Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-386/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vinke Vrančić predsjednice vijeća, Ivane Mašić, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Josipa Štrucelja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Nicele Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kojeg zastupa Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3829/19-25 od 16. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3829/19-25 od 16. travnja 2021.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke, utvrđeno je da je ništetna odredba 1. i 6.2 Ugovora o kreditu broj 9012223435 od 15.1.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, koja glasi: "1. IZNOS KREDITA Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.062,10 CHF (slovima: dvadesettisućašezdesetdva CHF i deset C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita.6. OTPLATA KREDITA 6.2. plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja.''

Pod točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 12.001,40 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose u razdoblju od 16. ožujka 2007. do 17. siječnja 2012. , do isplate, u roku od 15 dana. Pod točkom III. izreke, utvrđeno je da je ništetan dio odredbe 4. Ugovora o kreditu broj 9012223435 od 15.1.2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi: "4. KAMATA NA KREDIT, 4.1. Sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.''

Pod točkom IV. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.899,41 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose u razdoblju od 15. kolovoza 2007. do 17.siječnja 2012., do isplate, u roku od 15 dana. Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 10.548,00 kn sa zateznom kamatom od 17.4.2021. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Prije utvrđivanja osnovanosti žalbenih navoda tuženika, valja navesti da je ovaj sud povodom žalbe tuženika već odlučivao o pobijanoj presudi svojom odlukom poslovni broj Gž-413/2021-2 od 15. rujna 2021. (potvrdio pobijanu presudu u cijelosti), a koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj Rev-253/2023- 4 od 17. ožujka 2025., ukinuo i vratio na ponovno odlučivanje ovom sudu, ali pred izmijenjenim vijećem, budući da je utvrđeno da je stranci povrijeđeno pravo na pravično i zakonito suđenje, jer je u donošenju drugostupanjske odluke sudjelovao sudac koji je osobno vodio postupak u istovrsnom sporu protiv istog tuženika.

3. Presudu žalbom pobija tuženik iz razloga propisanih člankom 353. stavak 1. točka 1. – 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud pobijanu presudu preinači, podredno istu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova sastava žalbe. Ističe da je pozivanje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. pogrešno, da se obrazlaže kao da je predmetni ugovor sklopljen od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., pa je izreka u suprotnosti s obrazloženjem te da se ista presuda ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer je ugovor prestao 16. prosinca 2012. Pozivom na odredbu članka 502.c ZPP i članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača tvrdi da se u pojedinačnim postupcima pokrenutim po presudi donesenoj u kolektivnim parnicama radi o naknadi štete, tako da nema objektivnog identiteta spora po kolektivnoj tužbi i odredaba spornog ugovora, da se tužitelj ne može pozivati na presudu po kolektivnoj tužbi. Navodi da je ugovor sklopljen voljom ugovornih stranaka, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jasne i razumljive, da je ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo dopušteno. Pozivom na odredbe članka 324. Zakona o obveznim odnosima, članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača/07, ističe da je cilj Direktive 93/13 uspostaviti ravnotežu stranaka, a poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Smatra da je presudom narušena ravnoteža stranaka, jer je tuženik utvrđivanjem važenja fiksne početno ugovorene stope od 5,10% kroz vrijeme trajanja ugovora, stavljen u neravnopravan položaj. Pozivom na odluke Suda EU broj C- 118/17, C-452/18, C-421/14, tvrdi da sud nema ovlast mijenjati dopuštenu kamatnu stopu i tako izmijeniti sadržaj odredbe kojom je ugovorena kamatna stopa, da je sud dužan usporediti konkretni ugovor sa stanjem na tržištu u vrijeme sklapanja i trajanja ugovora. Smatra da kamata ne može biti fiksna kada je volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamate. Izlaže metodologiju izračuna promjenjive kamatne stope prema pravilima koje koriste banke. Opširno izlaže stavove da tijek zastare tražbina u konkretnom slučaju nije prekinut kolektivnom tužbom, da se ne može primijeniti opći rok zastare, jer se radi o povremenim tražbinama koje zastarijevaju u roku od 3 godine. Tvrdi da je provedenim vještačenjem primjenom početno ugovorene stope od 5,10%, kreiran odnos koji ne postoji, da kod provođenja vještačenja nisu uzeti u obzir tržišni kriteriji i parametri za konkretan odnos. Ističe da tužitelj nije ugovorio kreditni odnos u kunama. Smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač, što je bio dužan učiniti. Ističe da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP i da je pogrešno primijenjena odredba članka 8. ZPP.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima, ocjena je ovog suda da pobijana presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavak 2. ZPP, na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP.

7. Isto tako, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, kako to tvrdi tuženik. Prvostupanjski sud je u presudi naveo argumentirane razloge zbog kojih je primijenio utvrđenja pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. Isto tako su u presudi izneseni jasni, određeni i potpuni razlozi o svim odlučnim činjenicama utvrđeni provedenim dokazima koji nisu međusobno proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Predmet spora su zahtjevi tužitelja na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odlukama tužene i valutna klauzula u CHF uz koju je vezana glavnica i kamata, slijedom čega tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih mjesečnih iznosa.

9. Među strankama je nesporno da su 15. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.062,10 CHF, s rokom vraćanja od 60 mjeseci, uz kamatu po stopi od 5,10 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tužene te da je 16. prosinca 2012. tužitelj otplatio kredit.

10. Kako se tužitelj u tužbi pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u sporu po kolektivnoj tužbi (sudjelovala i tužena banka), o pitanju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stupi i valutnoj klauzuli, pravilno je prvostupanjski sud u skladu sa člankom 502.c ZPP, odlučivao temeljem te presude. Prema odredbi članka 502.c ZPP, odredbama članka 106. stavak 1. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP), pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a u individualnim parnicama utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., u individualnim parnicama u kojima sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i glavnici koja se valutnom klauzulom veže uz švicarski franak.

11. Isto tako, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetni ugovor bio standardni, tipski ugovor o potrošačkom kreditu za kupnju motornog vozila kakav je tužena banka sklapala upravo u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Točkom 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je tužena banka u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, te na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Presudom po kolektivnoj tužbi, utvrđena je ništetnost ovih odredbi tipskih ugovora tužene kao zakonom propisanoj posljedici nepoštenosti ugovornih odredbi iz članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i članka 96. stavak 1. i 2. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 - dalje: ZZP/07), koji se primjenjivao za trajanja ugovornog odnosa stranaka. U smislu navedenih odredbi, smatra se nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno kada je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Temeljem članka 87. ZZP/03 i članka 102. stavak 1. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

12. Financijskim vještačenjem u prvostupanjskom postupku također je utvrđeno da je po osnovi porasta valute CHF tužitelj preplatio 12.001,40 kn te je u razdoblju povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu (5,10%), tužitelj preplatio ukupan iznos od 4.899,41 kn.

13. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi žalitelja da je pobijanom presudom narušeno načelo ravnopravnosti stranaka te da sud nema ovlast mijenjati ugovornu odredbu kojim je ugovorena dopuštena kamatna stopa. Kao što je prethodno navedeno, pravomoćnom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenom po kolektivnoj tužbi, utvrđena je povreda ravnopravnosti stranaka na štetu potrošača zbog nepoštenog postupanja tuženika kod ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odlukama banke i valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata u razdoblju u kojem je između stranaka sklopljen predmetni ugovor. Budući tuženik nije dokazao da je za trajanja kreditnog odnosa ništetnu odredbu o promjenjivoj stopi nadomjestio valjanom odredbom, pravilno je utvrđeno da se za trajanja kreditnog odnosa stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa od 5,10%. Ovo utvrđenje u skladu je sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

14. Neodlučni su žalbeni prigovori da kod provođenja vještačenja nisu uzeti u obzir tržišni kriteriji i parametri za konkretan odnos. Obzirom da je prvostupanjski sud vezan utvrđenjima kolektivne presude kojom je utvrđena na štetu potrošača neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tipskih ugovora tužene u razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor, za ishod ovog spora nisu relevantni tržišni kriteriji i parametri koji su utjecali na odluku banke o visini kamatne stope, kao i tržišni razlozi rasta valute švicarski franak.

15. Okolnost da je kredit otplaćen ne može rezultirati odbijanjem tužbenih zahtjeva, kako to smatra žalitelj. U smislu članka 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO ), ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbama članka 327. i 328. ZOO, pravo na isticanje ništetnosti je neograničeno. Ništetnost odredbi tipskih potrošačkih ugovora tužene banke utvrđena presudom po kolektivnoj tužbi, nema karakter protupravnosti manjeg značaja uslijed koje ispunjenjem ugovora, prestaje pravo na isticanje ništavosti u smislu članka 326. stavak 2. ZOO.

16. Neosnovano tuženik navodi da tužitelj nije potrošač. Temeljem članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP/07), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je tužitelj kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, tužitelj nije dužan dokazivati negativnu činjenicu da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio poslovni subjekt i da nije sklopio ugovor u poslovne svrhe. Upravo suprotno, po ocjeni ovog suda, teret dokaza je bio na tuženiku da je tužitelj ugovor sklopio radi nabave vozila za obavljanje poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti i da stoga nije potrošač.

17. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare, jer se temelji na pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. po kojem stajalištu pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 individualnih restitucijskih zahtjeva, a u individualnim parnicama radi isplate pokrenutim povodom pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi primjenjuje se opći petogodišnji rok zastare. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da predmetno potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

18. Slijedom navedenog valjalo je žalbu tuženika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem članka 368. ZPP, radi čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

19. O zahtjevu tuženika za naknadom troškova sastava žalbe odlučeno je temeljem članka 166. stavak 1. ZPP, radi čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

U Karlovcu 13. kolovoza 2025.

Predsjednik vijeća

Vinka Vrančić