Republika Hrvatska
Općinski sud u Sesvetama
Stalna služba u Vrbovcu
Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22
Poslovni broj: P-366/2024-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Lidiji Jakšić, kao sucu pojedincu u građanskopravnom predmetu tužitelja TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Arnoldu Čada, odvjetniku iz Dugog Sela, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po Odvjetničkom društvu Knezović & partneri, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, na ročištu održanom 02. srpnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, odvjetnika Arnolda Čade, te punomoćnika tuženika, odvjetnika Ivana Ćavara, 12. kolovoza 2025., te donio, objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sadržana u čl. 5. pod nazivom TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 166-140/2005 zaključenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,85% jednokratno".
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ĆZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 481,10 CHF zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 25.10.2005. do isplate i to do dana 31.12.2007. po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge u CHF po viđenju, od 01.01.2008. koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 01. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ĆZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.410,99 €, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:
− na iznos od 91,35 € teče počev od 31.10.2019. do isplate,
− na iznos od 91,68 € teče počev od 30.11.2019. do isplate,
− na iznos od 95,18 € teče počev od 31.12.2019. do isplate,
− na iznos od 100,57 € teče počev od 02.02.2020. do isplate,
− na iznos od 103,14 € teče počev od 01.03.2020. do isplate,
− na iznos od 111,62 € teče počev od 01.04.2020. do isplate,
− na iznos od 109,37 € teče počev od 30.04.2020. do isplate,
− na iznos od 106,58 € teče počev od 31.05.2020. do isplate,
− na iznos od 106,93 € teče počev od 30.06.2020. do isplate,
− na iznos od 100,49 € teče počev od 02.08.2020. do isplate,
− na iznos od 102,24 € teče počev od 31.08.2020. do isplate,
− na iznos od 102,29 € teče počev od 30.09.2020. do isplate,
− na iznos od 106,27 € teče počev od 02.11.2020. do isplate,
− na iznos od 101,88 € teče počev od 30.11.2020. do isplate,
− na iznos od 100,21 € teče počev od 31.12.2020. do isplate,
− na iznos od 103,07 € teče počev od 31.01.2021. do isplate,
− na iznos od 98,47 € teče počev od 01.03.2021. do isplate,
− na iznos od 95,28 € teče počev od 01.04.2021. do isplate,
− na iznos od 96,00 € teče počev od 30.04.2021. do isplate,
− na iznos od 95,96 € teče počev od 31.05.2021. do isplate,
− na iznos od 95,04 € teče počev od 30.06.2021. do isplate,
− na iznos od 101,15 € teče počev od 31.07.2021. do isplate,
− na iznos od 99,38 € teče počev od 01.09.2021. do isplate,
− na iznos od 98,43 € teče počev od 01.10.2021. do isplate,
− na iznos od 105,98 € teče počev od 31.10.2021. do isplate,
− na iznos od 111,59 € teče počev od 30.11.2021. do isplate,
− na iznos od 113,97 € teče počev od 31.12.2021. do isplate,
− na iznos od 114,47 € teče počev od 31.01.2022. do isplate,
− na iznos od 115,73 € teče počev od 28.02.2022. do isplate,
− na iznos od 121,67 € teče počev od 02.04.2022. do isplate,
− na iznos od 120,05 € teče počev od 30.04.2022. do isplate,
− na iznos od 117,29 € teče počev od 01.06.2022. do isplate,
− na iznos od 125,88 € teče počev od 30.06.2022. do isplate,
− na iznos od 135,91 € teče počev od 31.07.2022. do isplate,
− na iznos od 135,17 € teče počev od 31.08.2022. do isplate,
− na iznos od 141,86 € teče počev od 03.10.2022. do isplate,
− na iznos od 130,41 € teče počev od 31.10.2022. do isplate,
− na iznos od 133,09 € teče počev od 30.11.2022. do isplate,
− na iznos od 132,47 € teče počev od 02.01.2023. do isplate
− na iznos od 4.142,87 € teče počev od 27.01.2023. do isplate i to u razdoblju do 31. 12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 01. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.358,23 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. kolovoza 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zatraženog parničnog troška, kao s neosnovanim.
i
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se tužbeni zahtjev tužitelja naznačen u točki I. i II. tužbe od 13. lipnja 2023., a koji glasi:
"I. Utvrđuje se ništetnim odredba o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 166-140/2005 zaključenog između tužitelja ĆZ, Kloštar [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. iz Zagreba, Koturaška 47 kao kreditora, sklopljenog dana 25.10.2005. godine a solemniziranog kod javnog bilježnika Ignac Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2 pod brojem OU - 1635/2005 u dijelu u kojem se navodi da se protuvrijednost mjesečnog anuiteta podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF na dan plaćanja, zbog čega taj dio odredbe ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Utvrđuje se da za čitavo vrijeme važenja Ugovora o kreditu broj 166-140/2005 omjer vrijednosti između CHF i kune iznosi 4,76 kn za 1 CHF."
II. Odbija se prigovor prijeboja tuženika, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi u navodi da je pod brojem 166 - 140/2005 zaključio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini između tužitelja (kao korisnika kredita) i pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. iz Zagreba, Koturaška 47, sada tuženika kao kreditora, a kojim ugovorom je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 56.600,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu adaptacije kuće, s rokom otplate do 31.10.2025.. Prema ugovoru kredit se trebao početi otplaćivati od 30.11.2005. Tužitelj je dana 13.06.2019. protiv tuženika ustao tužbom radi utvrđenja i isplate i postupak se pred naslovnim sudom vodi pod brojem P - 1367/2019. U tom postupku utužena je isplata preplaćenog kredita zaključno s listopadom 2019.. No, kako kredit nije bio otkazan, a niti konvertiran, tužitelj je i nakon toga datuma nastavio plaćati mjesečne anuitete prema odredbama Ugovora, jer parnični postupak kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli još uvijek nije pravomoćno okončan. Taj postupak još uvijek traje. Tužitelj je u međuvremenu, i prije isteka krajnjeg roka za plaćanje, kredit u cijelosti otplatio prema ugovornim odredbama. To znači da je mjesečno plaćao anuitete od listopada 2019. pa sve do 27.01.2023. kada je kredit u cijelosti otplatio. Budući, kao raniji parnični postupak još uvijek nije pravomoćno dovršen, da bi tužitelj onda mogao utužiti samo preplaćeni iznos temeljem (već utvrđene) ništetne ugovorne odredbe koja se tiče valutne klauzule, to tužitelj mora i u ovom postupku utvrđivati isto. Valutna klauzula - odredbom čl. 3. Ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 361,14 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju prednika tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. za CHF na dan plaćanja, počevši od 30.11.2005., time da je dospijeće svakog sljedećeg anuiteta svakog posljednjeg dana u mjesecu. Na dan kada se kredit počeo koristiti, a to je bio dan 25.10.2005., srednji tečaj CHF - a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,76 kn. Od početka otplete kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž- 6632/17 od 14.06.2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora (dakle tijekom pregovaranja) banke (konkretno ovdje pravni prednik tuženika) kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača (postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03). Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita (a time i otplatna rata) veže za valutu švicarskog franka, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutnu klauzulu kojom se kako glavnica kredita, a samim time i otplatne rate, vežu za valutu švicarskog franka. Budući da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita i otplatne rate vežu za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači takva valutna klauzula, sukladno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj 166-140/2005 utvrdi ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli, sadržane u čl. 3. Ugovora, a koja odredba govori o načinu obračuna mjesečnih anuiteta. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio, odnosno da je tuženik stekao bez osnove određene iznose. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju, radi utvrđenja visine preplaćenog mjesečnog iznosa treba: utvrditi odnos između vrijednosti 1CHF i kune, po kojem utvrđenom omjeru će se onda obračunavati svi kasniji mjesečni anuiteti koji su dospjeli, ovisno o visini anuiteta koji se mijenjao obzirom na promjenu visine kamatne stope, time da taj omjer može biti jedino onaj omjer koji je vrijedio u trenutku kada je kredit isplaćen, jer su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora i ti su parametri trebali ostati valjani među strankama do otplate kredita u cijelosti, a to znači omjer vrijednosti 1CHF=4,76 kn za čitavo vrijeme važenja kredita. Utvrđivanje parametara za određivanje visine mjesečne rate ovisno o visini anuiteta izraženog u CHF na takav način od strane suda omogućava odredba čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Naime, ugovor i bez ništetnih dijelova sadrži dovoljno podataka (parametara) s pomoću kojih se može odrediti odnos između vrijednosti 1CHF i kune koji vrijedi za čitavo vrijeme kredita, potom iznos koji je trebao biti plaćen mjesečno po dospijeću u odnosu na visinu iznosa koji je doista plaćen, nakon čega razlika preplaćenog iznosa predstavlja visinu tužbenog zahtjeva koji će se naknadno postavit, po provedenom vještačenju. Tužitelj smatra da je mjesečno, počev od listopada 2019. do otplate kredita u cijelosti, preplatio ratu u iznosu od oko 600,00 kn odnosno ukupno oko 50.000,00 kn ili 6.700,00 €. No, precizni iznosi biti će poznati nakon financijskog vještačenja. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva - TROŠKOVI – člankom 5. Ugovora je ugovorena naknada na način da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,85% jednokratno. To u odnosu na odobreni kredit iznosi 481,10 CHF. Dakle, radi se o naknadi za obradu zahtjeva, a bez da je tuženik prethodno, a niti naknadno, tužitelju jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 0,85 od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelju kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao JAČE ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora odnosno tuženika. Slijedom navedenog, tužitelju je od kredita neosnovano oduzet i iznos od 481,10 CHF, koji iznos je tuženik stekao bez pravne osnove iznose.
2. U specificiranom tužbenom zahtjevu (list 489-491), a nakon obavljenog financijskog vještačenja, tužitelj potražuje razliku u visini anuiteta zbog razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita i to ukupnog iznosa od 8.410,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare na preinačeni (povišeni) tužbeni zahtjev.
Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva (toč. III. izreke) temeljem čl. 190 st. 2 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje ZPP), jer je do preinake tog dijela tužbenog zahtjeva došlo nakon izvršenog financijskog vještačenja. Također prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva nije osnovan, radi se o tzv. nepravoj preinaci, a i kod preinačene tužbe zastara se računa od dana podnošenja tužbe.
3. Tužitelj je na glavnoj raspravi 05. studenog 2024. povukao dio prvotnog postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na točku I. i II. tužbe, jer je o tome pravomoćno odlučeno ovosudnom presudom broj P-1367/2019-39 od 12. travnja 2024.. Tuženik se protivi povlačenju tužbenog zahtjeva, slijedom čega je sud temeljem odredbe čl. 194 st. 3 i 4 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje ZPP) donio odluku kao pod točkom I. izreke rješenja, obzirom je tužitelj iste zahtjeve postavio u drugoj parnici u kojoj je već i pravomoćno presuđeno o postavljenim tužbenim zahtjevima.
4. U odgovoru na tužbu u bitnome tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva (osim u pogledu visine naknade za obradu kredita – list 470), ističe prigovor zastare, jer je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po predmetnom ugovoru, odnosno 5 godina, ako se tužba zasniva po osnovi stjecanja bez osnove, navodi da otplatom kredita u cijelosti predmetni ugovor o kreditu prestao postojati, da se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, da su odredbe o valutnoj klauzuli u cijelosti valjane i dozvoljene, da nije moguće primjenjivati test poštenosti, jer su odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, da je valutna klauzula odredba o predmetu ugovora, da je ista jasna i razumljiva i ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, obzirom se o istoj pojedinačno pregovaralo s tužiteljem i ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Tuženik ističe prigovor prijeboja za razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplata kredita.
Troškovi obrade kredita i tužbeni zahtjev u svezi istoga su u zastari, ta odredba je određena i temelji se na odredbi čl. 1022 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23; dalje ZOO), kao i odgovarajućim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 125/22; dalje ZPK). Nadalje, ta odredba da nije nepošteno ugovorena i posljedično ništetna, da banka ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Predmetna naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu i sastavni je dio efektivne kamatne stope.
U odnosu na prije opisano tuženik se poziva na relevantnu sudsku praksu i odluke suda Europske unije.
5. Također tuženik navodi da tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje iznosa plaćenih prema ugovoru o kreditu, jer da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka, jer da je ugovor o kreditu prestao ispunjenjem otplatom kredita u cijelosti.
6. Tijekom postupka donijeto je rješenje o prekidu postupka u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja ovosudnog predmeta poslovni broj: P-1367/19 dana 23.05.2024. (list 447-448), a koji postupak je nastavljen ovosudnim rješenjem od 02.07.2024. (list 462).
7. Tužitelj je priložio spisu odluku Županijskog suda u Puli – Pola od 27.05.2024. poslovni broj: Gž-805/2024-2 (list 452-460) iz koje presude proizlazi da je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 3 Ugovora o kreditu broj 166-140/2005 zaključenog između tužitelja ĆZ kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d., te da u tom dijelu ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana, naložena je isplata tužitelju od strane tuženika iznosa od 5.606,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno dospjele iznose u razdoblju od 15.11.2005. do 02.10.2019. sa zakonskim zateznim kamatama sve uz dosuđeni parnični trošak tužitelju, dok je tužba odbačena u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da dio odredbe ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana (glede valutne klauzule), također je tužba odbačena u odnosu na traženje deklaratornog utvrđenja da se za čitavo vrijeme važenja ugovora o predmetnom kreditu omjer vrijednosti između CHF i HRK iznosi 4,764182 HRK za 1 CHF.
8. Iz prije naznačene ovosudne presude P-1367/19 proizlazi da je o točkama I. i II. prvotno postavljene tužbe pravomoćno odlučeno, tužitelj je tijekom postupka tužbu povukao u odnosu na dio presuđenog tužbenog zahtjeva, no tuženik se protivio povlačenju, tako da je sud donio odluku kao u točki I. izreke ovog rješenja zbog zabrane dvostruke litispedencije i presuđene stvari.
9. Odlučujući o osnovanosti tužbenoga zahtjeva, sud je tijekom dokaznog postupka pročitao tužbu i priloge tužbi (list 1-33), odgovor na tužbu s prilozima (list 36- 433), podnesak tužitelja (list 434-436), podnesak tuženika (list 439-444), podnesak tužitelja (list 445-446, 450-461), podnesak tuženika (list 470), pismeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke dipl. ecc. Tome Dlaka (list 484-486), podnesak tužitelja (list 489-491), podnesak tuženika (list 492-508), podnesak tužitelja (list 509-511), izvršeno je saslušanje tužitelja (list 473-474).
10. Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem djelatnice banke ZZ na okolnost zaključivanja i pregovaranja predmetnog kredita s tužiteljem (list 467).
11. Tužitelj ĆZ u svom iskazu navodi da je s tuženikom tijekom 2005. sklopio ugovor o kreditu i to za obnovu svog stambenog objekta, zna da mu je tada bilo rečeno da se radi o najpovoljnijem kreditu u CHF, da je to povoljniji kredit nego u eurima, nije mu bio ponuđen ugovor o kreditu u kunama, tako da je s tuženikom tada zaključio ugovor u CHF. Bilo mu je rečeno da se radi o stabilnoj valuti i da se ne mora bojati, da će rasti rata kredita, sve da je stabilno, što je i bilo u početku, čini mu se da mu je prva rata bila oko 1.500,00 kuna, nakon proteka roka od godine dana nakon sklapanja ugovora, rata kredita je počela rasti, da bi te rate kredita porasle na preko 3.000,00 kuna mjesečno. Sada je taj kredit otplatio, nije konvertiran taj kredit. Pročitao je ugovor, pitao je djelatnicu banke na što se odnosi trošak obrade kredita i da li taj iznos mora odmah platiti, na što mu je bilo rečeno da će se taj iznos odbiti od isplate po predmetnom kreditu. Ista mu je rekla da se radi o naknadi vođenja dokumentacije vezane uz predmetni kredit. Čini mu se da se radilo o iznosu od oko 0,8%, ne zna zapravo od čega. Nije mu bilo objašnjeno što znači valutna klauzula i da će mu iznos kredita ovisiti o kretanju valutnog tečaja CHF.
12. Sud je cijenio iskaz tužitelja vjerodostojnim i životno uvjerljivim, čiji iskaz tuženik nije osporio adekvatnim dokazom, jer je tijekom dokaznog postupka odustao od prijedloga za saslušanjem djelatnika banke na okolnost kontakta istoga s tužiteljem i pregovaranja i objašnjavanja pojedinih odredaba zaključenog ugovora o kreditu.
13. Nakon ocjene svakog dokaza posebno, te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a, sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.
14. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na kondemnatorni zahtjev za isplatu po osnovi ništetne valutne klauzule (toč. III. specificiranog tužbenog zahtjeva), spornim se pokazala visina tužbenog zahtjeva, a također tuženik je iznio prigovor zastare utuženog novčanog potraživanja, te iznosi svoj stav da tužitelj ne može svoj zahtjev zasnivati na presudama koje su donijete u postupku zaštite kolektivnih interesa, već da tužitelj treba u konkretnom predmetu dokazati da su mu povrijeđena ili ugrožena prava koja dovode do eventualne ništetnosti, a što on u ovom postupku ne dokazuje.
15. Nesporno je da je tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o kreditu pod brojem 166-140/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 05.10.2005., da je u čl. 3 predmetnog ugovora sadržana valutna klauzula (kunska protuvrijednost iznosa od 56.600,00 CHF) uz naznaku podmirenja mjesečnog anuiteta u protuvrijednosti u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria bank d.d. (pravni prednik tuženika), a u čl. 5 nesporno je ugovorena naknada na način da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,85% jednokratno, što iznosi 481,10 CHF, što proizlazi iz suglasnih očitovanja stranaka i tome podudarne pismene dokumentacije u spisu.
16. Tijekom postupka tuženik nije osporio visinu naknade za obradu predmetnog kredita, a niti plaćanje iste od strane tužitelja.
17. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018 (kojom je potvrđen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04.07.2013., a koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF) u dijelu kojim se utvrđuje da su između ostalih banaka i ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Revizija tuženika je odbijena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH-a Rev-2221/18 od 03.09.2019..
18. Prema čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 47/14, 110/15 i 114/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
19. Kako je predmetnom odredbom čl. 3 Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, predmetne ugovorne odredbe su ništetne i protivno navodima tuženika na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.
20. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23; dalje ZOO), propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
21. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Tome Dlaka (list 484-486) proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita platio tuženiku sve obveze po kreditu zaključno sa 27.01.2023., te da je ukupna preplata tužitelja nasuprot tuženika po osnovi tečajnih razlika ugovorene valute (CHF), za anuitete koji su plaćeni nakon 02.10.2019. i za konačnu otplatu kredita (za razdoblje od 31.10.2019. -27.01.2023.) 8.410,99 eura.
22. Sud je cijenio provedeno financijsko vještačenje vjerodostojnim i stručnim, stranke nisu osporile matematički izračun angažiranog vještaka koji je izračunao preplatu tužitelja u korist tuženika, a tužitelj potražuje tužbom upravo tu preplatu po osnovi razlike u tečaju.
23. Tužitelj je nakon izvršenog financijskog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev (list 489-491), tuženik je iznio prigovor na nalaz i mišljenje vještaka (list 512-514), jer da je sud pogrešno odredio zadatak vještaku, obzirom da je zapravo riječ o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a nalaz i mišljenje polazi od nekakve hibridne konstrukcije prema kojem se ima primijeniti kunski kredit u kojem je kamatna stopa fiksirana na iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik je predložio dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan s izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.
24. Sud smatra kako prijedlog tuženika za dopunu vještačenja nije osnovan, te da je zadani zadatak financijskom vještaku dat u cilju utvrđenja financijskih parametara vezanih uz tužbeni zahtjev, valuta predmetnog kreditnog odnosa nije bila kuna, već švicarski franak, slijedom čega se ne može prihvatiti navod tuženika da bi zadatak vještaka trebao biti izračun prema kamatnoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.
25. Prema čl. 323 st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111 ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj 8.410,99 eura, sud je primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do konačne isplate.
26. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.410,99 eura, a na temelju odredbe članka 1111 ZOO-a toč. III. izreke.
27. Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate (čl. 1115 ZOO-a) obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene valutnog tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2., 8 i 9 ZOO-a.
28. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Radi se o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno okončan predmetni spor, čl. 215 ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu.
29. Osim toga, građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. donio je stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO/05, odnosno čl. 104 st. 1 ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti, jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću odluke (u pogledu naknade za obradu kredita pravomoćnošću ove odluke, a u odnosu na isplatu po osnovi ništetne valutne klauzule pravomoćnošću ovosudne presude P-1367/19-39). Tužba u ovom postupku podnijeta je sudu 13. lipnja 2023., dakle prije proteka zastarnog roka od 5 godina, jer kod restitucijskog zahtjeva preplate po osnovi ništetne valutne klauzule zastarni rok počinje teći od 14.06.2018. (odluka Visokog trgovačkog suda RH-a broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. kojom je potvrđen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 04.07.2013.).
30. Vrhovni sud je u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. iznio stajališta da nižestupanjski sudovi nisu dužni izvoditi dokaze u smislu da li se radi o prosječnom potrošaču u svakom pojedinom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP/03 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/03 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14 te da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu nije potrebno ponovno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i vezivanja glavnice za valutu CHF, jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.
31. Opreza radi, sve obzirom na različite presude u odnosu na prije opisano Županijskih sudova, sud je saslušao tužitelja, a iz njegovog iskaza proizlazi da je zaključio predmetni kredit u svrhu adaptacije stambenog objekta za svoje vlastite potrebe, da se ne bavi nikakvom poduzetničkom djelatnošću, a što tuženik nije osporio tijekom postupka, tako da je sud ocijenio da je tužitelj bio potrošač, jer Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kao i Zakon o zaštiti potrošača, definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne ili profesionalne djelatnosti.
32. Što se tiče osnovanosti deklaratornog utvrđenja ništetnosti odredbe za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (toč. I. izreke) sud je utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed propisala na standardnom obrascu ugovora o kreditu koji je sadržavao i odredbu o predmetnoj naknadi u čl. 5 ugovora u visini od 0,85% jednokratno. Tuženik nije dokazao tijekom postupka da se o toj spornoj odredbi pregovaralo s tužiteljem, te da bi mu se jasno i nedvosmisleno kao potrošaču objasnilo o čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, odnosno o kojim se konkretnim uslugama i troškovima radi. Dakle, tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (vrsta i visina troškova), a također tužitelj nije bio u poziciji da pregovara o toj naknadi koja je unaprijed formulirana od strane tuženika.
33. Tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja i zahtjevu dobre vjere, jer se u konkretnom slučaju radilo o tzv. tipskom ugovoru koji se nije sastavljao posebno u odnosu na tužitelja, o spornoj naknadi nije se pregovaralo, te tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača koji očigledno bez ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita nije mogao sklopiti predmetni ugovor.
34. Tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio je ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljene ponude tužene banke, jednako kao i za ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, iz čega proizlazi da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
35. Pravna utemeljenost i osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva istovjetna je obrazloženju ovog suda u pogledu osnovanosti postavljenog kondemnatornog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne valutne klauzule, te u tom smislu ovdje je kao nepotrebno izostavljeno odgovarajuće obrazloženje.
36. Također i prigovor zastare tuženika u odnosu na kondemnatorni zahtjev za isplatu u odnosu na ništetnu odredbu ugovora naknade za obradu kredita nije osnovan, jer zastara u tom slučaju ne teče prije nego što se ništetnost deklaratorno utvrdi, a što je učinjeno upravo ovom presudom.
37. Prigovor prijeboja tuženika nije osnovan, jer tuženik isti prigovor temelji na osnovi tzv. negativnih razlika kada je tečaj bio niži od ugovorenog, međutim iz financijskog vještačenja proizlazi da u odnosu na utuženo razdoblje od 31.10.2019. do 27.01.2023. nije bilo utvrđenih negativnih razlika, odnosno za taj period tečaj je bio veći od ugovorenog.
38. Odluka o troškovima parničnog postupka u skladu je s odredbom čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Troškovi stranaka odmjereni su u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje; Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora.
39. Osnovan je zatraženi parnični trošak tužitelja i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podnesaka od 02.03.2024., 22.05.2024., 24.06.2024., 01.02.2025., 19.02.2025. od po 200,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8/1 Tarife, za zastupanje na ročištu 11.03.2024., 05.11.2024., 16.12.2024. i 02.07.2025. od po 200,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9/1 Tarife, zatraženi trošak predujma za financijsko vještačenje od 300,00 eura, kao i troška sudske pristojbe na presudu od 58,23 eura, što predstavlja sveukupni opravdani parnični trošak tužitelja od 2.358,23 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
40. Nije osnovan preostali zatraženi trošak tužitelja i to na ime pristojbe na tužbu, jer tužitelj nije dužnu pristojbu platio, također nije osnovan sav zatraženi trošak pristojbe na presudu, obzirom se tužitelju dostavlja u elektronskom obliku, te tužitelj ima mogućnost plateža iste u presuđenom iznosu od 58,23 eura (čl. 7 st. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23; dalje ZSP)), a što se smatra nužnim troškom sudske pristojbe. U slučaju da tužitelj u roku od 3 dana od dostave ove presude, uz generirani nalog za platež pristojbe, ne plati pristojbu u visini polovice propisanog iznosa, isti će biti dužan platiti puni iznos sudske pristojbe, međutim to ne može ići na teret protivne strane.
41. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.
42. Obzirom je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, ne pripada mu zatraženi parnični trošak.
U Vrbovcu 12. kolovoza 2025.
Sudac
Lidija Jakšić
Uputa o pravo na žalbu: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se predaje putem ovog suda, a za nadležan Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.
DN-a:
1. Presudu dostaviti putem e-oglasne ploče za tužitelja i tuženika
2. Presuda nepravomoćna
3. Kal 20 dana
