REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski radni sud u Zagrebu

Ulica grada Vukovara 84

10000 Zagreb

Poslovni broj: Pr-16572/2021-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu Kristina Trtanj Vukoja u pravnoj stvari tužitelja EĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku SĐ, protiv tuženika Rail & Sea društvo s ograničenom odgovornošću za prijevoz i usluge, OIB 00775236520, Bani 77, 10010 Buzin zastupanog po punomoćniku RĐ, radi Radno - (prestanak, otkaz, utvrđenje radnog odnosa), 12. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika tuženika Rail & Sea d.o.o. Zagreb, Buzin, Bani 77, OIB: 00775236520 kojom je tuženik kao poslodavac otkazao Ugovor o radu od 18. prosinca 2017.g. sklopljen između tuženika kao poslodavca i tužitelja EĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao radnika za radno mjesto Pregledač vagona – Vagonski inspektor, slijedom čega radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao temeljem ove odluke o otkazu.

II/ Raskida se radni odnos temeljem Ugovora o radu od 18. prosinca 2017.g. sklopljen između tuženika Rail & Sea d.o.o. Zagreb, Buzin, Bani 77, OIB: 00775236520 kao poslodavca i tužitelja EĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao radnika za radno mjesto Pregledač vagona – Vagonski inspektor, s danom 11.11.2021.g.

III/ Nalaže se tuženiku Rail & Sea d.o.o. Zagreb, Buzin, Bani 77, OIB: 00775236520 da tužitelju EĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu bruto iznos od 5.391,86, u roku 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku Rail & Sea d.o.o. Zagreb, Buzin, Bani 77, OIB: 00775236520 da tužitelju EĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati parnični trošak u iznosu od 2.250,00 euro, u roku od 15 dana.

V/ Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenih 2.250,00 euro, kao neosnovan.

VI/ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik 30. kolovoza 2021.g. donio Odluku o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika, kojom je otkazao ugovor o radu od 18. prosinca 2017.g. sklopljen između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika za radno mjesto Pregledač vagona – Vagonski inspektor. Pravovremeno je podnio zahtjev za zaštitu prava kojeg tuženik nije usvojio. Smatra da su i odluka o otkazu i postupak koji je prethodio odluci o otkazu protivni odredbama Zakona o radu, te u cijelosti osporava kršenje obveza iz radnog odnosa koje mu se stavljaju na teret predmetnom odlukom.

1.1. Navodi da je točno kako bi tijekom travnja i svibnja 2021.g. tužitelj nekoliko puta izostao s radnog mjesta, ali jedino iz razloga što mu poslodavac nije omogućio korištenje službenog vozila radi dolaska na i odlaska s posla iz [adresa] u [adresa], mada je tužitelj upozorio tuženika da je njegovo vlastito osobno vozilo u kvaru i da ne može s istim putovati, a javnim prijevozom nije mogao pravovremeno dolaziti na posao u smjenama kako su određene rasporedom rada. O svemu ovome pravovremeno je upozorio tuženika, ali tuženik nije poduzeo ništa da omogući tužitelju dolazak na i odlazak s radnog mjesta. Zakašnjenja tužitelja na posao su bila uzrokovana kašnjenjem vlaka kao sredstva javnog prijevoza s kojim je tužitelj dolazio na radnom mjesto, a na što tužitelj nije mogao utjecati, s obzirom na lošu povezanost [adresa] i [adresa]. Uz to, postojala je i ugovorna obveza tuženika, sukladno čl. 7. st.3. Ugovora o radu da radniku isplaćuje putne troškove, a što tuženik u to vrijeme nije činio. Tuženik je drugim svojim radnicima za potrebe dolaska na posao i odlaska s posla omogućio korištenje službenog automobila, dok je neopravdano i bez ikakvog razloga odbio to isto omogućiti tužitelju, čime ga je diskriminirao.

1.2. Također ističe kako nikada nije bio upozoren na kršenje obveza iz radnog odnosa sukladno čl. 119.st.1. Zakona o radu, odnosno nikada mu nije uručeno pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa i nije mu ukazano na mogućnost otkazivanja ugovora o radu, a što proizlazi i iz samog obrazloženja Odluke, gdje se navodi da je tužitelj usmeno upozoravan, što se osporava. U konačnici i iz same odluke o otkazu proizlazi da je između zadnjeg navodnog nedolaska na posao (16. svibnja 2021.g.) i 22. kolovoza 2021.g. prošlo preko tri mjeseca, pa je tuženik imao dovoljno vremena da tužitelja pisano opomene sukladno svojoj obvezi iz čl. 119.st.1. Zakona o radu.

1.3.Vezano uz dan 22. kolovoza 2021.g., tužitelj iz privatnih razloga nije mogao pristupiti na posao, o čemu je pravovremeno tjedan dana ranije obavijestio svog nadređenog UĐ, te su dogovorili da će MĐ naći zamjenu za tužitelja. Tužitelj je svakodnevno provjeravao da li je osigurana zamjena, pa kada nadređeni nije našao nikoga da zamijeni tužitelja, sam tužitelj je u petak, 20. kolovoza 2021.g. osigurao zamjenu u osobi BĐ i o tome obavijestio nadređenog. PĐ ni na koji način nije obavijestio tužitelja da po njihovom dogovoru neće doći taj dan posao. Netočno je da bi zamjenom tužitelja došlo do poremećaja u rasporedu godišnjih odmora. Naime, 22. kolovoza 2021.g. je bila nedjelja, a radniku ĐĐ je ionako tog dana završavao godišnji odmor, odnosno morao je u ponedjeljak 23. kolovoza 2021.g. i po redovnom tijeku stvari doći na posao, pa nikakav poremećaj u radu i rasporedu godišnjih odmora ne bi nastupio. Posebno se ističe da tog radnog dana tužitelj trebao obavljati poslove Manevriste, a ne Pregledača vagona – Vagonskog inspektora, pa nije bilo nikakve opasnosti za sigurnost željezničkog prometa.

1.4. Netočno je da bi tužitelj neopravdano i samovoljno izostajao s radnog mjesta, odlučivao o svom rasporedu rada i o rasporedu rada drugih radnika. O svemu je tužitelj uredno i pravovremeno obavještavao svog nadređenog, s njim se dogovarao, kao i što je s drugim radnicima dogovarao zamjene, čemu se nadređeni nije protivio, kao što to rade i drugi radnici poslodavca. U stvari, tužitelj je bio izložen dugotrajnom mobingu od strane nadređenog DĐ, koji je u konačnici i rezultirao predmetnom odlukom o otkazu.

1.5. Zbog diskriminacije, zlostavljanja i mobinga kojem je bio izložen na radnom mjestu, daljnji nastavak radnog odnosa za tužitelja nije moguć, pa temeljem čl. 215. Zakona o radu predlaže da sud raskine ugovor o radu s danom zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu. Ujedno tužitelj potražuje i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini 8 ugovorenih mjesečnih plaća, koja prema ugovoru o radu od 18. prosinca 2017.g. iznosi 8.125,00 kn bruto. Naime, tužitelj je kod tuženika neprekidno radio 4 i pol godine, od 1. travnja 2017.g. temeljem Ugovora o radu od 31. ožujka 2017.g., da bi potom 18. prosinca 2017.g. sklopili novi ugovor o radu, koji je pobijanom odlukom i otkazan. Tužitelj je uz to otac i dvoje djece koje uzdržava (jedno maloljetno i jedno u dobi od 18 godina koje se još školuje), pa smatra da trajanje radnog odnosa i obveze uzdržavanja tužitelja opravdavaju dosudu maksimalnog iznosa naknade štete sukladno čl. 125. Zakona o radu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je tužitelju uručena osobno odluka o otkazu, ali je isti odbio preuzeti primjerak odluke pa mu je nastavno na to ista poslana i mailom te je tužitelj potom podnio pravovremeni zahtjev za zaštitu prava.

2.1. Iz navoda tužitelja proizlazi kako tužitelj ne osporava činjenični opis, niti obrazloženja iz Odluke, nego smatra da je tuženik kao poslodavac bio u obvezi organizirati mu dolaske na i odlaske s posla. Takvu obvezu tuženik nikada nije preuzeo i tužitelj potpuno neosnovano pokušava odgovornost za nesporne događaje, koje tuženik smatra povredama obveza iz radnog odnosa prebaciti na tuženika kao poslodavca. Ističe da se čl. 7.st.3. ugovora o radu evidentno odnosi na službena putovanja, a ne na dolaske na i odlaske s radnog mjesta. Predmetni članak propisuje i način i pretpostavke njegove primjene, čije ispunjenje tužitelj uopće ne spominje niti dokazuje. Što se tiče službenih vozila, tuženik ističe da ista u pravilu nisu dodijeljena pojedinim radnicima, trenutno ih ima ukupno sedam te se korištenje istih niti ne određuje od strane tuženika nego se koriste kako je koje na raspolaganju. Tuženik uopće nije preuzeo obvezu da radniku stavi na raspolaganje službeno vozilo te je tužitelj kao i drugi radnici bio u mogućnosti postojeća vozila koristiti u dogovoru sa drugim radnicima i prema njihovoj raspoloživosti.

2.2. Neistinit je navod da tužitelj nikada nije bio upozoren na kršenje obveza iz radnog odnosa. Tuženik je tužitelja pozvao da se 26.8.20201. očituje vezano za njegov izostanak sa radnog mjesta od 22. kolovoza 2021.g. kojom prilikom je tužitelja upozorio na povrede obveza iz radnog odnosa te mu ukazao na mogućnost otkaza ugovora o radu. Prije toga, tužitelj je u više navrata usmeno upozoravan na činjenicu da izostanci sa radnog mjesta i kašnjenje u dolasku na radno mjestu nikako nisu prihvatljivi i pozivan je da svoje ponašanje uskladi sa svojim obvezama. Tužitelj u izjavi od 26. kolovoza 2021.g. i tužbi navodi da 22. kolovoza 2021.g. iz privatnih razloga nije mogao pristupiti na posao, pri čemu je neistinita konstrukcija da je svoj izostanak najavio tjedan dana radnije. Tužitelj nije podnio zahtjev za odobravanje godišnjeg odmora, što tužitelj nije učinio. Potpuno je neprihvatljiva konstrukcija tužitelja, a i u suprotnosti sa njegovim navodima iz izjave od dana 22. kovolza 2021.g. da njemu nadređena osoba za njega nije našla zamjenu pa je isto on učinio. Tužitelj dakle i sam potvrđuje da je samovoljno određivao da li će dolaziti na posao, kada i tko će ga mijenjati. Isto tako, sam potvrđuje da uopće nije bio upoznat time da sporno dana uopće nitko nije niti radio umjesto njega. Predmetna zamjena tražena je za dan 22. kolovoza 2021.g. koji je bio zadnji dan godišnjeg odmora g. BĐ pa je nebitno da li je taj dan nedjela ili bilo koji drugi dan. Tužitelj pokušava stvoriti sliku da je zamjena tražena za 23. kolovoza 2021.g. ponedjeljak, što nije točno.

2.3. Uvidom u odluku razvidno je da je ista u cijelosti u skladu sa čl. 119. Zakona o radu, što je u odluci jasno i detaljno obrazloženo. Ističe i da tužitelj samo paušalno navodi da je bio podvrgnut mobingu. Protivi se zahtjevu za isplatom zakonom propisanog maksimalnog iznosa naknade štete u slučaju sudskog raskida ugovora. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Odluku o otkazu, e-mail od 6. rujna 2021.g., zahtjev za zaštitu prava sa povratnicom, odgovor tuženika na zahtjev za zaštitu prava od 5.10.2021.g., ugovore o radu s aneksima i dodacima, rodne listove, potvrde o školovanju, izjavu tužitelja, izvješće o izvanrednoj situaciji, putne radne listove za 2020g., evidencije korištenja službenim vozilom s popisom troškova, potvrdu HZMO i ostalu dokumentaciju u spisu. U postupku su saslušani tužitelj i zakonski zastupnik TĐ te svjedoci MĐ, BĐ , KĐ, ZĐ, ĆĐ, CĐ, GĐ, DĐ, JĐ.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, te brižljive i savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno, a sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Sporno je da li postoji opravdani razlog za otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, odnosno da li je predmetni otkaz zakonit i dopušten.

6. Tužitelju je otkazan ugovor o radu Odlukom o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika od 30. kolovoza 2021.g.

6.1. U obrazloženju iste navedeno je da je tužitelj obvezan pri obavljanju radnih zadataka upotrebljavati dužnu pažnju te postupati u skladu s poslovnim interesima poslodavca i na način da ne narušava njegov poslovni ugled. Primjena dužne pažnje između ostaloga podrazumijeva i obuhvaća poštivanje osnovne radne discipline u vidu pravovremenog i redovitog pristupanja radnom mjestu te uredno i stručno izvršenje radnih zadataka, sve uzimajući u obzir poslovne interese, potrebe i procese poslodavca.

Suprotno svojim prednje opisanim obvezama Radnik je izostao sa svoga radnog mjesta 2. travnja 2021., 7. travnja 2021., 23. travnja 2021., 24. travnja 2021., 26.travnja 2021., 27. travnja 2021., 29. travnja 2021., 6.svibnja 2021, 9. svibnja 2021., 16. svibnja 2021. pri čemu je na primjer 9. ožujka 2021. te 11. ožujka 20221. svome radnom mjestu pristupio sa zakašnjenjem. Izostanci radnika su neočekivani i neopravdani. Radnik je svoj izostanak obično najavio tek kratko vrijeme prije nego što je bio u obvezi pristupiti radu, često ga uopće nije najavio ili obrazložio pri čemu su obrazloženja redovito bila utemeljena na privatnim to jest osobnim razlozima. Radnik je u nekoliko navrata neposredno usmeno upozoravan da takvo ponašanje radnika poslodavcu nije prihvatljivo, da krši svoju radnu obvezu te da je obvezan redovito i bez zakašnjenja pristupati svom radno mjestu radi izvršenja radnih zadataka.

Kada je unatoč prednje opisanih reakcija i opomena poslodavca radnik 22. kolovoza 2021.g. ponovno izostao sa svog radnog mjesta, poslodavac ga je pozvao da 26. kolovoza 2021.g. pristupi u sjedište poslodavca kako bi radniku ukazao na povredu ugovora te mogućnost njegovo otkaza. Radnik je tada pozvan da se očituje o povredi ugovora. Uvidom u obrazloženje poslodavac smatra da iz istoga ne proizlazi da je radnik opravdao izostanak sa radnog mjesta. Naprotiv, iz očitovanja dodatno proizlazi da je radnik pokušao samovoljno promijeniti raspored rada poslodavca na način da je drugog radnika, g. BĐ zamolio za zamjenu u kojem slučaju bi taj drugi radnik trebao prekinuti godišnji odmor i umjesto radnika izvršiti radne zadatke radnika. Da je g. BĐ postupio po zamolbi radnika dodatno bi došlo i do poremećaja u planiranim godišnjim odmorima. Pri tome treba dodati da je radnik nakon upućene, prednje opisane molbe bio uvjerenja da je g. BĐ po istoj postupio i nije pokazao nikakvu daljnju brigu niti bilo kakav daljnji interes za izvršenja svojih zaduženja. S obzirom da je radnik mimo zakonskih odredbi o korištenju godišnjeg odmora te pravu korištenja plaćenog dopusta neopravdano i samovoljno izostajao sa svog radnog mjesta to je svakim izostankom počinio osobito tešku povredu ugovora o radu. Radnik je nadalje potpuno samovoljno i protivno odlukama poslodavca odlučivao o svom rasporedu rada kao i o rasporedu rada drugih radnika poslodavca.

S obzirom da učestale povrede upravo te obveze (pravovremenog ) pristupanja svom radnom mjestu, koja je osnovna i svakom radniku poznata obveza iz radnog odnosa, na usmena upozorenja upućena radniku, na činjenicu da je radnik unatoč tih upozorenja nastavio sa istim povredama svojih radnih obveza, da je radnik drugog radnika koji se u tom trenutku nalazio na godišnjem odmoru pozvao na zamjenu i time poslodavcu skoro stvorio poremećaj u rasporedu rada i u rasporedu godišnjih odmora, da je radnik zaposlen na radnom mjestu pregledača vagona - vagonskog inspektora čiji rad je svakodnevno prijeko potreban za siguran rad željezničkom prometa koja je poslovna djelatnost poslodavca, to jest da radnik radi na odgovornom radnom mjestu u željezničkom prometu, koja djelatnost je kao takva rizična i regulirana, da svaki neočekivani, neplanirani i neopravdan izostanak radnika sa radnog mjesta za poslodavca predstavlja poslovni rizik kojim rizikom poslodavac ovladava na način da isto tako neočekivano i neplanirano druge radnike pozove na rad, što stvara poremećaje u rasporedu rada poslodavca te ga izlaže daljnjim rizicima i administrativnim poteškoćama, da je poslodavac radnik ukazao na prednje opisanu okolnost pa je radnik kod sljedeće povrede pokušao samostalno riješiti zamjenu na način da je drugog radnika pozvao da prekine sa poslodavcem dogovoren godišnji odmor, to poslodavac smatra da nije opravdano očekivati od poslodavca da radniku ostavi daljnji rok za ispravljanje svoga ponašanja. Iako su se ostvarili razlozi za izvanredan otkaz ugovora o radu od strane poslodavca jer je radnik počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa te je uz uvažanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastava radnog odnosa nemoguć, poslodavac je odabrao za radnika povoljniju odluku i ugovor otkazao redovnim otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika.

7. Prema odredbi članka 115. stavka 1. točke 3. Zakona o radu Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 -dalje ZR), poslodavac može otkazati ugovor o radu ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

8. Prema odredbi čl. 119.st.1.ZR, prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati u na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, a prema st.2. dužan je omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Tuženik nije tužitelja pisano upozorio na povrede obveze iz radnog odnosa.

9. Tužitelj u svom iskazu navodi da je njegovo radno mjesto bilo po cijeloj Hrvatskoj gdje su bili njihovi vlakovi, uključujući i granice RH sa drugim državama. Bilo je dogovoreno da radnici dolaze u Buzin u sjedište firme i dalje službenim autom gdje treba. On je vagonski inspektor, no u određeno vrijeme premješten je na drugo radno mjesto manevriste, a što je ranije radio ponekad i to na kolodvor u Gospić. To nije bilo pisanim putem već u smislu poruka koje su dolazile na mail. Radio je u smjenama i nije imao prijevoz, kasnio je i putnički vlak, a nekad ga nije niti bilo te je jedno vrijeme išao svojim automobilom i poslije to više nije mogao financijski izdržati jer je riječ o nekih 370 km tamo i natrag. Htio je o tome razgovarati s g. E, no on je rekao da to treba riješiti sa g. DĐ. Navodi da su pojedini radnici kada su odlazili raditi u Gospić dobivali auto od Buzina, pa čak i od [adresa], a njemu je bilo zabranjeno da se time poveze. U odnosu na događaj s g. BĐ, ističe da je ranije nazvao g. MĐ, da mu treba taj određeni dan slobodan iz privatnih razloga i on je rekao da će probati naći zamjenu, a ako ne uspije da sam proba naći zamjenu i to je tada bila takva praksa da su se često mijenjali. Sam je nazvao g. BĐ i pitao ga za zamjenu na što je on pristao i to je javio g. MĐ, no nije se pojavio na poslu taj dan kada ga je trebao mijenjati, a nije niti on jer je mislio da će ga g. BĐ zamijeniti. Tvrdi da su te zamjene bile stalne i učestale. Vezano uz radno vrijeme, naveo da je da mu se radno vrijeme od sjedišta poslodavca, pa ono koje je proveo na putu do mjesta gdje je trebao raditi nije uračunavalo u radno vrijeme. U 90% slučajeva kretao je na rad iz sjedišta poslodavca. Za odobravanje slobodnih dana bio je odgovoran MĐ. Točno se ne sjeća da li sam u srpnju 2021. vozio službeno vozilo. Zadnjih dva tri mjeseca do otkazivanja ugovora o radu radio je u Gospiću.

10. Zakonski zastupnik tuženika TĐ u svom iskazu navodi da je točno 90% tužiteljevog iskaza, no 10% se odnosi na nesuglasice i razumijevanje. Tužitelj je prebačen u Gospić, zato jer je bilo puno odlazaka iz tvrtke i trebao im je manevrista u Gospiću. Službene aute radnici ne dobivaju po defoltu, već njih ima jedno pet ili šest i raspored rada određuje MĐ i to u tjednom rasporedu, no on pri tome ne mora voditi brigu kako će radnici doći na posao. Radnici koji dođu na posao moraju se javiti dispečeru, a dispečeri su smješteni u Zagrebu. Prije g. MĐ te iste poslove je radio g. DĐ. Raspoloživost auta ovisi o tome gdje su ti auti jer ih ima pet do šest po cijeloj Hrvatskoj i dispečer određuje tko može voziti koji auto i kada. Naveo je i da se 50% poslova tuženika odvijalo u Gospiću. Niti jednom radniku se vrijeme putovanja ne uračunava u radno vrijeme. Poslodavac ima osiguran smještaj u Gospiću i to kuću sa pet spavaćih prostorija, odnosno 10 ležaja, kuhinjom i kupaonicom. Naveo je i da se radnicima ne isplaćuju putni troškovi za dolazak osobnim vozilima. Ta praksa je postojala nekada prije i to 2021. godine, a kada je on došao kao zakonski zastupnik prekinuo je tu praksu jer ako plaćaju radniku put na posao onda mu skrate radno vrijeme, a tužitelj prema Zakonu o željeznici on može raditi samo 12 sati. Nije znao za zabranu da bi se tužitelju onemogućavao prijevoz s drugim radnicima.

11. Svjedok MĐ, u svom iskazu navodi da je počeo raditi kod tuženika 01.04.2021. kao voditelj Područja vuče vlakova i poznato mu je da su pri dolasku na posao svi radnici dolazili do sjedišta u [adresa], a dalje bi službenim autom ili vlakom išli na mjesto rada, a većina je bila u Gospiću, no išlo se i u Sloveniju, Mađarsku i slično. Svi radnici imaju besplatnu kartu HŽ PP što znači besplatan prijevoz vlakovima na teritoriju RH. Službene automobile raspoređivao je dispečer prema mogućnostima i njih su bili četvorica i radili su u smjenama 12/24 i 13/48, a to su bili ĆĐ, VĐ, ZĐ i ČĐ. Nije nikada raspoređivao službene automobile jer je radio od 08-16, no vodio je evidenciju o kilometraži, putnim nalozima, dogovarao servise i tehničke preglede. Poznato mu je da su direktor i menadžeri imali službeni automobil kojim su se koristili od mjesta prebivališta do posla, a drugi radnici to nisu imali. Ne zna kakav je ugovor imao tužitelj. Tužitelju hijerarhijski nije ništa jer je on zadužen za strojovođe, dok je tužitelj radio kao pregledač vlakova. Za tužitelja je bio zadužen kao nadređeni voditelj KĐ, dok je radno vrijeme određivao planer JĐ. U slučaju da JĐ nije bio na poslu, kada bi ga mijenjao, jer su se međusobno mijenjali, pa se moglo dogoditi ako nema JĐ da on odobri zamjenu smjene. Što se tiče razloga otkaza, koliko se sjeća to je bio nedolazak na posao i bio je prisutan kada je direktor čitao otkaz tužitelju u uredu u Buzinu i tada je zvao njega kao svjedoka. Sjeća se da ga je jednom BĐ zvao da bi radio umjesto tužitelja, ali je BĐ tada bio na godišnjem odmoru, pa mu je rekao da on ne može tada raditi jer je na godišnjem, a ne sjeća se što je tada dalje bilo, niti se sjeća da li bi došao tada raditi tužitelj ili netko drugi. Evidenciju o radnom vremenu vodio je jedan od dispečera, a radnici su se prijavljivali preko aplikacije. Koliko se sjeća mjesto rada tužitelja kao i svih radnika je ovisilo o potrebama posla i to su načelno mobilni radnici jer mjesto rada može biti i u Gospiću, Oštarijama, Buzinu, a ne zna koje mjesto rada bi tužitelju pisalo u njegovom ugovoru o radu. Nije se mogao točno sjetiti da li bi ga prije poziva BĐ zvao tužitelj da mu treba radni dan, moguće da i je, ali nije siguran. Ne sjeća se da li bi nakon razgovora s BĐ obavijestio tužitelja da ga BĐ ne može mijenjati. S dispečerima je bio u istom uredu u [adresa], pa je mogao čuti od njih da tužitelj nije došao na posao, ali se ne sjeća koliko bi to puta bilo. Više puta je čuo da tužitelj nije došao na posao, ali ne može reći koliko puta, možda dva.

12. Svjedok BĐ radi od 2019. i tada je radio kao manevrist, a sad radi kao pregledač. Uglavnom radi samo u Gospiću, 90% vremena, a nekada po potrebi službe u Istri ili slično. Tužitelj je radio na području cijele RH, a misli da je i tada i sada u ugovoru o radu pisalo da je područje rada cijela RH. Sjeća se da je jednom tražio zamjenu jer ga je tužitelj nazvao, tada je bio na godišnjem i samoinicijativno odlučio da ću ga zamijeniti te je potom nazvao nadređenog MĐ da mu to kaže, on je rekao da to nije moguće zbog godišnjeg. Nakon toga je nazvao kolegu i odgovorio da ga ne može zamijeniti jer mu je nadređeni tako rekao, a na što je tužitelj rekao da ne može ni on i poznato mu je da se slijedeći dan nije pojavio na poslu. Kada rijetko ide do udaljenog mjesta rada, a to je svega par puta ili putuje službenim vozilom ili osobnim automobilom do domicila ili vlakom. Domicil je mjesto gdje se najviše križaju njihovi vlakovi kod Oštarija ili Uprava u Zagrebu, znači više domicila. Poznato mu je da tužitelj kada je išao raditi nekada išao svojim vozilom do domicila, nekada je išao službenim automobilom, ali ne može reći u kojem omjeru bi to bilo. Kada koristi osobno vozilo radi dolaska na posao poslodavac mu ne plaća troškove. Nije mu poznat razlog zbog kojeg tužitelj nije mogao doći u službu taj dan kada je tražio da ga zamijeni. Poznato mu je da tužitelj jedno pet šest puta nije došao na posao jer su njega tada "dignuli" da dođe u Gospić. Razgovarao je s tužiteljem kad god bi njega "dignuli", no koliko se sjeća nije mi dao nikakav razlog zašto ne bi došao na posao, a nije pokazao nikakve empatije. Tužitelju je javio da neće doći na posao, nakon nekih 20 minuta od njihovog razgovora u popodnevnim satima.

13. Svjedok KĐ počeo je raditi kod tuženika 01.07.2021., a od tog dana do dana otkaza može reći da nije vidio nikakva izvješća o upozorenjima tužitelju, da je tužitelj bio dobar radnik i stručan. Svjedok nije određivao smjene već samo tehnički opis posla, a poznato mu je da je tužitelj dobio otkaz jer nije došao na posao u jednu smjenu. Poznato mu je da je tužitelj tražio zamjenu jer je to prvo od njega tražio da mu odobri, te mu je rekao da to nije njegova odgovornost i da se obrati MĐ i DĐ koji mu to nisu odobrili. Tuženik je mobilna firma i svuda idu na posao, pa tako npr. u Oštarije, Gospić, Dobova. Radnici su do tih mjesta rada dolazili službenim vozilom do Buzina. Do Buzina je svatko dolazio ili vlakom ili svojim osobnim vozilom, a dalje se išlo službenim vozilom. Svjedok nije radio šihtericu i dnevno pratio dolaske i odlaske s posla, no u tom razdoblju u kojem je radio misli da je tužitelj uredno dolazio na posao, da samo jednom nije došao na posao i to je taj put koji je razlog otkaza. Poznato mu je da je tužitelj za tu smjenu tražio tjedan dana ranije od g. MĐ promjenu i da su oni rekli da će vidjeti da li će to uspjeti, a koliko kasnije ima saznanja to mu nisu odobrili. Događalo se da su se radnici međusobno mijenjali u smjenama. Tužitelj je radio poslove pregledača vagona, a svi pregledači u firmi rade i druge poslove. Nije svaki radnik imao svoje službeno vozilo nego da je bilo šest službenih vozila u firmi koja su se dodjeljivala po potrebi. Nije pratio koliko je bilo slobodnih tih službenih vozila jer nije dispečer, no napominje da se to planiralo tako da nije uočio da bi netko došao u Buzin, a da ne bi bilo slobodnog vozila, što ne znači da se tako nešto nije dogodilo. Ne zna točno što je spornog dana tužitelj trebao raditi kada nije došao na posao jer ne zna gdje je trebao raditi, no ako je trebao raditi u Gospiću onda je trebao raditi poslove manevriste.

14. Svjedok ZĐ radio je kod tuženika kao dispečer sa zadatkom organizacije prometa vlakova i ljudi. Ne zna razloge zašto bi tužitelj dobio otkaz. Zna da je tužitelj obavljao poslove pregledača vlakova i manevriste jer svi imaju položene ispite za manevriste, vlakovođe i skretničare. Poznato mu je da oni rade posvuda i to po svim kolodvorima koje ima HŽ, npr. [adresa] u Sloveniji, Đekineš u Mađarskoj. Radnici su do tamo nekad išli službenim vozilom, a nekad vlakom i to su oni kao dispečeri planirali. Ne sjeća se koliko je vozila tuženik imao na raspolaganju, možda oko pet. Radnici bi na mjesta rada dolazili službenim automobilom ako bi on bio dostupan kojeg bi preuzimali u Buzinu, a ako nije bio dostupan službeni automobil išli bi vlakom. Koliko mu je poznato po vlak su išli dvojica, a nekad je s njima išao i vježbenik. Poznato mu je da tužitelj živi negdje oko [adresa]. Ne sjeća se da li bi bilo situacija da je tužitelj došao do Buzina, pa da ne bi bilo službenog vozila kojim bi nastavio put dalje. Ne zna da li bi tužitelj imao neke opomene, a vezano uz upit da li u njegovoj smjeni nekada ne bi došao na posao, odgovorio je da ne zna. Ništa mu nije poznato oko mijenjanja smjene tužitelja s g. BĐ. Nisu mu poznati razlozi zbog kojih tužitelj ne bi mogao doći na posao. Poznato mu je da je postojalo i drugo mjesto za preuzimanje drugih vozila, a to je kolodvor u Oštarijama gdje su bila dva vozila. Svjedok je zaposlen kod tuženika od listopada 2017. nadalje, voditelji radnicima naprave plan rada, a oni to organiziraju operativno s ljudima i vlakovima na tjednoj bazi. Svaki radnik za sebe bilježi radno vrijeme u aplikaciji. Smjene u aplikaciji odobrava trenutno MĐ, a prije su to odobravali dispečeri, odnosno da je to posao potvrda onoga što bi unijeli sami radnici. Naveo je i da su se radnici i sami znali međusobno dogovoriti oko prijevoza.

15. Svjedok ĆĐ radi kod tuženika od 2019. kao dispečer te od tada poznaje tužitelja. Poznato mu je da se tužitelj nije znao pojaviti na poslu, no ne bi znao reći koliko je to učestalo, pa niti da li bi to bilo jednom godišnje ili jednom mjesečno, uglavnom bi ga ekipa s kojom bi trebao raditi tužitelj nazvala da tužitelj nije došao na posao. Poznato mu je da tužitelj živi u okolici [adresa], a u firmu u [adresa] je trebao dolaziti privatnim vozilom ili vlakom. U firmi su bili službeni auti za odlazak dalje na posao, no nekad se događalo da nema raspoloživog auta za putovanje, pa su radnici trebali dalje ići vlakom i nije bila dužnost poslodavca da mora osigurati službeni automobil za putovanje na posao. Radnici su radili na području cijele RH, a većinom se radilo u Oštarijama, Gospiću, Dobovi, Koprivnici i Đekeneš u Mađarskoj. Nije mu poznato da li bi tužitelj dobivao neke opomene na povrede radnih obveza. Osobno nije bio nadređen tužitelju i dispečeri nisu bili nadređeni radnicima, već su samo raspoređivali smjene, a radno vrijeme nije bilo fiksno već su ovisili o vlakovima, kako je tvornica punila vagone znalo se dogoditi da je tvornica imala zastoj. Na upit da li su radnici znali i kada da li prilikom dolaska u smjenu imaju ili nemaju na raspolaganju službeni automobil, odgovorio je da su putem WA grupe radnici bili obavještavani da li imaju ili nemaju službeni auto. Na upit da li bi se prilikom planiranja smjena pazilo i na povezanost putničkih vlakova kako bi radnici mogli doći na odgovarajuće mjesto, odgovorio je da se nekada to nije moglo uskladiti zbog kašnjenja tvornica koja je punila vagone. Na upita da ako nije bilo automobila ili vlaka kako su onda radnici trebali dolaziti na posao, naveo je da su radnici trebali ići svojim osobnim automobilom ili vlakom ranije. Nije upoznat da li bi bili nadoknađivani troškovi putovanja radnicima kada bi tako išli svojim osobnim automobilom. Koliko se sjeća raspored rada većinom je dobivao od g. DĐ. Nije postojala mogućnost da se radnici voze teretnim vlakovima. Misli da drugi radnici nisu izostajali s posla zbog organizacije prijevoza.

16. Svjedok CĐ, u svom iskazu navodi da mu je u dva navrata JĐ koji je bio nekakav šef kod tuženika i bio zadužen za planiranje, rekao da ne smije povesti tužitelja u službenom automobilu od [adresa] do Oštarija, a to je bilo negdje početkom 2021. Radili su u smjenama i prije toga su imali službeni automobil kojim su putovali zajedno na posao, pri tome misli iz [adresa] i okolice jer ih bilo više s tog područja, a onda im je firma ukinula to pravo. Osobno je imao situaciju gdje je od njega traženo da ide na rad udaljen preko 150km bez službenog automobila, ali ne toliko često kao tužitelj. Nije jedini s takvom situacijom i još ih je bilo sigurno desetak, a povodom toga nije ništa pokretao već šutio. U zadnjih godinu dana to se promijenilo i takve situacije nisu više kod tuženika. Na poseban pun. tužitelja da li je tužitelj imao mogućnost dolaska javnim prijevozom na posao, odgovorio je kako je javni prijevoz organiziran nije bila ta mogućnost s obzirom na njihove smjene jer su npr. mogli doći na posao, ali ne bi imali mogućnost povratka i obrnuto, pa bi npr. trebali prenoćiti na kolodvoru i čekati prvi vlak, a drugi dan se već opet radi. U radu su pokrivali područje [adresa], a službenog auta nije bilo do Oštarija kada se išlo raditi u Gospić. Dalje navodi da bi se zabrana g. JĐ odnosila i na privatno i na službeno vozilo. Svjedok osobno nije imao dodijeljeno službeno vozilo. Sada su vozila u Buzinu. Osobno zbog javnog prijevoza znao je kasniti na posao, ali nije izostajao s posla. Poznato mu je da postoji kuća gdje bi se moglo prenoćiti u Gospiću, ali oni to nemaju u ugovoru, a isto tako mnogi imaju i obitelj i poljoprivredu i stoku, pa im to niti ne odgovara. Danas su se promijenili ti službeni automobili kod tuženika na način da su dostupni za druge destinacije osim Oštarije. Unazad godinu dana su kupljeni novi automobili, pa su pokrivene i Oštarije. Poznato mu je da tužitelj nekada nije došao na posao, ali ne znam zbog kojih razloga, a to je saznao jer je radio na istom kolodvoru i uvidio da bi došao drugi kolega koji nije bio na rasporedu.

17. Svjedok ŽĐ, radi kod tuženika od svibnja 2019. s time da je bio manevrista do prosinca 2021. od kada je postao strojovođa. Kada je došao raditi kod tuženika na posao je dolazio službenim automobilom koji je kretao iz Oštarija, a kada je počela korona više nisu imali službeni automobil. Nakon prestanka epidemije korone, dobili su službeni automobil ponovo i normalno dolazili na posao. Nije mu poznato da li bi tužitelj imao problema s dolaskom na posao, niti da li bi tužitelj imao ili ne bi imao problema s dobivanjem službenog automobila. Poznato mu je da tužitelj par puta nije došao na posao, ali nije mu poznat razlog zbog čega. Osobno mu se tužitelj nije nikada obratio s navodom da ima problema i da ne može dobiti službeni automobil i slično, niti mu se obratio da bi imao problem s bilo kim u firmi. Svjedok je samo do Oštarija dolazio privatnim automobilom. Rijetko bi se znalo dogoditi da ne bi imali službeni automobil u Oštarijama, a tada bi putovali s vlakom, no o tome su bili unaprijed obaviješteni. U većini slučajeva se uobičajeno dolazilo sa službenim automobilom, a iznimno su svi obaviješteni da ako tog automobila nije bilo da putuju s vlakom. Poslodavac je po njegovom saznanju bio u obvezi omogućavati službena vozila jer je tako bilo dogovoreno kada sam ja bio na razgovoru za posao. Svjedok živi od Oštarija udaljen nekih 20-tak kilometara od Oštarija

18. Svjedok DĐ, radio je kod tuženika kao menadžer sigurnosti do ljeta 2024. i zadatak je bio pratiti sigurnost što se tiče propisa i akata. Pri tome je dobivao i izvještaje od dispečera, pa je od njega saznao kada netko ne bi došao na posao. Nakon prvog puta što tužitelj nije došao na posao zvao ga je direktor ŽĐ i htio da se tužitelju odmah da otkaz, svjedok se tome protivio i to se prolongiralo negdje do proljeća. Direktor ŽĐ od njega je tražio da tužitelj napiše izjavu, zna da je tužitelj napisao taj izvještaj i direktor ŽĐ mu je rekao da upozori tužitelja da je to kršenje radnog prava i to je bilo negdje u 8. mjesecu. Tužitelju je rekao na to neka pripazi jer da može dobiti otkaz, a nakon te izjave što je tužitelj napisao, poznato mu je da je tužitelj dobio pisanu opomenu, a vrlo brzo nakon toga i otkaz i to je sve bilo u nekih 10-15 dana i meni se to činilo jako brzo. Poznato mu je gdje tužitelj radio i ne samo on jer je trebao pratiti i da li radnici imaju položene sve škole, poznaju pruge i da li imaju i odmor. Oni su radili na mreži HŽ Infrastrukture i koliko zna tužitelj je radio i u [adresa] i drugdje. Radnici, pa i tužitelj su do mjesta rada dolazili službenim vozilima jer povezanost željeznicom je bila takva da nisu mogli dolaziti na vrijeme. Ta službena vozila nalazila su se u Zagrebu, a jedno i u Oštarijama gdje je direktor dao takav naputak da se to vozilo koristi za radnike koji idu raditi u Gospić. Bilo je šest službenih vozila. Tužitelj je isto koristio službena vozila i njemu je bila procedura da kada bi došao u Zagreb da mu je dispečer trebao dati vozilo i uputiti ga na mjesto rada. Bilo je izuzetaka da bi vozila ostajala i kod radnika, a primopredaje nisu bile odvijane samo u Zagrebu već i u [adresa]. Na upit da li bi u radno vrijeme radnicima ulazila vrijeme od kad bi oni došli u sjedište poslodavca, pa bili upućeni na rad u drugo mjesto odgovorio je da nekad je, a nekad nije, da su to u Upravi stalno mijenjali i da je na negodovao jer je svako naprezanje počinje od dolaska radnika u službu. Ne zna koliko bi tužitelj puta izostao s radnog mjesta, nekih desetak puta. Poznato mu je da bi se tužitelj tada javio dispečeru da neće doći iz nekog razloga. Poznato mu je da se tužitelj samo jednom javio pet ili deset minuta ranije da ne može doći u smjenu i da neće doći raditi, a nije se mogao sjetiti koji je bio razlog. Kada netko ne bi došao na posao to bi rješavali dispečeri koji su tamo od 0-24 sata i to su trebali operativno zatvoriti, ako su imali nekog blizu bi ga poslali, a ako nisu to je trajalo nekih 4-6 sati da bi se to organiziralo, zavisno o destinaciji. To je specifično, ako bi bilo nekog odmah bi se nastavljao obavljati posao, a ako nije bilo nikog onda se posao nije mogao nastaviti obavljati. Osim onog što je spomenuo u ranijem dijelu iskaza oko upozoravanja tužitelja ne zna da li bi ga direktor ili neki drugi upozoravali na nešto i koliko puta. Radnici su sami sebi znali tražiti zamjene i zna da je BĐ samoinicijativno napravio zamjenu i onda je dobio upozorenje. Ne zna s kim je BĐ napravio zamjenu. Radnici su na radno mjesto dolazili vlakom ako je bio podesivi vlak, a do Zagreba su dolazili privatnim autom. Prilikom planiranja smjena radnicima nije pazio na povezanost putničkih vlakova i ne može reći da li bi se pazilo na povezanost putničkih vlakova jer ne zna, zna da su smjene radile prema njihovim vlakovima koji su trebali biti odrađeni. Radnici bi nekad prilikom dolaska na posao saznali da nemaju vozilo, nekada bi im to bilo javljeno ranije, a kada bi došli u Zagreb, pa ne bi imali vozilo ili bi išli vlakom ili bi se čekalo vozilo u povratku. Nekada bi im to čekanje i vlak ulazilo u radno vrijeme, a nekada i ne. Nije mu poznato da li bi tužitelj dobivao službeni auto i mjeri kao i drugi zaposlenici.

19. Svjedok JĐ radio je kod tuženika godinu dana, u isto vrijeme s tužiteljem, od toga je tri mjeseca bio na bolovanju, a neko vrijeme je i čekao da istekne ugovor da nije radio, ali je primao plaću. Poznato mu je da je tužitelj dobio otkaz, a isto tako mi je poznato i da nije bio redovit na poslu, ali iz razloga da te smjene nije mogao fizički odraditi. Tužitelj je svojim osobnim automobilom trebao doći do Oštarija, a od Oštarija do Gospića službenim automobilom jer je tužitelj radio obično smjene koje su bile u Gospiću. To mu je poznato jer je bio dispečer i planer i unosio u program ljude koji rade na tim vlakovima, a raspored tko gdje radi je sastavljao DĐ. Naveo da je da bi privilegirani radnici dolazili svojim autom iz Zagreba, a dalje išli službenim autom, a koji nisu bili privilegirani trebali su ići u Oštarije svojim osobnim autom, a nakon toga od Oštarija do Gospića službenim autom. Svjedok je dolazio biciklom do ureda u [adresa], a kada se firma preselila u Svetu Klaru dolazio je vlakom. Koliko mu je poznato za radno vrijeme misli da je kretalo od kada se javilo u sjedište firme, a ovisilo je isto tako tko je bio vozač ili suvozač. Osporava da bi bilo kome rekao da ne smije povesti tužitelja u službenom automobilu. O tome tko će dobiti koji automobil odlučivao je isključivo dispečer u dogovoru s DĐ. Tužitelj je dobivao manje službenih vozila od drugih radnika jer ih je dobivao tek u Oštarijama, a isto tako zna za jedan slučaj kada je tužitelj završio smjenu sa kolegom S, da su bila tri službena auta u Gospiću, ali da su dispečer ĆĐ i DĐ organizirali da se ti automobili odvezu u Oštarije, pa da tužitelj i R nemaju kako doma, a vozili su ih FĐ, BĐ iz [adresa] kojem ne zna prezime i treća osoba za koju ne zna tko je to bio. Za smjenu bi radnici saznavali putem WA grupe, a za to bi saznavali ovisno o destinaciji, a i o dispečeru, a za Gospić se znalo ranije zbog fiksnih termina. Ne zna da li bi bilo situacija da bi se o radnom mjestu saznalo za vrlo kratko vrijeme prije početka rada. Kod tuženika je radio kao dispečer pojedine smjene kada je falilo ljudi i planirao je vlakove. Možda je odradio četiri smjene kao dispečer, ostalo je radio kao planer jer je bio educiran za tu aplikaciju, a poznato mu je da se radnici kad ne bi došli na posao trebali bi se javiti dispečeru. Raspored rada radio je na način da bi to dobio od DĐ i isti se mogao mijenjati samo u dogovoru sa DĐ te je mijenjao raspored rada samo u dogovoru s DĐ. DĐ je određivao način na koji će radnici ići na posao. Radnici nisu mogli dolaziti s vlakom u Gospić jer nisu odgovarale prijevozne linije. Ako bi išli s vlakom oni bi trebali krenuti u 10,00 sati ujutro kako bi u 19,00 sati navečer došli do Gospića. Tvrdnju da bi neki radnici bili privilegirani temelji na tome da bi netko dobio službeni auto, a netko ne i što bi netko dobio laganu turu npr. Dobova, a netko bi dobio Gospić. Događaj koji je opisao vezano uz tri službena automobila zna jer je bio u kancelariji DĐ. Nije mu poznato da li bi tužitelj izostao s posla bez da se najavio ili uz najavu. Ako radnik bi izostao s posla, a to je bilo u vremenu od 07-15 sati, tada bi DĐ predložio drugo rješenju, no o svemu je odlučivao DĐ. Ne sjeća se da li bi njemu tužitelj osobno javio da neće doći na posao. Koliko je njemu poznato radnici nisu mogli sami sebi tražiti zamjenu. Rješenje se uvijek pronašlo umjesto radnika koji nije došao na posao jer u suprotnom vlak ne bi mogao otići. Nije mu poznato da li bi zbog nedolaska radnika na posao bilo kašnjenja s odlascima naših vlakova.

20. Analizirajući sve iskaze nije sporno da u određene dane tužitelj nije došao na posao. To bi, bez uzimanja drugih okolnosti konkretnih slučaja samo po sebi bila povreda radnih obveza, no u konkretnom slučaju, sud smatra da to nije slučaj.

21. Prema čl. 7.st.1. Zakona o radu, poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni radi isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje , u skladu s naravi vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Prema st.2. poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika.

22. Tužitelj, a i neki svjedoci navode kako mjesto rada nije određeno u ugovoru te da su radili na cijelom području RH, od Dobove (granica RH sa Slovenijom, Đekeneš (granica RH sa Mađarskom, [adresa] itd).

23. Obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu prema čl. 15.st.1. al.2. Zakona o radu je mjesto rada, a ako zbog prirode posla ne postoji stalno ili glavno mjesto rada ili je ono promjenjivo, podatak o različitim mjestima na kojima se rad obavlja ili bi se mogao obavljati.

24. Ugovorom o radu na određeno vrijeme od 31.3.2017.g. bilo je u čl. 1. ugovoreno da se isti sklapa za radno mjesto pregledač vagona - vagonski inspektor te da će radnik obavljati poslove koji su propisani za navedeno radno mjesto iz Priloga 1 te uz to obavljati i poslove pregleda vagona i pošiljaka, probe kočnica, otklanjanja manjih kvarova, voditi sve zakonom propisane evidencije i surađivati s ostalim službama u smislu sigurnosti, urednosti i ekonomičnosti prometa.

24.1. U čl. 3. tog ugovora određeno je mjesto rada - radnik će obavljati poslove u sjedištu poslodavca (sjedište poslodavca tada je bilo u Zagrebu), a po potrebi poslodavca i na cjelokupnom organizacijskom području društva, odnosno na cjelokupnom državnom području Republike Hrvatske, odnosno do primopredajnih kolodvora susjednih država (Mađarska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija). Poslove Pregledača vagona - Vagonskog inspektora može raditi i izvan državnog područja Republike Hrvatske, na cjelokupnom područje gdje Rail&sea d.o.o. ima vlastitu produkciju organizaciju prijevoza, po nalogu poslodavca i potrebama procesa rada.

24.2. Mjesto početka rada utvrđuje se mjesečnim rasporedom te ono može biti u sjedištu poslodavca ili u nekom drugom mjestu, koje je određeno prethodnom stavku ovog članka.

25. Ugovorom od radu od 18.12.2017.g. je ugovoreno da se radnik zapošljava na radnom mjestu pregledač vagona - vagonski inspektor.

25.1. Kao mjesto rada u čl. 5. tog ugovora - mjesto rada je ostavljeno prazno, već je uz neki križić navedeno "u svim mjestima u kojima poslodavac obavlja svoju registriranu djelatnost sukladno potrebama posla te organizaciji i raspredu rada kod poslodavca"

25.2. U čl. 7. tog ugovora propisano je da radnik ima pravo na naknadu putnih troškova, troškova reprezentacije i ostalih troškova koje je imao u svezi s obavljanjem radnih zadataka, ukoliko su isti prethodno odobreni od strane poslodavca u pisanom obliku. Predmetne troškove radnik je dužan opravdati odgovarajućim vjerodostojnim ispravama i iste predati poslodavcu najkasnije posljednjeg dana kalendarskog mjeseca u kojem usu predmetni troškovi nastali. U suprotnom, predmetni troškovi se neće priznati radniku. Ako zbog nedostavljanja dokaza o predmetnim troškovima za poslodavca nastane nepredviđeni trošak (obveza plaćanja poreza i sl) radnik je suglasan da se predmetni iznos ustegne od njegove plaće ili naknade plaće za mjesec u kojemu je poslodavac snosio takav trošak.

26. Ovaj sud smatra da odredba čl. 5. Ugovora o radu nije sukladna odredbi čl. 15.st.1.al. 2. Zakona o radu. Navedena odredba iz ugovora "u svim mjestima u kojima poslodavac obavlja svoju registriranu djelatnost sukladno potrebama posla te organizaciji i raspredu rada kod poslodavca" je paušalna i ne omogućava radniku da zna koje je uopće njegovo mjesto rada. Ne može se smatrati da je cjelokupni teritorij Republike Hrvatske mjesto rada radnika i da radnik pri tome smišlja kako će doći na posao u sva ta mjesta u RH. Pri tome, tuženik neopravdano dolazak na mjesto rada prebacuje na teret radnika i izlaže ih i nepotrebnim financijskim i vremenskim troškovima i ograničenjima. Pa tako i zakonski zastupnik tuženika navodi i da se radnicima ne isplaćuju putni troškovi za dolazak osobnim vozilom, da je ta praksa postojala radnije ali je on prekinuo tu praksu jer ako plaćaju radniku put na posao onda mu skrate radno vrijeme (?!). Nadalje, iz iskaza zakonskog zastupnik a proizlazi da se u tjednom rasporedu ne mora voditi briga kako će radnici doći na posao. I svjedok DĐ navodi da prilikom planiranja smjena nije se pazilo na povezanost putničkih vlakova, a svjedok ZĐ navodi da su sami radnici međusobno dogovarali oko prijevoza. Takva obveza nametnuta radnicima prema mišljenju ovog suda nije zakonita, jer radnici u ugovoru o radu nemaju određeno mjesto rada, a slanje radnika na poslove u raznim mjestima RH znači i obvezu tuženika kao poslodavca da tim radnicima organizirano ili pojedinačno osigura prijevoz. To ne znači da se od tih radnika, pogotovo kada idu u Gospić očekuje da dođu do Oštarije i da je time što je od Oštarije do Gospića organiziran prijevoz da je tuženik osigurao prijevoz. Svjedok JĐ navodi da radnici nisu mogli dolaziti s vlakom u Gospić jer nisu odgovarale prijevozne linije. Naime, tuženik od tužitelja, koji živi u okolici [adresa] ne može očekivati da dolazi do Oštarija kako god zna i umije, jer da je u Oštarijama organiziran prijevoz, a od [adresa] do Oštarija je udaljenost veća od 140 km. I sam svjedok DĐ navodi da je povezanost željeznicom bila takva da radnici nisu mogli dolaziti na vrijeme na posao.

27. Nadalje u Odluci o otkazu se navodi da bi tužitelj izostao određene dane sa radnog mjesta, ali nije navedeno s kojih je to radnih mjesta i gdje izostao tužitelj. Teret dokaza opravdanosti navoda iz otkaza je na tuženiku, a ovaj sud ne može zaključiti da li je tužitelj zbog svog pogrešnog odnosa prema radu izostao s radnog mjesta ili je upućen na rad u ne zna se koje mjesto u RH, a gdje nije imao mogućnost fizički pristupiti na radno mjesto, osim da koristi svoje osobno vozilo više stotina kilometara dnevno i još u situaciji gdje poslodavac bez skrupula navodi da ne plaća takve troškove prijevoza. Npr. i svjedok CĐ navodi da je traženo od njega ide na rad udaljen preko 15o km bez službenog automobila. Radnici prema mišljenju ovoga suda, bez plaćanja troškova i putnog naloga nisu niti dužni da idu na takva mjesta rada.

28. Vezano uz zadnji dan koji se tužitelju stavlja na teret 22.8.2021.g., utvrđeno je da je tužitelj za dan ranije zatražio od tuženika da mu taj dan bude slobodan. To u svom iskazu potvrđuje tužitelj, svjedok MĐ (da ga je jednom BĐ zvao da bi radio umjesto tužitelja) te svjedok KĐ (da je tužitelj tražio tjedan dana ranije slobodan dan) te i svjedok BĐ, da gaje tužitelj pitao može li raditi umjesto njega.

29. Radnik prema odredbi čl.85.st.5. Zakona o radu ima pravo jedan dan godišnjeg odmora, uz obvezu da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri dana prije njegova korištenja, koristi kada on to želi, osim ako posebno opravdani razlozi na strani poslodavca to onemogućuju. Tuženik ističe da tužitelj nije tražio pisano korištenje godišnjeg odmora, no isto tako uporno tvrdi da je tužitelj nebrojeno puta upozoren na povrede obveza iz radnog odnosa, iako nema niti jednog pisanog upozorenja. Dakle, riječ je dvostrukim mjerilima koje tuženik navodi. Isto tako, tuženik tvrdi da je zabranjeno da se radnici samoinicijativno mijenjaju jer da to izaziva ogromne probleme u radu i organizaciji tuženiku, no ovaj sud je zaključio da je bila praksa kod tuženika da radnici mogu mijenjati smjene. Tako npr. svjedok MĐ navodi da je mogao odobriti zamjenu smjene, svjedok KĐ da se događalo da su se radnici međusobno mijenjali u smjenama te svjedok DĐ da suradnici sami sebi tražili zamjenu. Utvrđeno je i da je svjedok BĐ i pristao da zamijeni tužitelja sporni dan, ali da mu to nije odobrao MĐ. Kako je tužitelj nekoliko dana ranije tražio da mu 22.8.2021.g. bude slobodan dan, neovisno što o tome nije podnio pisani zahtjev, to ovaj sud smatra da mu je tuženik bio dužan istog omogućiti temeljem odredbe čl. 85.st.5. Zakona o radu te da se nedolazak na mjesto rada za koje nije niti navedeno gdje bi bilo toga dana ne može smatrati opravdanim razlogom za otkaz ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika, tim više što tuženik nije nikada pisano upozorio tužitelja na povrede obveza iz radnog odnosa.

30. Vezano uz navod da tuženik ima "kuću za smještaj u Gospiću", sud ističe da prema ugovorima o radu radnici nisu dužni biti danima ili tjednima na terenu te boraviti u toj kući, a da borave u toj kući, takav rad bi se trebao smatrati terenskim radom i radnicima plaćati odgovarajući terenski dodatak.

31. Slijedom navedenog, sud je utvrdio pobijani otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika neosnovanim i nedopuštenim.

32. Prema odredbi čl. 125. Zakona o radu, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa dosudi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje tereta radnika. Tužitelj je bio zaposlen kod tuženika 4 i pol godine, ali ima obvezu uzdržavanja malodobnog djeteta i jednog punoljetnog djeteta koji je u vrijeme otkazivanja bio učenik srednje škole, dakle na redovnom školovanju. Stoga je sud odlučio da mu dosudi iznos od 5 ugovorenih mjesečnih plaća. Ugovorena plaća iz ugovora o radu iznosi 8.125,00 kuna, primjenom fiksnog tečaja konverzije 7,53450 1.078,38 euro te je s tog osnova dosuđen iznos od 5.391,86 euro.

32.1. Tužitelj je dana 12.11.2021. prema evidenciji HZMO zasnovao radni odnos kod druge pravne osobe, stoga je sud odredio sudski raskid s danom 11.11.2021.g.

33. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku, a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH,123/08, 57/11, 25/13, 89/14,- Odluka USRH, 70/19, 80/22 - dalje ZPP), tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i važećom odvjetničkom tarifom („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 126/22, 138/2023 - dalje: OT). Naime, tužitelj je u cijelosti uspio u postupku u odnosu i na utvrđenje otkaza ugovora nedopuštenim i u odnosu na sudski raskid ugovora o radu te je tužitelju dosuđena naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu. Visina te dosuđene naknade štete u odnosu na traženu visinu te naknade štete nije u nikakvoj korelaciji s povećanim troškovima, jer za svaki taj iznos odvjetnička radnja iznosi 100 bodova. Pri odmjeravanju troškova sud je vodio računa i o odredbi čl.155.st.1. ZPP-a i priznao samo neophodne troškove u postupku, osobito vodeći računa o pravilima Zakona o parničnom postupku koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Priznati trošak sastoji se od sastav tužbe 200 euro (tbr. 7/1 OT), pristup roč. 7.2.2023. i 17.10.2023. svako po 100 euro (tbr. 9/2 OT), sastav podnesaka od 14.2.2022. i 28.2.2024. svako po 200 euro (tbr. 8/3 OT), pristup roč. 29.11.2023., 15.5.2024., 2.10.2024., 20.3.2025., 20.3.2025. i 25.6.2025. svako po 200 euro (tbr. 9/1 OT), što iznosi 1.800,00 euro, na koji iznos pripada PDV 450 euro, odnosno ukupno je dosuđen trošak u iznosu od 2.250,00 euro.

33.1. Ostali trošak nije priznat temeljem odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a i čl. 156.st.1. ZPP-a, jer je sud smatrao da nisu bili neophodni u postupku ili ponavljaju već iznijete navode. To što procesne odredbe propisuje pravo stranke na podnošenje podnesaka, ne znači da stranka ima pravo u svakom slučaju prebaciti taj trošak na teret druge strane, već svaki trošak da bi se priznao, mora biti potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155.st.1. ZPP-a odvjetniku kao punomoćniku potrebno je da su kumulativno ispunjene dvije pretpostavke - da je zatraženi trošak predviđen odredbama Tarife te da je bio potreban za vođenje konkretnog postupka u smislu odredbe čl. 155.st.1. ZPP-a. Nepriznati podnesci po mišljenju suda nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka

33.2. Trošak pristupa ročištu na objavu nije trošak koji je neophodan u postupku jer se presude objavljuju i na e-oglasnoj ploči suda pa nije neophodno da sud primjerak prethodno digitalno potpisane presude printa i takav isprintani primjerak uručuje strankama, a da trošak za to snosi suprotna strana.. Naposljetku, s isprintanom presudom koja se uruči na objavu stranke ne mogu podnijeti nikakav prijedlog za ovrhu, već istu moraju podnijeti s digitalnim primjerkom presude, stoga navedeni trošak se ne može smatrati neophodnim u postupku. Stav VSRH o priznavanje troškova pristupa na ročište odnosi se na razdoblje prije stupanja na snagu Izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku NN 138/2023, kada je stranka morala fizički doći na sud i preuzeti presudu i klauzulu ovršnosti. Prije stupanja na snagu izmjena i dopuna ZPP NN 138/2023 stranka je morala doći fizički na sud barem jednom, dok nakon izmjena i dopuna ZPP NN 138/2023 stranke dobiju i presudu i klauzulu pravomoćnosti, putem e-spisa dok takve odluke, s kojom mogu pokrenuti ovršni postupak, ne mogu dobiti fizički u sudu.

33. Tuženik nije uspio u postupku niti po jednom osnovu zahtjeva, stoga je njegov zahtjev za naknadom troškova postupka neosnovan.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 12. kolovoza 2025.

Sudac

Kristina Trtanj Vukoja

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda županijskom sudu pisanim podneskom.

DNA:

1. EĐ, [adresa] zastupanog po punomoćniku SĐ

2. Rail & Sea društvo s ograničenom odgovornošću za prijevoz i usluge, Bani 77, 10010 Buzin zastupanog po punomoćniku RĐ