Poslovni broj: P-1025/2024-
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
I
RJEŠENJE
Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ines Bračanov Čuljat, u pravnoj stvari tužitelja GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Crnković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Crnković i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., [adresa], OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 1. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja i odsutnosti punomoćnika tuženika, radi isplate, dana 13. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB:14036333877, da tužitelju, GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 616,13 EUR (slovima: šestotrideset eura i dvadeset četiri centa) sa zateznom kamatom od 15% tekućom na iznos glavnice od 01.07.2004. do 31.12.2007., a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 539,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
i
riješio je
Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu točke I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 14,11 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 17.06.2004. zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 266-195/2004, solemniziran od javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika, broj ovjere OU-16/04, od 21.06.2004., a kojim ugovorom je tužitelju odobren iznos od 77.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF, važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, te zaključio dana 03.03.2016. Aneks uz Ugovor o kreditu br. 266-195/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje navodi da trošak obrade prema članku 5. predmetnog Ugovora o kreditu iznosi 1,25% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije isplate kredita a da tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za troškove obrade kreditnog zahtjeva i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, a što je stvorilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, tim više, što je u članku 5. odredio da se korisnik kredita obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe i druge eventualno nastale nuzgredne troškove zbog čega ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženika su obuhvaćeni tzv. ulaznom naknadom, odnosno koji su to objektivni troškovi nastali da bi bili pokriveni ulaznom naknadom. Navodi i da se sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003) smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca a s obzirom na to da se o odredbi vezanju uz naknadu za obradu kredita tzv. ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, to je jasno da je ista sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, budući da je uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno da je navedena nepoštena odredba, sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003) ništetna, a sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. Zakona o obveznim odnosima). Ističe i kako se sve stečeno na temelju ništetne odredbe ugovora mora vratiti, tako tužitelj od tuženika potražuje iznos stečenog bez osnove i to iznos obračunate i naplaćene ulazne naknade u visini od 1,25% od isplaćenog kredita, a što iznosi 962,50 CHF i predstavlja iznos od 630,24 EUR prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja (tečaj EUR 7,365831 prema arhivi tečaja tuženika koja je vrijedila na dan 30.06.2004.). Tužitelj od tuženika na navedeni iznos potražuje i iznos zateznih kamata od dana stečenog bez osnove iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj u prilog tužbe dostavlja i sudsku praksu koja je utvrdila upravo ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje propisuju plaćanje tzv. ulazne naknade i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1051/2023, kojom se odbija revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-837/2022-2 od 22. studenoga 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-286/2021-12 od 1. veljače 2022. i kojom presudom je Vijeće revizijskog suda prihvatilo utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se o odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) a Vrhovni sud je također utvrdio da je potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke i da nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi. Dostavlja i odluka Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1368/2021 od 20. srpnja 2021. kojom presudom se utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ništetna odredba gdje je propisano da se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Županijski sud je potvrdio da takva odredba očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj zaključno ističe kako je stavljen u poziciju da mora platiti ulaznu naknadu za obradu kredita, a na koju uopće ne može utjecati, posebno ne na njezinu visinu, za koju se prema ništetnoj odredbi ugovora o kreditu i ne može zaključiti kako se formira, te o čemu ovisi.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja no kako je iznos naplaćene tzv. ulazne naknade točan, te stoga osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika dana 17.06.2004. godine sklopili Ugovor o kreditu broj: 266-195/2004, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 77.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita a koji kredit je dana 21.06.2004. potvrđen od strane javnog bilježnika Nikše Viđena pod poslovnim brojem OU-716/04. Navodi nadalje da je dana 03.03.2016. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranje novčane tražbine kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Kako je tužba podnesena dana 4. prosinca 2024. tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare navodeći da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 4. prosinca 2019. nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara a tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu imao je punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere dok činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu a osnova predmetne tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete, za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO- a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPPa. Ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023-3 od 09. travnja 2024. koja za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). Nadalje ističe da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili i ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti i da apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Nadalje navodi da članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost a kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja dok je dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Navodi i da dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi i osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica, dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Tuženik nadalje smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF i da je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF, da su odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Da se tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, da je tuženik u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF kao i da je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti, da je Ugovor o kreditu imao vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom posebno napominjući kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama. Tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao. Tuženik ističe i da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati i da Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja dok tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Također navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je Banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim a pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. Nadalje, da u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. u kojoj je navedeno „Naime, čl. 7. Ugovora o dugoročnom kreditu propisano je, između ostalog, kako korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25 % jednokratno, unaprijed min. 900,00 kn, na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita.
43. Čl. 173. st. 1. Zakona o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002) propisano je kako banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz stavka 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo je kako je tužitelj bio upoznat sa predmetnom naknadom pri sklapanju samog ugovora, odnosno kako je ista bila izvješena u poslovnicama, predočena klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika. Zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu je naveo kako ga banka nije upoznala sa troškom obrade kredita, nego su navedeni trošak naplatili. Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.", a koji stav dijeli i Županijski sud u Splitu koji je u presudi od 24.02.2021., poslovni broj: Gž-1215/2020 odbio žalbu tužitelja u pogledu dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita i to iz razloga što: „su te odredbe dovoljno jasne“ te da se „iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno“, čime taj sud zauzima nedvojben stav kako odredbe o ulaznoj naknadi nikako ne mogu biti ništetne. Navedena odredba je dakle bila jasna, dopuštena i tužitelj je s njome bio upoznat. Tužitelj pak u spis ne dostavlja nikakav dokaz kojim dokazuje suprotno. Osim toga navodi i da članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje i da zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Ističe da je očigledno da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere, oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, što je potvrđeno priloženim odlukama Trgovačkog i Županijskog suda. Presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 230/2023-3 od 09. veljače 2023. pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 2.100,00 Eura odnose na troškove koje banka ima, a koji se odnose na troškove u svezi sklapanja ugovora, odnosno troškovi pogona, zaposlenika, a određuju se u rasponu od 2 do 5% a u konkretnom slučaju određeni su u najmanjem iznosu od 2% iznosa kredita, a isto tako pravilan je zaključak kako suprotno odredbama Direktive 93/13 EEZ-a nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije isključeno da se na teret potrošača stave troškovi zajmodavca koji su povezani sa zajmodavčevom djelatnošću kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, stoga tuženik i prema utvrđenju ovog suda nije bio obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje snosi potrošač, a važno je da su te odredbe sastavljene kod potrošača na način da ne stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama ili ekonomskim posljedicama slijedom čega su upravo iz navedenih ugovornih odredbi tužitelji mogli bez ikakvih dvojbi i nejasnoća procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi te obveze koje proizlaze na temelju takvih ugovornih odredbi. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtjevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva navodeći da tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika a kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata, a ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Podneskom od 8.travnja 2025. u odnosu na navode iz odgovora na tužbu tužitelj ističe da je prigovor zastare tuženika neosnovan imajući u vidu Zaključak sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30.01.2020. pod brojem Su-IV-47/2020-2 iz kojeg je jasno vidljivo da zastara u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora te utužena tražbina nije mogla zastarjeti budući da bi zastarijevanje počelo teći tek s pravomoćnošću ove odluke kojom bi se utvrdile kao ništetne predmetne odredbe Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi koje tumačenje je u skladu sa načelom zaštite potrošača i sprečavanja situacija u kojima bi zastara nastupila prije nego bi potrošač uopće mogao saznati za ništetnost predmetne odredbe. Ističe i da iako tuženik tvrdi da je ugovaranje naknade za obradu kredita bilo dopušteno prema tada važećim propisima, to ne isključuje mogućnost da takva odredba bude ništetna ako stvara neravnotežu na štetu potrošača, da je navedena nepoštena odredba, sukladno odredbi 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003) ništetna, a sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. Zakona o obveznim odnosima). Navodi i da odredba o ulaznoj naknadi nije ni jasna ni razumljiva, jasno proizlazi iz činjenice da tuženik nije pružio nikakve dokaze o stvarnim troškovima obrade kredita koji bi opravdavali naplaćenu naknadu, a iz odgovora tuženika nije jasno na što je točno potrošen naplaćeni iznos, na koje se konkretne radnje odnosi, niti što točno pokriva ova naknada prilikom obrade pojedinog kredita, nisu utvrđeni ni obrazloženi konkretni troškovi, a sam način obračuna ulazne naknade kao postotka ukupnog iznosa kredita sugerira da obrada većeg kredita zahtjeva više posla pa da je zbog toga skuplja, premda bi postupak obrade trebao biti jednak bez obzira na visinu odobrenog kredita što ukazuje da je ulazna naknada nejasna i nerazumljiva jer tužitelj nije znao ni mogao utvrditi što točno plaća a činjenica da u odredbi o naknadi za obradu nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura troškova (čega se sastoje i u kojem jasno određenom iznosu) stvorilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Ističe i da dodatnu nejasnoću kod odredbe o ulaznoj naknadi unosi i tekst članka 5. Ugovora o kreditu, kojim je propisano da: „Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.“ zbog koje dodatne ugovorne odredbe je još manje jasno koja je zapravo svrha ulazne naknade jer ako tuženik i nakon naplate ulazne naknade (koja bi trebala pokrivati upravo troškove obrade kredita) zadržava pravo dodatno naplatiti sve ostale troškove povezane sa zaključenjem ugovora, očito je da ulazna naknada nema jasno definiranu svrhu niti opravdanje te da je tvrdnja tuženika da su predmetne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive u cijelosti neosnovana, kao što je neosnovana i tvrdnja da iste ne stvaraju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj osporava tvrdnje tuženika da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo jer se ne može smatrati da se o standardiziranom ugovor o kreditu s unaprijed određenom naknadom za obradu individualno pregovaralo i tvrdnja tuženika da je sloboda potrošača da odbije sklapanje ugovora dokaz njegove pregovaračke moći pogrešno izjednačava pravo izbora hoće li prihvatiti ili odbiti gotovi ugovor sa stvarnom mogućnošću pregovaranja, sama činjenica da je tužitelj navodno informiran o sastojcima Ugovora ne znači da se o Ugovoru pojedinačno pregovaralo, čak je indikacija da se o takvom ugovoru nije pregovaralo jer da se je pregovaralo o odredbama ugovora ne bi bila potrebna prezentacija istog jer bi tužitelj bio upućen u Ugovor čije odredbe i članke je ispregovarao. Ističe i mišljenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. kada je zaključio: „To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Navodi da obzirom na to da se o odredbi vezanoj uz naknadu za obradu kredita tzv. ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, to je jasno da je ista sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, budući da je uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje navodi da je vijednost predmeta spora iznos naplaćene ulazne naknade sa čijim iznosom se tuženik slaže, tako da tužitelju nije jasno zašto se tuženik protivi izračunu vrijednosti predmeta spora, kada je očito da je visina tužbenog zahtjeva nesporna. Tužitelj upućuje na odredbu čl. 1115. Zakona o obaveznim prema kojom je propisano da se, u slučaju kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja stoga je pravo tužitelja na naplatu zakonskih zateznih kamata potvrđeno i odlukom Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-670/2024 u kojoj je sud utvrdio; „Tuženik je taj koji je tužiteljici nametnuo nepoštenu i ništetnu odredu te je radi toga i nepošten i to od dana stjecanja navedenog iznosa, a to je dan isplate odnosno u konkretnom slučaju dan "ustezanja" naknade od ugovorenog kredita pa je pravilno prvostupanjski sud tijek zateznih kamata odredio temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja, odnosno dana nakon izvršene uplate.“ Osim toga, ističe i da se u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1051/2023 (dostavljena uz tužbu), također zaključuje: „U konkretnom slučaju, sudovi su, pošavši od toga da je tuženica u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna; ocijenili da je upravo tuženica, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.“ Dakle, da iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj te da kao takav mora vratiti stečeno bez osnove, s plodovima i zateznim kamatama, od dana stjecanja.
4. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj:266- 195/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 17.lipnja 2004. (list 18-31 spisa) i saslušanjem tužitelja GG (list 138-139 spisa).
4.1. Pregledom Ugovora o kreditu broj:266-195/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 17.lipnja 2004. između prednika tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita utvrđeno je da je prednik tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 77.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana a da je čl. 5. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno i da se korisnik kredita nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi izradom Ugovora , javnobilježničke i sudske pristojbe dok se korisnik kredita obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.
4.2. Saslušan tužitelj GG iskazao je da je predmetni kredit uzeo za kupnju stana koji je koristio u osobne svrhe a da je ugovor sastavljen od strane banke te nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora niti utjecati na sadržaj istih, da je ugovor bio na principu "uzmi ili ostavi" . Također je iskazao da mu nitko od djelatnika banke nije objasnio koji parametri utječu na visinu navedene naknade, a niti je mogao pregovarati o visini ulazne naknade, da je predmetnu naknadu sam uplatio ali da se ne može sjetiti da li je uplatio u gotovini ili preko tekućeg računa.
5. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka.
6. Podneskom od 9.lipnja 2025. punomoćnik tuženika je iskazao kako je ulazna naknada naplaćena 616,13 EUR te da osporava visinu ulazne naknade iznad navedenog iznosa.
6.1. Nastavno na podnesak tuženika od 9.lipnja 2025. tužitelj je obavijestio sud da ukoliko tuženik iznos ulazne naknade od 616,13 EUR ne osporava da se smatra da je tuženik suglasan da se kao visina tužbenog zahtjeva utvrdi iznos od 616,13 EUR te da se ne provodi dokaz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
7. Među strankama je nesporno da je prednik tuženik kao banka tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 77.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana a da je čl. 5. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno i da se korisnik kredita nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe dok se korisnik kredita obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.
7.1. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja i jesu li ugovorne odredbe vezane za troškove obrade u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne.
8. Sukladno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.
9. Nadalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.
10. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).
11. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
12. Nadalje, člankom 81. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.
12.1. Člankom 83.ZZP-a je propisano da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
12.2. Nadalje je člankom 85. propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, da njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljiva.
12.3. Člankom 87.st.1. je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava dok je st. 2. propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
13. Čl. 270 st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.
14. Nadalje, čl. 322 ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
15. Čl. 323.st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne odlučuje.
15.1. Čl. 323. st. 2. je propisano da Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
16. Nadalje, čl. 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
17. Iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da je predmetni kredit uzeo za kupnju stana koji je koristio u osobne svrhe a da je ugovor sastavljen od strane banke te nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora niti utjecati na sadržaj istih, da je ugovor bio na principu "uzmi ili ostavi" i da mu nitko od djelatnika banke nije objasnio koji parametri utječu na visinu navedene naknade, a niti je mogao pregovarati o visini ulazne naknade, da je predmetnu naknadu sam uplatio ali da se ne može sjetiti da li je uplatio u gotovini ili preko tekućeg računa, dakle, zaključak je ovoga suda da su među strankama predmetne ugovorne odredbe jasne i lako uočljive, no ne i razumljive što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja zbog čega su navedene odredbe Ugovora o kreditu nepoštene a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetne iz razloga jer se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj i u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja tim više što je naknada za korištenja kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, dakle tako ugovornom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao i nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Dakle, navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedene odredbe su ništetne i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenim odredbama unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).
18. Čl. 1111 st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.
19. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.
20. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, stoga je prigovor zastare neosnovan.
21. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući tuženik nije dokazao kakve je objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita a niti je dokazao na što se točno odnosi visina navedenih naknada a uzimajući u obzir da tužitelj kao potrošač niti nije imao utjecaj na sadržaj predmetnog ugovora, da su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koje odredbe su nepoštene a time i ništetne i obzirom je tuženik dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točki I. Izreke.
22. Odredbom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, dalje: ZPP) propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, a ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je tuženik pristao na povlačenje, stoga je slijedom navedenog, obzirom da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva od 13.lipnja 2025., u skladu s odredbom čl. 193. st. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP).
24. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe, za sastav podneska od 7.travnja 2025. te za zastupanje na ročištima 3.lipnja 2025. i 1.srpnja 2025. u iznosu od po 100,00 eura što uvećano za PDV 25% iznosu 500,00 EUR i tome valja dodati sudsku pristojbu za tužbu 13,27 EUR i presudu u iznosu od 26,54 EUR pa je ukupno tužitelju dosuđen trošak u iznosu 539,81 EUR (točka II. izreke).
U Dubrovniku 13. kolovoza 2025.
Sutkinja:
Ines Bračanov Čuljat
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. punoćniku tužitelja
2. punomoćniku tuženika
