REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6343/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 30. lipnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, 12. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9012320207 od 6. ožujka 2007. godine zaključenog između tužitelja SĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Odredba članka 9. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9012320207 od 6. ožujka 2007. godine zaključenog između tužitelja SĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“ utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 263,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos 111,67 eura od 8. ožujka 2007.

- na iznos 152,28 eura od 5. siječnja 2011.

do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, naknaditi tužiteljici SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 276,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je sa tuženikom 6. ožujka 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 9012320207, kojim Ugovorom joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos 12.275,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Dalje je navela da se morala obvezati na plaćanje naknade u visini 1,50% jednokratno odredbom čl. 11.3. Ugovora te na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke odredbom čl. 9. Ugovora. Istaknula je da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te koji uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra takve odredbe nepoštenima i ništetnima. Dodatno, tužiteljici je sve bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je dobila na potpis unaprijed pripremljen ugovor. Stoga je tužiteljica predložila donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnima odredbe čl. 11.3. i 9. Ugovora o kreditu te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 263,95 eura sa zateznim kamatama koje na iznos 111,67 eura teku od 8. ožujka 2007. do isplate te na iznos 152,28 eura od 5. siječnja 2011. do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prije svega prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Osporio je tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tvrdio je da je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima te da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne. Istaknuo je da nije dopušteno ocjenjivanje spornih odredbi, jer su one transparentne. Također one su obračunate i naplaćene sukladno objavljenim Općim uvjetima poslovanja tuženika s građanima, s kojima je tužiteljica prilikom potpisa ugovora upoznata te je pristala na njihovu primjenu. Istaknuo je prigovor zastare potraživanja i osporio tijek zateznih kamata. Zaključno je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan u cijelosti, uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tuženik je već u odgovoru na tužbu, prigovorio da je tužiteljica očito suviše visoko označila vrijednost predmeta spora. Tužiteljica je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos 1.579,40 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 263,95 eura.

3.1. Prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 263,95 eura (tako VSRH u Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 4623/23 i dr.)

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 9012320207 od 6. ožujka 2007. (listovi 7-15 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (listovi 17-20 spisa), knjigovodstvenu karticu (listovi 21-28 spisa) te je saslušana tužiteljica (listovi 56-57 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnima odredaba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita i o plaćanju naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenih iznosa po tim osnovama.

6. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9012320207 od 6. ožujka 2007. na iznos 12.275,48 CHF (dalje: Ugovor o kreditu).

6.1. Također nije sporno da je naknada iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu naplaćena 7. ožujka 2007. u iznosu 111,67 eura, a naknada iz čl. 9. istog Ugovora 4. siječnja 2011. u iznosu 152,28 eura (list 54 spisa).

7. Sporno je da li su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 1,50% iznosa kredita i plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita ništetne te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem tih odredaba isplatila tuženiku.

8. Prema odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% od iznosa kredita.

9. Prema odredbi čl. 9. Ugovora o kreditu korisnik kredita je dužan u slučaju vraćanja kredita prije roka platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

10. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP).

10.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.

10.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kupovala automobil, koji joj je trebao za osobne potrebe. Nije bila u banci, već je sve riješila u auto kući. Pretpostavlja sa djelatnicom banke. Sjeća se da je u auto kuću donijela zadnje tri platne liste te joj je bio predočen gotov Ugovor. Nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama. Bila je sretna da su joj odobrili kredit. Ne zna za što se plaćaju te naknade, nitko joj to nije objasnio. Ugovor je letimice pročitala te da joj je jedino bila bitna visina anuiteta koja joj je bila priopćena. Ne sjeća se je li pročitala Opće uvjete poslovanja.

11.1. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor sklopila tužiteljica kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju novog vozila, kojeg je tužiteljica koristila za osobne potrebe. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je ona kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužiteljica uopće bavila takvim djelatnostima. Prema odredbi čl. 3. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11.2. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita

12. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, jer je ona iskazivala uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da uopće nije bila u banci te da joj je bio predočen „gotov“ ugovor sud je utvrdio da se u vezi pojedinih ugovornih odredaba nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi joj bilo objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.

13. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 1,50% iznosa kredita.

13.1. Iako je predmetna odredba (članak 11.3. Ugovora o kreditu) napisana jasno i razumljivo u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,50% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

13.2. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

13.3. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 1,50% iznosa kredita te činjenica da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Treba dodati da niti odredbe čl. 1021.-1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

16. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

U odnosu na odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita

17. Kako je prethodno navedeno sud je utvrdio da se u vezi spornih ugovornih odredaba nije moglo posebno pregovarati, da tužiteljica nije mogla imati utjecaja na sadržaj spornih odredaba te da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje spornih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.

17.1. Nadalje, odredba o obvezi plaćanja prijevremene otplate kredita nije razumljiva, jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade tako da je tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj, jer je dužna platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužiteljica ne može utjecati.

17.2. Zbog toga se odredba smatra nepoštenom, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17.3. Osim toga, na dan zaključenja ugovora o kreditu tuženik sukladno zakonskim propisima nije imao pravo na naplatu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, jer takva mogućnost nije bila predviđena niti odredbama ZZP, niti odredbama ZOO. Na ovo ukazuje odredba čl. 64. ZZP prema kojoj potrošač ima pravo na prijevremenu otplatu kredita i prije roka određenog za vraćanje uz ne naplatu preostale kamate.

17.4. Kako je odredba čl. 9. ugovora o kreditu nepoštena u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je ista sukladno odredbi čl. 87. ZZP ništetna.

18. Za dodati je i da banka nema pravo zahtijevati nikakvu naknadu koja u svojoj biti i funkciji predstavlja ugovornu kaznu za korisnika kredita i to na način da je banka ugovorila plaćanje novčanog iznosa u slučaju prijevremene otplate kredita (čl. 350. i čl. 351. ZOO). Ugovorna kazna za novčane obveze ne može biti ugovorena te je ista ništetna kako to propisuje odredba čl. 350. st. 3. ZOO-a koja izrijekom propisuje da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze. Osim toga odredba čl. 9. ugovora o kreditu suprotna je načelu savjesnosti i poštenja prema čl. 6. ZOO-a koji zabranjuje ostvarivanje prava iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno i priznato (zabrana zloupotrebe prava) te čl. 10. st. 3. ZOO na način da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a što je upravo ovdje slučaj na način da tuženik ugovara naknadu iako je Zakonom zajamčeno pravo na prijevremenu otplatu kredita bezuvjetno pa prema tome ne može biti uvjetovano plaćanjem bilo kakvih ugovornih kazni i naknada.

19. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

20. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

20.1. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita koje je platila tuženiku na temelju ništetnih ugovornih odredaba.

20.2. Tuženik je na ročištu održanom 13. lipnja 2025. učinio nespornim da je naknada iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu naplaćena 7. ožujka 2007. u iznosu 111,67 eura, a naknada iz čl. 9. istog Ugovora 4. siječnja 2011. u iznosu 152,28 eura (list 54 spisa).

20.3. Stoga su tužiteljici dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražila po osnovi plaćenih naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.

21. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citiranih odredaba ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem ništetnih ugovornih odredaba o naplati naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata kako je i zatraženo, od prvog dana nakon dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno nakon dana izvršene uplate.

21.2. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

22. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

22.1. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 1111. ZOO- a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (12. kolovoza 2025.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati, to zastarni rok propisan čl. 225.

ZOO-a od pet godina nije protekao.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III izreke ove presude.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

24.1. Tako je tužiteljici, prema vrijednosti predmeta spora 263,95 eura (obrazloženo u dijelu 3. i 3.1. obrazloženja) priznat trošak sastava tužbe u visini 25 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 30. ožujka 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 13. lipnja 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife i zastupanja na ročištu 30. lipnja 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

24.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 200,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 250,00 eura.

24.3. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 13,27 eura.

24.4. Slijedom navedenog, tužiteljici pripada parnični trošak u iznosu 276,54 eura.

24.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

25. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 12. kolovoza 2025.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika