Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž R-136/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, po sutkinji toga suda, Tatjani Radaković Bašić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Jurici Borojević odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-227/2020-32 od 18. listopada 2024., 11. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-227/2020-32 od 18. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"Tužena Republika Hrvatska za Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, dužna je tužitelju HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 947,32 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, koje teku na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi kao i naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 2.253,69 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2024., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovanim."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik iz svih zakonom propisanih razloga, kao i zbog odluke o trošku. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Na žalbu tuženika odgovorio je tužitelj koji u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika, te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrdi u cijelosti. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura.

5. U ovoj pravnoj stvari radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje: ZPP).

6. Temeljem članka 467. stavak 1. ZPP-a, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, u svezi članka 467. stavak 1. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik, a ovo iz razloga jer je izreka prvostupanjske presude razumljiva i ne proturječi razlozima presude. Nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati budući su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja koji je zaposlen kao policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova RH, PU Primorsko-goranske, Postaje pomorske policije Rijeka, za isplatom naknade za obavljeni rad duži od redovnog punog radnog vremena, odnosno razlike uvećane plaće za ostvareni prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, nedjeljom i blagdanima, za razdoblje od siječnja 2015. do prosinca 2015.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u dokumentaciju priloženu spisu, u iskaze svjedoka ŠD, RD, OD i ĆD u predmetu Pr-221/19 i Pr-237/16, te provedenim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, prvostupanjski sud utvrđuje:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove radnog mjesta policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova RH, u PU Primorsko goranskoj, Postaja pomorske policije Rijeka, na radnom mjestu policijskog službenika mornar većinom na tipovima "A", a nešto na tipu "B" na kojem su bila najmanje tri člana posade, te kasnije na tipu "C" (voditelj ophodnje) s time da mu je posao bio organiziran u vidu višednevnih službi na moru u trajanju četiri do pet dana,

- da je raspored djelatnika na brodice rađen na način da se sastavljao radni nalog u kojem je bilo točno naveden dan i vrijeme odlaska na brodicu, te dan i vrijeme povratka s brodice. Radnim nalogom bilo je točno određen broj radnih sati na svakoj brodici te je isti iznosio 8, 10 ili 12 radnih sati. Međutim, raspoređeni djelatnici bili su na brodici 24 sata unutar vremena obuhvaćenim radnim nalogom,

- da se u navedenom razdoblju obračun plaće djelatnika na brodici vršio se na način da se uzima u obzir broj radnih sati utvrđenim radnim nalogom za svakog djelatnika (uz koeficijent složenosti radnog mjesta i ostalo). Međutim, nije se uzimalo u obzir broj stvarno provedenih radnih sati na brodu obzirom da navedeni djelatnici nakon obavljenog posla, odnosno broja radnih sati utvrđenim radnim nalogom nisu mogli kao ostali djelatnici otići kući, već su morali ostati na brodici i biti "stand by" tj. spremni za isplovljenje,

- da je tuženik tijekom utuženog razdoblja tužitelju izdavao višednevne radne naloge, i na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodio evidenciju rada tužitelja na temelju koje evidencije je tužitelju za utuženo razdoblje isplatio plaću,

- da je uvidom u radne naloge prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik iste izdavao tužitelju u više navrata kroz sve mjesece utuženog razdoblja da je iz tih višednevnih radnih naloga razvidno da je tuženik izdavao radne naloge tužitelju u kojima je točno određen sat i dan početaka rada, te sat i dan završetka rada po tim nalozima, kao i radni zadataka te mjesto izvršenja istog,

- da je pregledom Izvještaja utvrđen obavljeni rad i u kojem vremenu je taj rad izvršavan, za svakog člana posade, a na temelju tako izdanog višednevnog radnog naloga,

- da je uvidom u mjesečnu evidenciju rada tužitelja, te uspoređujući evidenciju s izdanih radnim nalozima te priležećim Izvještajima sud prvog stupnja utvrdio kako evidencija koju je tuženik vodio ne odgovara stvarno odrađenim satima rada tužitelja i da je tuženik evidentirao mjesečni fond sati rada nužan za isplatu osnovne plaće, a posebno ne odgovara kvalifikaciji odrađenih sati. Isto tako, iz evidencije na temelju koje je tuženik vršio obračune i isplate plaća, proizlazi da je tuženik tužitelju davao slobodne dane i tako ih označavao i u vrijeme tužiteljevog tjednog odmora tj. subotom i nedjeljom, obzirom, da je rad kod tuženika bio organiziran kao 40-satni rad u tjednu, ali ne i slobodne dane na način da isti predstavljaju naknadu za odrađeni prekovremeni rad,

- da je u utuženom razdoblju i u vrijeme izdanih naloga tuženika, tužitelj cijelo vrijeme morao boraviti na brodici, na način da je morao biti na radnom mjestu i biti spreman izvršavati radne zadatke te u svakom trenutku morao biti na raspolaganju poslodavcu ( tuženici),

- da su se razdobljima izvan aktivnog rada na brodu obavljali poslovi održavanja broda i ostali tekući poslovi jer su na brodu konstantno uključeni uređaji i strojevi o kojima je trebalo voditi računa,

- da tužitelju pri tome ( obavljanju tih radnih naloga) tuženik tužitelju nije uručio rješenja o preraspodjeli radnog vremena, o korištenju slobodnih dana i o radu u turnusu, kao ni da su ta rješenja uopće donesena,

- da je unatoč tome tuženik obračunavao tužitelju odrađene radne sate za rad u turnusu, smjenski rad, rad blagdanom, subotom i nedjeljom, noćni rad, i redovan rad, te mu evidentirala slobodne dana, iz kojeg razloga je prekovremeni rad tužitelju bio obračunavan u znatno manjem obujmu, jer se prerasporedio na navedene ostale vidove rada,

- da evidencija radnog vremena koju je tuženik vodio ne odgovara stvarno odrađenim satima rada tužitelja ni kvalifikaciji odrađenih sati u smislu da nisu određeni prekovremeni sati ili sati rada subotom, nedjeljom i blagdanima, a istodobno je razvidno da su tužitelju s navedene osnove davani slobodni dani,

- da je tužitelj za vrijeme višednevnih plovidbi brodom, boravio na brodu dnevno po 24 sata, od kojeg vremena se 8 sati odnosilo na njegov redovni rad, 8 sati na prekovremeni rad, a 8 sati na dnevni odmor,

- da tužitelju s obzirom na njegov navedeni rad na brodu u predmetnom razdoblju, uzimajući u obzir odgovarajuće odredbe Zakona o radu, Zakona o policiji i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, tuženik nije isplatio ukupnu plaću koja bi mu na temelju navedenog pripadala i to baš da mu s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom,

- da je knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb utvrđena visina tužbenog zahtijeva,

- da je vještak izvršio uvid u registar službenih poslova i izvješće tužitelja i tako utvrdio broj sati rada u svakom mjesecu. Pri obračunu ostvarenih uzeo je u obzir 8 sati odmora unutar 24 sata kada je tužitelj bio na višednevnim plovidbama. Na taj način utvrđene sate je usporedio sa plaćenim satima iz obračunskih isprava te je tako utvrdio da u pojedinim mjesecima tuženik nije iskazao sve sate, a koji bi predstavljali sate iznad mjesečnog fonda radnih sati kao prekovremeni rad tužitelja,

- da je vještak iz naprijed navedene dokumentacije utvrdio da je tuženik evidentirao i obračunavao dodatke za rad tužitelja za rad u turnusu kada je primjenjivao rad na dane blagdana, rad subotom i nedjeljom i ostale dane ovisno o dobu dana kad je tužitelj radio primijenivši propisana uvećanja iz Kolektivnog ugovora te ne isključujući dodatke međusobno. Dodaci za rad noću subotom, nedjeljom i blagdanom obračunati su samo na radne sate iskazane u obračunskim ispravama,

- da je uzevši u obzir radno mjesto i nalog – zapovijed tužitelja za obavljanje odgovarajućih poslova, te uvidom u registar službenih poslova i izvješća, vještak utvrdio da je tužitelj radio na terenu te mu je sukladno istome izvršen obračun terenskog dodatka koji je iskazan u obračunskim listama,

- da je vještak za utuženo razdoblje (od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015.), uzimajući u obzir sate iskaze u registru službenih poslova i izvješća pod pretpostavkom da je tužitelj koristio 8 sati dnevnog odmora kada je bio na višednevnim plovidbama utvrdio visinu potraživanja tužitelja po osnovi prekovremenog rada u iznosu od 6.468,72 kn, a da visina potraživanja tužitelja po osnovu dodatka za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom iznosi 668.88 kn. Sijedom navedenog da ukupno potraživanje tužitelja iznosi 7.137,60 kn, odnosno 947,32 eura, ispravljeno dopunom nalaza vještaka od 7.studeni 2022.,

- da tužitelj pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz kolektivnog ugovora može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada kao službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke.

11. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju ne daje pravni osnov za svoje utvrđenje da sama prisutnost tužitelja na plovilu predstavlja prekovremeni rad, bez obzira na narav provedenog vremena i činjenicu da nije bilo efektivnog obavljanja radnih zadataka. Naime, iz obrazloženja pobijane odluke je razvidno da sudu prvog stupnja zauzeo stav da pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke i da je odlučna činjenica stvarno odrađeni sati rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog – zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova.

12. Pri tome se prvostupanjski sud poziva na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odlukama poslovni broj: Revr-1318/2016 od 26. listopada 2016., Revr-1925/2018 od 21. listopada 2020. i Revr-1676/2015 od 11. travnja 2017 da nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad trajao neprekidno 24 sata dnevno više dana uzastopno, već je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti mjesto rada (brod) tijekom višednevnih službi na moru i otoku ima slobodno vrijeme, odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada i unatoč tome što djelatnik ne može napustiti mjesto rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.

13. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtijeva sud prvog stupnja je cijenio okolnost što tuženik tijekom postupka nije dostavio dokaz da je izvršio preraspodjelu radnog vremena u smislu odredbe čl. 43. ZR-a niti je o tome donio bilo kakvo rješenje, a u spornom razdoblju tužitelju je isplaćivana naknada za pasivno dežurstvo, te su izdavani radni nalozi za intervencije obavljane izvan redovnog radnog vremena i obračunata je naknada za prekovremeni rad na temelju dostavljenih naloga .

14. Pri tome prvostupanjski sud ističe, a s kojim mišljenjem je suglasan i ovaj drugostupanjski sud, kako pasivno dežurstvo nije prekovremeni rad jer ne predstavlja izvršavanje poslova po nalogu, te u ime i za račun poslodavca, a naknada za pasivno dežurstvo predviđena je zbog činjenice da se radnik nalazi u prostoru poslodavca zbog potrebe poslodavca da radnik odmah bude na raspolaganju istom, obzirom je odredbom članka 42. stavak 2., članka 43. stavak 2. i članka 86. ZR/09 definirano radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

15. Naime, odredbom članka 42. stavak 1. ZR/09 propisano je da je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

16. Prema članku 92. Zakona o policiji ( NN 129/2000, 41/2008, 76/2009, 34/2011 ) policijski službenik dužan je po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla, te da mu u tom slučaju pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.

17. Prema odredbi članka 41. KU/12 plaća državnog službenika i namještenika sastojala se od osnovne plaće i dodataka, a odredbom članka 44. stavak 1. KU kao dodaci su uz ostalo, propisani dodatak za rad noću 40 %, za prekovremeni rad od 50 %, za rad subotom 25%, nedjeljom 35 %, i dodatak za rad blagdanom, neradnim danom i na Uskrs od 150 %. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz stavka 1. međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a stavkom 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, time da su dodaci na osnovnu plaću utvrđeni Uredbom o plaćama policijskih službenika – dodatak za policijsko zvanje te čl. 87. st. 1. Zakona o policiji, kao i gore navedeni dodaci temeljem važećih KU.

18. Polazeći od utvrđenih činjenica tj. da je tužitelj u utuženom razdoblju, tijekom višednevne službe na plovilu bio u obvezi obavljati poslove, odnosno biti spreman obavljati poslove po uputama poslodavca, na plovilu koje ne smije napuštati ili po potrebi i nalogu pretpostavljenih na kopnu, to se i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, takav režim rada ne može smatrati pasivnim dežurstvom u smislu odredbe članka 57. KU/08, KU/12 i KU/13, već ovakav način rada odgovara pojmu radnog vremena kako je definiran naprijed citiranom odredbom članka 42. ZR/09, pa su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

19. Naime, pasivno dežurstvo, koje je imao u vidu tuženik prilikom obračuna plaće za sate rada na brodu, podrazumijeva slučajeve u kojima radnik tijekom dežurstva ne mora boraviti na mjestu koje odredi poslodavac, već jedino biti dostupan i za slučaj poziva doći u mjesto rada. Međutim, u konkretnom slučaju, kao što je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, to nije bio slučaj jer je tužitelj cijelo vrijeme za vrijeme obavljanja radnih naloga tužene bio na brodu, a tužena tijekom postupka nije dokazala da je izvršila preraspodjelu radnog vremena, posljedično čemu je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelju pripada pravo na utuženu razliku plaće.

20. Nadalje u odnosu na žalbene navode da nalaz i mišljenje vještaka nije utemeljen na provjerenim činjenicama ističe se da je vještak utvrdio stvarno odrađene sate rada i to temelju službene dokumentacije dostavljene upravo od tuženika (evidencije mjesečnih radnih sati, obračunskih lista – plaća, radni nalozi i izvješća o obavljanju dužnosti tužitelja), s time da je vještak upravo temeljem naprijed navedene dokumentacije obračunao točan broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljom i blagdanom, te visinu naknade za navedeni rad tužitelja u predmetnom razdoblju, ali uzimajući u obzir 8 sati odmora unutar svakih 24 sata koji ne predstavljaju prekovremeni rad, a pri obračunu je odbio stavke već isplaćenih dodataka za rad u turnusu i aktivno i pasivno dežurstvo, te iskorištene slobodne dane. Neosnovano također tuženik smatra da je vještak trebao odbiti dodatke za rad u smjenama i turnusima kao i aktivno i pasivno dežurstvo budući je vještak navedene iznose koji su isplaćeni uračunao u primanja tužitelja, a izračun je izvršio samo za prekovremene sate koje je tužitelj odradio, a koje mu tuženik nije isplaćivao niti je na iste plaćao bilo kakve dodatke.

21. Stoga, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud analizom izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju, obavljajući svoj radni zadatak, raspoređivan na trajna višednevna dežurstva, plovidbu u duljoj satnici od one koju je tužena evidentirala kao radno vrijeme, te mu nije bila uvećana plaća s pripadajućim dodacima za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, posljedično čemu je uvažavajući izračun vještaka prihvatio tužbeni zahtjev.

22. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

23. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno je kao u točci I) izreke ove presude.

24. Tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu jer ta radnja nije bila od utjecaja na donošenje odluke u povodu žalbe tužene izjavljene protiv pobijane odluke, pa taj trošak nije bio niti potreban za vođenje parnice. Stoga je primjenom odredbe članka 166. stavak 1., u svezi s člankom 155. ZPP-a odlučeno kao u točci II. izreke ove presude.

U Gospiću, 11. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Tatjana Radaković Bašić