REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3343/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 30. lipnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, 12. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 320-50- 3719967 od 11. listopada 2006. godine zaključenog između prednika tužitelja OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II Odredba članka 9./deveto/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 320- 50-3719967 od 11. listopada 2006. godine zaključenog između prednika tužitelja OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 526,79 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 468,00 eura od 14. listopada 2006.

- na iznos 58,79 eura od 18. travnja 2013.

do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljici OČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 428,08 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je njezin prednik sa tuženikom 13. listopada 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 320-50-3719967, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 22.950,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Dalje je navela da se odredbom čl. 3. Ugovora prednik tužiteljice morao obvezati na plaćanje naknade koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita u visini 3,30% jednokratno, a odredbom čl. 9. Ostalih uvjeta na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Istaknula je da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te koji uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra takve odredbe nepoštenima i ništetnima. Dodatno, predniku tužiteljice je sve bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je dobio na potpis unaprijed pripremljen ugovor. Stoga je tužiteljica predložila donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu i čl. 9. Ostalih uvjeta Ugovora o kreditu te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 526,79 eura sa zateznim kamatama koje na iznos 468,00 eura teku od 14. listopada 2006. do isplate te na iznos 58,79 eura od 18. travnja 2013 do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio navode iz tužbe. Naveo je da je ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Smatra da je prednik tužiteljice iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik je istaknuo da je prednik tužiteljice potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika, čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, jer je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Istaknuo je i da je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti te da kada bi sporna odredba i bila ništetna, uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značaja. Istaknuo je prigovor zastare te osporio tijek zateznih kamata. Učinio je nespornom visinu zahtjeva. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tuženik je na ročištu održanom 30. lipnja 2025., prigovorio da je tužiteljica vrijednost predmeta spora očito suviše visoko označila. Tužiteljica je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos 1.854,02 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 526,79 eura.

3.1. Prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 526,79 eura (tako VSRH u Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 4623/23 i dr.)

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Nade Vidović-Džidić iz [adresa] poslovni broj O.1299/12, UPP/OS.247/12 od 2. listopada 2012. (listovi 7-11 spisa), Ugovor o kreditu broj 320- 50-3719967 od 11. listopada 2006. (listovi 12-17 spisa), Potvrdu od 2. kolovoza 2023. (list 18 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 61 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnima odredaba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita i o plaćanju naknade u slučaju prijevremene otplate kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenih iznosa po tim osnovama.

6. Nije sporno da su prednik tužiteljice kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-3719967 od 11. listopada 2006. na iznos 22.950,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

6.1. Također nije sporno da je naknada iz čl. 3. Ugovora o kreditu naplaćena 13. listopada 2006. u iznosu 468,00 eura, a 17. travnja 2013. naknada iz čl. 9. Ostalih uvjeta Ugovora u iznosu 58,79 eura (list 60 spisa).

7. Sporno je da li su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 3,30% iznosa kredita i plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita ništetne te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem tih odredaba tuženik naplatio.

8. Prema odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu od iznosa kredita naplaćuje se naknada, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita u visini 3,30% od iznosa kredita.

9. Prema odredbi čl. 9. Ostalih uvjeta ugovora o kreditu korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

10. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP).

10.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.

10.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kupovala automobil koji je koristila za osobne potrebe. Ugovor je pročitala. Bilo joj je poznato da mora platiti naknadu za obradu kredita, dok je tek kod prijevremene otplate rečeno da i u tom slučaju mora platiti naknadu. Može reći da nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama te je samo mogla prihvatiti uvjete banke. Nitko joj nije objasnio zbog čega se plaća naknada za obradu kredita, a niti naknada za prijevremenu otplatu, već joj je samo rečeno da se mora platiti.

11.1. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor sklopila tužiteljica kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju novog vozila, kojeg je tužiteljica koristila za osobne potrebe. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je ona kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužiteljica uopće bavila takvim djelatnostima. Prema odredbi čl. 3. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11.2. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita

12. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je ona iskazivala uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da se nije moglo pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama već da samo prihvatiti uvjete banke sud je utvrdio da se u vezi spornih odredaba nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi bilo objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da prednik tužiteljice nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnose naplaćene naknade.

13. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se prednik tužiteljice obvezao prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 3,30% iznosa kredita.

13.1. Iako je predmetna odredba (članak 3. Ugovora o kreditu) napisana jasno i razumljivo u smislu članka 84. ZZP, jer je omogućavala predniku tužiteljice da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

13.2. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na prednika tužiteljice nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

13.3. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 3,30% iznosa kredita, te činjenica da prednik tužiteljice kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Treba dodati da niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj prednika tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da prednik tužiteljice nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

16. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

U odnosu na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita

17. Kako je prethodno navedeno sud je utvrdio da se u vezi spornih ugovornih odredaba nije moglo posebno pregovarati, da prednik tužiteljice nije mogao imati utjecaj na sadržaj spornih odredaba te da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje spornih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.

17.1. Nadalje, odredba o obvezi plaćanja prijevremene otplate kredita nije razumljiva, jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade tako da je prednik tužiteljice stavljen u neravnopravan položaj, jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju on ne može utjecati.

17.2. Zbog toga se odredba smatra nepoštenom, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17.3. Osim toga, na dan zaključenja ugovora o kreditu tuženik sukladno zakonskim propisima nije imao pravo na naplatu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, jer takva mogućnost nije bila predviđena niti odredbama ZZP, niti odredbama ZOO. Na ovo ukazuje odredba čl. 64. ZZP prema kojoj potrošač ima pravo na prijevremenu otplatu kredita i prije roka određenog za vraćanje uz ne naplatu preostale kamate.

17.4. Kako je odredba čl. 9. Ugovora o kreditu nepoštena u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je ista sukladno odredbi čl. 87. ZZP ništetna.

18. Za dodati je i da banka nema pravo zahtijevati nikakvu naknadu koja u svojoj biti i funkciji predstavlja ugovornu kaznu za korisnika kredita i to na način da je banka ugovorila plaćanje novčanog iznosa u slučaju prijevremene otplate kredita (čl. 350. i čl. 351. ZOO). Ugovorna kazna za novčane obveze ne može biti ugovorena te je ista ništetna kako to propisuje odredba čl. 350. st. 3. ZOO-a koja izrijekom propisuje da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze. Osim toga odredba čl. 9. st. 2. ugovora o kreditu suprotna je načelu savjesnosti i poštenja prema čl. 6. ZOO-a koji zabranjuje ostvarivanje prava iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno i priznato (zabrana zloupotrebe prava) te čl. 10. st. 3. ZOO na način da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a što je upravo ovdje slučaj na način da tuženik ugovara naknadu iako je Zakonom zajamčeno pravo na prijevremenu otplatu kredita bezuvjetno pa prema tome ne može biti uvjetovano plaćanjem bilo kakvih ugovornih kazni i naknada.

19. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

20. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

20.1. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita koje je platila tuženiku na temelju ništetnih ugovornih odredaba.

20.2. Tuženik je na ročištu održanom 30. lipnja 2025. učinio nespornim da je naknada iz čl. 3. Ugovora o kreditu naplaćena 13. listopada 2006. u iznosu 468,00 eura, a naknada iz čl. 9. Ostalih uvjeta Ugovora 17. travnja 2013. u iznosu 58,79 eura (list 60 spisa).

20.3. Stoga su tužiteljici dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražila po osnovi plaćenih naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.

21. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata kako je i zatraženo, od prvog dana nakon dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno nakon dana izvršene uplate.

21.2. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

22. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

22.1. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 1111. ZOO- a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (12. kolovoza 2025.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati, to zastarni rok propisan čl. 225.

ZOO-a od pet godina nije protekao.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama III izreke ove presude.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

24.1. Tako je tužiteljici, prema vrijednosti predmeta spora 526,79 eura (obrazloženo u dijelu 3. i 3.1. obrazloženja) priznat trošak sastava tužbe u visini 50 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 8. siječnja 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 30. lipnja 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

24.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 300,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 375,00 eura.

24.3. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 26,54 eura.

24.4. Slijedom navedenog, tužiteljici pripada parnični trošak u iznosu 428,08 eura.

24.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

25. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 12. kolovoza 2025.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćnici tuženika