REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4811/2021-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Boški Pavičić, a po prijedlogu više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica ŠL, zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Ulica Vatroslava Jagića 33, Zagreb, koga zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. srpnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika Ane Pintar, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o., 12. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o je

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Tuženik CROATIA OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, svotu od 2.216,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14.04.2021. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a, a sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknaditi tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. trošak parničnog postupka u iznosu 312,50 eura (slovima: tristo dvanaest eura i pedeset centa) sa zateznim kamatama koje teku od 12. kolovoza 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je osiguranik HZMO-a KL stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila 27. kolovoza 2004. Nesreću je skrivio ŽL, osiguranik tuženika, upravljajući motornim vozilom registarskih oznaka [registarska oznaka]. Presudom Općinskog suda u Zagrebu, u kaznenom postupku broj Ks- 217/2005 od **.**.2007. ŽL oglašen je krivim za izazivanje prometne nesreće. Na osnovu navedene nesreće rješenjem HZMO-a broj 639852 od 1. listopada 2013. osiguraniku tužitelja priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada s time da je uzrokom invalidnosti 30% posljedica navedenog štetnog događaja, a 70% ostale invalidnosti. Isplatom mirovine tužitelj trpi štetu. Tužitelj je tuženiku 29. ožujka 2021. uputio zahtjev za naknadu štete, tuženik je zahtjev zaprimio, ali nije podmirio dug. Ističe kako je tužitelj za posljednje traženo razdoblje od 1. srpnja 2018. do 28. veljače 2021. isplatio iznos od 55.661,94 kn od čega 30% na ime posljedica navedenog štetnog događaja iznos od 16.698,58 kn / 2.216,28 eura koji iznos predstavlja štetu za tužitelja. Predlaže da sud presudom naloži tuženiku isplatu iznosa od 2.216,28 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 14. travnja 2021. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da priznaje pasivnu legitimaciju, nastanak predmetne prometne nezgode od 27. kolovoza 2004., u kojoj je osiguranik tužitelja RL zadobio tjelesne ozljede te odgovornost uz doprinos osiguranika od 20%. Tužitelj osporava potraživanje tužitelja jer je formirano primjenom pogrešnih zakonskih odredaba, tj. na temelju zakona koji ne predstavlja mjerodavno pravo. Nadalje osporava postojanje uzročno- posljedične veze između ozljeda osiguranika tužitelja i priznavanja prava na invalidsku mirovinu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao zapisnik o očevidu Ministarstva unutarnjih poslova (list 3-6 spisa), presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, poslovni broj KS-217/05 od 20. studenoga 2007. (list 7-12 spisa), nagodbu (list 13-14 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, broj spisa: KLASA-UP/I-141-02/12-01 od 1. listopada 2013. (list 15-18 spisa), nalaz i mišljenje ovlaštenog vještaka na ponovnom pregledu (list 19-21 spisa), nalaz i mišljenje vještaka - revizora (list 23-30 spisa), dopis HZMO-a od 25. ožujka 2021. (list 31 spisa), potvrda o isplaćenim sredstvima (list 33 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku medicine rada, dr. Damiru Vodopivcu (list 106-109 spisa), pročitan je iskaz vještaka dr. Damira Vodopivca (list 134-135 spisa) te je sud izvršio uvid u priklopljeni spis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje broj 03353158595.

4. Sud nije posebno cijenio vještački nalaz sačinjen za potrebe predmeta koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-303/2018 (list 42-52 spisa) kao i nalaz i mišljenje vještaka sačinjenog za potrebe sudskog postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj: P-1353/2019 (list 116-124 spisa).

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka i ocjenjujući dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je osiguranik HZMO-a RL stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila 27. kolovoza 2004., a koju je prouzročio ŽL upravljajući osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika. Nesporno je i da je rješenjem tužitelja osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu.

7. Sporna je osnova i visina zahtjeva, uzročno posljedična veza između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u predmetnoj prometnoj nesreći i priznavanja prava na invalidsku mirovinu kao i primjena materijalnog prava odnosno primjenjuje li se u konkretnom slučaju Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

8. Sud nije ocjenjivao dokaze koji se odnose na činjenice koje među strankama nisu sporne, kao niti dokaze koji su provedeni za potrebe drugih sudskih ili upravnih postupaka.

9. Za odlučivanje u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nesreće (isto shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH u svojim odlukama Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. i Revd-1394/2024-2 od 23. travnja 2024.)

10. Zbog navedenog, utvrđeno je da se u ovom slučaju primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP).

11. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema st. 2. istog članka stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Sukladno st. 3. tog članka, razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, KLASA: UP/I 141-02/12-01 od 1. listopada 2013. proizlazi da osiguraniku RL priznaje se, počevši od 19. veljače 2013. pravo na invalidsku mirovinu počevši od 19. veljače 2013.

13. Stoga, treba primijeniti čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP-a kojima je propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

14. Obveze tuženika su kao društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP-a pa su u postupcima u kojima spor pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne odredbe ZOOP-a koje su bile na snazi u trenutku izvršenih isplata invalidskih mirovina, a ne odredbe Zakon o mirovinskom osiguranju. Naime, Zakon o mirovinskom osiguranju predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja, dok se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe ZOOP-a i to gore navedena odredba čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4.

15. Tužitelj, na kojem se na temelju odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a nalazi teret dokazivanja, nije dokazao da je stvarna šteta u smislu naprijed navedene odredbe čl. 27. ZOOP-a veća od isplaćenog iznosa, a nije predložio ni dokaz financijskim vještačenjem kojim je navedeno eventualno mogao dokazati, stoga treba odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

16. Budući da je tužiteljevim rješenjem utvrđena invalidska mirovina, u skladu s odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a, utvrđeno je da nema štete kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu sukladno odredbi čl. 1045. ZOO-a, odnosno da nema razlike koju bi tuženik bio dužan isplatiti. S obzirom na navedeno, sud nije ispitivao druge pretpostavke štete.

17. Međutim, kako je tijekom postupka među strankama bila sporna i uzročno posljedična veza između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u predmetnom štetnom događaju i priznatog prava na invalidsku mirovinu, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicine rada, Damiru Vodopivcu, a vještaku je dano u zadatak utvrditi jesu li ozljede osiguranika tužitelja zadobivene u prometnoj nezgodi u uzročnoj vezi sa invalidnosti, te ako da, u kojem postotku u odnosu na ukupnu invalidnost.

18. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Damira Vodopivca proizlazi da ne postoji uzročno posljedična veza između prometne nezgode i invalidnosti osiguranika tužitelja.

19. Tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka u bitnome navodeći da je prilikom priznavanja prava na invalidsku mirovinu provedeno vještačenje na temelju kojeg je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu. Također ističe da su se za prethodna razdoblja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodili sudski postupci u kojima su provedena vještačenja utvrdila da postoji uzročno posljedična veza između predmetne prometne nesreće i invalidnosti.

20. Slijedom navedenog, sud je pozvao vještaka dr. Damira Vodopivca usmeno se očitovati na iznesene prigovore tužitelja. Vještak je u cijelosti ostao kod nalaza i mišljenja te u bitnome naveo da je osiguranik tužitelja u štetnom događaju zadobio natučenje i rane razderotine glave, prijelom donjeg dijela lijeve očne šupljine i čeonozigomatičnog spoja te natučenje desne potkoljenice i područja oko lijevog kuka. Poslije štetnog događaja zaostali su ožiljci na lijevom sljepoočnom dijelu glave pošto je osiguranik tužitelja operativno liječio prijelom zigomatične kosti, a vezano za psihološke posljedice vještak se nije moga osvrnuti budući da nije psihijatar. Međutim, ističe da se osiguranik tužitelja tek tri godine po štetnom događaju počeo psihijatrijski liječiti zbog anksiozno depresivnog poremećaja i lošeg sna. Kao uzrok tim poremećajima psihijatri su navodili činjenicu da je kao strancu odbijen zahtjev za dobivanje državljanstva. Osiguranik tužitelja u četiri navrata proveo je psihologijsko testiranje koje su postavile sumnju na organski afektivni poremećaj zbog promjena na kognitivnom planu uzrokovan promjenama na mozgovini, međutim pojedini psiholozi to nisu sa sigurnošću utvrdili već su u svojim mišljenjima naveli samo mogućnost jer je tužitelj u nekoliko navrata imao kranijalnu i kraniocerebralnu ozljedu. Vještak napominje da je neposredno po štetnom događaju i tijekom praćenja osiguranika tužitelja neurolog utvrđivao uvijek uredan neurološki status, u nekoliko navrata učinjeni CT mozga je bio uredan, kao i nalaz pretrage EEG. Na poseban upit pun. tužitelja vještak je naveo da nije psihijatar te da ne može sa sigurnošću tvrditi da kod osiguranika tužitelja ne postoje psihičke posljedice po štetnom događaju, ali napominje da je osiguranik tužitelja prije štetnog događaja zadobio tešku kraniocerebralnu ozljedu 1. svibnja 1991. sa prijelomom kostiju baze lubanje s krvarenjem i oticanjem moždane tekućine - likvora iz uha, a da je u štetnom događaju zadobio prijelom kostiju lica bez cerebralne ozljede pošto se iz med. dokumentacije vidi da je osiguranik tužitelja neposredno po stradavanju prema GCS bio 15, što znači da je urednih vrijednosti, neurološki status je bio uredan, osiguranik tužitelja se događaja sjećao, tako da po štetnom događaju nije bilo oštećenja mozgovine, to je vidljivo i iz nalaza CT mozga koji je učinjen u dva navrata. Vještak je naveo da sa sigurnošću može tvrditi da po štetnom događaju kod osiguranika tužitelja nisu zaostale trajne tjelesne posljedice pošto je višekratno učinjen neurološki status bio uredan te su bili uredni nalazi neuroloških pretraga. Vještak je nadalje naveo da uvidom u spis tužitelja nije utvrdio da je osiguranik tužitelja upućivan prije štetnog događaja na ocjenu radne sposobnosti. Vještak je naveo da ponovnim uvidom u IN spis osiguranika tužitelja na invalidnost osiguranika tužitelja je utjecao postkomocioni sindrom, organski afektivni poremećaj uz emocionalnu inkontinenciju kao posljedica višekratno zadobivenih ozljeda glave, primarne dijagnoze od utjecaja na invalidnost osiguranika tužitelja su utjecali prvenstveno psihički poremećaji te sniženo amnestičko i ispodprosječno intelektualno funkcioniranje, a što ne mora biti posljedica traume, već osobnosti same osobe, tako da bi na to pitanje trebao odgovoriti psihijatar. Tjelesne posljedice štetnog događaja nisu utjecale na invalidnost osiguranika tužitelja.

21. Nakon ovako obrazloženog nalaza i mišljenja, tužitelj je ostao kod svojih navoda da se u ovakvim slučajevima ne bi niti trebala provoditi vještačenja jer da je vještak u postupku priznavanja prava na invalidsku mirovinu utvrdio oštećenja zbog kojih je osiguraniku tužitelja potom priznato pravo. Nadalje, tužitelj je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je ostavljena mogućnost da je upravo ovih 30% koje tužitelj potražuje u ovom postupku posljedica ozljeda odnosno psiholoških tegoba osiguranika tužitelja iz štetnog događaja koji se dogodio 2004.

22. Premda iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je moguće da između štetnog događaja i psihičkih stanja osiguranika tužitelja postoji uzročno posljedična veza, tužitelj, na kojem je bio teret dokaza sukladno članku 219. ZPP-a nije predložio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku psihijatru već je na ročištu održanom 10. srpnja 2025. naveo da su svi dokazni prijedlozi tužitelja provedeni te je predložio zaključiti glavnu raspravu.

23. Valja navesti da je pogrešan stav tužitelja da se vještačenje po vještaku medicine rada nije niti trebalo provoditi, naime, sud u sporu za isplatu naknade štete koju potražuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje od osiguranja kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a koja šteta predstavlja novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u smislu odredbe članka 161. -170. Zakona o mirovinskom osiguranju, a o kakvoj se parnici u ovom predmetu radi, nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima nastanka profesionalne nesposobnosti za rad i posljedično tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu osiguranika tužitelja, već je tužitelj u tijeku ovog postupka to bio dužan dokazati.

24. Budući da na nalaz i mišljenje vještaka nije bilo daljnjih prigovora već da je tužitelj istaknuo zaključak koji bi eventualno mogao potvrditi vještak psihijatrijske struke, a koji dokazni prijedlog tužitelj nije predložio već je ostao pri svom stavu da nije trebalo provoditi niti vještačenja po medicini rada, sud je utvrđenja da je nalaz i mišljenje vještaka dr. Damira Vodopivca sačinjen stručno, objektivno, nepristrano, vještak je svoj nalaz detaljno i sveobuhvatno obrazložio slijedom čega ga i sud u cijelosti prihvaća.

25. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da ne postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i invalidske mirovine, a samim time ne postoji niti obveza tuženika za isplatom iznosa koji tužitelj ovom parnicom potražuje.

26. Kako je tijekom postupka utvrđeno da tužbeni zahtjev nije osnovan čak po dvije osnove, odnosno da u konkretnom slučaju nema štete za tužitelja, a tužitelj nije dokazao niti da postoji uzročno posljedična veza između ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju i priznavanja prava na invalidsku mirovinu, sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, a kako je odlučeno u točki I. izreke presude.

27. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora pa kako je tuženik u cijelosti uspio u sporu valjalo mu je dosuditi trošak zastupanja na ročištu održanom 10. srpnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. (Tbr.8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 138/23 – dalje OT) 100 bodova i trošak sastava podneska od 10. listopada 2024. 25 bodova (Tbr. 8/1 OT) što uvećano za važeću vrijednost jednog boda od 2,00 eura (Tbr. 54. OT) i iznos PDV-a od 25% (Tbr. 46. OT) sveukupno iznosi 312,50 eura.

28. Sud je našao neosnovanim zahtjev tuženika za naknadom troška sastava podneska od 11. listopada 2024. iznad dosuđenog iznosa jer se isti ne smatra obrazloženim u smislu Tbr. 8/1 OT. Nadalje, sud nije našao osnovanim trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu primjenom čl. 4. st. 1. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18) koji propisuje da obveza plaćanja pristojbe nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. S obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u parnici, isti nije u obvezi platiti sudsku pristojbu na odgovor na tužbu. Također, sud je našao neosnovanim zahtjev tuženika za naplatom sudske pristojbe na prvostupanjsku odluku jer je ta obveza na tužitelju, a ne na tuženiku.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Zagrebu 12. kolovoza 2025.

Sutkinja

Boška Pavičić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju

2. pun. tuženika