvrđenja pojedine ugovorne odredbe ništetnom. Prema tome, zastara za isplatu teče tek od dana utvrđenja odredbe ništetnom, u konkretnom slučaju danom donošenja pravomoćne presude u ovom predmetu.
21. Tužitelj ističe da su identičan stav zauzeli i mnogi županijski sudovi na koje odluke se tužitelj poziva, pa slijedom navedenog, tužitelj i dalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te predlaže gornjem naslovu postupiti po uputi tužitelja.
22. Nakon financijskog vještačenja po Centru za financijska vještačenja d.o.o. tužitelj navodi da je s istim suglasan, te svojim podneskom od 28.12.2021. godine postavlja konačni tužbeni zahtjev sukladno koloni broj 11 u kojoj su prikazani više plaćeni iznosi zbog rasta tečaja, odnosno zbog ugovaranja ništetne valutne klauzule CHF, pa predlaže sudu da donese slijedeću presudu:
"I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 18.694,70 kn na ime ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. od 1. prosinca 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku 15 dana, i to na:
- iznos od 55,12 kn počev od 01.12.2008.g. pa do isplate
- iznos od 74,97 kn počev od 01.02.2009.g. pa do isplate
- iznos od 89,28 kn počev od 01.03.2009.g. pa do isplate
- iznos od 95,74 kn počev od 01.04.2009.g. pa do isplate
- iznos od 79,69 kn počev od 01.05.2009.g. pa do isplate
- iznos od 83,16 kn počev od 01.06.2009.g. pa do isplate
- iznos od 55,30 kn počev od 01.07.2009.g. pa do isplate
- iznos od 34,79 kn počev od 01.08.2009.g. pa do isplate
- iznos od 40,25 kn počev od 01.09.2009.g. pa do isplate
- iznos od 51,06 kn počev od 01.10.2009.g. pa do isplate
- iznos od 50,12 kn počev od 01.11.2009.g. pa do isplate
- iznos od 39,19 kn počev od 01.12.2009.g. pa do isplate
- iznos od 59,70 kn počev od 01.01.2010.g. pa do isplate
- iznos od 76,15 kn počev od 01.02.2010.g. pa do isplate
- iznos od 99,53 kn počev od 01.03.2010.g. pa do isplate
- iznos od 94,17 kn počev od 01.04.2010.g. pa do isplate
- iznos od 125,91 kn počev od 01.05.2010.g. pa do isplate
- iznos od 119,89 kn počev od 01.06.2010.g. pa do isplate
- iznos od 131,63 kn počev od 01.07.2010.g. pa do isplate
- iznos od 233,22 kn počev od 01.08.2010.g. pa do isplate
- iznos od 212,31 kn počev od 01.09.2010.g. pa do isplate
- iznos od 276,20 kn počev od 01.10.2010.g. pa do isplate
- iznos od 254,12 kn počev od 01.11.2010.g. pa do isplate
- iznos od 218,61 kn počev od 01.12.2010.g. pa do isplate
- iznos od 293,53 kn počev od 01.01.2011.g. pa do isplate
- iznos od 388,84 kn počev od 01.02.2011.g. pa do isplate
- iznos od 321,35 kn počev od 01.03.2011.g. pa do isplate
- iznos od 345,02 kn počev od 01.04.2011.g. pa do isplate
- iznos od 314,92 kn počev od 01.05.2011.g. pa do isplate
- iznos od 320,33 kn počev od 01.06.2011.g. pa do isplate
- iznos od 448,09 kn počev od 01.07.2011.g. pa do isplate
- iznos od 460,54 kn počev od 01.08.2011.g. pa do isplate
- iznos od 565,63 kn počev od 01.09.2011.g. pa do isplate
- iznos od 510,96 kn počev od 01.10.2011.g. pa do isplate
- iznos od 451,11 kn počev od 01.11.2011.g. pa do isplate
- iznos od 441,21 kn počev od 01.12.2011.g. pa do isplate
- iznos od 436,64 kn počev od 01.01.2012.g. pa do isplate
- iznos od 464,96 kn počev od 01.02.2012.g. pa do isplate
- iznos od 489,66 kn počev od 01.03.2012.g. pa do isplate
- iznos od 492,96 kn počev od 01.04.2012.g. pa do isplate
- iznos od 475,88 kn počev od 01.05.2012.g. pa do isplate
- iznos od 487,41 kn počev od 01.06.2012.g. pa do isplate
- iznos od 495,31 kn počev od 01.07.2012.g. pa do isplate
- iznos od 482,03 kn počev od 01.08.2012.g. pa do isplate
- iznos od 485,52 kn počev od 01.09.2012.g. pa do isplate
- iznos od 6.872,69 kn počev od 01.10.2012.g. pa do isplate.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, pa do isplate, a sve to u roku 15 dana."
23. U tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva kako je isti konačno specificiran podneskom od 28.12.2021., smatra neosnovano tuženikovo protivljenje ovoj specifikaciji, te ostaje kod svih svojih navoda iznesenih u tijeku ovog postupka, nema daljnjih dokaznih prijedloga i protivi se tuženikovim dokaznim prijedlozima vezano uz provođenje personalnih dokaza.
24. Tužitelj potražuje troškove postupka prema troškovniku koji dostavlja u spis do zaključenja glavne rasprave.
25. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
26. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište, a osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 528-50-3721843, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.
27. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.
28. Nadalje, tuženik prije upuštanja u daljnje raspravljanje u odnosu na ovu tužbu, ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz više razloga. Tuženik tako navodi da je predmetna presuda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da se takva zaštita pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Citiranom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Tako tuženik u odgovoru u tužbu navodi da kako bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Tuženik smatra da sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe.
29. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.
30. Tuženik naglašava da je tužitelj potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, pa kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić Muse, pod brojem OV-1.323/06, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.
31. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato, pa slijedom navedenog na ove okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina VB, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju.
32. Tuženik navodi da je iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF, pa sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.
33. U odgovoru na tužbu tuženik napominje da u prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, pa da nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.
34. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja, što tuženik objašnjava na način da je u konkretnom slučaju tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, i to dana 18.03.2021. godine. Tuženik napominje da je u konkretnom slučaju, a kako to proizlazi i iz navoda same tužbe, riječ je o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a što znači da je u konkretnom slučaju u cijelosti nastupila zastara. Naime, člankom 215. ZOO-a je izrijekom propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
35. Nadalje, člankom 241. ZOO-a je isto tako izrijekom propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tuženik ističe da tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije i ne može se smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku, već je riječ isključivo o zahtjevu za donošenjem deklarativne odluke da li su određenim postupanjem prava potrošača povrijeđena ili ne, niti se udruga potrošača može smatrati vjerovnikom u kontekstu citirane odredbe ZOO-a.
36. S tim u vezi, tuženik ukazuje kako citirana odredba ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom, a da bi se u konkretnom slučaju mogla zanemariti. S obzirom na nepostojanje druge odredbe koja bi regulirala prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, to je očito kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe o zastari iz ZOO-a, pa da tako do prekida zastare u konkretnom slučaju može doći isključivo podnošenjem upravo ove tužbe, i to pod pretpostavkom da zastara već nije nastupila.
37. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.
38. U daljnjem tijeku postupka, tuženik se očituje na podnesak tužitelja od 14.05.2021. i navodi da ostaje u cijelosti kod odgovora na tužbu te se protivi navodima tužitelja sadržanim u gore navedenom podnesku. Opetovano se očituje na mjesnu nenadležnost Općinskog suda u Đakovu, te isto obrazlaže ugovornom odredbom čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu, gdje su stranke ugovorile da će mjesno nadležan sud biti sud mjesta sjedišta tuženika.
39. Tuženik, nadalje, ovim svojim očitovanjem navodi da uz već navedeno, tužitelj zasad uopće nije dokazao da bi imao status potrošača, što je dodatni razlog iz kojeg se ni na koji način ne može pozivati na ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu.
40. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev u ovom postupku temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine te na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, a koje presude su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te se iz njegovog držanja i argumentacije u ovom postupku može zaključiti da on zapravo smatra da se ovdje radi o postupku formalne naravi, u kojem on ništa mora dokazati te da njegov tužbeni zahtjev treba usvojiti samim time što su donesene gore navedene presude. Međutim, za takav stav nema uporišta u ZPP-u, niti bilo u kojem drugom propisu koji uređuje odnos stranaka u ovom postupku. Tuženik naglašava da su sudovi u navedenim postupcima ocijenili ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, jer su zauzeli stav na načelnoj razini da takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi da se ni u kojem slučaju ne može bez sagledavanja svih okolnosti vezanih uz sklapanje i sadržaj pojedinog ugovora o kreditu osnovano tvrditi da su nepoštene, odnosno ništetne sve njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, samo iz razloga što je sud donio gore navedene presude u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a to zato što se u takvim postupcima radi o pravnoj zaštiti na apstraktnoj razini, dok je na tužitelju teret dokaza da se bilo što od navedenog uopće može primijeniti na njegov ugovor o kreditu, pravna valjanost kojega nesporno nije bila predmetom ispitivanja u navedenim sporovima.
41. Tuženik naglašava da se upravo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017, na koju se i sam tužitelj poziva u ovom postupku, sud je izrazio stav da su „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“, a iz čega izvan svake sumnje proizlazi da niti jedan od tužitelja u svakom konkretnom postupku nije oslobođen obveze da iznese činjenice za koje smatra da mu idu u korist i predloži o tome odgovarajuće dokaze, sukladno pravilima o teretu dokazivanja, kao što proizlazi i pravo tuženika da u ovom konkretnom slučaju iznese činjenice i predloži dokaze za koje smatra da bi mogli dovesti do odbijanja postavljenog tužbenog zahtjeva, a što je tuženik učinio i činiti će dalje u ovom postupku.
42. Tuženik ističe da je člankom 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je člankom 96. stavak 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu navedene odredbe, jasno je da tužitelj u ovom postupku najprije mora dokazati da mu sporne odredbe ugovora o kreditu: nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako navedeno ne uspije dokazati, ne bi uopće bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek kada i ako bi se u tijeku ovog postupka utvrdilo da sporne odredbe nemaju koje od tri navedena obilježja, moglo bi se pristupiti provođenju testa poštenosti, a u kojem slučaju bi bilo potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a ukoliko nije, tužitelj bi opet morao dokazati da one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a sve pod pretpostavkom da tužitelj u ovom postupku uopće dokaže svoj status potrošača u smislu ZZP, a što do sada nije učinio.
43. Tuženik ističe da je člankom 1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena otplata odgovarajućeg iznosa kredita u valuti CHF, kao što je i člankom 7. ugovoreno te se uvodno napominje da se radi upravo u načinu otplate dugovanja koji je dogovoren i ugovoren među strankama ugovora o kreditu, na koji tužitelj nije imao nikakvih primjedbi, a koja odredba je tužitelju dodatno pojašnjena od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, iz čega proizlazi da upravo takva odredba odgovara pravoj volji ugovornih strana prilikom sklapanja navedenog ugovora. Slijedom iznesenog, tuženik ističe da ugovorne strane, nesporno nisu željele ugovoriti vraćanje kredita u hrvatskim kunama bez valutne klauzule, već je njihovoj pravoj volji odgovaralo upravo ugovaranje povrata u hrvatskim kunama uz valutnu klauzulu CHF, na način kako je to i učinjeno predmetnim ugovorom o kreditu. Štoviše, ako je tužitelj vršio otplatu kredita u anuitetima, u visini koja je bila definirana s obzirom na tečaj hrvatske kune prema CHF, time je konkludentno kontinuirano prihvaćao opisani način vraćanja kredita, nije glede navedenog podnosio nikakve prigovore, iz čega je vidljivo da mu je upravo takav način vraćanja kredita bio prihvatljiv i da je želio zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem, a u prilog navedenoj tvrdnji govori i činjenica da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu predan okvirni otplatni plan, u kojem je iznos anuiteta jasno naznačen upravo u CHF.
44. Tuženik posebno naglašava da takvo ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj, a da niti jedna odredba mjerodavnog Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju niti Zakona o zaštiti potrošača nije zabranjivala ugovaranje valutne klauzule, te da sam Zakon o obveznim odnosima (N.N. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018) sadrži u članku 22. odredbu prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Zakonom propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule rezultat je, povijesno gledano, negativnih iskustava vezanih uz inflaciju i kretanje tečaja nacionalne valute prema tečaju drugih stranih valuta te je takva mogućnost općeprihvaćena u gospodarskom sustavu Republike Hrvatske i sveprisutna kako u kreditnom poslovanju, tako i u drugim novčanim transakcijama. Treba istaknuti da je i Ustavni sud Republike Hrvatske, odbivši pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 22. ZOO u odluci posl. br. U-I-392/2011 zauzeo stav da je članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata, pa je mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule, a da li će ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.
45. Tuženik ukazuje na okolnost da se ne radi bilo o kakvom ugovaranju koje bi bilo protivno odredbama koje su regulirale djelatnost tuženika kao banke.
46. Nadalje, tuženik ističe da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, sadržana u članku 1., kao i u članku 7., tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, te se ne radi ni o kakvoj odredbi koja bi bila manje uočljiva, jasna ili razumljiva bilo od koje druge odredbe istog ugovora, budući da je pisana jednakom veličinom i vrstom teksta kao i ostale odredbe ugovora o kreditu, koristeći isti jezik i isti način izričaja. Štoviše, člankom 9. predmetnog ugovora o kreditu tužitelj je izjavio i potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita, što se, logično, odnosi i na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a ista odredba je također dodatno pročitana i pojašnjena tužitelju od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa prilikom solemnizacije istog. Tuženik naglašava da nije uvjerljivo da tužitelj, koji je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio punoljetna i poslovno sposobna osoba, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
47. Tuženik ovdje želi još jednom skrenuti pozornost sudu da niti iz jednog dijela presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 ne proizlazi da odredbe konkretnog ugovora o kreditu ovom konkretnom tužitelju nisu bile jasne ili razumljive ili lako uočljive, kao što ne proizlazi niti da su sve odredbe svakog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne. Dakle, ne postoji nikakav automatizam slijedom kojeg bi tužitelj samom činjenicom da je donesena navedena presuda imao pravo potraživati od tuženika novčani iznos koji je predmetom ovog postupka te se ovaj parnični postupak ni u kojem slučaju ne može ograničiti na matematički izračun iznosa koji tužitelju navodno pripada, kako to on neosnovano smatra. Iz obrazloženja predmetne presude jasno se može zaključiti da je sud zauzeo stav da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF prosječnom potrošaču bile jasne i lako uočljive, ali da mu nisu bile razumljive. Navedeni zaključak sud crpi iz predugovorne faze sklapanja ugovora o kreditu, odnosno informacija koje su banke davale potrošačima u toj fazi kroz oglase i reklame, pružajući time kolektivnu zaštitu na apstraktnoj razini, pa se u obrazloženju spomenute presude navodi „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama“, dok se dalje u tekstu obrazloženja navodi da su „Pojedini potrošači od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće“. Navedeno dodatno potvrđuje tvrdnju tuženika da se u sporu radi zaštite kolektivnih interesa radi o zaštiti na apstraktnoj razini, dok s druge strane sud mora uzeti u obzir sve okolnosti svakog pojedinog ugovora o kreditu i na temelju provedenih dokaza procijeniti jesu li tuženiku odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF bile razumljive. Tuženik navodi da su tužitelju tijekom pregovaranja, kao i prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno obrazložene sve implikacije, rizici i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, te da je on na isto pristao, jasno je da se radi o odredbama koje su mu bile ne samo jasne i lako uočljive, nego i u cijelosti razumljive.
48. Tuženik navodi da se iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iskazanog u odluci posl. br. Revt-249/2014, može izvesti zaključak o tome koji su parametri mjerodavni za prosudbu o razumljivosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, pa se tako u obrazloženju iste odluke navodi „da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne- kune, tako i drugih, svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar itd.“.
49. Tuženik napominje da je razumljivost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potrebno procjenjivati ne samo u kontekstu tzv. predugovorne faze, nego i prilikom i u vezi sa sklapanjem konkretnog ugovora o kreditu, a ona podrazumijeva mogućnost shvaćanja i razumijevanja uzročno-posljedične veze između promjene vrijednosti hrvatske kune u odnosu na CHF u trenutku sklapanja i ukupne obveze korisnika kredita, a temeljem informacija koje su svakom pojedinom korisniku kredita bile poznate.
50. U vezi sa svime navedenim glede navodne ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, ističe se da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je potvrđen, odnosno solemniziran od strane javnog bilježnika, uslijed čega ima učinak javnobilježničkog akta u smislu članka 54. stavak 6. Zakona o javnom bilježništvu, pa da imajući u vidu navedeno, nije dopušteno utvrđivati ništetnost isprave koja je ujedno i javnobilježnički akt, odnosno s takvim aktom izjednačena isprava, a o čemu je stav zauzeo u Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-895/2003, u kojoj se jasno navodi „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H. d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog“.
51. Tuženik ustraje kod prigovora zastare iznesenog u odgovoru na tužbu. Tuženik ukazuje kako sudovi u Republici Hrvatskoj sude na temelju zakona i Ustava, te predlaže sudu u konkretnom slučaju glede pitanja zastare potraživanja primijeniti relevantne odredbe pozitivnih propisa, i to unatoč postojećem tumačenju Vrhovnog suda u Republici Hrvatskoj, a s kojim je tuženik upoznat, ali smatra da ne obvezuje sud u konkretnom predmetu niti predstavlja valjanu osnovu za donošenje odluke o ovom pitanju. Tako tuženik navodi kako smatra kako nije osnovan stav Vrhovnog suda da bez prekida zastare za pojedinačne sporove, vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. Svrha takvog postupka i nije kompenzacija pojedinačnih potrošača, već isključivo buduća zaštita potrošača od sklapanja određenih ugovora, odnosno ugovora s određenim odredbama.
52. S tim u vezi, tuženik skreće pozornost na odredbu članka 140. Zakona o zaštiti potrošača (N. N. 79/2007) (u daljnjem tekstu: ZZP), a kojom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog zakona i drugih propisa, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Slijedom iznesenog, tuženik izvodi zaključak da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, a iz čega jasno proizlazi kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa samim time ni ne može izazvati prekid zastare tog prava, te upravo navedena odredba ZZP-a nije mijenjana kasnijim izmjenama zakona, a slijedom čega je razvidno kako sam zakonodavac nije imao namjeru mijenjati navedenu odredbu, a zbog čega je još više nejasan stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je izričito protivan pozitivnim propisima Republike Hrvatske.
53. S tim u vezi, tuženik ukazuje i na odredbu članka 218. ZOO-a, a kojom je izrijekom propisano kako se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onog vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći određeno vrijeme. Dakle, ako same ugovorne strane nisu ovlaštene mijenjati navedene kogentne odredbe zakona, to sasvim sigurno nije ovlaštena učiniti niti treća osoba, a niti sud pa makar bio i Vrhovni sud Republike Hrvatske.
54. Tuženik ni u jednom dijelu ne osporava pravo Vrhovnog suda da svojim tumačenjima pojedinih zakonskih odredbi pridonosi uravnoteženoj i jedinstvenoj primjeni prava, međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten stvarati propise pa čak i kad smatra da postoji određena pravna praznina, ali tuženik smatra da se ne radi o „pravnoj praznini“, jer bi ju zakonodavac zasigurno već popunio. Tuženik i u tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, iznova osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u odgovoru na tužbu, ovom podnesku i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.
55. S obzirom na sve navedeno, tuženik te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.
56. Tuženik se svojim podneskom od 11.01.2022. godine očituje na podnesak tužitelja od 28.12.2021. godine te ističe da je člankom 191. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a člankom 190. ZPP-a propisano je kako je, nakon dostave tužbe tuženiku na odgovor, za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika.
57. Slijedom navedenog, obzirom da je tužitelj u ovom slučaju preinačio tužbeni zahtjev na način da je povećao isti, a to nakon što je tužba dostavljena tuženiku i nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, tuženik ovime ističe kako nije suglasan s preinakom tužbenog zahtjeva.
58. Tuženik opreza radi iznova osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u odgovoru na tužbu, ovom podnesku i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.
59. S obzirom na sve navedeno, tuženik se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.
60. U daljnjem tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, tuženik svojim podneskom od 24.01.2022. godine očituje se na zaprimljeni financijski nalaz i mišljenje, te ističe da nije suglasan s tim nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao.
61. Tuženik navodi da je jasno da predmetni izračun nema smisla, jer je ugovor o kreditu je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja, pa napominje da je prethodno bilo ugovoreno voljom tužitelja te je istom u nekoliko navrata obrazloženo značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kao i promjene istih u tijeku otplate kredita, pa da je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka.
62. U vezi s navedenim tuženik opetovano ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.
63. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno na valutnu klauzulu u CHF), pa kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranke, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.
64. Tuženik dodatno ističe i da je tuženik sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u danom trenutku bilo poznato.
65. Tuženik napominje da je iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.
66. U vezi sa svime navedenim glede navodne ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, ističe se da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je potvrđen, odnosno solemniziran od strane javnog bilježnika, uslijed čega ima učinak javnobilježničkog akta u smislu članka 54. stavka 6. Zakona o javnom bilježništvu. Imajući u vidu navedeno, nije dopušteno utvrđivati ništetnost isprave koja je ujedno i javnobilježnički akt, odnosno s takvim aktom izjednačena isprava, a o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-895/2003.
67. Tuženik opreza radi iznova osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u odgovoru na tužbu, ovom podnesku i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima, pa obzirom na sve navedeno, tuženik se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.
68. U tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 28.12.2021. godine, iz svih već ranije navedenih razloga, ustraje kod prijedloga za provođenje personalnih dokaza saslušanjem tužitelja osobno, saslušanjem svjedokinje AB, te javnog bilježnika Zdenka Pavelić Musa iz Osijeka, te ostaje u cijelosti kod odgovora na tužbu i svih svojih ranijih navoda i prigovora. U odnosu na provedeno financijsko vještačenje ne predlaže dopunsko očitovanje financijskog vještaka.
69. Nakon što je sud odustao od provođenja personalnih dokaza predloženih po tuženiku, te odbio tuženika s istim dokaznim prijedlozima za saslušanjem tužitelja osobno, svjedokinje AB, kao i javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa iz Osijeka, tuženik je izjavio da nema drugih dokaznih prijedloga.
70. Tuženik potražuje troškove prema troškovniku koji do zaključenja glavne rasprave dostavlja u spis.
71. Po pravomoćnosti rješenja o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Đakovu, cijeli predmet je dostavljen Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao mjesno i stvarno nadležnom na postupanje, koje je nastavljeno pod poslovnim brojem P- 4858/21.
72. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u cjelokupnu dokumentaciju dostavljenu po strankama u spis u tijeku postupka, te je provedeno financijsko vještačenje po financijskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., a nakon što je sud odustao od izvođenja personalnih dokaza saslušanjem tužitelja osobno, svjedokinje AB, kao i javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa iz Osijeka, tuženik je izjavio da nema drugih dokaznih prijedloga, te odbio tuženika s istim personalnim dokazima, sud je riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.
73. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude poslovni broj P-4858/21- 25 od 23. ožujka 2022. godine i to kako slijedi:
„Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 18.694,70 kn na ime ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koje su određene po stopi od 1. prosinca 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015.g. pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,i to na:
- iznos od 55,12 kn počev od 01.12.2008.g. pa do isplate
- iznos od 74,97 kn počev od 01.02.2009.g. pa do isplate
- iznos od 89,28 kn počev od 01.03.2009.g. pa do isplate
- iznos od 95,74 kn počev od 01.04.2009.g. pa do isplate
- iznos od 79,69 kn počev od 01.05.2009.g. pa do isplate
- iznos od 83,16 kn počev od 01.06.2009.g. pa do isplate
- iznos od 55,30 kn počev od 01.07.2009.g. pa do isplate
- iznos od 34,79 kn počev od 01.08.2009.g. pa do isplate
- iznos od 40,25 kn počev od 01.09.2009.g. pa do isplate
- iznos od 51,06 kn počev od 01.10.2009.g. pa do isplate
- iznos od 50,12 kn počev od 01.11.2009.g. pa do isplate
- iznos od 39,19 kn počev od 01.12.2009.g. pa do isplate
- iznos od 59,70 kn počev od 01.01.2010.g. pa do isplate
- iznos od 76,15 kn počev od 01.02.2010.g. pa do isplate
- iznos od 99,53 kn počev od 01.03.2010.g. pa do isplate
- iznos od 94,17 kn počev od 01.04.2010.g. pa do isplate
- iznos od 125,91 kn počev od 01.05.2010.g. pa do isplate
- iznos od 119,89 kn počev od 01.06.2010.g. pa do isplate
- iznos od 131,63 kn počev od 01.07.2010.g. pa do isplate
- iznos od 233,22 kn počev od 01.08.2010.g. pa do isplate
- iznos od 212,31 kn počev od 01.09.2010.g. pa do isplate
- iznos od 276,20 kn počev od 01.10.2010.g. pa do isplate
- iznos od 254,12 kn počev od 01.11.2010.g. pa do isplate
- iznos od 218,61 kn počev od 01.12.2010.g. pa do isplate
- iznos od 293,53 kn počev od 01.01.2011.g. pa do isplate
- iznos od 388,84 kn počev od 01.02.2011.g. pa do isplate
- iznos od 321,35 kn počev od 01.03.2011.g. pa do isplate
- iznos od 345,02 kn počev od 01.04.2011.g. pa do isplate
- iznos od 314,92 kn počev od 01.05.2011.g. pa do isplate
- iznos od 320,33 kn počev od 01.06.2011.g. pa do isplate
- iznos od 448,09 kn počev od 01.07.2011.g. pa do isplate
- iznos od 460,54 kn počev od 01.08.2011.g. pa do isplate
- iznos od 565,63 kn počev od 01.09.2011.g. pa do isplate
- iznos od 510,96 kn počev od 01.10.2011.g. pa do isplate
- iznos od 451,11 kn počev od 01.11.2011.g. pa do isplate
- iznos od 441,21 kn počev od 01.12.2011.g. pa do isplate
- iznos od 436,64 kn počev od 01.01.2012.g. pa do isplate
- iznos od 464,96 kn počev od 01.02.2012.g. pa do isplate
- iznos od 489,66 kn počev od 01.03.2012.g. pa do isplate
- iznos od 492,96 kn počev od 01.04.2012.g. pa do isplate
- iznos od 475,88 kn počev od 01.05.2012.g. pa do isplate
- iznos od 487,41 kn počev od 01.06.2012.g. pa do isplate
- iznos od 495,31 kn počev od 01.07.2012.g. pa do isplate
- iznos od 482,03 kn počev od 01.08.2012.g. pa do isplate
- iznos od 485,52 kn počev od 01.09.2012.g. pa do isplate
- iznos od 6.872,69 kn počev od 01.10.2012.g. pa do isplate, te se nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.349,50 kn, zajedno sa zateznim kamatama počev od dana 23. ožujka 2022. godine po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, pa do isplate, a sve to u roku 15 dana.“ 74. Protiv ove presude tuženik je izjavio žalbu u cijelosti iz svih žalbenih razloga. O navedenoj žalbi tuženika je odlučivao Županijski sud u Zagrebu, koji je je svojim rješenjem poslovni broj Gž-1848/2022-3 od dana 16. siječnja 2024. godine i ukinuo presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4858/21-25 od 23. ožujka 2022. godine i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje, uz odluku da se odluka o troškovima postupka u povodu žalbe tuženika ostavlja za konačnu odluku.
75. Županijski sud u Zagrebu je u svom ukidnom rješenju naveo da je presudom suda prvog stupnja naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 18.694,70 kn na ime ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svake pojedine svote pa do isplate te naknaditi troškove parničnog postupka u svoti od 9.349,50 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 23. ožujka 2022. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, protiv koje je izjavio žalbu tuženik iz svih žalbenih razloga, a drugostupanjski sud je utvrdio da je žalba osnovana.
76. U obrazloženju svoje ukidne odluke drugostupanjski sud navodi da je predmet prijepora zahtjev tužitelja za isplatu svota koje je preplatio u ispunjenju Ugovora o kreditu br. 528-50-3721843 kojega je zaključio 12. listopada 2006. sa tuženikom kao kreditorom u svrhu kupnje osobnog automobila i rokom otplate na 7 godina a za svotu od 20.174,49 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) a koji kredit je otplaćen 2012. Ovo stoga što su odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu stranke ugovorile valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu koja odredba je nepoštena te posljedično ništetna. Kako među strankama stranaka nije sporno zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu i njegov sadržaj, prvostupanjski sud je ništetnost označene ugovorne odredbe riješio kao prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku, te nakon toga, a obzirom na izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača tako, da obvezuju sudove u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozvati se na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi po ocjeni ništetnosti ugovorne odredbe, provedenim knjigovodstvenim vještačenjem, utvrdio svote preplaćene u vidu razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate, u odnosu na tečaj važeći bez primjene valutne klauzule i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.
77. Županijski sud u Zagrebu navodi da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku, zauzeo odgovor kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 76/03. - dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi. Citirano shvaćanje je podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je iznijeto u odluci tog suda broj U-III- 5458/21 od 30. lipnja 2022., da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.
78. U ovom je predmetu tuženik u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svjedoka, svojeg djelatnika VB i javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa radi utvrđenja da se u dijelu valutne klauzule Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo te da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF odnosno, o postojanju pregovora glede ugovornih odredbi u odnosu na koje tužitelj traži utvrđenje njihove ništetnosti jer je ugovaranjem kredita u CHF tužitelj imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu (str. 29-30 spisa), pa je slijedom iznijetog ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom kako sud uopće nije utvrđivao je li se pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama Ugovora o kreditu jer je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo kako su stranke pojedinačno pregovarale o valuti i uvjetima važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu a na ročištu održanom 10. veljače 2022. tuženik je izrijekom ustrajao na prijedlogu za provedbu dokaza saslušanjem tužitelja kao i svjedoka VB.
79. Drugostupanjski sud navodi da vezano uz saslušanje javnog bilježnika Zdenke Pavelić Musa valja reći da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti, zbog čega nije potrebno saslušavati javnog bilježnika.
80. Radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja, potrebno je provesti predložene dokaze radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama te osporavanja izravne primjene utvrđenja iz presuda donijeti u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, čime će tek u ovom predmetu moći biti donijeta nova i zakonita odluka.
81. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažene su žalbe stranaka te je ukinuta i odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II. izreke kako u dijelu kojim je taj zahtjev tužitelja prihvaćen tako i u dijelu kojim tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška a koji mu pripada sukladno odredbi Tbr. 9.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 142/12., 107/15. i 37/22.), te se odluka o troškovima postupka u povodu žalbe tuženika zasniva na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
82. U ponovnom suđenju provedenom pred ovim sudom pod poslovnim brojem P- 2359/2024 tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva koji je uredio na način da je svoje potraživanje iskazao u EUR kao službenoj valuti Republike Hrvatske, a prema fiksnom tečaju konverzije, u konverzije 1 euro=7.53450 kn te je tijek zateznih kamata postavljen prema najnovijim zakonskim izmjenama, sve kao u podnesku od 05.6.2025. gdje je predložio da sud donese slijedeću presudu:
„I/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.481,23 eura na ime ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. od 1. prosinca 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana i to na:
-iznos od 7,32 eur počev od 01.12.2008.g. pa do isplate
-iznos od 9,95 eur počev od 01.02.2009.g. pa do isplate
-iznos od 11,85 eur počev od 01.03.2009.g. pa do isplate
-iznos od 12,71 eur počev od 01.04.2009.g. pa do isplate
-iznos od 10,58 eur počev od 01.05.2009.g. pa do isplate
-iznos od 11,04 eur počev od 01.06.2009.g. pa do isplate
-iznos od 7,34 eur počev od 01.07.2009.g. pa do isplate
-iznos od 4,62 eur počev od 01.08.2009.g. pa do isplate
-iznos od 5,34 eur počev od 01.09.2009.g. pa do isplate
-iznos od 6,78 eur počev od 01.10.2009.g. pa do isplate
-iznos od 6,65 eur počev od 01.11.2009.g. pa do isplate
-iznos od 5,20 eur počev od 01.12.2009.g. pa do isplate
-iznos od 7,92 eur počev od 01.01.2010.g. pa do isplate
-iznos od 10,11 eur počev od 01.02.2010.g. pa do isplate
-iznos od 13,21 eur počev od 01.03.2010.g. pa do isplate
-iznos od 12,50 eur počev od 01.04.2010.g. pa do isplate
-iznos od 16,71 eur počev od 01.05.2010.g. pa do isplate
-iznos od 15,91 eur počev od 01.06.2010.g. pa do isplate
-iznos od 17,47 eur počev od 01.07.2010.g. pa do isplate
-iznos od 30,95 eur počev od 01.08.2010.g. pa do isplate
-iznos od 28,18 eur počev od 01.09.2010.g. pa do isplate
-iznos od 36,66 eur počev od 01.10.2010.g. pa do isplate
-iznos od 33,73 eur počev od 01.11.2010.g. pa do isplate
-iznos od 29,01 eur počev od 01.12.2010.g. pa do isplate
-iznos od 38,96 eur počev od 01.01.2011.g. pa do isplate
-iznos od 51,61 eur počev od 01.02.2011.g. pa do isplate
-iznos od 42,65 eur počev od 01.03.2011.g. pa do isplate
-iznos od 45,79 eur počev od 01.04.2011.g. pa do isplate
-iznos od 41,80 eur počev od 01.05.2011.g. pa do isplate
-iznos od 42,52 eur počev od 01.06.2011.g. pa do isplate
-iznos od 59,47 eur počev od 01.07.2011.g. pa do isplate
-iznos od 61,12 eur počev od 01.08.2011.g. pa do isplate
-iznos od 75,07 eur počev od 01.09.2011.g. pa do isplate
-iznos od 67,82 eur počev od 01.10.2011.g. pa do isplate
-iznos od 59,87 eur počev od 01.11.2011.g. pa do isplate
-iznos od 58,56 eur počev od 01.12.2011.g. pa do isplate
-iznos od 57,95 eur počev od 01.01.2012.g. pa do isplate
-iznos od 61,71 eur počev od 01.02.2012.g. pa do isplate
-iznos od 64,99 eur počev od 01.03.2012.g. pa do isplate
-iznos od 65,43 eur počev od 01.04.2012.g. pa do isplate
-iznos od 63,16 eur počev od 01.05.2012.g. pa do isplate
-iznos od 64,69 eur počev od 01.06.2012.g. pa do isplate
-iznos od 65,74 eur počev od 01.07.2012.g. pa do isplate
-iznos od 63,98 eur počev od 01.08.2012.g. pa do isplate
-iznos od 64,44 eur počev od 01.09.2012.g. pa do isplate
-iznos od 912,16 eur počev od 01.10.2012.g. pa do isplate
II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.“
83. Kod ovako konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelj ustraje do zaključenja glavne rasprave, pa nakon saslušanja tužitelja osobno kao stranke, predlaže da sud donese odluku temeljem stanja spisa i potražuje troškove postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućima na iste od presuđenja pa do isplate.
84. U ponovnom suđenju, tuženik odustaje od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka HB, kao i od ostalih ranije istaknutih personalnih dokaza, dok ustraje kod navoda iz odgovora na tužbu i svojih navoda i prigovora iz ranijeg tijeka postupka, s time da nema više nikakvih dokazanih prijedloga, pa tako niti personalnih, pa nakon saslušanja tužitelja osobno kao stranke, predlaže da sud donese odluku temeljem stanja spisa.
85. Sud je u ponovnom suđenju, uz već ranije provedene dokaze: uvidom u cjelokupnu dokumentaciju dostavljenu po strankama u spis u tijeku postupka, te je provedeno financijsko vještačenje po financijskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., a nakon što je tuženik odustao od svojih ranijih personalnih dokaza, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, nakon čega je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.
86. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti kao u izreci ove presude, a slijedeći stavove i upute Županijskog suda u Zagrebu iz njegova ukidnog rješenja poslovni broj Gž-1848/2022-3 od dana 16. siječnja 2024.
87. Nesporno je da je tužitelj dana 12.10.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj:
528-50-3721843 s kreditorom Raiffeisenbank Austria d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita: Korisnik kredita ŽB Kreditor Raiffeisenbank Austria d.d. Ugovor/ kreditna parija 528-50-3721843, datum ugovora 12.10.2006., iznos kredita 20.174,49 CHF, tečaj CHF na dan isplate kredita 4,660896, rok otplate (mjeseci) 84, rok otplate godine 7, Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan) 5,20%, anuitet prilikom ugovaranja u valuti 287,04 CHF, iznos anuiteta na dan isplate kredita 1.337,86 kn, ugovoreni tečaj za otplatu: srednji tečaj RBA na dan dospijeća, da se otplata odvija u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. te je tužitelj dana 30.08.2012. godine prijevremeno otplatio kredit, da isti kredit sadrži odredbe o otplati kredita u čl. 7. vezanjem visine utvrđenog anuiteta prema otplatnom planu prema srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća.
88. Među strankama je sporno da li je tužitelj potrošač u predmetnom kreditu, da li je time tužitelj aktivno legitimiran, da li postoji pasivna legitimacija tuženika, da li su predmetne odredbe ugovora kojima se vezuje visina kredita, kao i način otplate prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunama, da li se na predmetni spor mogu primijeniti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite na koji se poziva tužitelj, da li je tužitelj bio savjestan u vrijeme sklapanja istog ugovora te da li je bio informiran o riziku valutne klauzule u CHF, da li je zahtjev tužitelja u zastari, da li je dopušteno uređenje tužbenog zahtjeva tužitelja kao u podnesku od 28.12.2021. godine, da li solemnizacija ugovora po javnom bilježniku onemogućava tužitelja da se poziva na ništetnost dijelova ugovornih odredbi i dr. 89. Sud je uvidom u spisu priležeću dokumentaciju, kao i provođenjem financijskog vještačenja po Centru za financijska vještačenja d.o.o. utvrdio da ovaj financijski vještak navodi kako je njegov zadatak utvrditi razliku koja je nastala u utuženom razdoblju promjenom tečaja CHF u kunama spram tečaja koji je bio u vrijeme realizacije isplate predmetnog kredita te da se ta razlika prikaže mjesečno i ukupno.
90. Sud je utvrdio da financijski vještak nakon proučenog sudskog spisa i pregleda dostupne poslovne dokumentacije daje nalaz u kojem navodi da je tužitelj dana 12.10.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 528-50-3721843 s kreditorom Raiffeisenbank Austria d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita: Korisnik kredita ŽB Kreditor Raiffeisenbank Austria d.d. Ugovor/ kreditna parija 528-50- 3721843, datum ugovora 12.10.2006., iznos kredita 20.174,49 CHF, tečaj CHF na dan isplate kredita 4,660896, rok otplate (mjeseci) 84, rok otplate godine 7, Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan) 5,20%, anuitet prilikom ugovaranja u valuti 287,04 CHF, iznos anuiteta na dan isplate kredita 1.337,86 kn, ugovoreni tečaj za otplatu: srednji tečaj RBA na dan dospijeća.
91. Nadalje, ovaj Ugovor o kreditu je sklopljen dana 12.10.2006. godine, te je isplaćen dana 17.10.2006. godine; ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,20% godišnje, te da se otplata odvija u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 30.11.2006., u iznosu od 287,04 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 1.337,86 kn, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu, te je tužitelj dana 30.08.2012. godine prijevremeno otplatio kredit.
92. Sud je utvrdio da financijski vještak u svom nalazu napominje da je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu), dok na otplatnom planu se navodi da je otplata po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Iz nalaza financijskog vještaka sud je utvrdio da uvidom u Prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu je razvidno da je kreditor anuitete obračunavao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, pa da je stoga i vještak u svom obračunu koristio ugovoreni tečaj na dan dospijeća.
93. U odnosu na izračun visine potraživanja, sud je utvrdio da je vještak na temelju spisu dostupne dokumentacije, uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te Prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:
- 5,20% godišnje do 31.10.2007.,
- 6,20% godišnje do 30.4.2008.,
- 6,75% godišnje do 28.2.2009.,
- 7,75% godišnje do 30.6.2011.,
- 7,50% godišnje do 30.9.2011.,
- 6,75% godišnje do prijevremene otplate kredita. U razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja.
94. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i prikaz više i manje plaćenog zbog promjene tečaja na više i niže se daje u Tabeli na listu spisa 69-70, te navodi da u razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 17.478,27 kn, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 18.694,70 kn, te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 1.216,43 kn.
95. Sud je utvrdio da je financijski vještak Centar za financijska vještačenja d.o.o. mišljenja da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije navodi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj:
96. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 18.694,70 kn (Tabela 1, stupac '11').
97. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 1.216,43 kn (Tabela 1 stupac '12'), pa da slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 17.478,27 kn (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1 stupac '10').
98. Tužitelj navodi da je suglasan s ovim provedenim financijskim vještačenjem, te da u skladu s kolonom broj 11 iz Tabele sudskog vještaka kao dio nalaza i mišljenja, svojim podneskom od 28.12.2021. godine vrši usklađenje tužbenog zahtjeva, te potražuje iznos od 18.694,70 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose preplate od kada su iste izvršene pa do isplate, a kao što je sud presudio u izreci ove presude.
99. Tuženik se protivi pravnom pristupu predmeta spora, smatrajući da se ne može vršiti utvrđenje visine potraživanja tužitelja, fiksiranjem tečaja CHF u kunama prema tečaju na dan isplate kredita, jer to nije bio smisao iste ugovorene valutne klauzule, već upravo praćenje tečaja CHF kroz utuženo razdoblje, da bi tuženik u tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave ustvrdio da ne stavlja prijedlog za dopunsko očitovanje financijskog vještaka.
100. Sud je financijsko vještačenje provedeno po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. prihvatio u cijelosti, jer je sačinjeno prema spisu priležećoj dokumentaciji, objektivno i detaljno obrazloženo, a u cijelosti sačinjeno prema pravilima znanosti i struke.
101. Na osnovi ovako provedenog vještačenja, sud je utvrdio da je ukupan iznos tužiteljevih izvršenih preplata u utuženom razdoblju, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 18.694,70 kn (Tabela 1, stupac '11'), a kao što tužitelj potražuje plaćanje od tuženika kao neosnovano stečenog temeljem ništetnih dijelova ugovornih odredbi, zbog valutne klauzule vezana uz tečaj CHF, prema svom konačno specificiranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 28.12.2021. godine, a koje potraživanje je tužitelj izrazio konverzijom u EUR prema fiksnom tečaju EUR za kune, a kao u podnesku tužitelja od 05.06.2025. Isto potraživanje tužitelja je 2.481,23 EUR, zajedno sa zakonskim kamatama tekućima na pojedinačne iznose počev od dospjelosti svakog, pa do isplate, a kao što je sud presudio i dosudio tužitelju u izreci ove presude.
102. Sud je u ponovnom suđenju saslušao tužitelja osobno kao stranku, te je iz iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj rođen 1967. i po zanimanju vlakovođa, te da kod banke tuženika prije dizanja predmetnog kredita nije imao otvoren račun. Tužitelju je trebao novi auto, jer se stari stalno kvario, a tužitelj ima bolesno dijete s kojim je stalno morao ići liječnicima, a i tužitelj radi kao vlakovođa te je imao i ima zahtjevno radno vrijeme i mora dolaziti na vrijeme na posao. Tužitelj je otišao u banku tuženika, jer mu u njegovoj banci nisu htjeli dati kredit. Banka tuženika mu je ponudila ovaj kredit vezan uz CHF, jer je bio najpovoljniji i rekli su da je najpovoljniji i tužitelju nije trebao jamac ni ništa slično.
103. Tužitelj je iskazao da ga nitko nije upozorio na različit tretman HNB-a prema CHF u odnosu na onaj koji je imala valuta EUR. Mjesečni anuitet nije prvu godinu rastao, ali je poslije počeo rasti. Ugovor o kreditu je prije potpisivanja pročitao, a i javni bilježnik mu je još prije potpisivanja ugovora, pročitao ugovor, ali tužitelju nije ništa pojasnio niti ga je upozorio vezano uz CHF.
104. Kredit je tužitelj otplatio, a auto je koristio u osobno svrhe, za odlazak na posao i za voženje bolesnog djeteta gdje god je trebalo.
105. Na poseban upit punomoćnika tuženika, tužitelj odgovara da nije imao niti u vrijeme sklapanja ugovora, niti danas registriran nikakav obrt.
106. Sud je iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan logično, životno uvjerljivo, te je potvrđen i dokumentacijom koja prileži spisu i provedenim financijskim vještačenjem u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj je, prema utvrđenju ovog suda, potvrdio svoje tvrdnje iz tužbe i tijeka postupka, da ga tuženik nije upozorio niti da bi mu s neke druge strane i izvora bilo poznato kakav je status valute u CHF, spram npr EUR, da bi valuta CHF imala znatno povećan rizik spram valute EUR, da se sklapanjem ovog Ugovora o kreditu izlaže znatno većem riziku, nepredvidivosti svoje ugovorne obveze, te da o tom elementu ugovora tuženik nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem kao potrošačem na način kako to predviđa postojeća sudska praksa, da ga nije upoznao o specifičnostima rizičnosti valute CHF, te da je time tužitelja doveo u znatno nepovoljan položaj, i to ne samo financijski kako je sud utvrdio iz provedenog financijskog vještačenja, već i samom činjenicom da je tužitelj doveden u pravno nepovoljan položaj spram tuženika.
107. Sud je na osnovi ovako provedenog postupka utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva kao u izreci ove presude. Prema utvrđenju ovog suda, na osnovi provedenog dokazanog postupka, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, jer taj njegov status proizlazi iz samog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila što je novo vozilo Opel (čl. 6), kao i iz tužiteljeva iskaza, a ako tuženik smatra da je tužitelj vozilo koje je kupio temeljem korištenog kredita koristio u neku komercijalnu svrhu, onda to mora i dokazati, kako to ispravno tvrdi tužitelj u tijeku ovog postupka. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da je ovaj prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača neosnovan, kao i što je utvrđeno iz Ugovora i ostale spisu priležeće dokumentacije, da je upravo tuženik bio banka kreditor, što potvrđuje tuženikovu pasivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari. 108. Nadalje, sud je utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu u čl. 1. i 7. ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Kreditora (tuženika) na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), kao i po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora), te da ove odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.
109. Sud je utvrdio da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ovo utvrđenje zasniva se na činjenici i okolnosti da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu (ali i obvezu plaćanja redovne kao i zatezne kamate) vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. 110. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
111. Nadalje, sud je utvrdio da je dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te isto na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.
112. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude su obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, pa je time sud utvrdio neosnovanim tvrdnje tuženika o nemogućnosti primjene ovih presuda u konkretnom sporu pokrenutom po tužbi tužitelja u ovoj pravnoj stvari kao potrošača.
113. Sud je utvrdio da točno tužitelj tvrdi da učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, a to pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.
114. Sud je utvrdio da je tužitelj podmirio u cijelosti sve iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu prijevremenom otplatnom kredita dana 30.08.2012. godine. 115. Sud je nakon provedenog postupka utvrdio da tužitelj točno ističe u ovoj pravnoj stvari, da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita, te da je zbog utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita za ukupno 18.694,70 kn, tj. sadašnjih 2.481,23 EUR, kako je sud utvrdio iz provedenog financijskog vještačenja, te kako je s tim izračunom tužitelj uskladio tužbeni zahtjev, te tužitelju uz taj iznos pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Tužitelj je dokazao da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te da je isti ugovor sklopljen u vrijeme na koje se odnosi kolektivni spor, kao i visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva tužbenog zahtjeva. 116. Sud je utvrdio da u odnosu na razumljivost valutne klauzule, solemnizaciju ugovora i sl., a što sve navodi tuženik kao argument protiv ništetnosti odredbi ovog ugovora vezanjem valute ugovora uz CHF, sud je utvrdio da u ovom kao niti u kolektivnom sporu, tužitelj, tj. tužitelji nisu iznosili tvrdnju o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule, već da je sporno i zbog toga ništetno to što tužitelj nije bio upozoren na rizičnost vezivanja njegove obveze uz valutu i tečaj CHF u kunama, jer je to drugačiji i već rizik od valutne klauzule u EUR, koja je do tada bila uobičajena. Ovaj povećani rizik zbog valutne klauzule vezane uz CHF tuženik tužitelju nije objasnio, niti ga na to upozorio, pa tako tužitelj nije imao niti mogao imati potpunu informaciju o riziku koji nosi takva ugovorna odredba, a što se u konačnici pokazalo kroz znatno povećanje anutiteta otplate kredita, a na takav rizik prosječan potrošač (što prema utvrđenju ovog suda, tužitelj i jeste), prosječna poslovna osoba ne bi pristala, što je bilo i moralo biti poznato tuženiku, kao što mu je to poznato i sada. To je očito i bio razlog da se tipskim ugovorom i plasmanom ovakvog i ovakvih kredita, iskoristi dobra vjera korisnika kredita, tj. potrošača, pri čemu tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Tuženik je u svojoj ponudi nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju, iz čega je nadalje vidljivo da je tuženik bio svjestan da on osobno kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, a da s druge strane, potrošač ima mnogo veći, te je netočna tvrdnja da zbog činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba tobože ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane. Sud je nakon provedenog financijskog vještačenja utvrdio, da je upravo takva ugovorna odredba izazvala znatnu neravnotežu u odnosu ugovornih stranaka i to isključivo na štetu tužitelja kao korisnika kredita, a kako je sud već i obrazlagao u ovoj presudi.
117. Nadalje, sud je utvrdio da sama činjenica solemnizacije nije od utjecaja na uspješnost isticanja i pozivanja na ništetnost pojedinih dijelova ugovornih odredbi, a prema ustaljenoj sudskoj praksi vezano uz ovakvu vrstu prigovora tuženika, koji prigovor je ovaj sud utvrdio, slijedom iznesenog, neosnovanim u cijelosti. 118. Sud je utvrdio da tužitelj točno navodi da sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru na pismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužitelju. 119. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu.
120. Sud je utvrdio da je netočna interpretacija tuženika da bi sama odluka tužitelja da sklopi ugovor vezan uz CHF, a ne uz EUR ili neku drugu valutu, bio čin pregovaranja vezano uz ovu valutnu klauzulu vezanjem obveze tužitelja na povrat istog kredita, zajedno s redovnim kamatama u mjesečnim anuitetima iskazanima u CHF, a čija visina se utvrđivala prema srednjem tečaju kreditora, tj. tuženika na dan dospijeća, bio čin pregovaranja, već se radilo o tipskim ugovorima tuženika, s ponuđenom povoljnijom kamatom, bez upozorenja na rizik kredita vezanjem istog uz upravo valutu CHF, a ne npr. uz EUR, koji je tečaj i kretanje istog štitila Hrvatska narodna banka, a za CHF, tog nadzora i zaštite nije bilo, što je tuženik znao, a tužitelj isto nije morao znati niti mu to biti poznato. Sud je utvrdio da tuženik nije dokazao u ovom postupku da bi na takvo što upozorio tužitelja, teret dokaza istog je upravo na tuženiku.
121. Tužitelj u ovom postupku niti ne tvrdi da on općenito ne zna što je valutna klauzula, bio svjestan i očekivao da se njegova obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali nikako nije bio/mogao kao prosječna osoba i prosječan potrošač koji uz to i nije financijske struke, biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika, a tuženik ne daje sudu dokaz da je tu vrstu informacije dao tužitelju, tj. da bi tužitelj bio upozoren na povećani rizik vezanja njegove ugovorne obveze uz CHF, spram npr. vezanja uz EUR, te je u ovom sporu, kao i u kolektivnom sporu, bit utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova i u kolektivnom sporu, a tuženik pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule. Od prosječnog potrošača se ne očekuje da prođe financijsku izobrazbu prije nego što ulazi u uglednu bankarsku kuću, jer ne očekuje da će se ista prema njemu ponašati nesavjesno i nepošteno.
122. To što se tužitelj u konačnici odlučio za sklapanje ugovora vezanog uz valutnu klauzulu iskazanu u CHF, a ne u EUR ili nekoj drugoj valuti, ili kn, nije od značaja za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi navedenih u ovoj pravnoj stvari, jer je tužitelj zbog neadekvatne i nesavjesne informiranosti od strane tuženika, ušao u ugovorni odnos koji je sadržavao ništetne odredbe vezanjem glavnice i duga tužitelja uz CHF, bez da bi bio upozoren na povećanu rizičnost te vrste ugovora i ugovornih odredbi. Tuženik nije dokazao svoje tvrdnje da je tužitelja upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu posebno naglasili. Rizike koje je propustio objasniti tuženik i na njih upozoriti tužitelja, na njih nije mogao upozoriti niti javni bilježnik, niti je to bio zadatak javnog bilježnika, kako je ocijenio i sam Županijski sud u Zagrebu u svojoj već više puta citiranoj ukidnoj odluci donesenoj u ovoj pravnoj stvari, jer je to informacija koju je imao samo tuženik, dok drugi sudionici poslovnog i financijskog života, kao, niti javni bilježnik, nisu imali niti bili dužni o tome obavještavati tužitelja kao korisnika kredita.
123. Ovaj sud je stava da nitko ne može ustvrditi da bi prosječna, poslovno sposobna osoba na sebe svjesno preuzela rizik takvog uvećanja obveze do koje je došlo i ovom ugovornom odnosu promjenom tečaja CHF u kunama, jer bi to bilo ravno samoubilačkoj akciji. Tužitelj je preuzeo obvezu vezanjem uz valutu CHF pristajući na određene promjene visine anuiteta zbog istog, ali ne u takvoj mjeri do koje je promjene u konačnici došlo, jer se radi o znatnom uvećanju obveze tužitelja spram one koja je bila u vrijeme samog sklapanja ugovora prema tada primijenjenom tečaju CHF u kunama. Nesporno je da tužitelj ne dovodi u pitanje u ovoj parnici da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali da je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno, te da su baš to u svojim odlukama presudili sudovi u kolektivnom sporu, a tuženik ne može sada u ovom pojedinačnom postupku nanovo utvrđivati činjenice i predlagati dokazni postupak kojim se utvrđuje suprotno, a kao što je utvrđeno u revizijskoj odluci Vrhovnog suda broj Rev 3142/2018, od dana 19.03.2019.g., u kojoj je jasno istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, te je opisan način i izneseni razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim izvođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe kojom su povrijeđeni interesi i prava potrošača. U toj odluci je istaknuto i da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s odredbama čl. 502a ZPP-a i čl. 118. ZZP-a kojima se propisuje direktan učinak utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke. „Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP- a.“ (str. 6 odluke VSRH).
124. Sud je utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje kolektivna presuda donesena u postupku Potrošač, te da se efekt utvrđenja ništetnosti odredbe vezanja potrošačkog ugovora uz valutu CHF ne bi odnosio na ovaj predmetni spor. Sud je, neovisno o ovom utvrđenju, proveo i dokaz saslušanjem tužitelja osobno, dok je tuženik odustao od svojih ranije predloženih personalnih dokaza, te je i saslušanje tužitelja potvrdilo da je u ponašanju tuženika prilikom ugovaranja ove odredbe ništetno, ne samo prema utvrđenju iz kolektivnog spora, već i temeljem dokaza provedenih u ovoj pravnoj stvari, pa je sud utvrdio da je tuženik ugovaranjem u tipskom ugovoru koji je sam tuženik sastavio i dao tužitelju na potpis, koristio upravo navedene dijelove ugovornih odredbi koji su za tužitelja nerazumljivi vezano uz pravne posljedice koje su za tužitelja nastale, kao i da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da se tim ugovornim odredbama krše osnove obveznog prava i postulata ZOO-a i to prvenstveno: čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, ponašanje tuženika čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženika doveo u nepovoljnu poziciju, a time su predmetne odredbe ugovora ništetne, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a.
125. Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF, obuhvaćene historijatom tužbe, a kao prethodno pravno pitanje u ovoj pravnoj stvari, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.
126. Treba napomenuti da nije sporno da ZOO u odredbi čl. 22. dopušta ugovaranje valutne klauzule, ali je iz svih već navedenih razloga, ugovaranje valutne klauzule u CHF utvrđeno ništetnim, kako u kolektivnom sporu, tako u ovoj pojedinačnoj parnici. 127. Slijedom navedenih obrazloženja, sud je utvrdio da su u cijelosti neosnovani prigovori tuženika koji upiru da predmetni dijelovi ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a gdje tuženik osporava njihovu ništetnost.
128. Nadalje, tužitelj se u historijatu tužbe poziva upravo na ta utvrđenja, a tuženik ne dokazuje u ovoj parnici da bi predmetne ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima u sporu kolektivne zaštite, bile različite od onih čija je ništetnost u tom kolektivnom sporu bila utvrđena.
129. Sud je utvrdio da su sporne odredbe bile sastavni dio ugovora, da je tuženik sam sastavio tipski ugovor, da tužitelj nije mogao niti trebao znati o rizicima u koje se upušta, a da ga tuženik na to nije niti upozorio, te da je tuženik dužan vratiti ono što mu je temeljem ništetnih ugovornih odredbi tužitelj definitivno platio, a tuženik isto stekao bez pravne osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. 130. Kako je upravo tuženik bio ugovorna strana (kreditor) u ovom pravnom poslu, a tužitelj korisnik kredita kao potrošač, to je pasivna legitimacija tuženika potpunu nesporna, kao i aktivna legitimacija tužitelja, bez obzira na paušalne prigovore tuženika iznošene u tijeku ovog postupka, pa čak i na ove okolnosti. Tuženik nije ničim stavio u izgledno, a kamo li dokazao, da tužitelj ne bi dokazao svoj status potrošača, jer tuženik nije dokazao da bi tužitelj predmetni kredit za kupnju novog motornog vozila Opel, koristio u bilo kakve komercijalne, tj. poslovne svrhe, a ne u osobne, a negativna činjenica se ne može dokazivati.
131. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva koji se temelji na ništetnosti valutne klauzule u CHF, a kako navodi u historijatu svoje tužbe, te je sud direktnim učinkom iz kolektivnog spora, kao i primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio kao prethodno pravno pitanje, da je ugovaranje valutne klauzule u CHF kao u čl. 1. i 7. predmetnog potrošačkog ugovora, ništetno, te da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a. Sud je direktno primijenio utvrđenja iz predmetnog spora kolektivne zaštite potrošača, koju primjenu tuženik potpuno neosnovano osporava u ovoj pravnoj stvari, a prema utvrđenju ovog suda, kao i prema bogatoj sudskoj praksi nižih, drugostupanjskih kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i što je tu odluku ovaj sud donio i na temelj dokaznog postupka provedenog u tijeku ove pojedinačne parnice.
132. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111., kao o odredbe čl. 1115. ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju. Nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja bez osnove, za sud je u ovoj pravnoj stvari neupitna. Sud je utvrdio da nije od značaja to što tužitelj za sebe nije zadržao pravo povrata isplaćenog za što je, kako tvrdi tuženik, tužitelj znao da nije dužan platiti tuženiku, a isto je tuženiku platio, u smislu odredbe članka 1112. Zakona o obveznim odnosima (ZOO-a), jer je tužitelj samo uredno izvršavao svoje ugovorom preuzete obveze, tada ne znajući da je sklopio s tuženikom tipski ugovor koji je sastavio tuženik, koji sadrži ništetne odredbe, te tužitelj u vrijeme sklapanja istog ugovora nije morao znati za ništetnost istih. Nadalje, to što tužitelj za vrijeme izvršenja svojih ugovornih obveza nije prigovarao visini kamatne stope, kao i što nije tražio raskid ugovora ili sl., prema utvrđenju ovog suda, nije ni od kakvog značaja za odluku suda o ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi kao i prava tužitelja da traži od tuženika povrat tako stečenog po tuženiku bez osnove.
133. Vezano uz tuženikov prigovor zastare istaknut od strane tuženika, sud je utvrdio da je isti prigovor tuženika djelomično neosnovan za potraživanje tužitelja kao u petitu tužbe (tužbenim zahtjevom u tužbi tužitelj je zatražio ukupan iznos od 15.000,00 kn zatražen sa zateznom kamatom tekućom od 01.07.2006. godine koji tužbeni zahtjev tužitelja je kasnije preinačen i specificiran kako u odnosu na glavna potraživanja, tako i u odnosu na zatraženi tijek zatezne kamate), jer je sud utvrdio da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za stjecanje bez osnove u odnosu na sve iznose preplate proizašle s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli koji su dospjeli do 04.04.2007. godine, jer je za njih do prekida zastare došlo je danom podnošenja tužbe u sporu kolektivne zaštite potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 dana 04.04.2012. godine, za sva potraživanja tužitelja dospjela tada od 04.04.2007. godine pa nadalje, a ponovo je počela teći zastara u odnosu na valutnu klauzulu ugovorenu na način da je vezana uz tečaj CHF u kunama na dan plaćanja, prema srednjem tečaju tuženika, utvrđena kao ništetna, te od pravomoćnosti takve sudske odluke u kolektivnom sporu „Franak“, tj. od dana 14.06.2018. godine u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine vezano uz ugovaranje valute vezane uz švicarski franak.
134. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 18.03.2021. godine, što je unutar općeg zastarnog roka od pet godina od ponovnog tijeka zastare, pa su tako potraživanja tužitelja u tužbi dospjela do 04.04.2007. godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a u tužbi,
135. Sud je utvrdio da su sva potraživanja tužitelja kao u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva od dana 28.12.2021. godine, te u podnesku tužitelja od 05.06.2025. godine, unutar zastarnog roka od pet godina, jer najstarije dospijeva s 01.12.2008. godine, a najmlađe s danom 01.10.2012. godine, a prekid zastare je nastupio dana 04.04.2012. godine, podnošenjem tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 dana, pa tako niti jedno od potraživanja tužitelja, niti glavno niti sporedno, nije bilo u zastari kada je nastupio prekid zastare 04.04.2012. godine (pet godina unazad od tog datuma, obzirom da se radi o općem zastarnom roku s naslova potraživanja stečenog bez osnove), a zastarni rok je započeo teći s danom 14.06.2018. godine, kako je to već navedeno, te je podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari, prekinut tijek zastare za ona potraživanja koja nisu bila u zastari na dan 04.04.2012. godine. Slijedom iznesenog, nije u zastari niti jedno od potraživanja tužitelja iz konačno specificiranog tužbenog zahtjeva od 28.12.2021. godine, te kasnije u ponovnom suđenju dana 05.06.2025. godine zbog promjene službene valute Republike Hrvatske, jer za ovu vrstu potraživanja povrata neosnovano stečenog po tuženiku primjenom ništetne odredbe ugovaranja valutne klauzule vezanjem iste uz valutu CHF, nastupa zastara 14.06.2023. godine. Dakle, nesporno je da konačno specificirano potraživanje tužitelja od 28.12.2021. godine i ono od 05.06.2025. godine je u cijelosti unutar roka od pet godina od ponovnog tijeka zastare prekinute 04.04.2012. godine, a da na dan 04.04.2012. godine, niti jedno od tih potraživanja tužitelja nije bilo u zastari.
136. Za sva ova potraživanja tužitelja nastupila bi zastara tek 14.06.2023. godine. Dakle, sud je utvrdio da nisu u zastari niti glavna niti sporedna potraživanja tužitelja i da je time prigovor tuženika o nastupanju zastare potraživanja tužitelja neosnovan u cijelosti, a konačna specifikacija iskazivanjem potraživanja tužitelja u EUR, nije u zastari, a prema svim recentnim tumačenjima sudske praske o istom.
137. Sud je, dakle, utvrdio da za novčane zahtjeve po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastarni rok je počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 dana 14.06.2018.g, dok je prethodno pokretanjem postupka kolektivne zaštite u gore navedenim predmetima prekinuta zastara za sve dospjele iznose, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Imajući u vidu pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, obzirom da pravo na isticanje zastare ne zastarijeva, da rok za zastaru za restitucijski zahtjev počinje teći tek od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi temeljem kojih se traži restitucija, tj. povrat stečenog bez osnove po ništetnoj ugovornoj odredbi ili ugovoru, to je uporno isticanje zastare tužbenog zahtjeva tužitelja kao u tužbi i u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva tužitelja, nesnovano u cijelosti. 138. Treba napomenuti da u ovom sporu tuženik nije istakao nikakav niti prijeboj niti protutužbeni ili sličan zahtjev, te da je za odluku suda bio mjerodavno utvrđenje iz izračuna financijskog vještaka o više plaćenim iznosima zbog promjene kretanja srednjeg tečaja tuženika za CHF u kunama kroz utuženi period, a u odnosu na taj tečaj u vrijeme korištenja kredita, kao i imajući i daljnju recentnu sudsku praksu vezano uz tzv. manje plaćeno, pa je sud utvrdio da ne postoji niti obveza financijskog vještaka, kao niti tužitelja niti tuženika da eventualno vrše umanjenje više plaćenog za ono tzv manje plaćeno.
139. Sud je na osnovi ovako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom već ranije citiranih odredbi ZPP-a, kao i pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrdio da cijeli tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari niti u odnosu na glavno niti na sporedna novčana potraživanja, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, kao i primjenom odredbi u smislu odredbi čl. 1111, te u vezi odredbe čl. 225, kao i odredbe čl. 223, čl. 214., čl. 215., 216, 241., kao i odredbe čl. 1115. - sve ZOO-a, sud je prihvatio konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva tužitelja kao potrebnu i dopuštenu za rješavanje ukupnih odnosa između stranaka, te utvrdio prigovor tuženika vezano uz zastaru, neosnovanim u cijelosti, vodeći računa da se radi o potraživanju tužitelja spram tuženika s naslova neosnovano stečenog novčanih iznosa. Sud je utvrdio da se u ovoj pravnoj stvari nesporno radi o potraživanju s naslova neosnovano stečenog, a ne o potraživanju naknade štete ili nekom drugom pravnom osnovu. 140. Obzirom da je tuženik u tipski ugovor o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja, jasno govori u prilog zaključku da je tuženik nepošteni stjecatelj odgovara za tijek zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, a tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio prava i interese tužitelja na način da je na temelju nepoštenih/ništetnih odredbi (za koje se smatra kao da nikada nisu niti bile ugovorene) nezakonito naplatio novčane iznose, pa je tuženik nesavjestan od samog trenutka naplate, jer je upravo on sam odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi, a primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a iste dosudio tužitelju, a kao pod toč. I. izreke ove presude. 141. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na svaki dio svog preplaćenog iznosa od preplate pa do plateža po tuženiku, jer je sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja i naplate svakog od tih pojedinih iznosa, a sve prema odredbi čl. 1115. ZOO-a u vezi odredbe čl. 1111 ZOO-a, te odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da su tuženikova tvrdnja o njegovoj savjesnosti, a time i tijek zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose preplaćenih iznosa, tj. stečenih po tuženiku bez osnova, neosnovani u cijelosti.
142. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao ništetnost dijelova odredbi čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu u ovoj pravnoj stvari, te osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva kao u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva od 28.12.2021. kao u izreci ove presude. Treba napomenuti, da i nema tzv. kolektivne presude, sud je dužan po službenoj dužnosti paziti na ništetnost u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a i isto za ovu pravnu stvar čini prethodno pravno pitanje isticanje kojeg ne zastarijeva (čl. 328 ZOO-a), o kojem je odlučeno u sporu kolektivne zaštite, a i ovaj parnični sud je primjenom ranije citiranih činjeničnih i pravnih utvrđenja utvrdio da su odredbe citiranog Ugovora kojima se obveza tužitelja vezuje uz valutu CHF ništetne, kao što je ranije obrazloženo, te iako nije nezakonito ugovaranje valutne klauzule, već vezanje uz valutu CHF, te izlaganje tužitelja izloženosti tako velikom riziku koji je i nastao (više platio iznos utvrđen iz spisu priležeće dokumentacije kao i financijskog nalaza i mišljenja u iznosu od 18.694,70 kn, a sadašnjih 2.481,23 EUR, što upravo pokazuje prirodu i obim rizika koji je tuženik ovom valutom bez upozorenja tužitelja na isti rizik, prebacio na tužitelja).
143. Treba napomenuti da je sud dopustio preinačenje, tj. specifikaciju tužbenog zahtjeva tužitelja kao u podnesku tužitelja od 28.12.2021. godine, jer ista čini usklađenje s provedenim financijskim vještačenjem, na što tužitelj ima pravo u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, te u vezi odrede čl. 191 st. 2. ZPP-a, kao i onu učinjenu u ponovnom suđenju podnesku od 05.06.2025. zbog promjene valute Republike Hrvatske, pa je time prigovor tuženika o navodnoj nedopuštenosti istog, sud utvrdio neosnovanim u cijelosti.
144. Odluka suda o stopi zateznih kamata za period do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude. 145. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja te troška plaćene sudske pristojbe na tužbu i plaćene sudske pristojbe na presudu. 146. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 14.05.2021., ročište 08.11.2021., podnesak 28.12.2021., ročište 10.02.2022., podnesak 05.06.2025., ročište 02.07.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova; što čini ukupno 700 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 1.400,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 350,00 EUR, te čini zbir od 1.750,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe plaćene na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, trošak sudske pristojbe plaćene na presudu u iznosu od 71,27 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, pa je tako ukupan trošak tužitelja utvrđen u iznosu od 2.119,90 EUR i dosuđen kao u izreci ove presude. Sud napominje da nije priznao trošak prijevoza osobnim vozilom punomoćnika tužitelja na relaciji Đakovo – Zagreb i Zagreb - Đakovo, jer je punomoćnik tužitelj mogao u Zagrebu angažirati zamjenu u osobi drugog odvjetnika sa sjedištem u [adresa], kao i što je tužitelj mogao angažirati jednog od brojnih odvjetnika sa sjedištem u [adresa] za zastupanje pred ovim sudom. Nadalje, nije priznat trošak objave, jer isti trošak nije neophodan prema odredbi čl. 155. ZPP-a, jer se isto ročište za objavu može održati bez obzira da li je punomoćnik bio pozvan ili ne, te pristupio on ročištu za objavu ili ne, što ukazuje na nepotrebnost tog troška, neovisno o odredbama odvjetničke Tarife, koja je podzakonski akt u odnosu na odredbe ZPP-a, koji kao zakon ima jaču snagu. 147. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 13. kolovoza 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.
148. Slijedom svega iznesenog, slijedeći upute Županijskog suda u Zagrebu iz ukidnog rješenja Gž-1848/2022-3 od dana 16. siječnja 2024. godine, kao i cijeneći raspolaganja stranaka i sve provedene dokaze i nakon ponovnog suđenja, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 13. kolovoza 2025.
Sudac:
Tanja Hučera
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na Županijski sud u Zagrebu.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
