REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-2768/2022-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužitelja FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. Hrvoje Kardum, odvj. u OD Kardum i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa pun. Monica Golub, odvj. u OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 04. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja, 13. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe čl.4., čl.5. i čl.6. Ugovora o kreditu broj: 9011818276 od 24.8.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara primjena valute CHF.

II Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9011818276 od 24.8.2006., i to odredbe o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 2.839,92 EUR-a zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 2,23 eur od 12.10.2006 godine pa do isplate

- 0,14 eur od 12.12.2006 godine pa do isplate

- 0,70 eur od 16.3.2008 godine pa do isplate

- 1,58 eur od 15.10.2008 godine pa do isplate

- 8,19 eur od 15.11.2008 godine pa do isplate

- 15,11 eur od 15.1.2009 godine pa do isplate

- 16,30 eur od 17.2.2009 godine pa do isplate

- 10,07 eur od 18.3.2009 godine pa do isplate

- 11,11 eur od 15.4.2009 godine pa do isplate

- 12,36 eur od 16.5.2009 godine pa do isplate

- 9,13 eur od 16.6.2009 godine pa do isplate

- 10,73 eur od 15.7.2009 godine pa do isplate

- 10,72 eur od 16.9.2009 godine pa do isplate

- 10,72 eur od 16.9.2009 godine pa do isplate

- 7,14 eur od 20.10.2009 godine pa do isplate

- 10,28 eur od 20.11.2009 godine pa do isplate

- 12,09 eur od 23.12.2009 godine pa do isplate

- 15,22 eur od 20.1.2010 godine pa do isplate

- 16,69 eur od 23.2.2010 godine pa do isplate

- 21,88 eur od 27.3.2010 godine pa do isplate

- 20,22 eur od 15.4.2010 godine pa do isplate

- 26,13 eur od 18.5. 2010 godine pa do isplate

- 35,93 eur od 15.7.2010 godine pa do isplate

- 42,41 eur od 24.8.2010 godine pa do isplate

- 42,41 eur od 24.8.2010 godine pa do isplate

- 45,13 eur od 14.9.2010 godine pa do isplate

- 37,03 eur od 26.10.2010 godine pa do isplate

- 39,08 eur od 24.11.2010 godine pa do isplate

- 61,24 eur od 12.1.2011 godine pa do isplate

- 47,20 eur od 11.2.2011 godine pa do isplate

- 48,41 eur od 16.2.2011 godine pa do isplate

- 54,86 eur od 1.3.2011 godine pa do isplate

- 47,04 eur od 7.4.2011 godine pa do isplate

- 56,60 eur od 15.5.2011 godine pa do isplate

- 71,05 eur od 15.6.2011 godine pa do isplate

- 82,63 eur od 21.7.2011 godine pa do isplate

- 74,34 eur od 21.9.2011 godine pa do isplate

- 64,19 eur od 21.10.2011 godine pa do isplate

- 66,64 eur od 21.10.2011 godine pa do isplate

- 71,79 eur od 22.12.2011 godine pa do isplate

- 75,20 eur od 20.1.2012 godine pa do isplate

- 76,83 eur od 23.2.2012 godine pa do isplate

- 76,83 eur od 23.2.2012 godine pa do isplate

- 74,85 eur od 20.3.2012 godine pa do isplate

- 74,66 eur od 19.4.2012 godine pa do isplate

- 77,26 eur od 19.5.2012 godine pa do isplate

- 75,80 eur od 28.7.2012 godine pa do isplate

- 75,80 eur od 28.7.2012 godine pa do isplate

- 74,29 eur od 24.8.2012 godine pa do isplate

- 68,46 eur od 18.9.2012 godine pa do isplate

- 76,07 eur od 22.11.2012 godine pa do isplate

- 75,20 eur od 25.12.2012 godine pa do isplate

- 75,20 eur od 25.12.2012 godine pa do isplate

- 68,54 eur od 29.1.2013 godine pa do isplate

- 70,44 eur od 10.3.2013 godine pa do isplate

- 76,36 eur od 19.4.2013 godine pa do isplate

- 67,28 eur od 25.5.2013 godine pa do isplate

- 66,90 eur od 21.6.2013 godine pa do isplate

- 67,88 eur od 1.8.2013 godine pa do isplate

- 67,88 eur od 1.8.2013 godine pa do isplate

- 69,34 eur od 22.8.2013 godine pa do isplate

- 72,13 eur od 25.9.2013 godine pa do isplate

do 31. prosinca 2007. godine prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2024. godine po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 211,18 EUR-a sa zateznom kamatom tekućom od 26. kolovoza 2006. pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju istaknuta radi prebijanja u iznosu od 123,90 EUR.

V Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„I Utvrđuju ništetnim odredbe čl.1. i čl. 11.9. Ugovora o kreditu broj: 9011818276 od 24.8.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita.

X Utvrđuje ništetnom odredba čl. 11.3 Ugovora o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita.“.

i

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe od 09. svibnja 2025.

II U preostalom dijelu tužba je povučena.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.975,62 EUR uvećano za zateznu kamatu koja teče od 13. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je s tuženikom dana 24.8.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu br: 9011818276 (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 22.996,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u Ugovor o kreditu ugradio niz odredbi koje su utjecale na cijenu kredita, a koje odredbe su utvrđene ništetnima od strane sudova u Republici Hrvatskoj, te od strane Europskog suda. U pravomoćno okončanom kolektivnom sporu Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 banaka, od kojih je jedna ovdje tuženik, pravomoćnim kolektivnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012, od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž- 6632/17 od 14.6.2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.: Rev-2221/18 od 3.9.2019. (dalje u tekstu: „Kolektivne presude“) su utvrđene ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ako se kamatna stopa mijenja samovoljnom odlukom tuženika, te ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: „ZZP“), Kolektivne presude obvezuju ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite. Kolektivne presude su obvezujuće i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika iz Ugovora o kreditu. Osim navedenog, člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz Kolektivnih presuda, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se stranka na njih pozvati. Ugovor o kreditu sadrži više bitnih sastojaka (odredbe Ugovora o kreditu o: I. valutnoj klauzuli,

II. promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika, III. način otplate, i IV. isplata i naplata kredita po tečaju tuženika) Ugovora o kreditu koji su Kolektivnim presudama, presudama suda EU, pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-415/2019 od 2.ožujka 2021., presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.:Gž- 115/20, od 17.9.2020. godine pravomoćno presuđeni kao ništetni, te još niz odredbi koje su pravomoćno presuđene kao ništetne pred Europskim sudom ili sudovima u Republici Hrvatskoj a koje također utječu na cijenu kao bitan sastojak Ugovora o kreditu. Ništetnost tih odredbi uzrokuje ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Nadalje, tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao. Sljedeće odredbe Ugovora o kreditu su ništetne: 3.1 Odredba o valutnoj klauzuli, sadržana u čl.1., čl.4., čl.5. čl.6. i čl. 11.9. Ugovora o kreditu. Tuženik je ugovaranjem odredbe o valutnoj klauzuli u CHF povrijedio načelo jednake vrijednosti činidbi. Cilj i svrha valutne klauzule je uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valute obveze, te kao takva, nikako nije sredstvo za zaradu tuženika. U konkretnom slučaju nije bilo potrebe za uspostavljanjem ravnoteže između činidaba jer u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj. Iz svega proizlazi da je tuženik svjesno sklopio Ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja, a da mu je iste pritom i prešutio, odnosno nije mu ih obrazložio. Valutna klauzula navedena u Ugovoru u kreditu, protivna je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: „ZOO“), načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Sud EU u točki 2. izreke presude u predmetu br. C- 26/13 navodi da odredba o valuti i tečaju kao što je iz Ugovora o kreditu mora biti jasna i razumljiva (i to ne samo gramatički) potrošaču u ovom slučaju tužitelju te da „ugovor treba razvidno izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“. Navedeno nije bilo jasno iz odredbi Ugovora o kreditu nimalo te se iz odredbi Ugovora o kreditu nije moglo vidjeti koji je to mehanizam konverzije u stranu valutu niti se moglo objektivno procijeniti ekonomske posljedice primjene valutne klauzule na položaj i obaveze tužitelja kao zajmoprimca. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od 14.06.2017. godine, posl.br.:Pž-6632/17, zauzeo je stav da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustile informirati potrošače o bitnim činjenicama i rizicima, a što je osobito obrazloženo na str. 46. – 66. navedene presude, te se u ovome predmetu radi o takvom identičnom slučaju. Isto tako vidljivo je kako se ne može niti proglasiti ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli u CHF ili njen dio a ostaviti na snazi ostatak Ugovora o kreditu. Stoga, kada je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, ništetan je cijeli Ugovor o kreditu. Navodi da je odredba o načinu otplate, sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu ništetna. Kao prvo, na anuitet utječe primjena valutne klauzule. Naime, iznose mjesečnih anuiteta je tuženik knjižio u valuti CHF te su iznosi mjesečnih anuiteta iskazani u otplatnom planu u valuti CHF, a zatim su ti iznosi mjesečnih anuiteta za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu preračunavani u kune svaki mjesec u svrhu izračuna iznosa anuiteta kojeg tuženik potražuje od tužitelja za taj mjesec. Primjenom valutne klauzule tuženik je stvorio složen mehanizam na koji tužitelj ne može utjecati, niti pretpostaviti visinu sljedećeg anuiteta, a tuženik može isti podizati koliko god i kada god želi. Odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nije bila ugovorena na jasan i razumljiv način u smislu točke 2. izreke presude suda EU u predmetu br. C-26/13. Ugovorena odredba o valutnoj klauzuli je nerazumljiva, nepoštena i time ništetna kao što je presuđeno presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2017. godine, posl.br.: Pž-6632/17, koja je potvrđena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetu posl.br.: Rev- 2221/18. Odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.1 tužbe. Kao drugo, na anuitet utječe kamatna stopa a Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja samovoljnom odlukom tuženika. Na taj način ugovorena kamatna stopa nije podložna nikakvoj kontroli niti tužitelja, niti neke treće, nepristrane strane ili tijela. Dakle ugovorena redovna kamatna stopa može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Zbog toga se i anuitet kredita može od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Koncept anuitetne otplate kredita znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate a tek nakon toga glavnicu. Samovoljnim povećavanjem kamata tuženik je nezakonito i protupravno povećavao obavezu tužitelja, kako kroz nezakonito povećavane kamate tako i kroz usporenu otplatu glavnice kredita, što je utvrđeno i presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine na str. 3., 4. i 5., koja je potvrđena Presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.: Gž-115/20, od 17.9.2020. godine. Odredba Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.2 tužbe. Kao treće, na anuitet je utjecala primjena tečaja tuženika. Ugovorom o kreditu ugovorena je primjena tečaja tuženika u čl.1., čl.5. i čl.6. Ugovora o kreditu. Tako je korišten tečaj tuženika za obračun valute, redovne kamatne stope, za isplatu kredita tužitelju, te za obračune anuiteta. Sud EU je u točki 1. izreke presude posl.br.:C-260/18, odlučio da kada nacionalni sud bilo koje države članice EU utvrdi da je nepoštena ugovorna odredba o primjeni tečaja za kredit koji je izražen u stranoj valuti, tada taj sud sukladno zakonskim odredbama te članice EU može presuditi da takav ugovor o kreditu ne može postojati bez takve nepoštene odredbe. Odredba Ugovora o kreditu o tečaju tuženika je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.7 tužbe. Kao četvrto, na anuitet je utjecala ulazna naknada. Tuženik je naplatio ulaznu naknadu na način da je za iznos ulazne naknade umanjio iznos isplate kredita. Kao što je Ugovorom o kreditu utvrđeno da se interkalarna kamata naplaćuje od iznosa kredita prilikom korištenja kredita i sadržana je u anuitetima tako se isto i Ulazna naknada naplaćuje prije isplate kredita i također je sadržana u anuitetima. Odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.5 tužbe. Odredba o načinu otplate, ugovorena u čl. 6. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Zaključno, odredba o načinu otplate sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu je ništetna jer su iznosi anuitetâ obračunati na temelju više ništetnih komponenti, a to su valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, i klauzula o primjeni tečaja tuženika, kao što je detaljnije elaborirano u tekstu tužbe pod točkama 3.1., 3.2., 3.5., i 3.6. Dakle, ugovoreni način anuitetne otplate (koji je sukladno odredbama čl. 1021. i 1022. ZOO-a bitan sastojak Ugovora o kreditu) je nepošten i ništetan. Odredba o jednokratnim troškovima obrade („Ulazna naknada“), propisana u čl. 11.3 Ugovora o kreditu u iznosu od 1% iznosa kredita, te je ista odbijena od iznosa kredita prije isplate. U Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 1% od iznosa kredita. Ulazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“, i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Ulaznoj naknadi. Ulazna naknada je odbijena od strane tuženika od iznosa kredita prilikom isplate kredita tužitelju. Zatim je ulaznu naknadu tuženik uračunao u anuitete, dakle ulazna naknada je sadržana u iznosima anuiteta te je ulaznu naknadu uvećanu za ugovorenu kamatu tužitelj platio tuženiku otplatom anuiteta iz Ugovora o kreditu. Ulazna naknada dakle čini dio anuiteta, a anuitet predstavlja način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi predstavlja stoga bitan sastojak Ugovora o kreditu. Tuženik je temeljem Ugovora o kreditu koji sadrži ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli CHF (a kako je detaljnije elaborirano u točki 3.1. gore) naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos kojeg će tužitelj specificirati po provedbi financijskog vještačenja i kojeg potražuje u točki II petita tužbe. Navedeni iznos se može utvrditi iz Početnog otplatnog plana, Pregleda uplata, Plana otplate i Knjigovodstvene kartice, koje dokumente tužitelj dostavlja u prilogu tužbi. Tužitelj predlaže provođenje vještačenja po vještaku financijske struke na okolnost utvrđivanja navedenog iznosa. Tuženik je temeljem Ugovora o kreditu koji sadrži ništetnu odredbu o Ulaznoj naknadi (a kako je detaljnije elaborirano u točki 3.5. gore), naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos kojeg tužitelj sada potražuje u točki III petita tužbe, a točan iznos će se specificirati po dostavi specifikacije od strane tuženika. Tužitelj nastavno na navedeno predlaže da sud naloži tuženiku da se očituje i dostavi u spis specifikaciju iznosa Ulazne naknade naplaćene od tužitelja po Ugovoru o kreditu. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnost ugovora, te nakon provedenog vještačenja naloži tuženiku da tuženiku na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos koji će utvrditi vještak, kao i ulaznu naknadu. Kao dokaz svojima navodima prilaže ugovor o kreditu, početni plan, pregled uplata, plan otplate, knjigovodstvenu karticu, te saslušanje tužitelja i financijsko vještačenje.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. U bitnome navodi da je tužitelj nije dokazao status potrošača, nastupila je zastara potraživanja tužitelja, utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet, nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude, valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula, iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije, niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu, konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stanaka, nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja. Radi svega navedenoga predlaže se Naslovnom sudu odbaciti tužbu tužitelja u cijelosti kao nedopuštenu, odnosno podredno odbiti postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka. Kao dokaz svojim navodima prilaže Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009.

2.1. Na pripremnom ročištu od 31. siječnja 2023. tuženik je predložio dokaz saslušanjem osobne bankarice HV, međutim na ročištu od 03. prosinca 2024. je odustao od navedenog dokaznog prijedloga.

3. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 09. svibnja 2025. tužitelj je zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka te predložio da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnog ugovora i naložiti tuženiku isplatiti iznos od 2.839,92 EUR, ime razlike nastale uslijed promjene tečaja, te isplatu iznosa od 211,18 EUR na ime naknade za obradu kredita. Sud je preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03/, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. S tim u vezi valja reći da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021 usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (točka I izreke rješenja).

3.1. Na ročištu od 04. srpnja 2025. tužitelj je djelomično povukao tužbeni zahtjev na način da više ne traži da sud utvrdi ništetnost cijelog ugovora već odredbi čl. 1., čl. 4., čl. 5., čl. 6. i čl. 11.9. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena primjena valute CHF i odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, na što je tuženik pristao pa je temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke rješenja.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu broj 9011818276 od 24. kolovoza 2006. (list 22-25), otplatnu tablicu (list 483-484), pregled uplata po kreditu (list 485-487), plan otplate (list 488-489), knjigovodstvenu karticu (list 490-506, 542-575), Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009. (list 528-536), arhivu tečajne liste PBZ (list 583), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 23. veljače 2023. (list 633-640), te je saslušan tužitelj (list 721-722).

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi čl.1., čl.4., čl.5. čl.6. i čl. 11.9 Ugovora o kreditu broj: 9011818276 od 24.8.2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim je ugovoreno da je ugovorena valutna klauzula, te razlika u obračunu anuiteta do koje je došlo radi primjene takve odredbe ugovora, te isplatu iznosa koja je tužitelju naplaćena na ime naknade za obradu kredita temeljem čl. 11. st. 3. istog Ugovora za koju odredbu navodi da je ništetna. Isto tako, traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11.3 Ugovora o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 11720/03., 55/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022., dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iako tužitelj tužbenim zahtjevom ne traži da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbe čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 9011818276 od 24. kolovoza 2006. kojom je ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50%, s obzirom u tužbi ističe da je navedena odredba ništetna te traži da sud zbog ništetnosti navedene odredbe naloži tuženiku isplatu iznosa koji je tužitelju naplaćen na ime te naknade, sud je temeljem odredbe čl. 12. st. 1. ZPP-a o tome odlučio kao o prethodnom pitanju.

8. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu broj 9011818276 od 24. kolovoza 2006. kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 22.996,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. U predmetnom ugovoru u čl. 1. i 6. ugovorena je valuta u CHF, te da će se rate plaćati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važeći na dan dospijeća. Nije sporno niti da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja CHF-a. Isto tako nije sporno da je u predmetnom ugovoru u čl. 11. st. 3. ugovorena obveza tužitelja platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50%, te da je ista naplaćena.

9. Sporno je među strankama jesu odredbe ugovora kojima je ugovoreno da će se rate plaćati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važeći na dan dospijeća i slijedom toga ništetne kao i visina tužbenog zahtjeva koja predstavlja razliku u obračunu anuiteta do koje je došlo radi primjene takve odredbe ugovora. Sporno je da li je u konkretnom slučaju nastupila zastara. Isto tako sporno je da li je odredba čl. 11. st. 3. Ugovora ništetna, te slijedom navedenog postoji li obveza tuženika vratiti tužitelju plaćenu naknadu, kao i je li to potraživanje tužitelja u zastari. .

10. U svom iskazu tužitelj u bitnome navodi kako je namjeravao kupiti automobil i to isključivo za vlastite potrebe za što ga je i upotrebljavao te sa tim autom nikada nije obavljao nikakav posao. Obratio se auto kući gdje su mu rekli da je najpovoljniji i kredit i kamate upravo kredit kod tuženika u valuti švic. franaka. Otišao je u banku tuženika i pitao tamo koji mu je najpovoljniji kredit za kupnju auta te su mu i u banci rekli da je najpovoljniji ovaj koji je i zaključio u valuti CHF. Navodi kako ga nitko niti u auto kući niti u banci niti kod javnog bilježnika nije upozorio ni o kakvim rizicima sklapanja ugovora u valuti CHF, a koliko je tada znao u to doba 2006. valuta CHF bila je stabilna. Navodi da je kredit bio po principu uzmi ili ostavi, a navodi kako nije niti tražio izmjenu nekih odredaba. Navodi kako je uredno otplatio kredit te da se obratio banci kada su rate počele rasti zbog povišenja valute, no u banci su mu rekli da je to tako. Navodi kako ni banka ni javni bilježnik mu nisu objasnili od čega se sastoji ulazna naknada, a on je to čak i pitao, no na to pitanje mu naprosto nisu odgovorili. Navodi kako je ugovor pročitao tek kada je stigao doma nakon što ga je već potpisao kod javnog bilježnika jer nitko kod bilježnika ne čita ugovor.

11. Iskazu tužitelja sud vjeruje jer je bio uvjerljiv, logičan i u skladu s načinom na koji potrošači sklapaju ugovore s financijskim institucijama prema kojima imaju povjerenja da su ugovor sastavile u dobroj vjeri. Iz iskaza proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, da nije mogao pregovarati o valutnoj klauzuli te mu nitko nije posebno objašnjavao mogućnost tolikog rasta tečaja za CHF, kao niti što plaća ulaznom naknadom.

12. Prvenstveno valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženik od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP i odredbama ZOO/05-a. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, razvidno je da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu.

13. Ovdje valja još reći da je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima, te tužitelj kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO/05-a u svezi odredbe čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, navodeći da povreda kolektivnih interesa potrošača koja se utvrdi u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne znači automatski i postojanje povrede pojedinačnog interesa potrošača u svakom pojedinom slučaju.

14. Nadalje, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

15. Nadalje, sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

16. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. Prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO/05-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 272. ZOO- a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

18. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF.

19. U odnosu na odredbe kojima je ugovorena valuta CHF, uz koju je vezana glavnica, valja reći da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o istim odredbama, niti da je tuženik informirao tužitelja o rizicima koje nosi valuta CHF, a navedeno proizlazi i iz gore navedenih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje obvezuju ovaj sud. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su po ocjeni ovog suda ništetne nepoštene odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje, valja reći da iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji u svom iskazu ističe da mu nitko nije posebno objašnjavao mogućnost tolikog rasta tečaja za CHF.

20. Slijedom svega navedenoga, a imajući u vidu da ni iz iskaza tužitelja (kojega sud u cijelosti prihvaća) ne proizlazi ništa drugo, utvrđeno je da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je u odnosu na tužitelja ugovorena valutna klauzula u CHF ništetne, te je odlučeno kao u točki I izreke.

21. Budući da je ovaj sud utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, to tužitelj sukladno odredbama čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08 - u daljnjem tekstu: ZOO/91) ima pravo na isplatu razlike između iznosa koji bi platio po osnovi tečaja CHF na dan sklapanja ugovora i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa razlike do isplate, kao i razliku iznosa koje je preplatio na ime kamate u odnosu na početno ugovorenu, a sve sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, djelomično nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

22. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. od 23. veljače 2023. (list 633-640) koji u svom nalazu zaključuje da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 21.397,48 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.839,92 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne kluzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 933,47 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 123,90 EUR. Naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 344,95 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 1.591,17 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 211,18 EUR.

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. jer je isti stručan, jasan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na financijsko vještačenje, niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika) iako je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja, pa stoga tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji. Pritom valja napomenuti da, na taj način (eventualno plaćajući manji iznos za vrijeme pada tečaja), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, da bi dovela do ništetnosti Ugovora. Dakle, odredba o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu nije nedopuštena, niti nepoštena u odnosu na tuženika (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji). Slijedom navedenog sud je pod točkom IV izreke presude utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju istaknuta radi prebijanja u iznosu od 123,90 EUR.

23.1. Tuženik je u očitovanju na nalaz i mišljenje od 05. travnja 2023. naveo da istom prigovara. Navodi da prigovara danom Nalazu i mišljenju budući da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana. Stoga, još jednom napominje da je među stranama ugovorena valutna klauzula, a što je dopušteno pozitivnim pravnim propisima, stoga izračun eventualne preplate nije točan, proturječan je volji ugovornih strana i nije utemeljen na svim relevantnim okolnostima.

23.2. Sud ovaj prigovor ne smatra prigovorom na nalaz i mišljenje vještaka, već samo osporavanje navoda iz tužbe, odnosno osporavanja da bi odredbe o valutnoj klauzuli bile ništetne jer da je volja stranaka bila da se ugovori promjena tečaja CHF kroz ugovorno vrijeme. Pa stoga, sud nije dodatno saslušavao vještaka, a niti su stranke to tražile, već su na ročištu od 03. prosinca 2024. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te da odustaju od eventualno predloženih a neizvedenih dokaza.

24. Na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi zbog valutne klauzule vezane uz valutu CHF u utuženom razdoblju preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu, a koja proizlazi iz promjene tečaja iznos od 2.839,92 EUR, te je stoga tuženiku naloženo iste iznose isplatiti tužitelju. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena zatezna na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, te je odlučeno kao u točki II izreke.

25. Nadalje, valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule, odnosno 13.06.2014. godine kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u pogledu odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. svibnja 2022. godine, tako je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

26. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju automobila kojeg je tužitelj koristio isključivo u osobne svrhe, kako navodi u iskazu koji sud prihvaća, te je stoga prigovor tuženika u tom smjeru neosnovan.

27. Isto tako, između stranka je također sporno je li odredba čl. 1. st. 3. istog Ugovora kojom je ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, te slijedom navedenog postoji li obveza tuženika vratiti tužitelju plaćenu naknadu, kao i je li to potraživanje tužitelja u zastari.

28. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP/03-a, odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, dalje: ZZP/07-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o tzv. naknadi za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporne odredbe kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. naknade za obradu kredita) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

30. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

31. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

32. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 25. kolovoza 2006. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istim s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 2.3. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

33. Plaćanje navedenog troška kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1,50% od iznosa kredita za obradu kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP- a.

35. Pritom ovaj sud ponovno ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

36. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

37. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita,. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

38. Slijedom navedenog, sud je kao prethodno pitanje utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz čl. 1.3. Ugovora o kreditu od 24. kolovoza 2006. a koja se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, te je obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. ZOO/05-a, odnosno na isplatu iznosa od 211,18 EUR, te je odlučeno kao u točki III izreke.

39. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena naknada za obradu kredita, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja.

40. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja zahtjev za isplatom iznosa koji mu je tuženik naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, koju ništetnost je sud utvrdio, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

41. U odnosu na zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11.3 Ugovora o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, isti je odbijen sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a s obzirom nije predložio niti jedan dokaz.

41.1. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 1. i čl. 11.9. Ugovora o kreditu ističe se da nije ništetna odredba kojom je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.966,78 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste važeće na dan korištenja kredita s obzirom se prilikom izračuna preplaćenih iznosa anuiteta kao početni tečaj uzimao tečaj na dan isplate CHF kredita.

41.2. Isto tako odredba čl. 11.9. Ugovora o kreditu koja navodi da su tužitelj i protivnik osiguranja upoznati s mogućim promjenama iznos anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF nije ništetna bez obzira što je tijekom postupka utvrđeno da tužitelj nije upoznat s navedenim.

41.3. Stoga je temeljem navedenog odlučeno kao u točki V izreke presude.

42. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa). Odbijajući dio nije imao utjecaj na omjer uspjeha u sporu, jer se o njemu nije ni posebno raspravljalo niti je utjecao na odluku o obvezi isplate.

42.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (3.051,10 EUR) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 15. studenog 2022., 31. siječnja 2023., 20. rujna 2023., 03. prosinca 2024. i 04. srpnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) po 100 bodova, ukupno 500 bodova, trošak sastava podneska od 19. siječnja 2023., 07. srpnja 2023., 01. rujna 2023. i 09. listopada 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) po 100 bodova, ukupno 400 bodova, trošak sastava podneska od 09. svibnja 2025. (Tbr. 8.3. Tarife) 50 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu (Tbr. 9.3. Tarife) 50 bodova, sveukupno 1.100 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 2.200,00 EUR a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 2.750,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR s obzirom je toliki iznos pristojbe platio.

42.2. Stoga je tužitelju valjalo odrediti trošak u ukupnom iznosu od 2.975,62 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

43. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

44. Tuženik nema pravo na naknadu troška jer je u cijelosti izgubio spor.

U Zagrebu 13. kolovoza 2025.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.