REPUBLIKA HRVATSKA
P-1080/2023-5
OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU
Šibenik, Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužitelja BJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Nikolina Crnogaća Grubišić i Ivica Crnogaća u Šibeniku, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, radi isplate, tijekom prethodnog postupka, 12. kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 2.560,65 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine obveze pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje na iznos od:
0,01 EUR teku od 31.03.2007. godine do isplate
2,35 EUR teku od 31.03.2008. godine do isplate
10,50 EUR teku od 31.10.2008. godine do isplate
2,01 EUR teku od 30.11.2008. godine do isplate
12,57 EUR teku od 31.12.2008. godine do isplate
14,11 EUR teku od 31.01.2009. godine do isplate
14,78 EUR teku od 28.02.2009. godine do isplate
12,98 EUR teku od 31.03.2009. godine do isplate
13,43 EUR teku od 30.04.2009. godine do isplate
10,43 EUR teku od 31.05.2009. godine do isplate
8,13 EUR teku od 30.06.2009. godine do isplate
8,70 EUR teku od 31.07.2009. godine do isplate
9,94 EUR teku od 31.08.2009. godine do isplate
9,89 EUR teku od 30.09.2009. godine do isplate
8,71 EUR teku od 31.10.2009. godine do isplate
10,94 EUR teku od 30.11.2009. godine do isplate
12,84 EUR teku od 31.12.2009. godine do isplate
15,51 EUR teku od 31.01.2010. godine do isplate
14,98 EUR teku od 28.02.2010. godine do isplate
18,66 EUR teku od 31.03.2010. godine do isplate
18,00 EUR teku od 30.04.2010. godine do isplate
19,31 EUR teku od 31.05.2010. godine do isplate
31,31 EUR teku od 30.06.2010. godine do isplate
28,66 EUR teku od 31.07.2010. godine do isplate
35,90 EUR teku od 31.08.2010. godine do isplate
33,28 EUR teku od 30.09.2010. godine do isplate
29,03 EUR teku od 31.10.2010. godine do isplate
37,15 EUR teku od 30.11.2010. godine do isplate
48,13 EUR teku od 31.12.2010. godine do isplate
40,36 EUR teku od 31.01.2011. godine do isplate
42,99 EUR teku od 28.02.2011. godine do isplate
39,77 EUR teku od 31.03.2011. godine do isplate
40,54 EUR teku od 30.04.2011. godine do isplate
54,49 EUR teku od 31.05.2011. godine do isplate
56,33 EUR teku od 30.06.2011. godine do isplate
67,73 EUR teku od 31.07.2011. godine do isplate
61,42 EUR teku od 31.08.2011. godine do isplate
54,54 EUR teku od 30.09.2011. godine do isplate
53,54 EUR teku od 31.10.2011. godine do isplate
52,94 EUR teku od 30.11.2011. godine do isplate
55,87 EUR teku od 31.12.2011. godine do isplate
58,36 EUR teku od 31.01.2012. godine do isplate
58,64 EUR teku od 29.02.2012. godine do isplate
57,27 EUR teku od 31.03.2012. godine do isplate
58,37 EUR teku od 30.04.2012. godine do isplate
59,03 EUR teku od 31.05.2012. godine do isplate
57,94 EUR teku od 30.06.2012. godine do isplate
58,26 EUR teku od 31.07.2012. godine do isplate
57,45 EUR teku od 31.08.2012. godine do isplate
55,25 EUR teku od 30.09.2012. godine do isplate
57,20 EUR teku od 31.10.2012. godine do isplate
58,29 EUR teku od 30.11.2012. godine do isplate
57,47 EUR teku od 31.12.2012. godine do isplate
52,40 EUR teku od 31.01.2013. godine do isplate
56,44 EUR teku od 28.02.2013. godine do isplate
56,79 EUR teku od 31.03.2013. godine do isplate
55,09 EUR teku od 30.04.2013. godine do isplate
50,44 EUR teku od 31.05.2013. godine do isplate
51,02 EUR teku od 30.06.2013. godine do isplate
51,99 EUR teku od 31.07.2013. godine do isplate
53,51 EUR teku od 31.08.2013. godine do isplate
55,80 EUR teku od 30.09.2013. godine do isplate
54,35 EUR teku od 31.10.2013. godine do isplate
216,49 EUR teku od 13.11.2013. godine do isplate.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 312,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje od presuđenja (12. kolovoza 2025.) do isplate teku po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je da je s tuženikom 9. veljače 2007. sklopio ugovor kojim mu se tuženik obvezao staviti na raspolaganje kunsku protuvrijednost kredita u visini od 16.813,58 CHF po srednjem tečaju tuženika za valutu CHF na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora; da je u fazi prije sklapanja ugovora o kreditu, kao i u tijeku njegovog sklapanja, tuženik kao trgovac nije ni na koji način s njim kao potrošačem pojedinačno pregovarao, a niti da je ugovorom utvrdio egzaktne i točne parametre te metodu za izračun parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni bitnih elemenata predmetnog ugovornog odnosa, a posljedica čega da je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana (ovdje parničnih stranaka), a u odnosu na što kao potrošač nije imao nikakvog utjecaja niti ih je na bilo koji način mogao predvidjeti, pri čemu da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da mu je u razdoblju prije sklapanja ugovora o kreditu davao skrivene ili izričite poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope te činjenice niže vrijednosti valute za koju je predmetni pravni posao vezan; da su nepoštene odredbe ugovora o kreditu ništetne ex tunc, dakle, od trenutka kad su postale sadržaj ugovora, dok njihovo korištenje predstavlja postupanje suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima za sve vrijeme dok se koriste; da valutna klauzula CHF nije isto što i valutna klauzula EUR, s tim da su valuta EUR i valuta HRK u jakoj međusobnoj vezi jer je HNB štitio tečaj valute HRK u odnosu na valutu EUR, dok valuta CHF slobodno fluktuira na međunarodnom financijskom tržištu; da je valuta CHF je tzv. „valuta utočišta“, dakle, sigurna valuta za ulagače, u ovom slučaju banke, budući da se za vrijeme svjetske financijske krize ili prilikom promjena na svjetskom tržištu kapitala trguje valutom CHF na način da se radi velike trgovine istom, odnosno pretvaranjem kapitala iz drugih valuta u valutu CHF njegova se vrijednost uvelike povećava; da su banke znale da je riječ o iznimno promjenjivoj i nestabilnoj valuti, ali kako su u kontekstu davatelja kredita zapravo „ulagači“ za razliku od potrošača kao korisnika kredita, banka je zapravo sav rizik prebacila na potrošače, u ovom slučaju tužitelja; da je potonje navedeno utvrđeno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. , a u kojoj se navodi „da su banke potrošačima objasnile pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta što nisu činili, zapravo bi ih istinito informirali da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač. To što su se i banke, kako tvrde, zaduživale u inozemstvu sklapajući ugovore sa valutnom klauzulom u švicarskim francima ništa ne mijenja jer se to tiče njihovog odnosa sa inozemnim bankama, one su znale za taj rizik, a što je u ovom slučaju najbitnije, taj rizik su u konačnici u cijelosti prebacile na potrošače u Republici Hrvatskoj, bez da su to potrošači znali. CHF je specifična valuta, tzv. „valuta utočišta“, što znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. No, za drugu ugovornu stranu, ovdje potrošača, postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je potrošač taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne zarađuje u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo potrošač, i to ne znajući za opisani rizik“; opisano postupanje banaka utvrđeno je nepoštenim i nesavjesnim i poduzeto je u cilju oštećenja potrošača bez da su isti na jasan i nedvojben način upoznati s rizicima opisanog postupanja; da je Trgovački sud u Zagrebu 4. srpnja 2013. donio presudu br. 26 P-1401/2012, a kojom je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne, da su opisane povrede od strane tuženika vršene na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka; navedena odluka je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 16. srpnja 2014. kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015.; da je u međuvremenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. 43 PŽ- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak također nepoštena i ništetna, s tim da je u tom postupku sudjelovao i tuženik; nadalje, da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2521/2015, U-III-
2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba tuženika te je ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tuženika upravljen na utvrđenje da su banke, dakle i ovdje tuženik, "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo"; da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbačena revizija tuženika te je potvrđeno da su banke, dakle i ovdje naznačeni tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.); da je Ustavni sud Republike Hrvatske 3. veljače 2021. donio odluku br. U-III-4150-2019 kojom je odbio ustavnu tužbu tuženika u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a čime je potvrdio u cijelosti sva ranije navedena utvrđenja sudova Republike Hrvatske istaknuta u ovoj pravnoj stvari. Slijedom navedenog, da je razvidno da je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak CHF nepoštena i ništetna, susljedno čemu da je ovlašten na povrat preplaćenog iznosa koji se odlikuje u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja Ugovora; da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti koji se odnose na mehanizam valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa kako da je tuženik postupao protivno navedenom, da je isto za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača. Naveo je i da se obratio tuženiku radi dostave cjelokupne relevantne dokumentacije koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te ishodio Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, početni otplatni plan i prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od dana početka otplate kredita do danas, te potom angažirao stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Juricu Dobrinića, dipl. oecc. iz Makarske, a na čijem nalazu i mišljenju je utemeljio zahtjev stavljen u ovoj parnici.
2. Tuženik nije u za to mu ostavljenom zakonskom roku od 45 dana od dana zaprimanja tužbe s prilozima podnio odgovor na tužbu, pa kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, te kako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je na temelju odredbi članka 331.b stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) zahtjevu tužitelja valjalo udovoljiti i presuditi kao u izreci.
3. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP.
3.1. Tužitelj je stavio zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog mu zastupanjem po odvjetnicima u ovoj parnici, i to za sastav tužbe u visini od 200,00 EUR te za sastav podneska od 27.05.2025. u visini od 50,00 EUR, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV.
3.2. Sud je tuženiku, polazeći od vrijednosti predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u visini od 2.560,65 EUR i stavljenog troškovnika, obistinio sljedeće troškove prouzročene mu zastupanjem po odvjetnicima u ovoj parnici:
- sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife) i sastav podneska od 27.05.2025. u visini od 25 bodova (Tbr. 8. točka 4. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), odnosno ukupno 125 bodova, što sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) predstavlja iznos od 250,00 EUR tj. s uvećanjem za PDV po stopi od 25% (62,50 EUR, Tbr. 46. Tarife) iznos od 312,50 EUR.
3.3. Slijedom navedenog, valjalo je tuženiku naložiti plaćanje opravdanih troškova prouzročenih tužitelju ovim postupkom u iznosu od 312,50 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od donošenja ove presude do isplate te odlučiti kao pod točkom II. izreke.
Šibenik, 12. kolovoza 2025.
SUDAC
Toni Grgurin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje nadležni drugostupanjski sud.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog žalbenog razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.
DN-a:
- tužitelju, po punomoćnicima
- tuženiku
