REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-838/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Beatrix Crnogorac, na prijedlog sudske savjetnice Snježane Hrubec Totić, u pravnoj stvari tužitelja ZHM, vl. [obrt], obrt za autolakirerske i limarske usluge, Prepuštovec, Glavna 75, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničko društvo Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Tamara Stanić Sertić, odvjetnica u Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate 374,00 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 15. srpnja 2025. u prisutnosti odvjetničkog vježbenika ZH, zamjenika punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 29. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 374,00 EUR (slovima: tri stotine sedamdeset četiri eura) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 16. studenoga 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 374,00 EUR po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz t. I. izreke ove presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 332,41 EUR (slovima: tri stotine trideset dva eura i četrdeset jedan cent) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 29. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 131,63 EUR sa zateznim kamatama od 29. kolovoza 2025. do isplate i za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos troškova od 332,41 EUR po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz t. III. ove presude.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1./ Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je u prometnoj nesreći koja se dogodila 10. srpnja 2024. nastala šteta na vozilu, marke BMW SERIJA 118 D, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika TH iz [adresa], a da je tuženik tu štetu obvezan nadoknaditi kao odgovorni osiguratelj sukladno polici obveznog osiguranja štetnika. Navodi da je oštećenik štetni događaj prijavio tuženiku čiji su djelatnici 26. srpnja 2024. pregledali vozilo, procijenili štetu i sastavili zapisnik o izvidu štete. Nadalje ističe da visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi u svom izvidu štete. Osim toga, navodi da je tuženik utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Nakon štetnog događaja oštećenik je odlučio popraviti svoje vozilo kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke, te za svoju uslugu ispostavio račun br 145/1/1 u iznosu od 3.293,30 EUR (s uključenim PDV-om). Tuženik je račun ovjerio odnosno likvidirao za iznos od 2.919,30 EUR, dok razliku od 374,00 EUR, koja je ujedno predmet ovog spora, nije platio. Neplaćenu razliku opravdava cijenom rada limara/lakirera kojeg tuženik priznaje. Tužitelj ukazuje i da tuženik priznaje cijene proizvoljno, dok je službena cijena sata rada njegove radionice 40,00 EUR /sat + PDV. Tužitelj je s oštećenikom kao vlasnikom popravljenog vozila sklopio dana 11. veljače 2025. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 374,00 EUR na primatelja, tj. tužitelja, o čemu je obaviješten ovdje tuženik.

2./ Tuženik u odgovoru na tužbu (list 67.-72. spisa) osporava aktivnu i pasivnu legitimaciju; nastanak štetnog događaja; odgovornost; visinu tužbenog zahtjeva te traženi tijek i stopu zateznih kamata. Navodi da tužitelj nije dostavio relevantne podatke i dokaze o prometnoj nesreći niti podatke i dokaze o vozilu štetnika niti o osiguranju tog vozila kod tuženika. Ukazuje da je svaka stranka prilikom ostvarenja svojih prava dužna pridržavati se općih načela obveznih odnosa iz čl. 5. i čl. 10. Zakona o obveznim odnosima pa u vezi s tim ukazuje i da je oštećenik mogao izvršiti popravak vozila u drugim servisima, za bitno manji iznos, a na što mu je tuženik ukazivao u mirnom postupku. Ne spori pravo oštećenika da vozilo popravlja gdje i kada to hoće, međutim, ne u cijelosti na teret tuženika, a sve sukladno odredbama čl. 10. st. 1. i 3. te čl. 1085. i 1092. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da tuženik može biti dužan naknaditi onaj najmanji novčani iznos za koji je moguće ili za koji je bilo moguće izvršiti popravak vozila, tj. njegovo vraćanje u prvobitno stanje, a to je u ovom slučaju iznos koji je tuženik već isplatio. S obzirom da oštećenik nema pravo na potraživanje u razlici cijene popravka, to ustup takvog potraživanja prema tuženiku ne može imat i bilo kakvih pravnih učinaka. Tužitelj u ovom postupku uopće ne tvrdi niti dokazuje postojanje takvih okolnosti, niti da servisi preporučeni po tuženiku ne zadovoljavaju kriterij kvalitete popravka, niti bilo koje druge okolnosti zbog kojih je vlasniku vozila popravak u preporučenim servisima bio otegotan, a na takve okolnosti uopće se nije pozivao niti sam vlasnik nakon zaprimanja upute o servisima/radionicama gdje može popraviti vozilo. Cjenik tužitelja ne može biti relevantan kao mjerodavni dokaz o cijeni sata niti tužitelj dostavlja dokaze koji bi bili u skladu sa cjenikom. Konačno, tuženik ukazuje i da vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete te je šteta na taj način preuveličana.

3./ Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u dostavljene isprave koje su ocijenjene u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP). Nije izveden dokaz prometno tehničkim vještačenjem na prijedlog tužitelja i to na okolnost visine cijene sata rada sukladno smjernicama AZTN-a i HANFA-e niti je prihvaćen dokazni prijedlog tuženika za prometnim i/ili financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja cijene sata rada lakirera i limara i potrošnog materijala te prometno vještačenje na okolnost može li se predmetno vozilo vratiti u prvobitno stanje na jednak način i jednake kvalitete prema cijeni sata rada koju je tuženik priznao i isplatio oštećeniku (24,00 EUR + PDV). Navedeni dokazi su prema ocjeni suda nesvrsishodni jer se odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva može donijeti i bez izvođenja navedenih dokaza, dok bi se njihovim izvođenjem postupak samo odugovlačio te bi se stvarali nepotrebni troškovi, a ishod spora bio bi isti. Nadalje, odbijen je dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja, kao i prijedlog za saslušanjem oštećenika TH u svojstvu svjedoka, jer izvođenje navedenih dokaza ne bi dovelo do odluke drugačije od ove koja je donesena. Konačno, sud nije zatražio od tuženika da dostavi policu obveznog osiguranja štetnika niti od tužitelja da dostavi račune popravka vozila prema fizičkim osobama za 2024. godinu sa dokazom da su isti računi plaćeni od fizičkih osoba, odnosno uvid u poslovne knjige tužitelja na okolnost cijene sata rada provođenjem financijskog vještačenja, sve iz razloga neekonomičnosti takvih dokaza i ocjene suda da se odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva može donijeti bez njihova izvođenja te da bi i nakon njihovog izvođenja ishod spora bio isti.

4./ Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti u pogledu glavičnog potraživanja, a djelomično osnovan u pogledu sporednih traženja (stope zateznih kamata i troškova parničnog postupka).

5./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 374,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. studenoga 2024. do isplate.

6./ Između stranaka su sporni aktivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, odgovornost tuženika, osnov i visina tužbenog zahtjeva, tijek i stopa zateznih kamata te postojanje doprinosa oštećenika visini nastale štete, a sve s obzirom na tvrdnju tuženika da je odabrao opciju popravka vozila u servisu različitom od onog na kojeg ga je uputio tuženik.

7./ Uvidom u ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 11. veljače 2025. (list 18. spisa) utvrđuje se da je TH ustupila tužitelju svoje potraživanje koje ima prema tuženiku na temelju računa br. 145/1/1 i na temelju izvida štete br. 240510513694/2 u iznosu od 374,00 EUR. Tuženik je o ustupanju tražbine obaviješten putem e-maila 20. veljače 2025. (list 20. i 21. spisa).

8./ Odredba članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO) propisuje da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, dok je odredbom čl. 81. st. 1. ZOO-a propisano da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Nadalje, sukladno odredbi čl. 82. st. 1. ZOO-a, za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

9./ Osim toga, za istaknuti je da prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOO-a kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Sukladno st. 2. istog članka, kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova obveza se gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu. U oba slučaja primatelj je dužan predati ustupitelju sve što je primio preko iznosa svoje tražbine prema ustupitelju. U slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju (čl. 88. st. 3. i 4. ZOO-a).

10./ Slijedom navedenog, a temeljem citiranih zakonskih odredaba, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati isplatu utuženog iznosa.

11./ Iako tuženik osporava nastanak štetnog događaja i odgovornost, stav je ovog suda, imajući u vidu sadržaj dokumentacije u spisu, prema kojoj je oštećenik tuženiku prijavio štetu iz štetnog događaja od 10. srpnja 2024., povodom koje je tuženik 26. srpnja 2024. pregledao vozilo, sačinio izvid i procjenu štete (list 11. spisa) te oštećeniku dostavio obrazloženu konačnu ponudu (list 12. spisa), a nakon toga isplatio nesporni dio (list 13.-16. spisa) da je time tuženik konkludentno priznao kako pasivnu legitimaciju tako i odgovornost svog osiguranika za štetu. Slijedom navedenog, navodi tuženika u kojima osporava odgovornost svog osiguranika za nastanak štetnog događaja, utvrđuju se paušalnima, a time i neosnovanima.

12./ Iz isprava u spisu proizlazi da je tuženik pregledao oštećeno vozilo te sastavio izvid štete (list 11. spisa) u kojem su specificirana oštećenja na vozilu, dijelovi za zamjenu i popravak te radno vrijeme popravka (limara 8,50 sati i lakirera 11,50 sati), kao i potrošni materijal limara (10,20 EUR) i lakirera (371,84 EUR).

13./ Uvidom u račun br. 145/1/1 koji je tužitelj izdao vlasniku vozila 14. studenoga 2024. (list 9. spisa) vidljivo je da se isti, između ostalih stavki, odnosi na autolimarski rad u trajanju od 8,50 sati po cijeni od 40,00 EUR po satu uvećano za PDV (340,00 EUR) te autolakirerski rad u trajanju od 10,20 sati po cijeni od 40,00 EUR po satu uvećano za PDV (408,00 EUR) te na potrošni materijal limara (34,00 EUR) i lakirera (371,84 EUR). Iako tužitelj nije decidirano obrazložio cijenu potrošnog materijala limara koja se u manjem iznosu razlikuje od one koju je tuženik naveo u svom izvidu štete broj 240510513694/2 sud je u tom dijelu visine tužbenog zahtjeva (a uzimajući u obzir njezinu neznatnost u cjelokupnom tužbenom zahtjevu) odluku donio temeljem slobodne ocjene dokaza (članak 223. I 464.a ZPP-a). Cijena potrošnog materijala lakirera obračunata je u istom iznosu i u izvidu štete tuženika i ispostavljenom računu tužitelja.

14./ Bez obzira na to što je tuženik ukazao oštećeniku na obvezu popravka vozila u servisima s jeftinijom cijenom, a najmanje istom kvalitetom popravka, ovaj sud ističe stav da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj će cijeni radnog sata treće osobe obavljati posao u radionici, kao i da oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka koje mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak zahtijevati naknadu štete odnosno naknadu iz osiguranja, što je također i mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (list 52.-55. spisa). Pritom se ističe i da je tuženik, na temelju računa drugog servisa (list 88. spisa), u kojem je kao cijena autolimarskog i autolakirerskog radnog sata naznačen iznos 40,00 EUR + PDV, drugom oštećeniku priznao troškove popravka vozila, uključujući i cijenu radnog sata u fakturiranom iznosu, u cijelosti (list 89. spisa). Navedena isprava ne odnosi se na predmetni štetni događaj, no iz iste proizlazi da sam tuženik u odnosu na određene popravke oštećenih vozila priznaje u cijelosti službenu cijenu radnog sata tužitelja i to u vremenskom razmaku od oko šest mjeseci prije osporavanja te iste cijene radnog sata tužitelja u ovom predmetu. Dakle, tuženik ili paušalno određuje cijene radnog sata koje će priznati oštećenicima ili pak radi razliku po pitanju priznavanja cijene sata rada limara i lakirera ovisno o tome koje je marke oštećeno vozilo jer u ovom sporu za vozilo marke BMW SERIJA 118 D smatra da je opravdana cijena sata rada limara i lakirera od 24,00 EUR + PDV, dok za štete koje se odnose na vozilo marke AUDI A6 (naznačeno na računu s lista 90. spisa) proizlazi da opravdanom smatra cijenu od 40,00 EUR po satu rada + PDV.

15./ Slijedom svega navedenog, odabirom tužiteljeve radionice za popravak vozila, oštećenik nije doprinio nastanku štete u smislu čl. 1092. ZOO-a jer je slobodan u odabiru radionice (ovlaštenog ili neovlaštenog auto servisa) u kojoj će popraviti oštećenja na svom vozilu.

16./ S obzirom da je tužitelj oštećeniku obračunao cijenu sukladno svojem cjeniku (list 17. spisa), sud je ocijenio, osobito uvažavajući vrijednost predmeta spora i troškove koji bi bili izazvani provođenjem vještačenja, koji bi svakako premašili vrijednost predmeta spora, da nije niti svrsishodno niti ekonomično provoditi po tuženiku predložena vještačenja, a osobito imajući u vidu i njegovo postupanje prilikom priznavanja cijena sata rada limara i lakirera koje variraju od slučaja do slučaja.

17./ Slijedom svega navedenog, tuženik je dužan isplatiti upravo onu cijenu radnog sata obračunatu po cjeniku (satnici) tužitelja kao i cijenu potrošnog materijala limara i lakirera, navedene na predmetnom računu. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da je u cijelosti osnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 374,00 EUR koji je tuženik dužan isplatiti u skladu s odredbama čl. 1045. i 1046. ZOO-a.

18./ Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

19./ Odštetni zahtjev podnesen je 10. srpnja 2024., što je navedeno u konačnoj ponudi tuženika (list 12. spisa) pa je stoga zatezne kamate na iznos naknade štete tužitelj ovlašten potraživati od podnošenja zahtjeva, sukladno čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, 155/2023) u vezi čl. 81. st. 1. ZOO-a. Međutim, kako tužitelj zatezne kamate potražuje tek od 16. studenoga 2024., sud je odlučio u granicama postavljenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP-a).

20./ Stopa zatezne kamate koja se primjenjuje na ostale odnose određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. S obzirom da se ne radi o odnosu koji je proizašao iz trgovačkog ugovora da bi bilo mjesta primjeni kamatne stope koja se primjenjuje na takve odnose, odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata preko dosuđene stope te je odlučeno kao pod t. II. izreke presude .

21./ S obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u pogledu glavnog potraživanja, dok nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedna traženja (zatezne kamate preko dosuđene stope), tuženik mu je dužan nadoknaditi troškove parničnog postupka u cijelosti (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

22./ Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te odredbi čl. 164. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, u granicama zahtjeva istaknutog u troškovniku (list 95. spisa), prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa) pa je tužitelju priznat trošak parničnog postupka za sastav tužbe od 18. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7.1. Tarife); za zastupanje na ročištu 15. srpnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife) te zastupanje na ročištu za objavu presude 29. kolovoza 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9.3. Tarife), što ukupno iznosi 250,00 EUR, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost (62,50 EUR) (T.br. 46 Tarife), što sveukupno iznosi 312,50 EUR.

23./ Imajući u vidu da je odredbom čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23., dalje ZSP) propisana dužnost stranke pristojbu za podneske koji se podnose u elektroničkom obliku platiti prilikom njihovog podnošenja, kada se pristojba plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Uredbom o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23, dalje: Uredba) trošak potreban za vođenje parnice, a na koji tužitelj ima pravo na naknadu od tuženika sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, je upravo trošak u visini polovice propisanog iznosa pristojbe za tužbu koji je tužitelj mogao uplatiti prilikom podnošenja tog podneska. Tužitelj tako ima pravo na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 EUR prema Tbr. 1. st. 1. Uredbe, u vezi s čl. 7. st. 1. ZSP. Također mu pripada pravo na naknadu troška sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR prema Tbr. 2. st. 1. Uredbe.

24./ Slijedom navedenog, tužitelju su priznati troškovi parničnog postupka u sveukupnom iznosu od 332,41 EUR pa je odlučeno kao pod t. III. izreke presude.

25./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok se odredba o stopi zatezne kamate temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa su tužitelju priznate zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak od dana 29. kolovoza 2025. do isplate, po stopi propisanoj za ostale odnose. Stoga je odlučeno kao pod t. III. izreke presude.

26./ Odredbom čl. 155. ZPP-a je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Stoga, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 20. svibnja 2025. u zatraženom iznosu od ukupno 125,00 EUR jer isti nije bio potreban za vođenje parnice, a s obzirom da je tužitelj u navedenom podnesku naveo da osporava navode iz odgovora na tužbu (a koje je mogao iznijeti i na održanom pripremnom ročištu) te dalje ponavlja navode koje je već iznio u tužbi. Osim toga, tužitelju nisu priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu preko iznosa priznatog troška (6,64 EUR) budući da mu ti troškovi, kada se ima u vidu i da je platio samo polovicu sudske pristojbe za tužbu u skladu s čl. 7. st. 1. ZSP-a, nisu nastali. Konačno, odbijen je kao neosnovan i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos troškova postupka preko stope koja se primjenjuje na ostale odnose, jer se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu koji je proizašao iz trgovačkog ugovora. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod t. IV. izreke presude.

27./ Tuženiku koji je izgubio parnicu ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka, stoga je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a te je odlučeno kao pod t. V. Izreke presude.

U Zagrebu 29. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Beatrix Crnogorac

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica:

Snježana Hrubec Totić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje).

Žalba se podnosi putem ovog suda.

Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP (čl. 467. st. 1. ZPP).