Poslovni broj Pn-13/2022
Republika Hrvatska
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb, protiv tuženika ad 1. DUBAC PROMET d.o.o., OIB: 02373377075, Dubac 14, Čibača, kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku i tuženika ad 2. PGM RAGUSA d.d., OIB: 68907889567, Vukovarska 17, Dubrovnik, koju zastupa punomoćnica Željka Pokupec, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene dana 1. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, zamjenika punomoćnika tuženika ad 1. i punomoćnika tuženika ad 2., dana 12. kolovoza 2025. javno je objavio i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ad 1. DUBAC PROMET d.o.o. i tuženiku ad 2. PGM RAGUSA d.d. da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje solidarno isplate iznos od 3.533,59 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 29. listopada 2021. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos od 3.533,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 29. listopada 2021. pa do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj pred ovim sudom dana 4. veljače 2022. tužitelj navodi da je osiguranik HZMO-a GV ozlijeđen u nesreći na radu dana 5. prosinca 2013. kao radnik firme DUBAC PROMET d.o.o. kada je kao vozač miksera prilikom čišćenja šoferšajbe vozila s vanjske strane pao u dubinu cca 9-10 metara u krugu kamenoloma PGM RAGUSA d.d. na Dupcu, a za koju je nesreću kriv kako poslodavac DUBAC PROMET d.o.o., tako i firma PGM RAGUSA d.d., na čijem se području (kamenolomu) nesreća dogodila jer nisu poštivane sve mjere zaštite na radu. Osiguraniku GV je rješenjem broj 523733 od 31. ožujka 2015. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti uzrokovane navedenom ozljedom. Tužitelj je za razdoblje od 1. listopada 2019. do 30. rujna 2019. s osnove invalidske mirovine ukupno isplatio iznos od 53.247,66 HRK, a koji iznos predstavlja za tužitelja štetu. Tužitelj je zahtjevom od 7. listopada 2021. potraživao naknadu štete od tuženika, ali su se tuženici oglušili.
2. U odgovoru na tužbu tuženika ad 1. koji je zaprimljen pred ovim sudom dana 28. ožujka 2022. tuženik ad 1. prigovara promašenoj pasivnoj legitimaciji (ad causam) na strani tog tuženika, budući da ga činjenica što je tužitelj bio zaposlenik tuženika ad 1. ne obvezuje na isplatu tužitelju naknade štete za isplate temeljem prava na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti uzrokvane ozljedom koja se dogodila dana 5. prosinca 2013. Ovo stoga, jer je odredbom članka 162. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano da tužitelj ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. A uopće nema dokaza da je tuženik ad.1. prouzročio smanjenje radne sposobnosti kod tužitelja. Također, čl. 162. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju je određeno da u slučaju smanjenja radne sposobnosti kod radnika za štetu odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu,odnosno mjere zaštite građana, a što ponovno u konkretnom slučaju nije dokazano. U svezi događaja koji se zbio dana 5. prosinca 2013., u tijeku je parnični postupak pred Općinskim sudom u Dubrovniku koji se vodi pod posl.br. P- 221/2015, radi naknade štete, a u kojem postupku je tužitelj upravo radnik koji je stradao tog dana i koji je bio zaposlenik tuženika ad.1. iz ove parnice. Međutim, u tom predmetu nije utvrđena nikakva odgovornost ili krivnja tuženika ad.1. za štetu koja je nastala njegovom zaposleniku odnosno tužitelju u tom predmetu. Stoga, smatra tuženik ad 1. da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije, budući da nije utvrđena nikakva odgovornost ili krivnja tuženika Dubac promet d.o.o. za štetu koja je nastala njegovom zaposleniku GV. Međutim, ta presuda još uvijek nije pravomoćna, te se predmet nalazi na Županijskom sudu u Zagrebu na odlučivanju po žalbi. Tuženik ad. 1. smatra da ne postoji odgovornost tuženika ad. 1. kao poslodavca za nastanak štetnog događaja, i to prvenstveno stoga što je GV odgovoran za nezgodu u kojoj se ozlijedio koja se dogodila kod drugotuženika. Jasno je da je teretno vozilo bilo tehnički potpuno ispravno i da su brisači radili, pa nije bilo potrebe za dodatnom intervencijom od strane radnika, a radnik je imao potrebnu zaštitnu opremu što je i utvrđeno zapisnikom inspektora zaštite na radu. Čl. 25. st. 2. Zakona o zaštiti na radu određeno je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. U konkretnom slučaju dogodilo se upravo da je GV stradao za vrijeme obavljanja radnog zadatka, ali zbog njegove krajnje nepažnje, na koje ponašanje radnika tuženik ad.1. nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Tuženik ad.1. nikako nije mogao predvidjeti da će radnik dok je čekao ukrcavanje betona čekati na mjestu gdje to nije predviđeno za kamione u kojem slučaju je naprašio kamion i da će ga na potpuno neprimjeren način čistiti tako što će ga odvesti na rub litice i čistiti bez mlaza vode, unatoč činjenici što se to radi pod mlazom vode na mjestu koje je tuženik ad. 2. predvidio za čišćenje kamiona. Tuženik ad. 1. ističe da tužitelj iz ove pravne stvari, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, nije treća osoba, te naknadu štete može potraživati samo po osnovi krivnje jer se krivnja tuženika ne presumira, što znači da je tužitelj dužan dokazati sve pretpostavke za naknadu štete pa tako i odgovornost i uzročno-posljedičnu vezu. A na strani tuženika ad.1 nema ama baš nikakve odgovornosti ili krivnje za nastali događaj. Zato tuženik ad.1. predlaže sudu tužbeni zahtjev odbiti i naložiti tužitelju da obveže naknaditi tuženiku parnične troškove.
2.1. U odgovoru na tužbu tuženika ad 2., koji je pred ovim sudom zaprimljen dana 11. travnja 2022., tuženik ad 2. PGM RAGUSA d.d. u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja u gornjoj pravnoj stvari, nastavno ističe prigovor promašene pasivne legitimacije te poriče bilo kakvu odgovornost tuženika ad 2. za nastanak ovog događaja. Prije svega, ističe da tuženik ad 2. nije odgovoran za nastali događaj, a niti iz isprava priloženih uz tužbu ne proizlazi da bi postojala bilo kakva odgovornost tuženika ad.
2. za naknadu eventualne štete ovdje tužitelju. Ovo osobito iz razloga što protiv tuženika PGM Ragusa d.d., a niti protiv odgovornih osoba tog trgovačkog društva u svezi ovog štetnog događaja nije vođen nikakav kazneni niti prekršajni postupak, što jasno ukazuje kako nadležna tijela progona nisu našla nikakve odgovornosti ili protupravnosti u postupanju tuženika ad 2. vezano za predmetni događaj. S time u vezi, tuženik ističe prigovor isključive krivnje zaposlenika I-tuženika i osiguranika tužitelja, GV, za nastanak predmetnog događaja. Naime, točno je da je osiguranik tužitelja GV dana 05. prosinca 2013., kao radnik tuženika TD Dubac Promet d.o.o., prilikom čišćenja miksera na mjestu koje nije predviđeno za zaustavljanje i čišćenje miksera pao sa kamiona na koji se samoinicijativno i neoprezno, ne poštujući pravila struke i ne upotrijebivši niti najobičniju pažnju, popeo radi čišćenja vjetrobranskog stakla. Tom prilikom je pao te je ozlijeđen. Međutim, ozljeda GV nije posljedica propusta ili bilo kakve odgovornosti tuženika ad 2., nego je posljedica nemarnog postupanja GV koji je na spornom mjestu čistio mikser iako je za to postojao predviđeni prostor. Osim toga, GV je bio zaposlen na radnom mjestu vozač kod tuženika ad 1., te je sukladno odredbama Zakona o zaštiti na radu, čl. 27. i čl. 28., isti trebao biti osposobljen za rad na siguran način od strane poslodavca, tuženika ad. 1., što je 1. tuženik propustio učiniti. Ujedno, tuženik ad 2. upire i na odredbu čl. 68. st.1. i 2. Zakona o zaštiti na radu. Podredno i samo opreza radi, tuženik ad 2. ističe prigovor podijeljene odgovornosti na strani osiguranika tužitelja u omjeru od preko 50 %, pri čemu se osobito napominje da je u postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Dubrovniku pod posl. br. P-221/15 u dosadašnjem tijeku postupka utvrđena suodgovornost od najmanje 50 % na strani osiguranika tužitelja GV. Nadalje, 2. tuženik u cijelosti osporava postojanje uzročno-posljedične veze između utuženog potraživanja odnosno umirovljenja osiguranika tužitelja i predmetnog događaja. Naime, tužitelj iz ove pravne stvari, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, u regresnim postupcima kao što je ovaj, nije treća osoba, te naknadu štete može potraživati samo po osnovu krivnje jer se krivnja tuženika ne presumira, što znači da je tužitelj dužan dokazati sve pretpostavke za naknadu štete pa tako i odgovornost i uzročno-posljedičnu vezu. Odredbom čl. 161. st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje u tekstu: ZOMO) propisano je da Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. Također, odredbom čl. 170. ZOMO određeno je da se na naknadu štete i nepripadne isplate, odnosno stjecanje bez osnove primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ovog zakona. Pri tome moraju kumulativno biti ispunjene sve pretpostavke za štetu, pa tako i postojanje uzročno- posljedične veze između štetne radnje i štete. Osim toga, tuženik ad 2. ističe i kako tužitelj ni na koji način nije dokazao da bi njegovom osiguraniku pripadalo pravo na invalidsku mirovinu odnosno da bi isti bio nesposoban za rad, posebno obzirom da je iz dokumentacije koju tužitelj dostavlja uz tužbu razvidno kako je osiguranik tužitelja sposoban za rad u skladu sa njegovom stručnom spremom i naobrazbom osim navedenih kontraindikacija u trajanju minimalno 70 % radnog vremena, a zbog čega tuženik ad. 2. i po tom osnovu osporava opravdanost tužiteljevih isplata po osnovu invalidske mirovine osiguraniku GV. Nadalje, tužitelj potpuno pogrešno utužene iznose u ovoj pravnoj stvari potražuje solidarno od oba tuženika, a što je neosnovano i protivno zakonu, obzirom da solidaritet između ovo predmetnih tuženika ne proizlazi niti iz zakona niti iz ugovora, te se tuženik ad.2. protivi i takvom načinu postavljanja tužbenog zahtjeva. Opreza radi, u cijelosti se osporava visina utuženog potraživanja tužitelja kao neosnovana i pogrešno utvrđena te ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja.
3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je pročitao cijeli spis, a posebice:
Prijavu o ozljedi na radu (list spisa 3-6), Zapisnik o inspekcijskom nadzoru (list spisa 7-12), rješenje od 31. ožujka 2015. (list spisa 13-16), Nalaz i mišljenje vještaka o smanjenoj radnoj sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost (list spisa 17-19), nalaz revizora od 1. prosinca 2014. (list spisa 20-22), evidencija o isplaćenim iznosima (list spisa 26), potvrda o doznačenim mirovinskim primanjima za GV od strane HZMO (list spisa 27- 37), zahtjev za naknadu štete s povratnicama (list spisa 38-39), izvršen je uvid u spis Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1018/16 te je odlučni dio spisa kopiran (list spisa 91-138), saslušane su parnične stranke, kao i svjedoci GV, IV i KV, a pregledan je i spis ovog suda P-221/15, koji je priklopljen uz ovaj spis.
4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.067,18 EUR (53.247,66 HRK, fiksni tečaj konverzije 7,53450) s pripadajućim zateznim kamatama na ime naknade štete nastale isplatom invalidske mirovine osiguraniku GV u razdoblju od 1. listopada 2019. do 30. rujna 2021., a koja je invalidska mirovina osiguraniku priznata zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti uzrokovane ozljedom na radu u štetnom događaju od 5. prosinca 2013., za koji su odgovorni tuženici.
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
6. Među strankama u ovom postupku nije sporno da je GV ozlijeđen u nesreći na radu dana 5. prosinca 2013. kao zaposlenik firme DUBAC PROMET d.o.o. kada je kao vozač miksera prilikom čišćenja vjetrobranskog stakla vozila s vanjske strane pao u dubinu cca 9-10 metara u krugu kamenoloma PGM RAGUSA d.d. na Dupcu, nije sporno da je pritom zadobio teške tjelesne ozljede i nije sporno da mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu.
6.1. Sporna je, pak, pasivna legitimacija tuženika (ad 1. i ad 2.), odnosno, odgovornost tuženika za nastatak štetnog događaja, a posljedično i za obvezu isplate štete, sporna je uzročno – posljedična veza između umirovljenja osiguranika tužitelja i predmetnog događaja, sporno je pitanje isključive odgovornosti osiguranika GV za nastanak štetnog događaja, a podredno, sporna je visina doprinosa osiguranika GV vlastitoj šteti, sporna je visina štete koju tužitelj potražuje, a sporno je i je li zahtjev tužitelja u zastari.
7. Odredbom članka 161. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13, 151/14, 33/15, 120/16, 18/18, 62/18, 102/19, 84/21, 119/22), propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a stavkom 2. istog članka da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava. Stavkom 3. tog članka propisano je da zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina), a stavkom 4. da kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine ili drugog davanja i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje.
7.1. Odredbom članka 162. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, a stavkom 2. da ako je štetu iz stavka 1. ovoga članka uzrokovao radnik na radu ili u vezi s radom, odgovaraju poslodavac i radnik solidarno. Odredbom članka 162. stavka 3. istog zakona propisano je da za štetu iz stavka 1. ovoga članka odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana, a stavkom 4. da je korisnik prava iz mirovinskog osiguranja dužan je na zahtjev Zavoda dostaviti podatke o okolnostima nastanka ozljede koja je uzrokovala smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti i tjelesno oštećenje ili smrt osiguranika na kojima se temelje davanja Zavoda.
8. Iz rješenja HZMO, Područne službe u Zagrebu od dana 31. ožujka 2015. (list spis 13-16) proizlazi da je GV, rođenom **.**.1965. zbog ozljede na radu (100%) nastao djelomični gubitak radne sposobnosti i da mu je priznata invalidska mirovina iz tog razloga.
8.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka Grete Gunek Mačukat o smanjenoj radnoj sposobnosti te djelomičnom ili potpunom gubitku radne sposobnosti od dana 11. studenog 2014. (list spisa 17-19), kao i iz revizije tog nalaza sačinjenog po vještaku – revizoru Tatjani Grgas od 1. prosinca 2014. (list spisa 20-22), proizlazi da je uslijed pada na radnom mjestu u duboku provaliju, osiguranik GV zadobio teške tjelesne ozljede (fraktura baze lubanje, kontuzija moždanih struktura, pluća uz leziju slezene, repa pankreasa, jetre, fraktura VIII torakalnog i I slabinskog kralješka, V i VI lijevog rebra kao i desnog kuka), radi kojih je došlo do djelomičnog gubitka radne sposobnosti za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, te se s obzirom na životnu dob i naobrazbu ne može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punom radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične vrste obrazovanja, koji odgovaraju njegovim dotadašnjim poslovima. Vještak utvrđuje da je uzrok djelomičnog gubitka radne sposobnosti ozljeda na radu u omjeru od 100%.
8.2. Iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 9. prosinca 2013. proizlazi da je osiguranik GV u trenutku nastanka štetnog događaja bio zaposlenik tuženika ad 1. DUBAC PROMET d.o.o. Inspekcijskim nadzorom utvrđeno je da poslodavac nije smio rasporediti radnika GV kao vozača na radno mjesto s posebnim uvjetima rada ako prethodno na propisani način nije utvrđeno da radnik ispunjava propisane uvjete. Uvidom u procjenu opasnosti utvrđena je obveza osposobljavanja radnika za rad na siguran način, a GV nije bio osposobljen. Uz to, prema procjeni opasnosti, radi se o radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, a poslodavac nije mogao prikazati svjedodžbu o radnoj sposobnosti jer pregled kod medicine rada nije ni obavljen, čime je, prema nalazu inspektora, prekršena odredba članka 34. stavka 2. Zakona o zaštiti na radu.
8.3. Iz istog zapisnika proizlazi da tuženik ad 2. PGM RAGUSA d.d., u čijem je kamenolomu stradao osiguranik tužitelja GV, nije poštivao propisane mjere zaštite na radu, te da nije smio u pogon staviti betonaru ALBA na pogonu kamenoloma Dubac za koju ne može prikazati uvjerenje o ispunjavanju propisanih uvjeta zaštite na radu izdano od ovlaštene ustanove, a nisu primijenjeni ni osnovni uvjeti zaštite na radu, odnosno, nije postavljena zaštitna ograda na istočnom potpornom zidu platoa visine 1,20 m radi sprječavanja pada u dubinu.
8.4. Iz priklopljenog spisa ovog suda, poslovni broj P-221/2015, proizlazi da je u istom donesena presuda, djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu, Gž R- 1297/2021. Postupak je pokrenut po tužbi oštećenika GV kao tužitelja protiv tuženika DUBAC PROMET d.o.o. i PGM Ragusa d.d. Predmetnom je presudom utvrđena solidarna odgovornost tuženika, pa je naloženo tuženicima solidarno naknaditi tužitelju iznos od 308.700,00 HRK na ime neimovinske štete i 4.300,00 HRK te 28.500,00 HRK na ime imovinske štete, te solidarno plaćati novčanu rentu u iznosu od 375,00 kn mjesečno, te solidarno isplatiti iznos od 4.360,39 HRK na ime izgubljene zarade. Istom je (pravomoćnom) presudom utvrđen doprinos oštećenika (tužitelj GV) nastanku štete u omjeru od 50%.
8.5. Iz cjelokupne dokazne građe ovog spisa, kao i spisa P-221/2015, nedvojbeno proizlazi da je osiguranik tužitelja GV teško stradao u nesreći na radu dana 5. prosinca 2013. Kao vozač mikser kamiona, upućen je od strane svojeg poslodavca – tuženika ad 1., na ukrcaj betona u betonaru u pogonu kamenoloma tuženika ad 2. Čekajući na svoj red za ukrcaj betona, odlučio je očistiti vjetrobransko staklo, jer brisači nisu radili, izišao je iz miksera, popeo se "na haubu" i zalio vodom stakla. No, pri povratku u vozilo, držeći se za brisač, promašio je zidić, brisač je puknuo i pao je u provaliju dubine cca 9-10 metara. Takav opis nastanka i dinamike štetnog događaja proizlazi iz iskaza samog GV danog u ovom postupku (list spisa 143). GV navodi još da nije uobičajeno u betonarama prati stakla na tom dijelu na kojem je pao (već se vozila peru na donjem katu).
8.6. Nema dvojbe ni da su upravo zadobivene (iznimno teške) ozljede isključivi uzrok djelomičnog gubitka radne sposobnosti kod GV. Veza između štetnog događaja i nastalog invaliditeta proizlazi iz isprava priloženih u spis – nalaza i mišljenja vještaka, revizijskog mišljenja i rješenja o priznavanju prava na invalidsku mirovinu. Sve što je utvrđeno izrekom pravomoćnog upravnog akta donesenog u zakonitom postupku, smatra se dokazanim, a stranka koja to osporava i tvrdi suprotno, dužna je isto i dokazati (tako Vrhovni sud RH u istovjetnoj pravnoj situaciji u odluci Rev-716/2022). Dakle, u ovoj konkretnoj situaciji, tuženici, koji osporavaju uzročno - posljedičnu vezu, odnosno, da je invalidnost tužiteljevog osiguranika nastala kao izravna posljedica ozljede na radu, unatoč postojanju odluke upravnog tijela o pravu na invalidsku mirovinu radi djelomičnog gubitka radne sposobnosti zbog ozljede na radu, bili su dužni dokazati vlastite tvrdnje, odnosno, prigovore, a dokazi su u tom smjeru potpuno izostali.
9. Tužitelj je temeljem gore citiranih odredbi članka 162. stavaka 1. i 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ovlašten potraživati naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, kao i od poslodavca koji je za štetu odgovoran ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu.
9.1. Odgovornost tuženika ad 1., poslodavca, leži u tome što je propustio provesti propisane mjere zaštite na radu, a bio je dužan to napraviti. U svom je postupanju poslodavac propustio primijeniti odredbu članka 34. stavka 2. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/96, 94/96, 114/2003, 100/04, 86/08, 116/08, 143/12), važećeg u trenutku nastanka štetnog događaja, odnosno, ozljede na radu, kojom je propisano da poslodavac ne smije rasporediti radnika na poslove s posebnim uvjetima rada (a o čemu se ovdje nesporno radi) ako prethodno na propisani način nije utvrđeno da radnik ispunjava potrebne uvjete glede dobi života, spola, stručnih sposobnosti, zdravstvenoga, tjelesnog ili psihičkog stanja (zdravstveno stanje) te psihofizioloških i psihičkih sposobnosti (psihička sposobnost). Nadalje, poslodavac je propustio osposobiti svojeg radnika (osiguranika tužitelja) za rad na siguran način, suprotno izričitim odredbama članaka 26. i 27. Zakona o zaštiti na radu, jer poslodavac ne smije dozvoliti samostalno obavljanje poslova radnicima koji prethodno nisu osposobljeni za rad na siguran način. Sve to utvrđeno je i Zapisnikom o inspekcijskom nadzoru, od dana 9. prosinca 2013., koji je priložen u ovaj spis. Iz tog je razloga poslodavac odgovoran za štetu, ne samo oštećeniku (kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom u postupku P-221/2015), već i Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje za štetu koju trpi isplatom invalidske mirovine, ali pozivom na odredbu članka 162. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju.
9.2. Odgovornost, pak, tuženika ad 2. kao osobe u čijem je kamenolomu, odnosno betonari (opasna stvar, opasna djelatnost), došlo do nastanka štetnog događaja koji je rezultirao ozljedom na radu, leži u činjenici da je u pogon stavio betonaru, a bez da je primjenio čak i osnovna pravila zaštite na radu (članak 9. tada važećeg Zakona o zaštiti na radu), odnosno, u propustu postavljanja zaštitne ograde na dubokoj provaliji, u koju je naposljetku osiguranik tužitelja upao, što je rezultiralo djelomičnim gubitkom radne sposobnosti. Sam svjedok GV navodi da bi ograda sigurno spriječila njegov pad u provaliju, a ograda je naknadno (nakon izvršenog inspekcijskog nadzora) i postavljena, o čemu iskazuju svjedoci IV i KV, a ta činjenica proizlazi i iz priklopljenog spisa P-221/2015. U zapisniku o inspekcijskom nadzoru također je jasno navedeno da je upravo nepostojanje zaštitne ograde uzrok nastanka nesreće. Iz tog je razloga vlasnik kamenoloma odgovoran za štetu, ne samo oštećeniku (kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom u postupku P-221/2015), već i Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje za štetu koju trpi isplatom invalidske mirovine, kao osoba koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti, pozivom na odredbu članka 162. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju.
9.3. Kako su štetnici i tuženik ad 1. i tuženik ad 2., što je također pravomoćno utvrđeno u postupku P-221/2015 (u odnosu na oštećenika), te kako je za štetu odgovoran svaki od štetnika, posebice jer se radi o međusobno povezanim osobama (osiguranik tužitelja je po radnom nalogu poslodavca – tuženika ad 1. čekao utovar betona u kamenolomu u vlasništvu tuženika ad 2.), u smislu odredbe članka 1107. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), tako je njihova odgovornost solidarna, prema oštećeniku, jednako kao i prema tužitelju (a omjeri njihove međusobne odgovornosti sukladno stupnju krivnje mogu biti predmet zasebne parnice). Tužitelj je, naime, s uspjehom mogao zatražiti naknadu cijelog iznosa štete koji mu u ovom postupku pripada samo od poslodavca u smislu odredbe članka 162. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (tuženika ad 1.), jednako kao što je s uspjehom mogao zatražiti naknadu cijelog iznosa štete koji mu u ovom postupku pripada od osobe koja je prouzročila djelomični gubitak radne sposobnosti, a koja je vlasnik opasne stvari (neograđene provalije kao dijela kamenoloma u svojem vlasništvu), u čijem je prostoru do nesreće došlo i koja nije provela mjere zaštite na radu u smislu odredbe članka 162. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (tuženik ad 2.). Za štetu koju Zavod trpi isplatom mirovine, odnosno, prema Zavodu, odgovorni su i tuženik ad 1. i tuženik ad 2. (iz različitih osnova), te činjenica da se tužitelj ima pravo u cijelosti naplatiti od bilo kojeg od njih, ne umanjuje odgovornost onog drugog, pa su oni, prema tužitelju, solidarni dužnici. Valjalo je, stoga, tuženike obvezati na solidarnu isplatu onog iznosa štete za koji su odgovorni tužitelju, a visina kojeg se iznosa obrazlaže u nastavku.
10. Naime, tužitelju nisu odgovorni ni tuženik ad 1. ni tuženik ad 2. za onaj dio štete nastanku kojeg je pridonio osiguranik tužitelja. Osiguranik GV je, po vlastitim navodima, kao i navodima saslušanih svjedoka i zakonskih zastupnika tuženika, u spornom trenutku dana 5. prosinca 2013., očigledno imao potrebu očistiti vjetrobransko staklo, kako bi mogao nastavljati obavljati svoje dnevne radne zadatke. Razvidno je i iz njegovog iskaza, kao i iskaza svjedoka OV, da je ponekad bilo potrebno očistiti prašinu i fizički te da nije bilo drugog načina da se staklo očisti. Iako iz spisa – ovog, kao i onog pod poslovnim brojem P-221/2015, proizlazi da je nužno i u okviru radnih dužnosti osiguranika tužitelja bilo očistiti zaprljana vjetrobranska stakla, teret odabira načina i mjesta na kojem će to učiniti, u potpunosti pada na GV. Isti je imao obvezu pristupiti toj radnji s dužnom pozornošću i pažnjom, te se prethodno uvjeriti da isto može učiniti na siguran način. Parkiravši se na sam rub neograđene provalije, te odabravši upravo to mjesto kao mjesto na kojem će izlaskom iz vozila i penjanjem na haubu oprati vjetrobranska stakla, te neopreznim vraćanjem u vozilo pridržavanjem za brisače, što sam navodi, bez da je procijenio i uzeo u obzir stvarnu opasnost od pada u duboku provaliju, oštećenik, a ovdje osiguranik tužitelja, neminovno je doprinio nastanku štete. Sve tim više što je unutar prostora betonare bilo mjesta na kojima je GV mogao na siguran način obaviti pranje vozila (iskaz zakonskog zastupnika tuženika ad 2. CV, iskaz svjedoka GV i iskaz svjedoka IV), a što mu nije moglo ostati nepoznato, posebice jer iz spisa proizlazi da je uobičajeno obavljao radne zadatke za svog poslodavca
– tuženika ad 1. u prostorima (kamenolom, betonara) tuženika ad 2. Dakle, svakom je razumnom čovjeku, uzimajući kao kriterij prosječno razumnog čovjeka, jasno da se ne treba penjati na kamion parkiran uz rub nezaštićene, nesigurne i neograđene provalije, a koju je dužnu pažnju GV propustio uložiti, što je u konačnici (djelomično) rezultiralo ozljedom na radu i nastanku djelomične nesposobnosti za rad, pa ovaj sud utvrđuje da je doprinos oštećenika (osiguranika tuženika) šteti 50%, u kojem se omjeru tuženici oslobađaju svoje odgovornosti prema tužitelju. Ističe se i da je pravomoćnom presudom u predmetu P-221/2015 utvrđen doprinos oštećenika nastanku štete u omjeru od 50%.
11. Pritom, valja reći da tuženici nisu svojim (paušalnim) prigovorima doveli u pitanje visinu iznosa kojeg je tužitelj isplatio svojem osiguraniku GV na ime invalidske mirovine. U spis predmeta dostavljen je kako evidentirani obračun isplata, tako i potvrda o visini isplate svakog pojedinog iznosa mjesečne invalidske mirovine iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja. Analizom tih isprava, te zbrajanjem iznosa svake pojedine mirovine u spornom periodu od 1. listopada 2019. pa do 30. rujna 2021., razvidno je da je tužitelj svojem osiguraniku isplatio točno onaj iznos kojeg ovom tužbom potražuje, a tuženici nisu predložili nikakav dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi suprotno.
12. Slijedom navedenog, valjalo je obvezati tuženike – poslodavca koji nije primijenio mjere zaštite na radu, kao i vlasnika opasne stvari koji je štetu (djelomični gubitak radne sposobnosti) prouzrokovao ne primijenivši ni osnovne sigurnosne standarde u vidu postavljanja zaštitne ograde na provaliju u koju je upao osiguranik tužitelja, da solidarno naknade tužitelju polovinu iznosa štete koji je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen (jer je doprinos samog osiguranika tužitelja ocijenjen u visini od 50%).
13. Pritom zatezne kamate na predmetni iznos, u smislu odredbe članka 165. stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju koja propisuje da na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu, teku od dana 29. listopada 2021. Naime, iz spisa je razvidno da se tužitelj obratio tuženicima sa zahtjevom da mu solidarno naknade štetu dana 7. listopada 2021., a koji je zahtjev tuženik ad 1. zaprimio dana 12. listopada 2021., a tuženik ad 2. dana 13. listopada 2021. (dostavnice na listu spisa 39). Istekao je, stoga, dana 28. listopada 2021. rok od 15 dana, pa osnovano tužitelj zatezne kamate potražuje od prvog idućeg dana – 29. listopada 2021., a odluka o visini kamate temelji se na odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22).
14. Kako odredba članka 165. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju upućuje na odredbu relevantnih odredbi Zakona o obveznim odnosima koji se tiču zastare, valja reći da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 4. veljače 2022., a najstariji mjesečni iznos datira iz rujna 2019., pa je razvidno da nije zastario zahtjev tužitelja u smislu odredbe članka 230. ZOO-a, slijedom čega se i taj prigovor tuženika ocjenjuje kao neosnovan.
15. Slijedom svega iznesenog, odlučeno je kao pod I. izreke ove presude.
16. Odluka o trošku donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP). Kako je tužitelj u ovoj parnici uspio s 50% svojeg zahtjeva, imajući u vidu rezultate dokazivanja i utvrđeni doprinos osiguranika tužitelja šteti, tako proizlazi da su stranke u ovoj parnici uspjele u podjednakim dijelovima, slijedom čega je valjalo odlučiti da svaka od stranaka snosi svoj trošak ovog postupka, kako je to navedeno u točki II. izreke ove presude.
Dubrovnik, 12. kolovoza 2025.
S u d a c
Marijana Milković Cosmai
Uputa o pravnom lijeku:
1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.
2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.
3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.
