REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-720/2024-29

(ranije spis broj P-581/2023)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Vesni Vignjević Žak, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda Vesne Vignjević Žak i Boška Žaka, sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 26. lipnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 11. kolovoza 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi: "Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj 78084/05 koji su 27. travnja 2007. godine sklopili tužitelj MR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik OTP Banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 koja pod 2. Ugovora o kreditu glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti od CHF..... Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita"; pod 11. Ugovora o kreditu glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnom deviznog tečaja vrijedećeg za CHF – valutu Ugovora)..."."

II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju MR iz [adresa] (ranije spis broj P-581/2023)

3A, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj 78084/05 od 27.04.2005. godine, iznos od 3.171,48 Eura (tritisućestosedamdesetijedan euro i četrdesetosam centa) sa zateznom kamatom, koja se primjenom čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima na taj iznos obračunava od 01. listopada 2015. godine, pa sve do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje i glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kamatna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan1.srpnja, pa sve do isplate i to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju MR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati na ime zatezne kamate koja je obračunata na pojedine novčane iznose pozitivnih tečajnih razlika, računajući od dana dospijeća pa sve do dana 30. rujna 2015. godine, iznos od 302,92 Eura i to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja, preko dosuđenog iznosa od 3.171,48 Eura, do početnim zahtjevom zatraženog novčanog iznosa od 3.334,19 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 162,71 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na sve novčane iznose preko svote zatezne kamate dosuđene točkama II. i

III. izreke ove odluke.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov prijedlog da se radi prijeboja novčanih tražbina stranaka, utvrdi u ovoj parnici tuženikova novčana tražbina prema tužitelju u iznosu od 686,24 Eura, zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos tekućim od 22. siječnja 2016. godine, pa sve do isplate.

VI. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškove u iznosu od 1.902,00 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 11. kolovoza 2025. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podneskom od 02. lipnja 2023. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj (CHF) klauzuli.

2. U historijatu tužbe je istaknuo da je sa pravnim prednikom tuženika HVB Splitskom bankom d.d. Poslovnica Bjelovar, dana 27. travnja 2005. godine, sklopio (ranije spis broj P-581/2023)

Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 78084/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor) za iznos kredita od 30.800,00 CHF kunske protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora, važećem na dan korištenja kredita sa promjenjivom kamatnom stopom od 4,99 % godišnje, na rok otplate 180 mjeseci. Tvrdi da su člankom 11. Ugovora, tužitelj i pravni prednik tuženika, ugovorili da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih rata i to u 179 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 243,94 CHF i jedne preostale mjesečne rate u iznosu od 243,44 CHF, a koje rate se plaćaju nastupom roka ispunjenja (dospijeća) pojedine rate -u pravilu desetog dana u mjesecu uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja važećeg za CHF – valutu Ugovora, na dan ispunjenja obveze. Tuženik je također, istakao da je sa prednikom tuženika, Societe Generale – Splitskom bankom d.d. Split, zaključio dana 21. siječnja 2016. godine, Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 78084/05 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (u daljnjem tekstu: Dodatak), temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, te je došlo do konverzije kredita radi promjene valute CHF u Euro.

3. Tužitelj navodi da mu prilikom sklapanja Ugovora, nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije objasnio temeljne elemente Ugovora, a posebno one oko rizika vezanih za tečaj CHF, ali i promjenjive kamatne stope, a tužitelj kao potrošač nije imao dovoljno vlastitog znanja da uoči rizik koji proizlazi iz sklapanja Ugovora u valuti CHF. O pojedinim odredbama Ugovora, a pogotovo u dijelu u kojem je utvrđena valutna klauzula nije se pojedinačno pregovaralo, a isto tako nisu mu bili naznačeni niti parametri ili mjerila po kojima bi tužitelj bio upoznat sa rizikom sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Stoga su po tužitelju, odredbe Ugovora u dijelu koje su vezane za valutnu klauzulu nerazumljive, nepoštene i tužitelja su stavile u neravnopravan položaj, dakle došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a koje ponašanje tuženika je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10. Nadalje, tužitelj je napomenuo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) u svojoj odluci broj Rev-221/18 u cijelosti prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž-6632/2017-10 od14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1410/2012 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je utvrđeno da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula), jer potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima kako bi mogli razumjeti sporne odredbe, a što je suprotno savjesnosti i poštenju, te je to izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu. Donošenjem navedene presude VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, nesporno je utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno u tzv."Slučaju franak", postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbu su prosječnom potrošaču bile nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne, jer su Banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

(ranije spis broj P-581/2023)

4. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženika – trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom – vraćanjem (restitucijom), svega onog što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak. Shodno tome, tužitelj smatra da ima pravni interes podnijeti ovu tužbu radi utvrđenja ništetnim određenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, ali i radi isplate novčanog iznosa od 3.334,19 Eura, isplatu koje svote potražuje sa zateznom kamatom, na temelju preliminarnog izračuna izvršenog prije pokretanja parnice, kojim je utvrđena preplata upravo u tom iznosu po osnovi tečajnih razlika.

5. Podneskom od 17. listopada 2023. godine, tužitelj je očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu, osporio tuženikove navode kojima je bila osporena i pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva i to kako u vezi prigovora nedostatka aktivne legitimacije, tako i u vezi tvrdnje da tužitelj nije potrošač, ali i u vezi prigovora zastare novčane tražbine, dok je podneskom od 10. lipnja 2025. godine, tužitelj uskladio ukupnu visinu novčane tražbine sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući isplatu iznosa od 3.171,48 Eura, čime je djelomično povukao tužbu do početno zatražene svote od 3.334,19 Eura, uskladivši i svoj sporedni zahtjev u vezi zatezne kamate sa pojedinim mjesečnim iznosima preplate koje je vještak utvrdio u ovoj parnici.

6. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je podneskom od 14. rujna 2023. godine, osporio tužbeni zahtjev tužitelja i u vezi pravne osnove i u vezi visine, ali i zatraženog tijeka zateznih kamata, predloživši da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

7. Naime, tuženik naglašava kako je tužitelj prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15), te je sklapanjem Dodatka pristao da se sve njegove uplate koje je po CHF ugovoru o kreditu vršio od početka otplate pa do 30. rujna 2015. godine, koriste za namirenje uplata po EUR kreditu. Tužitelj je prihvaćanjem izračuna konverzije, prihvatio ujedno i stanje glavnice duga i daljnju otplatu EUR kredita prilikom sklapanja Dodatka. Tuženik smatra kako je iz navedenog razloga tužbu i tužbeni zahtjev potrebno odbiti. Nadalje, tuženik je osporio tužitelju svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“ (ne pojašnjujući zbog kojeg to konkretnog razloga to tužitelju osporava – opaska suca). Naime, tuženik je samo u kontekstu te sporne činjenice naveo kako je tužitelj dužan dokazati svoje svojstvo potrošača, ali da tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga je tuženik predložio da se bez izvođenja daljnjih dokaza, odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. Osim toga, tuženik je istakao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, navodeći kako tužitelj uz tužbu nije dostavio niti jedan dokaz da bi upravo (ranije spis broj P-581/2023)

tužitelj izvršio ijednu uplatu po predmetnom Ugovoru. Stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, tuženik je predložio sudu bez izvođenja daljnjih dokaza, da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

9. Pored tih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare u vezi novčane tražbine tužitelja, navodeći da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru, te da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, a osim toga da tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. Tuženik je naveo kako odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne, te da su iste dopuštene temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a ujedno su u skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, jasne, lako razumljive i uočljive, te je tužitelj o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten.

10. Tuženik smatra kako presuda donesena u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) pod brojem P-1401/2012 u povodu kolektivne tužbe, ne obvezuje ovaj sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita u valutu Eura, te da je tužitelj prihvatio tuženikov matematički izračun konverzije, koji je sačinjen u skladu sa važećim ZIDZPK/15.

11. Nakon što je u odgovoru na tužbu, tuženik iznosio određene činjenice o tome što je to propisano čl. 19.c. ZIDZPK/15, ustvrdivši da je tuženik u cijelosti postupio po toj odredbi, te da je tužitelj samostalno izrazio svoju volju i suglasnost za sklapanjem Dodatka, utvrđen je konverzijom Ugovora ostatak glavnog duga u iznosu od 7.937,09 Eura, kao i način daljnje otplate duga, time da je prilikom sklapanja konverzije kredita u valutu Eura, utvrđena i preplata od strane tužitelja u iznosu od 686,24 Eura (ili 5.170,44 kuna), pa ukoliko bi sud eventualno unatoč tuženikovom osporavanju tužbenog zahtjeva, ocijenio osnovanim tužiteljev zahtjev, tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 686,24 Eura koji iznos preplate odgovara iznosu preplate utvrđenom Sporazumom od 25. siječnja 2016. godine, sve uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 22. siječnja 2016. godine.

12. Prema tome, kako tuženik smatra da tužitelj u opisanim okolnostima slučaja, nakon sklopljene konverzije kredita u valutu Eura nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora, pozvavši se na određenu sudsku praksu je predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije.

13. Nakon konkretizacije visine tužbenog zahtjeva od strane tužitelja, po provođenju dokaza financijskim vještačenjem u ovoj parnici, na isplatu ukupnog iznosa od 3.171,48 Eura, tuženik se podneskom od 25. lipnja 2025. godine, usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe od strane tužitelja u pogledu povučenog dijela visine novčane tražbine tužitelja, a u slučaju da sud utvrdi da je dio tužbe tužitelja ipak povučen, tuženik je istakao prigovor zastare na izmijenjeni tužbeni zahtjev nakon povlačenja dijela tužbe.

14. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u račun društva NOTA j.d.o.o. sa sjedištem u [adresa], za trošak preliminarnog izračuna visine novčane tražbine tužitelja (list 8), karticu banke i otplatni plan po spornom kreditu (ranije spis broj P-581/2023)

(list 9-13, 15-23), sadržaj preliminarnog izračuna visine tražbine tužitelja (list 24 -30), Dodatak (list 31-33), potvrdu privatne isprave (list 34), neslužbenu kopiju izvatka iz knjige položenih ugovora za nekretninu na području k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 11.01.2016.g. (list 35), otplatni plan temeljem Dodataka (list 36-38), povijesni izvadak iz sudskog registra za Splitsku banku d.d. Split i OTP banku d.d. Split (list 39- 43, 50-57), Ugovor (list 44-49), ponudu Splitske banke d.d. Split za sklapanje konverzije kredita sklopljenog u valuti CHF u valutu Eura u formi podneska od 09.11.2015.g., sa nacrtom Dodatka ugovora o kreditu i sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava i potencijalnim otplatnim planom, te pregledom svih uplata (list 77-87), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita od 25.01.2016.g. (list 88), sudsku praksu dostavljenu po tuženiku i pravno shvaćanje VSRH (list 89-125, 161-217, 219-247), dio stručnog članka mr.sc. ZR, dipl. iur., objavljenog u časopisu Pravo i porezi 9/18 (list 127-129), te ostale materijalne dokaze tuženika dostavljene u prilogu odgovora na tužbu (list 130 -135), priopćenje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 14.06.2023.g. (list 218), financijskim vještačenjem (list 265-267), te uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 13.03.2025.g. (list 271 - 282).

15. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 257260) u svojstvu stranke.

16. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

17. Konačni novčani tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu visine glavnog potraživanja je ocijenjen osnovanim iz razloga koji će sada biti izneseni, dok je deklaratorni zahtjev ocijenjen neosnovanim, no ta činjenica o tužiteljevom neuspjehu u vezi istaknutog deklaratornog zahtjeva na način na koji je isti bio istaknut od strane odvjetnice tužitelja u ovoj parnici, nije bila od značaja za ocjenu uspjeha stranaka u ovoj parnici jer je vrijednost predmeta spora u ovome postupku bila tužbom određena samo u iznosu ekvivalentnom visini novčanog potraživanja tužitelja, a sasvim suvišno isticanje formalnog predmetnog deklaratornog zahtjeva od strane tužitelja, nije bilo niti nužno u ovakvom postupku u kojem je novčano potraživanje tužitelja bilo utemeljeno na ništetnosti početno ugovorene valutne klauzule.

18. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da je HVB Splitska banka d.d. Split, bila prednik Societe Generale – Splitske banke d.d. Split sa istom adresom sjedišta ili djelovanja, odnosno da je ova potonja pravni sljednik kreditora tužitelja, dok je tuženik iz ove parnice sljednik Societe Generale – Splitske banke d.d. Split, zbog čega je tuženik pasivno legitimiran za ovu parnicu, kao sljednik kreditora tužitelja temeljem navedenog Ugovora,

- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zasnovao sa prednikom tuženika HVB Splitskom bankom d.d. Split u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom mu je tuženik odobrio kredit za adaptaciju (ali i za zatvaranje duga u iznosu od 11.586,00 Eura, po ranijem kreditu tužitelja) u iznosu od 30.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema prodajnom deviznom tečaju (ranije spis broj P-581/2023)

kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 180 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,99 %,

- da je prednik tuženika i kreditor tužitelja, tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao u više navrata kamatnu stopu na način da ju je povećavao u odnosu na početno ugovorenu, a što je uz nespornu činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF (koja preplata razlike u tečaju i jest predmet ove parnice, za razliku od preplate po osnovi kamate), utjecalo na znatnije povećanje visine početno ugovorenih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita, tijekom otplate kredita,

- da su stranke zaključile navedeni Dodatak dana 21. siječnja 2016. godine, kojim je početni kredit u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura, te kojim je utvrđen novi postotak godišnje kamatne stope, te iznos nedospjele glavnice kredita od 7.937,09 Eura, kojeg je trebalo otplatiti u daljnjih 51 mjesečnih anuiteta, počevši od 10. veljače 2016. godine, pa nadalje,

- da su stranke sklopile Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita dana 25. siječnja 2016. godine, obzirom da je kod konverzije kredita u valutu Eura, utvrđena preplata od strane tužitelja u iznosu od 5.170,44 kuna, kojim su regulirali da će se taj iznos koristiti za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta, sve dok se prelata u potpunosti ne iskoristi,

- da je predmet konačnog novčanog zahtjeva tužitelja, novčano potraživanje tužitelja u ukupnom iznosu od 3.171,48 Eura sa zatraženom zateznom kamatom u vezi preplate, zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, obzirom da tužitelj smatra kako konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećen, odnosno da je ostao za taj novčani iznos oštećen.

19. Činjenica jest da se tuženik svojim zadnjim podneskom usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe od strane tužitelja u pogledu visine početno utuženog novčanog iznosa, te da u tom smislu, zbog djelomičnog povlačenja tužbe od strane tužitelja nije donesena procesna odluka tijekom ovog postupka, pa je stoga u izreci ove presude u točci IV, odbijen kao neosnovan preostali zahtjev tužitelja, računajući od dosuđenog iznosa do početno zatražene svote jer se tužba može povući nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, samo uz pristanak tuženika u smislu čl. 193.st.2. ZPP, a tuženik u ovome predmetu nije pristao na djelomično povlačenje tužbe do početno zatražene svote u iznosu od 3.334,19 Eura.

20. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, pored toga je li novčano potraživanje tužitelja zastarjelo i da li je tužitelj potrošač, ali i aktivno legitimiran za ovu parnicu, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, s obzirom da je naknadno bio sklopljen navedeni Dodatak, kojim je kreditna obveza tužitelja iz Ugovora, bila od tada vezana uz valutu Eura, odnosno mogu li se i odredbe o valutnoj klauzuli iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati u ovom slučaju ništetnim. Prema tome, sporno je bilo da li je tužitelj uopće ovlašten s uspjehom (ranije spis broj P-581/2023)

potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, ukoliko je prednik tuženika prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužitelja temeljem Ugovora (dakle, kada je njegova obveza bila vezana uz tečaj valute CHF) i izvršio izračun konverzije kredita sukladno Zakonu, utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, po principu kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura.

21. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna i visina tužbenog zahtjeva.

22. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje nekih bivših službenika banke tuženikovog prednika, da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, koji su bili svojevremeno zaposlenici kreditora, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužitelj doista bio svojevremeno pravovremeno upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, kao i da bi mu bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i zbog toga vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužitelja.

23. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjske odluke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosio na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora koje je uz tuženika i ostale banke (koje su bile stranke u toj parnici) sklapao prednik tuženika u određenom razdoblju, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP u postupku vođenom pred TSZ pod brojem P-1401/12, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju doduše indirektno smatraju navedene pravomoćne sudske odluke neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije, koja je "navodno" po stajalištu tuženika, otklonila sve negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, te da su svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužitelj potražuje u ovom postupku, uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita, nisu od bitnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

24. Također, za osnovanost predmetnog novčanog tužbenog zahtjeva tužitelja, po uvjerenju ovoga suda, nije od značaja što je odbijen kao neosnovan formalno istaknuti deklaratorni zahtjev tužitelja na način na koji je isti bio istaknut u ovoj parnici, niti je od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak dana 21. siječnja 2016. godine (bez obzira što suprotno smatraju i neki drugi sudovi u svojim odlukama, pa čak i VSRH u nekim svojim odlukama, što je ovome sudu sasvim dobro poznato, a poznato je to baš svakome sucu koji je inače zadužen za rješavanje ovakvih predmeta), te da je tom prilikom tužitelj svojevoljno prihvatio matematički izračun konverzije kredita prednika tuženika, imajući u vidu slijedeće:

- da konverzijom kredita bez ikakve dvojbe nije došlo do potpunog obeštećenja tužitelja, uslijed nedvojbeno utvrđenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli,

- da je taj matematički izračun konverzije kredita, prednika tuženika u valutu Eura izvršen, znatno prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog VTS, (ranije spis broj P-581/2023)

potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je uz ostale banke i prednik tuženika, sklapao u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, pa su zakonski parametri za izračun konverzije kredita u valutu Eura u startu bili postavljeni ne uzimajući u obzir da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u vezi valutne klauzule, koje su banke obuhvaćene presudom u predmetu TSZ broj P-1401/2012, sklapale u određenom razdoblju,

- da sukladno sudskoj praksi Suda EU, oštećeni potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, a konverzija kredita koja je doista i po uvjerenju suda, izvršena u skladu sa donesenim Zakonom (na što uostalom direktno upućuje i sadržaj nalaza i mišljenja predmetnog financijskog vještačenja), nije dovela do potpunog obeštećenja tužitelja, niti je objektivno i mogla dovesti do potpunog obeštećenja jer u vrijeme konverzije kredita nije bilo poznato ili pravomoćno sudskom odlukom utvrđeno da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora koje je kreditor tužitelja sklapao sa valutom CHF u razdoblju određenom u tek kasnije postaloj po tom pravnom pitanju, pravomoćnoj presudi iz predmeta TSZ broj P-1401/12,

- da sukladno sudskoj praksi VSRH iz nekih odluka, oštećeni potrošač u svojstvu tužitelja ima pravni interes dokazivati i u slučaju izvršene konverzije kredita (dakle, ne samo kada nije došlo do konverzije kredita sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora u vezi valutne klauzule, a analogno tome da potražuje i isplatu svih preplaćenih iznosa ili restituciju stečenog bez osnove na tom temelju (jer bi u suprotnom samo i isključivo dokazivanje ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, bilo krajnje besmisleno i neučinkovito sa aspekta restitucije po općim odredbama obveznog prava i temeljem zakonom utvrđenih posljedica ništetnosti, odnosno temeljem prava na isplatu svega stečenog bez osnove, odnosno uz osnovu koja je zbog ništetnosti pojedinih odredaba otpala),

- da iz izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, sasvim određeno, jasno i nedvojbeno proizlazi da tužitelj konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećen uslijed ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli.

25. Naime, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodatka, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača

– tužitelja u ovoj pravnoj situaciji, da potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, obrazloženje koje odluke ovaj sud prihvaća u cijelosti, za razliku od pristaša suprotnog pravnog stajališta.

26. Ovaj sud je svjestan, kako je to navedeno u točci 24., obrazloženja ove odluke, da postoje i druge odluke VSRH, dakle najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik uostalom pozvao u ovoj parnici, pored toga štio se pozvao i na više nižestupanjskih odluka), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća pored sadržaja obrazloženja nekih europskih odluka sudova, obrazloženje sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, jer se u konačnici u (ranije spis broj P-581/2023)

ovakvoj aktualnoj pravnoj situaciji i nižestupanjski sudovi, nedvojbeno trebaju opredijeliti po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu , odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu najvišeg VSRH po tom pravnom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima sa istom vrstom predmeta spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske . Nije na odmet u ovom slučaju naglasiti, kako je bio neuspješan pokušaj predmetnog suca da se prekidom ove parnice iz pragmatičnih, ali i konkretno obrazloženih razloga (na skoro punih 5 stranica formata A4, što je inače rijetkost u slučaju donošenja takvih odluka o prekidu) navedenih u predmetnom rješenju broj P-581/2023-7 od 18. siječnja 2024. godine (list 143-149 spisa), pokuša ipak sačekati konačno i usaglašeno – jedinstveno ili bar većinsko pravno stajalište VSRH (koje se po uvjerenju predmetnog suca mora desiti, prije ili kasnije – u ovom slučaju svakako kasnije) o tom spornom pravnom pitanju, radi jednostranog odlučivanja u ovakvim parnicama, a u tom smislu i jasne zaštite prava i interesa svih građana Republike Hrvatske, a uostalom i radi smanjenja daljnjih parničnih troškova u ovakvim parnicama. Međutim, taj optimistični pokušaj predmetnog suca je drugostupanjski karlovački sud, spriječio krajnje kruto, obrazloženjem koje po uvjerenju ovoga suda predstavlja pravno netaktičnu odluku, koja je bila datirana sa 08. travnjem 2024. godine, ukinuvši predmetno rješenje o prekidu ove parnice, sugerirajući na taj način prvostupanjskom sudu u situaciji kada je sudska praksa o spornom pravnom pitanju u ovoj situaciji posve različita i neujednačena (što ne pogoduje praktički skoro baš nikome, dakle niti tužiteljima, niti tuženicima, niti sudovima, osim eventualno pojedinim odvjetnicima stranaka, koji naplaćuju od svojih stranaka svaku svoju odvjetničku uslugu), da donese svoju meritornu odluku, bez odgode ili prekida, bez da se na taj način uopće vodilo računa o pravnim posljedicama donošenja bilo kakvih usvajajućih ili odbijajućih odluka (kakve se dan danas, ali i već više godina uzastopno donose na području Republike Hrvatske i to ne samo na nivou prvostupanjskog i drugostupanjskog nacionalnog sudovanja), a što je inače za predmetnog suca poražavajući pravni stav bilo kojeg suda , koji između ostalog treba voditi računa da se postupci inače provedu sa što manje troškova, a ne da se troškovi stalno stvaraju i povećavaju u ovakvom pravnom rašomonu u kojem se već duže vrijeme ili nakon već više godine još uvijek ne nazire kraj.

27. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu ugovorene valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao prednik tuženika sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskom odlukom VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine (na koju odluku i pravna stajališta se i tužitelj pozvao u historijatu tužbe) , nisu utvrđene ništetnima stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa valutnom klauzulom (pa zbog toga, tuženik sasvim besmisleno i neprimjereno banalizira kada u odgovoru na tužbu ističe da je valutna klauzula dopuštena, pozivajući se na odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, pokušavajući valjda na taj nesuvisli način čak osporiti pravomoćna sudska pravna utvrđenja iz oduke donesene pred TSZ pod brojem P-1401/2012), već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu po uvjerenju ovoga suda sasvim nebitno, slaže li se tuženik (ili njegov punomoćnik) ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTSRH ili VSRH iz svih odluka (ranije spis broj P-581/2023)

donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Dodatak ugovora dana 21. siječnja 2016. godine (pri čemu je potpuno logično da bi stranke uopće mogle sklopiti takav Dodatak, da je tužitelj prethodno morao prihvatiti tuženikov izračun konverzije, međutim tim prihvaćanjem se nije ujedno odrekao svojih potraživanja temeljem ništetnih odredaba Ugovora).

28. Iz iskaza tužitelja, koji je u vrijeme realizacije kredita sukladno Ugovoru radio u bjelovarskoj gruntovnici kao državni službenik sa završenom srednjom školom, dakle koji nije bio nekakav ekonomski stručnjak, proizlazi da je osobno poznavao zaposlenicu HVB Splitske banke d.d. Split u bjelovarskoj poslovnici, koja je zbog nekih razloga došla u gruntovnicu bjelovarskog suda u kojem je dotični radio i koja mu je tada dala do znanja kako je uočila da ima jedan kredit kojeg je otplaćivao, a u vezi kojeg kredita je bila osnovana hipoteka na nekretnini – stanu tužitelja u [adresa] u korist Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, te mu je tada predložila da može u banci u kojoj je ona radila, realizirati kredit sa manjom kamatnom stopom od nekih ukupno 2% u odnosu na kamatnu stopu koju je imao ugovoreno sukladno ranije zaključenom kreditu kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, a što će mu u konačnici omogućiti manje mjesečne rate za otplatu kredita. Kako je tužitelj taj kredit kod Raiffeisenbanke podigao za adaptaciju stana, za koju svrhu mu je trebalo još novčanih sredstava, a ova zaposlenica prednika tuženika, GR mu je predložila da tim kreditom kojeg će realizirati u banci u kojoj je ona radila, zatvori dug po ranijem kreditu kojeg je tužitelj imao i da će mu još ostati dovoljno sredstava za potrebnu adaptaciju stana, sve to uz manje mjesečne rate nego li je otplaćivao sukladno navedenom ranijem kreditu, tužitelj tvrdi da je pristao na njezin prijedlog i da stoga uopće nije išao kod nje u banku na nekakav poseban razgovor, već je samo trebao donijeti u banku svoje platne liste, presliku osobne iskaznice, a ona se obvezala za njega pribaviti tzv. pismo namjere od Raiffeisenbanke o preostalom nedospjelom dugu po kreditu tužitelja. Tužitelj, dakle, tvrdi kako sa navedenom zaposlenicom splitske banke uopće nije pregovarao oko pojedinih kreditnih odredbi u prostorijama prednika tuženika, te da mu je navedena osoba zapravo na radnom mjestu tužitelja samo dala do znanja da bi taj kredit mogao realizirati u valuti CHF na rok otplate od 15 godina i sa bitno manjom kamatnom stopom od one kakvu je imao ugovorenu kod Raiffeisen banke u vezi kredita kojeg je trebao otplatiti u roku od 5 godina, pa iako mu nije tada niti spominjala svotu mjesečne rate, shvatio je i sam da će mu mjesečna rata iznositi znatno manje od one koju je tada morao plaćati u vezi navedenog ranijeg kredita kojeg je realizirao i to što zbog dužine otplate novog kredita, ali i zbog manje ugovorene kamatne stope. Tužitelj tvrdi da ga navedena ženska osoba, koju je inače poznavao, nije ni na koji način tada upozorila na nekakav potencijalni rizik realizacije takvog kredita u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom. Tvrdi da nije mogao pregovarati oko sastavljanja bilo koje odredbe Ugovora, niti kasnijeg Dodatka ugovoru koji je također sklopio sa prednikom tuženika isključivo stoga što su mu nakon konverzije kredita mjesečne rate za otplatu preostalog (ranije spis broj P-581/2023)

duga po kreditu bile manje. Pored toga, tužitelj je naveo da je kredit otplaćivao od 2005. godine, isključivo na način da mu se od plaće direktno obustavljao novčani iznos za podmirenje anuiteta, što je činio poslodavac tužitelja, a taj sistem tzv. administrativne zabrane se nastavio i nakon sklapanja konverzije kredita u valutu Eura, time da je novac kojeg je dobio od tog kredita potrošio za zatvaranje cijelog duga po ranijem kreditu, ali i za adaptaciju stana u kojem je živio u [adresa]. Istakao je i da su mu mjesečne rate za otplatu kredita u početku iznosile oko 1.100,00 kuna, tijekom 2005. godine, no da su tijekom otplate porasle do čak nekih 1.650,00 kuna mjesečno, a tvrdi da nikada ne bi sklopio Ugovor da je znao da će mu toliko značajno porasti mjesečne rate za otplatu kredita.

29. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužitelju, kao osobi sa završenom srednjom školom u vrijeme sklapanja Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenice banke kreditora, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je bila uručena primjerice bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je prednik tuženika na bilo koji način uopće upozoravao tužitelja na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi zbog toga, tužitelj imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao sam, bezuvjetno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak , prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

30. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između tuženika i prednika tuženika koji je bio kreditor tužitelja, kakve potrošačke ugovore su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je prednik tuženika, uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukom VTS br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužitelj i utemeljio svoj novčani zahtjev u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF.

31. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti i to ne zbog toga jer to smatra pravednim, već na temelju izričitih zakonskih odredbi koje na to upućuju, odnosno u smislu čl. 502.c. ZPP i u smislu čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).

32. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P - 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i prednika tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost (ranije spis broj P-581/2023)

svojih tvrdnji i iznesenih činjenica kojima su namjeravale osporiti osnovanost tužbenog zahtjeva, pa niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i prednik tuženika iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da su sve utužene banke izgubile krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je prednik tuženika (ali i sam tuženik uostalom) povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ili barem irelevantne samo stoga što su ugovorne stranke naknadno sklopile (bilo u formi nekakvog dodatka ugovora ili u formi aneksa ugovora) konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to uostalom upućuje i nalaz stalnog sudskog vještaka iz ove parnice) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule iz Ugovora.

33. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P- 1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama, a pogotovo u parnicama u kojima se ne raspravlja o konverziji ugovora, dakle u situaciji kada oštećeni potrošači nisu sklopili niti Dodatak, niti Aneks ugovora) ili nebitne samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura (dakle u slučaju sklapanja Dodataka ili Aneksa ugovora).

34. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, što su stranke sklopile navedeni Dodatak dana 21. siječnja 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a prethodno je prilikom izračuna konverzije kredita tužitelja, prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. Split, uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužitelj platio u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF, te da su ugovorili otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube zakonska i legitimna prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu sukladno Zakonu o obveznim odnosima, koji Ugovor je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke i to znatno na štetu tužitelja, do dana sklapanja tog Dodatka, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužitelj više od punih 10 godina i izvršavao sve svoje obveze u okviru raspoloživih mogućnosti, do dana sklapanja Dodatka.

(ranije spis broj P-581/2023)

35. Nadalje, iz sadržaja Dodatka, ali i iz iskaza tužitelja saslušanog u ovoj parnici u svojstvu stranke, ne proizlazi da bi se tužitelj u svojstvu korisnika kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekao na bilo koji konkretan način prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogao učiniti s obzirom da je sasvim jasno, kako niti tužitelju nije moglo biti poznato na dan sklapanja Dodatka hoće li ili ne biti pravomoćna odluka u predmetu TSZ broj P-1401/2012 u vezi prvostupanjskom odlukom utvrđene ništetne valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora koje je prednik tuženika sklapao onoga dana kada je sklopljen i predmetni Ugovor.

36. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15). Taj Zakon realno nije mogao oštećenim potrošačima servirati tzv. potpuno novčano obeštećenje, a da je tome tako jasno proizlazi iz sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (ali i inače iz drugih nalaza i mišljenja financijskih vještaka u drugim potpuno istovrsnim predmetima pod zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom", što je dobro poznato svim sudionicima ovakvih postupaka), time da je tužitelj svojim iskazom opisao koji je zapravo bio razlog što je uopće prihvatio ponuđenu konverziju ugovora, dakle da si bar djelomično olakša otplatu kredita na način da smanji mjesečni anuitet za otplatu kredita, a ujedno sasvim razumno i logički da se više ne izlaže riziku "divljanja" švicarskog franka, koje "divljanje" valute CHF, uz povremeno povećane kamatne stope od strane prednika tuženika je uostalom i dovelo do znatno povećanih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita i tužitelju u znatno bitnoj mjeri otežalo pravovremeno i redovito plaćanje dospjelih anuiteta.

37. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15, no valja također naglasiti kako se u ovom parničnom postupku uopće ne raspravlja o tome je li konverzija kredi ta u valutu Eura bila legitimna (iako je vještačenjem u ovome predmetu, između ostalog, utvrđeno i da je konverzija bila provedena u skladu sa Zakonom, a ta činjenica između stranaka uostalom nije bila niti sporna u ovome predmetu) već je bitan predmet spora u ovom slučaju, da li je unatoč provedenoj konverziji tužitelj potpuno obeštećen ili nije, odnosno od kakvog je utjecaja na zakonom propisana legitimna prava tužitelja koja se očituju kroz vid predmetne novčane tražbine, sam čin sklapanja navedenog Dodatka i da li je uopće od utjecaja sklapanje tog Dodatka u vezi opravdanosti i osnovanosti predmetne novčane tražbine tužitelja.

38. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca smatra da sadržaji navedena dva sudska postupka istaknuta u točci 37., obrazloženja ove odluke, ujedno ne znače da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF (u ovom slučaju predmetni tužitelj), izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem (ranije spis broj P-581/2023)

nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja Dodatka jer su sklapanjem navedenog Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik očito pokušava nametnuti u ovoj parnici i koje stajalište sukladno aktualnoj sudskoj praksi podržavaju pojedini sudovi) da tužitelj nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora, na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

39. Naime, sudska praksa u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.

40. Prema tome, sklapanjem Dodatka, ugovorne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda ) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF - tužitelja, temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

41. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije , sasvim jasno proizlazi da ne može postojati nekakav apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno, za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

42. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači i prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

43. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 AR protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da (ranije spis broj P-581/2023)

nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to čak bez obzira postoji li neka konkretna zakonska intervencija u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je vještačenjem dokazano da nacionalni zakon i sam efekt konverzije nije omogućio tužitelju povrat svih koristi koje je kreditor tužitelja neopravdano stekao temeljem Ugovora, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužitelja, kao potrošača (sva suprotna pravna stajališta su suprotna navedenoj odluci Suda EU, premda se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji – opaska suca).

44. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora jer od prava na izbor bilo kojeg potrošača da sklopi s bankom konverziju kredita u valutu Eura, sukladno nacionalnom zakonu, tj. ZID ZPK/15, treba lučiti razliku u odnosu na pravno pitanje "je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji". Ovaj sud posredstvom predmetnog suca na temelju rezultata izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, smatra da navedeni nacionalni zakon (ZIDZPK/15), bez obzira što je tuženik postupio po n jemu kada je ponudio tužitelju sklapanje Dodatka, nije omogućio tužitelju potpuno novčano obeštećenje ili uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio, kao oštećeni potrošač, da nepoštene odredba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli, nikada nisu postojale, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac (u ovom slučaju prednik tuženika) neopravdano stekao na štetu tužitelja, upravo na temelju navedene nepoštene odredbe Ugovora.

45. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču u vrijeme sklapanja Dodatka bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (međutim, jasno je da u ovom slučaju tužitelju nisu bili poznati svi parametri jer na dan sklapanja Dodatka ugovora - 21. siječnja 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka drugostupanjskog suda u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, koje je sklapala banka prednika tuženika u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle po proteku razdoblja dužeg od dvije godine nakon sklapanja predmetnog Dodatka). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala banka (ranije spis broj P-581/2023)

prednika tuženika, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja Dodatka i dakle nakon provođenju konverzije kredita sukladno Ugovoru, te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Dodatka, objektivno nije mogao zbog toga u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti, kao prosječni potrošač, koje su to sve odredbe zapravo nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogao po uvjerenju ovoga suda i pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C - 452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C- 118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu AR, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno novčano obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a tako i tužitelju iz ove parnice.

46. Napokon, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu M, protiv Republike Hrvatske, datiranom od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako, bez ikakve dileme, može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

47. Po uvjerenju ovoga suda, nije pravno opravdano ili dopušteno ignorirati ili u najmanju ruku zanemarivati pravni značaj i obvezatnu primjenu ovih navedenih odluka Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, kada se raspravlja u ovom predmetu ili istovrsnim predmetima, odnosno kada se ocjenjuje od kakvog je pravnog učinka sklapanje u ovom slučaju Dodatka (ali i drugih dodataka ugovora ili drugih aneksa ugovora u drugim, pravno istovrsnim slučajevima), na zakonska prava tužitelja, kao oštećenog potrošača, da potražuje po općim propisima obveznog prava isplatu svih novčanih iznosa za koje je oštećen i to sve do pune restitucije, po pravilima stjecanje bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, na temelju sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

48. Obzirom da je na ovaj način detaljno i sasvim konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud, posredstvom predmetnog suca, smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka, za opstojnost prava tužitelja kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

(ranije spis broj P-581/2023)

49. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru novčanog potraživanja tužitelja, a taj prigovor je također bio neosnovan.

50. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

51. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope, a o čemu se inače ne raspravlja u ovoj parnici), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule – o čemu se upravo raspravlja u ovoj parnici), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 16. svibnja 2019. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.

52. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužitelj, po svom punomoćniku, predao Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 06. lipnja 2023. godine (što je vidljivo iz obavijesti o primitku elektroničnog podneska – tužbe na listu 1 spisa), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužitelju u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Ideja tuženika, navedena u odgovoru na tužbu, o tome da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, upućuje na tuženikovo nepoštovanje ujednačenih po tom pitanju (ranije spis broj P-581/2023)

pravnih stajališta VSRH (na kakvo nepoštovanje su upućivali i neki tzv. pravni stručnjaci u svojim stručnim člancima – od kojih su neki mr.sc. UR, dipl. iur., te mr.sc. ŠR, kao da su njihovi tzv. stručni članci uopće bitni za sadržaj sudskih odluka ili da su njihovi tzv. stručni članci, za koje usput takvi stručnjaci primaju novčanu naknadu, nekakav izvor prava, pa je pozivanje tuženika na takve tzv. stručne članke tzv. pravnih stručnjaka, besmisleno u kontekstu donošenja sudskih odluka, utemeljenih na aktualnoj i sada važećoj jednosmjernoj po tom pitanju sudskoj praksi VSRH o određenom pravnom pitanju), te tvrdoglavo ponavljanje jednoga te istoga, već više od punih 5 godina, bez ikakvog pravnog učinka ili značaja.

53. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine (što neki tuženici u ovakvim parnicama neopravdano pokušavaju sugerirati) jer se u ovom slučaju u pravnom smislu radi o novčanom potraživanju po specijalnim pravilima Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnih navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, a što samo u širem smislu spada u zahtjev po osnovi naknade štete.

54. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (pa tako i iznošenjem neosnovanih prigovora u vezi nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, nedostatka svojstva potrošača tužitelja ili prigovora u vezi zastarjele novčane tražbine tužitelja) je sasvim razumljivo da dotični vrlo često i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava u nekim pravnim slučajevima uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, još odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina, a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

55. Kako je tužitelj pozivajući se na pravna utvrđenja navedenih presuda VTS i TSZ u vezi predmeta broj P-1401/12, izrijekom deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, predložio da se utvrde ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli iz nekakvog (ovom sudu nepoznatog) ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika iz ove parnice i tužitelja "dana 27. travnja 2007. godine", sud je morao odbiti takav nesuvisli dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao neosnovan (bez obzira radi li se o omašci u pisanju izreke tog dijela tužbenog zahtjeva u vezi datuma pravnog posla i u vezi navođenja jedne od dvaju ugovornih stranaka, odlučujući u granicama točno i konkretno istaknutog tužbenog zahtjeva tužitelja) jer nikada tužitelj sa tuženikom nije sklopio takav ugovor o kreditu dana 27. travnja 2007. godine (ili tako nešto ovome sudu uopće nije poznato), odnosno o takvom ugovoru se uopće nije raspravljalo u ovoj parnici jer je predmet raspravljanja u ovome postupku Ugovor koji je bio sklopljen 27. travnja 2005. godine između tužitelja i tuženikovog prednika.

(ranije spis broj P-581/2023)

56. Međutim, takvo odbijanje istaknutog predmetnog formalnog deklaratornog zahtjeva od strane tužitelja, po uvjerenju ovoga suda, nije bilo od značaja za meritorno odlučivanje o preostalom kondemnatornom zahtjevu tužitelja jer je u okviru odlučivanja o tom predmetnom novčanom zahtjevu tužitelja, bilo potrebno samo donijeti neformalnu odluku o prejudicijelnom pitanju da li su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli ništetne, a u vezi kojeg prethodnog pitanja nije bilo potrebno donositi nekakvu posebnu sudsku deklaratornu odluku, da bi se moglo udovoljiti novčanom zahtjevu tužitelja, već je bilo potrebno samo zauzeti pravni stav i odgovoriti na to prethodno pitanje, sukladno aktualnoj sudskoj praksi, Činjenica da se punomoćnica tužitelja valjda zabunila kada je pisala u točci I. izreke tužbenog zahtjeva pogrešan datum sklopljenog ugovora o kreditu, ali i pogrešan navod o tome da bi takav pravni posao sklopio baš tuženik iz ove parnice, prema tome, nije bila od značaja za donošenje odluke o novčanoj tražbini tužitelja.

57. Ovaj sud smatra da su ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule, a sve s obzirom na okolnost da je predmetna tužba tužitelja utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužitelj dokazao u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđen ja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U - III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.

58. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena polazišna tvrdnja tužitelja iz historijata tužbe o tome da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora, bez obzira što je odbijen ovom presudom u točci I. izreke kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosio na nekakav valjda nepostojeći ugovor o kreditu sklopljen nakon dvije godine od dana sklapanja Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti novčanog potraživanja tužitelja koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor, primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude, vezano za ništetnost valutne klauzule.

59. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o va lutnoj klauzuli je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao sa potrošačima na dan 27. travnja 2005. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužitelj praktički i pozvao tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.

60. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedene (ranije spis broj P-581/2023)

drugostupanjske odluke VTS od 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na baku koja je bila prednik tuženika Societe Generale- Splitska banka d.d., ali i u odnosu na samog tuženika, kao banku, koja u ovoj parnici sudjeluje isključivo kao sljednik tužiteljevog kreditora, smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli, ustanovljena u pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenoj drugostupanjskoj odluci od 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.

61. Pored toga, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužitelj bio uopće na pravilan način obaviješten o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi mu uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je prednik tuženika

- kreditor, primjerice svog klijenta – tužitelja, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., niti je dokazao da bi zaposlenica banke koja je bila kreditor tužitelja, pojasnila bilo što u vezi valutne klauzule ili objasnila tužitelju u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora (kojeg pregovaranja u ovom slučaju nije niti bilo, a što je sud utvrdio na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja u nedostatku drugih personalnih dokaza), te da bi uslijed toga tužitelj imao sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogao objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom. Zbog toga, bi tijekom ove parnice svakako bila utvrđena ništetnost valutne klauzule iz Ugovora, na temelju ocjene svih dokaza izvedenih u ovome predmetu i to u formi konkretne sudske (formalne) deklaratorne odluke, da je kojim slučajem tužitelj posredstvom punomoćnice, točkom I. tužbenog zahtjeva, doista predložio da se utvrde ništetnim te odredbe Ugovora, a ne nekakvog navodnog ugovora o kreditu, sklopljenog dana 27. travnja 2007. godine, između stranaka iz ove parnice.

62. Nesporna činjenica jest da tužitelj doista nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

63. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi prednika tuženika i bezuspješnih pokušaja prednika tuženika (ali i samog tuženika uostalom, koji je isto bio stranka u tom postupku) da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja (ranije spis broj P-581/2023)

podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedenoj drugostupanjskoj odluci od 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je prednik tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. Split (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "u razdoblju od 01.10.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora sedmotužena Societe Generale- Splitska banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time sedmotužena Societe Generale-Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.10.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

64. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane prednika tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja u vezi ništetne valutne klauzule, ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

65. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja tipiziranog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba pravnog prednika tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici.

66. Prema tome, kako je ocijenjen osnovanim zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove vezano za prethodno pitanje novčanom zahtjevu tužitelja, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopio navedeni prednik (ranije spis broj P-581/2023)

tuženika na dan 27. travnja 2005. godine u valuti CHF, pa analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora od 27. travnja 2005. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P-1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužitelj tijekom ovog postupka pozvao na čl. 118. ZZP/14, a direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost te bitne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, tim više što između stranaka nije sporno da je HVB Splitska banka d.d. Split, prednik Societe Generale – Splitske banke d.d. Split sa istom adresom sjedišta ili djelovanja, odnosno da je ova potonja pravni sljednik kreditora, dok je tuženik iz ove parnice sljednik Societe Generale – Splitske banke d.d. Split.

67. Naime, donošenjem navedene drugostupanjske odluka od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a što je uostalom imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (koja visina konkretne štete za tužitelja se očituje u prihvaćenom u cijelosti matematičkom izračunu sudskog vještaka, nakon predmetnog izvođenja dokaza financijskim vještačenjem).

68. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenoj drugostupanjskoj odluci, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan samo neformalni (obzirom da je kao neosnovan odbijen istaknuti deklaratorni zahtjev tužitelja) prejudicijelni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli iz spornog Ugovora. Osim toga, s obzirom da je osnovan navedeni neformalni prejudicijelni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, što je prvenstveno trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o konkretnom i formalnom predmetnom novčanom potraživanju tužitelja po pravilima stjecanja bez osnove, osnovan je bio i predmetni novčani - restitucijski zahtjev, odnosno novčani zahtjev za isplatom ili vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, sukladno nalazu financijskog vještaka, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak.

69. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim polazišni stav tužitelja o ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužitelja bilo potrebno primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan (ranije spis broj P-581/2023)

isplate kredita, vještaku je rješenjem od 11. prosinca 2024. godine (list 265-268 spisa), određen predmet vještačenja.

70. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužitelju pripada do dana konverzije ugovora u valutu Eura ili koliki mu je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove na temelju ništetne valutne klauzule, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom konkretnog predmetnog kredita došlo do pune restitucije tužitelju, a što inače predstavlja u svakome od ovakvih predmeta sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konvezijom" predmet matematičkog izračuna financijskog vještaka, a ne predmet nekakvog suvišnog pravnog teoretiziranja ili zaključivanja što sebi uzimaju za pravo neki sudovi koji izvode zaključak da potrošači koji su konvertirali svoje kredite u početno sklopljenoj valuti CHF u valutu Eura, nemaju pravo na potpuno obeštećenje za sve ono za što su oštećeni na temelju ništetnih odredaba početno sklopljenih ugovora o kreditu, neovisno o sklopljenim dodacima ili aneksima ugovora), odnosno svim utvrđenjima banke koja je prednik tuženika imao, kod izračuna konverzije.

71. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 13. ožujka 2025. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome naveo da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije, odnosno da je otplata sukladno Ugovoru kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.800,00 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 4,99%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima tijekom 180 mjeseci, s time da je dospijeće prve obveze bilo 10. svibnja 2005. godine, a slijedećih obveza svakog desetog dana u mjesecu. Pored toga, vještak je naveo da je kredit iskorišten ili isplaćen dana 29. travnja 2005. godine, s kojim danom je prodajni tečaj kreditora za CHF iznosio 4,82320 za 1 CHF, zbog čega je taj kreditni iznos u stranoj valuti predstavljao svotu od 148.554,56 kuna u domaćoj valuti, odnosno 19.716,58 Eura u konvertiranoj valuti.

72. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su stranke sklopile dana 21. siječnja 2016. godine, Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu broj 78084/05, pri čemu je utvrđeno da na zakonom određeni dan konverzije:

- i to 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, 8.467,56 Eura,

- visina preplate konvertiranog kredita u Eure, iznosi 4.880,93 kuna, tj. 633,27 Eura.

73. Vještak je ujedno napomenuo da se visina preplate od 686,24 Eura (ili u iznosu od 5.170,44 kuna, sukladno Sporazumu o korištenju preplate od 25.01.2016.g – list 88 spisa) koju je prednik tuženika utvrdio Dodatkom ne odnosi na preplatu po osnovi kamate i tečaja, već isključivo na preplatu u kojoj je od iznosa od 23.930,13 Eura, a koji iznos zapravo predstavlja sve kunske uplate umanjene za zatezne kamate i naknade (u Eurima prema tečaju na dan plaćanja), umanjena svota od 23.243,89 Eura, a koji iznos predstavlja ukupni iznos anuiteta u valuti Eura, prema simuliranom otplatnom planu (a koje vrlo značajno, po uvjerenju ovoga suda, utvrđenje vještaka bi trebalo biti znakovito i sugerirati nešto, što očito ne mogu dokučiti suci koji smatraju da je sklapanjem konverzije kredita u valutu Eura došlo do potpunog obeštećenja za sve oštećene potrošače, temeljem ništetnih odredaba pojedinih ugovora o kreditu (ranije spis broj P-581/2023)

sklopljenih sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom – opaska suca). Također, vještak je napomenuo da je taj iznos u nastavku nalaza, uzet u obzir prilikom matematičkog izračuna potraživanja ma dan 30. rujna 2015. godine (iznos tečajnih razlika i obračunatih, dakle kapitaliziranih zateznih kamata na tečajne razlike do 30. rujna 2015. godine, umanjen je od strane vještaka, za iznos preplate koju je prednik tuženika, priznao tužitelju u konverziji).

74. Također, vještak je na temelju materijalnih dokaza iz spisa, istakao na 4 stranici svog pisanog nalaza i mišljenja, kada je sve i u kojim postocima, tuženik mijenjao i povećavao ugovorenu redovnu kamatu, odnosno na koje se anuitete primjenjivala svaka od tih promijenjenih kamatnih stopa, a za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja je tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je kreditor tužitelja primijenio u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije predmetnog kredita, te je iskazao razlike u visini obveza tužitelja, odnosno više plaćene iznose, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunata i plaćena, pomnoži razlikom tečajeva.

75. Odgovarajući na određeni mu predmet vještačenja, vještak je utvrdio da je prednik tuženika konverziju kredita izvršio sukladno ZIDZPK/15, a u vezi novčanog izračuna koje se odnosi na visinu predmetne novčane tražbine tužitelja, utvrdio je:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. svibnja 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.171,48 Eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose tečajnih razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje tužitelja sa danom 30. rujna 2015. godine, iznosi 3.474,40 EUR (konvertirani iznos, a koje se sastoji od 302,92 Eura u vezi zateznih kamate, te od 3.171,48 Eura u vezi dospjelog i nenaplaćenog glavnog duga),

- prednik tuženika u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- sve uplate tužitelja do zaključno dana 30. rujna 2015. godine, pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu,

- da se zatezne kamate obračunavaju na iznos glavnice od 3.171,48 Eura sadržan u preplati iskazanoj na dan 30. rujna 2015. godine, počevši od 01. listopada 2015. godine, do konačnog podmirenja obveze.

76. Prema tome, iz navedenog zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, sud zaključuje da je vještak utvrdio preplatu po osnovi ništetne valutne klauzule iz Ugovora u ukupnom iznosu od 3.171,48 Eura o osnovi glavnice, te da je prilikom tog utvrđenja u pogledu utvrđivanja ukupnog novčanog iznosa koji je tuženik dužan platiti tužitelju, obzirom na određeni mu predmet vještačenja, izvršio kalkulaciju efekta konverzije, odnosno matematički prebio (a što jasno proizlazi iz završnog tabelarnog prikaza vještaka, ali i tekstualnog navoda koji (ranije spis broj P-581/2023)

glasi "zatezne kamate obračunavaju se na iznos glavnice od 3.171,48 EUR sadržan u preplati iskazanoj na dan 30. rujna 2015., počevši od 1. listopada 2015., do konačnog podmirenja obveze") ukupan iznos preplate koji obuhvaća tečajne razlike, ali i kapitaliziranu, obračunatu zateznu kamatu na svaki mjesečni preplaćeni iznos tečajnih razlika računajući od dana njihovog dospijeća, pa sve do 30. rujna 2015. godine, sa svotom preplate u konverziji u iznosu od 4.880,57 kuna, pri čemu se preostali iznos stečenog bez osnove od strane prednika tuženika i to od 3.171,48 Eura, odnosi samo na tzv. pozitivne razlike, dok iznos od 302,92 Eura, predstavlja preostalu preplatu po osnovi zatezne kamate (koja je ostala tužitelju ne nadoknađena nakon navedenog prijeboja) u okviru ukupno utvrđenog po vještaku manje priznatog iznosa preplate od 3.474,36 Eura.

77. Na ovaj vještački matematički izračun niti jedna stranka nije imala nekih konkretnih primjedbi, pa je isti sud prihvatio u cijelosti, kao stručan i matematički točan, odnosno detaljno obrazložen.

78. Međutim, kako je tužitelj, posredstvom odvjetnice, nakon primitka pisanog nalaza i mišljenja vještaka, podneskom od 10. lipnja 2025. godine, istakao svoj konačni novčani zahtjev u iznosu od 3.171,48 Eura, potražujući još k tome zateznu kamatu na sve pojedine iznose pozitivnih tečajnih razlika, računajući od dana dospjelosti istih, pa sve do isplate, iako je vještak na jasan i konkretan način obrazložio da je radi utvrđivanja točnog preplaćenog iznosa od strane tužitelja na temelju ništetne valutne klauzule, cijeneći okolnost da je prednik tuženika prilikom konverzije kredita utvrdio preplatu koja je utrošena za podmirenje budući anuiteta po kreditu vezanom za valutu Eura, nakon sklapanja Dodatka, prebio dio tražbine tužitelja po osnovi kapitalizirane zatezne kamate koja je obračunata na pojedine iznose tečajnih razlika do dana 30. rujna 2015. godine, sa iznosom preplate po konverziji, uračunavši na taj način u ukupno preplaćeno potraživanje tužitelja do dana 30. rujna 2015. godine i efekt provedene konverzije kredita u valutu Eura, nije bilo moguće u cijelosti udovoljiti konačnom sporednom zahtjevu tužitelja na način na koji je isti bio postavljen.

79. Naime, vještak je uostalom i sam naglasio u svom završnom pisanom nalazu i mišljenju, na zadnjoj - 6 stranici, da se zatezne kamate obračunavaju ili mogu obračunavati na iznos glavnog duga od 3.171,48 Eura, tek od 01. listopada 2015. godine, do konačnog podmirenja obveze, pa je stoga tužitelju bilo moguće dosuditi upravo taj konačno utuženi iznos od 3.171,48 Eura, sa zateznim kamatama tek od 01. listopada 2015. godine, obzirom da je do toga dana i izvršen obračun efekta konverzije kredita na novčanu tražbinu tužitelja, te da nije dopušteno ukamaćivanje po nacionalnom zakonodavstvu preostale svote od 302,92 Eura po osnovi kapitalizirane i obračunate zatezne kamate na iznose pojedinih pozitivnih tečajnih razlika (počevši od slijedećeg dana u odnosu na dane kada su plaćene pojedine rate ili kada su preplaćeni pojedini iznosi, pa sve do 30. rujna 2015. godine) u svotu koja tužitelju pripada po osnovi glavnog duga, a sve odlučujući u granicama istaknutog tužbenog zahtjeva tužitelja. Posve je jasno, po uvjerenju ovoga suda, da bi dosuđivanjem konačno zatražene zatezne kamate tužitelju, prema konačno istaknutom zahtjevu tužitelja i na način kako je to zatraženo, sud odluku donio ne poštujući prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka, odnosno dosudio tužitelju više nego li mu pripada prema matematičkom izračunu vještaka, te da pri tome sud ne bi vodio računa o preplati koju je prednik (ranije spis broj P-581/2023)

tuženika utvrdio konverzijom kredita u valutu Eura, odnosno ne bi se vodilo računa o uračunavanju efekta konverzije kredita u visinu predmetne tražbine tužitelja.

80. Na ovaj način, dosuđivanjem tužitelju iznosa od 3.171,48 Eura, sa zateznom kamatom od 01. listopada 2015. godine, donesena je odluka sukladno prihvaćenom matematičkom izračunu vještaka, a ujedno je u granicama zatraženog iznosa po osnovi sporedne tražbine koja se odnosi na zateznu kamatu (obzirom na traženu zateznu kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos tečajnih razlika, računajući od dana dospijeća pa sve do isplate), te po vještaku utvrđene nepodmirene kapitalizirane zatezne kamate tužitelju u iznosu od 302,92 Eura (koja predstavlja razliku neprebijene kapitalizirane i utvrđene zatezne kamate sa preplatom utvrđenom u konverziji), tužitelju samo dosuđen po osnovi sporedne tražbine koja se odnosi na dio razlike nepodmirene i obračunate zatezne kamate i iznos od 302,92 Eura, bez ikakve posebne zatezne kamate na taj iznos, što sud ipak smatra donošenjem odluke u granicama konačno istaknutog zahtjeva (jer je potraživanje tužitelja po uvjerenju suda u pogledu sporedne tražbine, koje se odnosi na zateznu kamatu iz konačno postavljenog zahtjeva tužitelja nedvojbeno veće od onog iznosa koji je tužitelju dosuđen u vezi kapitalizirane i samo određenog dijela nepodmirene zatezne kamate obračunate do 30. rujna 2015. godine u iznosu od 302,92 Eura).

81. Činjenica jest da su pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev-522/2018 od 26. travnja 2022. godine i broj Rev-586/19- 14 od 21. prosinca 2022. godine, ali i pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu sa sjednice Građanskog odjela tog suda održane 07. lipnja 2023. godine, koja su ovom sudu dobro poznata, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Dodatka, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužitelja temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta iz navedenih odluka VSRH, kao i posljednje odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 (u kojem se čak direktno kritizira pravni stav drugog vijeća VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i nekih drugih odluka koje su suprotne pravnom stajalištu artikuliranom u predmetu Rev- 925/23) su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i navedenom pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, kao što je prihvatio i pravna stajališta navedena u odlukama Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, na koje odluke se ovaj sud pozvao prilikom obrazlaganja opravdanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu pravne osnove.

82. Revizija povodom koje je donesena pred VSRH, odluka broj Rev-925/23 dana 08. travnja 2025. godine (dakle, relativno novija odluka VSRH u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita"), prethodno je bila dopuštena, radi odgovora na pravno pitanje: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o (ranije spis broj P-581/2023)

promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita?“ (to pravno pitanje, samo po sebi, inače nema nikakve veze sa ovom parnicom, međutim kako se u tom revizijskom predmetu razmatralo i šire pravno pitanja vezano i za novčano potraživanje korisnika kredita početno sklopljenog u valuti CHF u vezi ništetne valutne klauzule, nakon konverzije kredita u valutu Eura, bitno je posebno razjasniti i naglasiti zbog čega ovaj sud ne prihvaća pravno stajalište iz te revizijske odluke – opaska suca), te je u revizijskom stadiju tog postupka pod brojem Rev-925/23, bilo svakako sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu početno sklopljenog u valuti CHF u valutu Eura, a koja konverzija je bila izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pitanje prava potrošača s tim u vezi. VSRH u toj odluci prije svega i sam naglašava da o tom spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji postoji neujednačena praksa i revizijskog suda, dakle VSRH, te da neujednačena sudska praksa, inače krši načelo pravne sigurnosti što dovodi do povrede načela pravičnog suđenja (premda VSRH već godinama ništa konkretno nije s uspjehom poduzeo što bi doista rezultiralo time da se neujednačena sudska praksa bar tog suda ujednači – opaska suca). Također, VSRH je u toj odluci od 08. travnja 2025. godine, naveo izrijekom kakva su pravna stajališta bila zauzeta u pojedinim različitim odlukama tog VSRH o tom spornom pitanju, uputivši dakle na različitu sudsku praksu suda, koji bi prema Ustavu RH, trebao osigurati jedinstvenu primjenu prava putem ujednačene sudske prakse kako bi se ostvarila ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a time i osigurale pravna sigurnost, zakonitost i predvidljivost sudskih odluka koja su obilježja svojstvena vladavini prava i predstavljaju zajedničku vrijednost svih država članica Europske unije (na to također upućuje VSRH u toj odluci), te je dobar dio obrazloženja te revizijske odluke bio posvećen pojašnjenju objektivnih i subjektivnih razloga za neujednačenost sudske prakse u vezi spornog pravnog pitanja. Obrazlažući konkretan slučaj u navedenom revizijskom predmetu, VSRH je utvrdio da su nižestupanjski sudovi, u bitnome ocijenili da činjenica konverzije kredita u valutu Eura, sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već „ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje da li je njome uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada“ (upravo to smatra i ovaj sud – opaska suca). U vezi takvog zaključka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, revizijski sud utvrđuje u navedenoj odluci, da je isti pravni stav pogrešan, opisujući to na slijedeći način: "Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedins tvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, ovo vijeće revizijskog suda ocjenjuje da ovakvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije prihvatljivo. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama (ranije spis broj P-581/2023)

utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate. ". Nadalje, VSRH u toj odluci kojom se uopće ne bi trebalo raspravljati o tome ima li tužitelj u svojstvu potrošača, pravo na povrat preplate pozitivnih tečajnih razlika (o čemu se između ostalog raspravlja u ovoj parnici), plaćenih temeljem odredaba o početno ugovorenoj valutnoj klauzuli u kreditu sklopljenom s valutom CHF, navodi slijedeće: "Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15." Potom VSRH u toj odluci utvrđuje slijedeće: "…polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.". Ovaj, upravo potonje citirani pravni stav nije ovome sudu prihvatljiv iz više razloga. Naime, u ovoj parnici između gore navedenih stranaka se ne raspravlja uopće o valjanosti ili ništetnosti Dodatka (nesporno je uostalom između parničnih stranaka, inače, da je Dodatak sklopljen na zakonom propisani način, te da su njime regulirane odredbe stranačkog ugovora i to u smislu otplate preostalog duga vezanog za valutu Eura, međutim taj stranački Ugovor se gotovo 10 godina ranije izvršavao, dok je obveza plaćanja tužitelja bila vezana za valutu CHF), a nema govora o tome da bi se sklapanjem Dodatka stranke na bilo koji način, pa tako i "prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi" . Tako nešto nije ugovoreno u pisanoj formi, dakle Dodatkom u slučaju ovo predmetnog tužitelja, premda je moglo biti na jasan način ugovoreno da je tako nešto doista bila volja ugovornih stranaka, pogotovo tužitelja ili da je tako nešto zakonodavac primjerice propisao na konkretan način Zakonom, na temelju kojeg je konverzija izvršena, pa ne postoji nikakav valjan razlog da se uopće izvodi zaključak o nekakvom prešutnom odricanju od novčane tražbine predmetnog tužitelja ili bilo kojeg drugog oštećenog potrošača (koji je oštećen ne samo zbog ništetne promjenjive kamatne stope – o čemu se zapravo jedino moglo i raspravljati u revizijskom predmetu pod brojem Rev- 925/2023 – nego i zbog ništetne valutne klauzule, koja ništetnost nije bila i nije mogla biti u smislu potpunog obeštećenja, valorizirana tužitelju prilikom konverzije kredita u valutu Eura jer je presuda TSZ broj P-1401/2012, postala pravomoćna u tom dijelu tek nakon što su svi oštećeni potrošači proveli konverziju kredita u valutu Eura) . Osim toga, teza na kojoj je utemeljena odluka VSRH u predmetu broj Rev-925/2023, da (ranije spis broj P-581/2023)

"zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca", jednostavno ne odgovara istini, a to jasno proizlazi i iz vještačkog nalaza u ovome predmetu, ali i vještačkog nalaza u provostupanjskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku, pod poslovnim broj P - 1096/2015, a u vezi kojeg predmeta je nakon drugostupanjske odluke i podnesene revizije i oformljen spis pred VSRH pod brojem Rev-925/2023. Naime, da je kojim slučajem nalaz financijskog vještaka u svim ovakvim istovrsnim predmetima takav da se iz istog može zaključiti da je unatoč ništetnim odredbama osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu financijske (dakle, ekonomske, a ne pravne ili pravno teoretske) učinke konverzije kredita u valutu Eura, na prava oštećenih potrošača na punu restituciju ili potpuno obeštećenje, tužiteljima ili oštećenim potrošačima uračunato ili ukalkulirano sve za što su oštećeni temeljem navedenih ništetnih odredbi, prilikom konverzije kredita, jasno je bar po uvjerenju ovoga suda, posredstvom skromnog mišljenja predmetnog samo prvostupanjskog suca, da bi se tek tada mogao i izvesti valjan i opravdan zaključak o tome da je uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, te da tek u tom slučaju, tužitelj ne bi imao što potraživati u novčanom smislu, no u ovakvim slučajevima (bilo u vezi predmetnog tužitelja iz ove parnice ili bilo kojeg drugog tužitelja u parnicama sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita") nije uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, već je tužitelj, odnosno korisnik kredita, ostao oštećen za novčane iznose koje financijski vještaci uredno na jednostavan matematički, dakle stručan ekonomsko-financijski način, izračunavaju u ovakvim parnicama, a kojim izračunima uostalom tuženici ne prigovaraju. Za ovaj sud posredstvom predmetnog suca, iz razloga koji su navedeni u ovoj odluci je potpuno neutemeljen pravni zaključak da bi se sklapanjem aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, bilo koji tužitelj odrekao prešutno svojih novčanih potraživanja temeljem ugovora o kreditu sklopljenog u valuti CHF jer takav zaključak nije niti logičan, niti na smislen način argumentiran, a za isti nema nikakvog uporišta u nekom Zakonu, a ponajmanje ga ima u aneksima ili dodacima ugovora o kreditu, kojim su oštećeni potrošači, bez svake dvojbe spašavali vlastite egzistencije u vidu bar djelomično sniženih mjesečnih rata za daljnju otplatu osnovnog kredita, ali i u vidu vezanja kredita za stabilniju i manje promjenjivu valutu Eura, što im je u startu bilo zatajeno od bankarskih službenika. Zaključak da su se stranke, prilikom konverzije kredita sklopljenih u valuti CHF u valutu Eura, prešutno odrekle svojih novčanih potraživanja temeljem ugovora o kreditu sklopljenom u valuti CHF je potpuno sličan, neosnovanom i neutemeljenom zaključku da bi se sklapanjem Ugovora o kreditu u valuti CHF, stranke prešutno odrekle sklapanja bilo kakvog drugog ugovora o kreditu u valuti Eura ili kuna na primjer, a koje sklapanje ugovora o kreditu u mnogim slučajevima, pojedinim potrošačima nije bilo niti ponuđeno, a ponajmanje bi bilo ponuđeno uz adekvatno pojašnjenje o svim potencijalnim rizicima sklapanja pojedinih ugovora sa raznom valutom kredita, što uostalom proizlazi iz pravomoćne presude TSZ u predmetu P-1401/2012.

83. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Dodatka u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za osnovanost novčane tražbine tužitelja iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja kojim je utvrđeno da konverzijom (ranije spis broj P-581/2023)

kredita nije došlo do pune restitucije za tužitelja obzirom na ništetnu valutnu klauzulu sukladno sklopljenom Ugovoru, odnosno činjenicu da je konverzija kredita imala samo za svrhu da spriječi daljnju nepoštenu poslovnu praksu banaka u vezi ugovaranja i provedbe već ugovorenih potrošačkih kredita sa valutnom klauzulom CHF (nakon donošenja u to vrijeme prvostupanjske odluke u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja još u to vrijeme nije bila u cijelosti pravomoćna), na način na koji su takvi ugovori inače bili ugovarani svojevremeno (što je u konačnici sankcionirano na određen način presudom u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja je postala u cijelosti pravomoćna tek nakon sklapanja Dodatka u slučaju tužitelja), ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev - 1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine, Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, niti iz odluke Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH (kakve različite prakse je svjestan i sam VSRH, no do sada ništa s uspjehom nije niti poduzeo da ju ujednači), što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva tužitelja u ovakvim predmetima koji su u svojstvu potrošača sklapali ugovore sa valutom CHF u određenom razdoblju , a koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova. Kako je odluka VSRH broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, zadnja značajnija odluka tog najvišeg suda u Republici Hrvatskoj na temu "švicarci s konverzijom", a koja odluka je izazvala značajan medijski efekt, ali i znatan odjek u stručnim pravnim krugovima (pri tome se u ovom slučaju isključivo misli na pravno stajalište koje se obrazlaže tom odlukom, a ne na neke druge aspekte vezane za osobu koja je tu odluku donijela – opaska suca) ovaj sud je morao obrazlažući opravdanost svojih zaključaka i stajališta na koje se pozvao u obrazloženju ove odluke, na jasan i konkretan način naznačiti u prethodnoj točci obrazloženja s kojim dijelovima na kojima je utemeljena ta odluka se ne slaže u pravnom smislu, odnosno koji zaključci VSRH su ovome sudu neprihvatljivi iz te odluke, tim više što se radi o potpuno suprotnim zaključcima iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022, ali i nekih navedenih europskih odluka, na temelju kojih je sud obrazložio svoj predmetni pravni stav.

84. Obzirom na posljednju odluku VSRH Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, ovaj sud može samo naglasiti da je Dodatak, kao takav, regulirao u ovom predmetnom slučaju daljnji ugovorni odnos između ugovornih stranaka za ubuduće, dakle nakon konverzije, a nikada nije rješavao pitanje, niti je to uopće mogao po uvjerenju ovoga suda, do tada plaćenih iznosa s osnova valute i kamate, odnosno nije nikada uspostavljao ugovornu ravnotežu između stranaka u smislu potpunog obeštećenja tužitelja s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te činjenicu da je tek tijekom sklapanja Dodatka postala u cijelosti pravomoćna presuda donesena u predmetu TSZ pod brojem P -1401/2012, a tužitelj se sklapanjem Dodatka, nije odrekao na bilo kakav način, pa tako niti prešutno, novčanih zahtjeva spram tuženika (kao pravnog sljednika kreditora), temeljem (ranije spis broj P-581/2023)

Ugovora, odnosno temeljem ništetnih odredaba Ugovora i upravo se o tome raspravlja u ovoj parnici.

85. Bitna pravna stajališta na koja upućuju i europske odluke (na koje se ovaj sud pozvao u ovom obrazloženju, obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja), a koje su inače sastavni dio sudske prakse koju ovaj sud mora cijeniti i poštovati, odnosno primijeniti u nacionalnom sudovanju, kada se radi kao u ovom slučaju o zaštiti oštećenih potrošača, govore u prilog opravdanosti ovosudnog pravnog stajališta, da se prilikom donošenja meritornih odluka u ovakvim parnicama, nedvojbeno treba voditi računa o retroaktivnim učincima ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ukoliko nacionalni zakon nije doprinio punom obeštećenju oštećenog potrošača u financijskom smislu (a što svaki sudski vještak na stručan i njemu jednostavan matematički način dokazuje vještačenjem u ovakvim predmetima i utvrđuje, te kojem matematičkom izračunu vještaka u smislu točnosti se ne protive čak niti tuženici u ovakvim predmetima), a u ovoj parnici je utvrđeno da nacionalni zakon koji je uputio banku na obvezu da ponudi tužitelju i svim drugim oštećenim potrošačima konverziju kredita u valutu Eura, nije omogućio prilikom konverzije kredita izvršene u skladu sa donesenim Zakonom, da banka potpuno obešteti tužitelja, tužitelj ima pravo u ovakvom pojedinačnom postupku s uspjehom potraživati i realizirati isplatu svih novčanih iznosa do punog novčanog obeštećenja, neovisno o tome je li potpisao neki aneks ili kao u ovom slučaju Dodatak ugovora o kreditu kojim je došlo do konverzije kredita u valutu Eura jer tom konverzi jom nije u potpunosti obeštećen u novčanom smislu.

86. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza, te je tužitelju u ovom slučaju prvo dosuđen konačno i osnovano zatraženi novčani iznos od 3.171,48 Eura (koja svota predstavlja zbroj preplata po osnovi tzv. pozitivnih tečajnih razlika), zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine (jer je do toga dana vještak već obračunao, dakle kapitalizirao opravdano i osnovano tužiteljevo potraživanje po osnovi dospjelih zateznih kamata ne preplaćene tečajne razlike, kako bi ga prebio sa utvrđenom preplatom u konverziji jer ne može tužitelj iz ove parnice zanemariti tu preplatu utvrđenu u konverziji ili ignorirati istu jer je ista utrošena za podmirenje budućih anuiteta vezanih za valutu Eura, pa se za taj iznos mora umanjiti ukupan matematički izračun svih dospjelih preplaćenih iznosa po tužitelju , kako bi se postigla ravnoteža i u matematički izračun vještaka u vezi preplate ili potpunog obeštećenja tužitelja ukalkulirao i ekonomski učinak konverzije kredita na visinu osnovane tražbine tužitelja). Pored toga, tužitelju je po uvjerenju ovoga suda valjalo dosuditi i preostalu dospjelu tražbinu u vezi zatražene zatezne kamate koja je obračunata do dana 30. rujna 2015. godine, od strane vještaka, nakon što je dio te obračunate zatezne kamate već prebijen sa preplatom utvrđenom u konverziji, dakle tuženik je obvezan da tužitelju još nadoknadi i iznos od 302,92 Eura po osnovi zatezne kamate na dosuđenu ukupnu svotu pozitivnih tečajnih razlika, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva i prihvaćenog matematičkog izračuna vještaka, dok je preostalo potraživanje tužitelja odbijeno kao neosnovano.

(ranije spis broj P-581/2023)

87. Kada je riječ o sporednom potraživanju tužitelja, koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

88. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ, donesene u predmetu br. P - 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama više stupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužitelj na njih pozvao u svojoj predmetnoj tužbi, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena na neformalan način i u ovom postupku u vezi valutne klauzule iz Ugovora, obzirom da je sud morao odlučiti o tom prethodnom pitanju da donese odluku o kondemnatornom zahtjevu tužitelja u kontekstu činjenice da je odbijen formalni predmetni deklaratorni zahtjev tužitelja , te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je prednik tuženika imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj isplatio prema ugovorenoj valutnoj klauzuli, tuženik je u svojstvu pravnog sljednika kreditora tužitelja, dužan tužitelju vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je predniku tuženika bila više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj kamatnoj stopi uz tečaj švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan isplate kredita, ali i zateznu kamatu na taj iznos razlike ili na taj iznos preplate.

89. Zahtjev tužitelja u vezi zatezne kamate je stoga djelomično ocijenjen opravdanim iz gore navedenih razloga jer tužitelj po uvjerenju ovoga suda ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO, na sve preplaćene iznose od slijedećeg dana u odnosu na dan, kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je prednik tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao sve preplaćene iznose koji iznose 3.171,48 Eura (a koje dane i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom nalazu, te od kojih dana je sukladno navedenom od strane vještaka, odnosno od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan kada je kreditna rata bila plaćena tuženiku, tužitelju i dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva), jer je navedeni dosuđeni iznos tužitelju ovom presudom, upravo stečen od strane prednika tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo prednik tuženika i sastavio.

90. Kako je to već istaknuto u ovom obrazloženju u točc i 19, valjalo je odbiti kao neosnovan dio početnog novčanog potraživanja tužitelja, koji je bio istaknut preko konačno istaknutog tužbenog zahtjeva u višem iznosu, obzirom da se tuženik nije suglasio sa povlačenjem tužbe u tom dijelu, a što će uostalom biti od značaja i za donošenje odluke o parničnom trošku u ovome predmetu.

91. Tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja je ocijenjen neosnovanim jer je isti prije svega posve neutemeljen u situaciji u kojoj prednik (ranije spis broj P-581/2023)

tuženika prvo nudi tužitelju sklapanje Dodatka u smislu konverzije kredita u valutu Eura (koja konverzija je i realizirana u formi sklopljenog Dodatka), obračunavši prilikom konverzije kredita, sve one uplate koje je tužitelj platio po spornom kreditu, predniku tuženika, a koje su bile vezane za valutu CHF, te utvrdivši preplatu od strane tužitelja u određenom novčanom iznosu u vezi koje preplate je i sklopljen navedeni Sporazum o načinu korištenja preplate, da bi se sada tuženik iz ove parnice koji je pravni sljednik kreditora tužitelja, a ujedno i sljednik banke koja je sa tužiteljem sklopila Dodatak, sjetio u odgovoru na tužbu, valjda tek tako da se nađe uz ostale prigovore tuženika, osporiti pravnu osnovu tužbenog zahtjeva navodeći da tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz da bi "upravo tužitelj izvršio ijednu uplatu po predmetnom Ugovoru o kreditu". Ovakav prigovor je potpuno besmislen i neozbiljan u kontekstu navedenog sklapanja Dodatka između tužitelja i prednika tuženika jer se odgovorne osobe i zaposlenici prednika tuženika, koji su konkretno radili na konverziji kredita, nisu pozdravili s pameću, pa da priznaju tužitelju prilikom konverzije kredita, nekakve nepostojeće uplate po osnovnom kreditu koje tužitelj nije izvršio ili koje ne bi izvršio upravo tužitelj, pa je dokazivanje te činjenice o uplatama izvršenim od strane tužitelja po osnovnom Ugovoru, potpuno irelevantno u kontekstu činjenice da je tužitelj po uvjerenju suda nedvojbeno aktivno legitimiran za ovu parnicu, tim više što dokaz o izvršenim uplatama od strane tužitelja po Ugovoru jasno proizlazi i iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu u vidu kartice banke u vezi otplate kredita (popis zaduženja i uplata), te upravo po tuženiku uz odgovor na tužbu dostavljenog u ovaj spis "pregleda uplata" s lista 83-84 spisa, time da je tužitelj svojim iskazom uostalom na dovoljno konkretan način pojasnio kako je to u praksi vršena s njegove strane, otplata kredita temeljem Ugovora, a što je bilo sasvim jasno i kreditoru tužitelja i prednicima tuženika, pa se očito sada tuženik ili barem njegov odvjetnik, valjda pravi da to njemu nije jasno.

92. Neosnovanim je ocijenjen tuženikov prigovor zastare iz podneska od 25. lipnja 2025. godine, a koji prigovor je bio istaknut nakon što je tužitelj istakao konačnu visinu tužbenog zahtjeva koja je bila drugačija od početno istaknute, vodeći računa o tome da je tužitelj još u podnesenoj tužbi ukazao na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule, pa se i u slučaju početnog novčanog potraživanja i u slučaju konačnog novčanog zahtjeva radi o generički istovrsnom novčanom potraživanju koje je tužite lj samo konkretizirao na temelju prihvaćenog matematičkog izračuna vještaka u situaciji u kojoj je tuženik osporavao od početka postupka i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, zbog čega je opravdanost zahtjeva u vezi visine trebalo utvrđivati u ovome postupku financijskim vještačenjem.

93. Dakle, ovaj sud nije ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare ni ti u vezi početno zatražene novčane tražbine tužitelja iz još ranije navedenih razloga, ali niti u vezi ove tražbine koja je konačnim zahtjevom tužitelja, praktički bila istaknuta u manjem iznosu od početno zatražene, dakle u vezi svote veće od 3.171,48 Eura jer se radilo o generički istovrsnom novčanom potraživanju u odnosu na vrstu potraživanja istaknutu u tužbi, a što je sukladno aktualnoj sudskoj praksi VSRH.

94. Također, napokon valja istaći kako je tužitelj iz ove parnice nesporno imao svojstvo potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora, te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, na što upućuje i činjenica da je napravljen Dodatak tom ugovoru, prilikom kojeg je i prednik tuženika samom izrijekom ili sadržajem tog Dodatka, tretirao (ranije spis broj P-581/2023)

tužitelja kao potrošača (kako ga je tretirao uostalom i prilikom sastavljanja Ugovora), pa i sam Dodatak uostalom, svakako predstavlja potrošački ugovor. Naime, tužitelj je fizička osoba koja je sklopila Ugovor sa određenom svrhom koja je bila navedena i u Ugovoru pod stavkom "namjena kredita" i o kojoj namjeni kredita je tužitelj, saslušan u svojstvu stranke i kazivao u ovoj parnici, a ta namjena ili svrha sklapanja Ugovora je i bila izvršena što sud utvrđuje na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja, dok tuženik u ovoj parnici bilo što suprotno nije dokazao. Paušalne tvrdnje tuženika o tome da tužitelj treba dokazati svojstvo potrošača (čak uz navod da tužitelj tužbom to ne dokazuje i krajnje nerealan prijedlog iz odgovora na tužbu, da se zbog toga bez izvođenja bilo kakvih dokaza odbije tužbeni zahtjev u cijelosti – kao da tako nešto nije predložio odvjetnik koji je završio pravni fakultet i položio pravosudni ispit i koji shvaća kada se tužbeni zahtjev može odbiti), bez iznošenja ikakvih konkretnih razloga zbog čega to tužitelj po tuženiku nije ili ne bi bio potrošač u trenutku sklapanja Ugovora su sasvim bespredmetne i služe tek utoliko da se još iz jednog razloga ospori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, ali bez nekog opravdanog ili valjanog razloga jer upravo iz prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja, ali i samog sadržaja Ugovora, kao i Dodatka jasno proizlazi i da je tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja Ugovora i da ga je upravo kao potrošača, prednik tuženika i tretirao.

95. Kako je banka – prednik tuženika, posredstvom za to zaduženih zaposlenika – službenika banke, pravna osoba koja je sastavila Ugovor, dakle direktno utjecaja svojim radnjama, uz propuste zbog kojih je donesena pravomoćna presuda u predmetu TSZ broj P-1401/2012, na ništetnost pojedinih odredaba Ugovora, njoj kao stranci ove parnice ne pogoduju pravna utvrđenja navedene presude i banka se ne može s uspjehom u ovome postupku pozvati, po uvjerenju ovoga suda, na nekakvo zastarjelo novčano potraživanje spram tužitelja u ovome predmetu, temeljem Ugovora i to u iznosu od 686,24 Eura (koje novčano potraživanje je istaknuto u ovome postupku samo radi prebijanja), tim više što je iz nalaza i mišljenja vještaka (list 274 spisa) sasvim vidljivo što zapravo predstavlja taj novčani iznos, a o čemu je već bilo riječi u ovom obrazloženju. U drugu ruku, kako je vještak odgovarajući na predmet vještačenja u ovome postupku, matematički utvrdio visinu opravdanog potraživanja tužitelja po osnovi ništetne valutne klauzule iz Ugovora, odnosno na temelju pozitivnih tečajnih razlika i pripadajuće zatezne kamate koju je obračunao (kapitalizirao) na svaki dospjeli i preplaćeni novčani iznos u vezi preplate tečajnih razlika do dana 30. rujna 2015. godine, prebivši od dijela te kapitalizirane obračunate kamate, osnovanu novčanu svotu utvrđenu kao preplatu tužitelja (prilikom plaćanja kredita vezanog za valutu CHF), od strane prednika tuženika, a koji matematički izračun vještaka su obje stranke očito prihvatile u ovoj parnici (jer nisu imale na isti nikakve primjedbe) i s kojim je izračunom tužitelj uostalom uskladio visinu svog konačnog zahtjeva, pogrešno doduše (zbog omaške u pravnom pristupu punomoćnika tužitelja) potražujući zateznu kamatu od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa tečajnih razlika jer bi se na taj način ignorirala upravo nesporno utvrđena preplata, prilikom konverzije kredita, po osnovnom Ugovoru, tuženikov prigovor radi prebijanja je već uvažen od strane tužitelja i ukalkuliran u konačno istaknuti zahtjev tužitelja, pa se ne može ovom presudom nakon toga, posebno u ovoj parnici utvrđivati da postoji novčana tražbina tuženika (ranije spis broj P-581/2023)

spram tužitelja u iznosu od 686,24 Eura ili taj iznos prebijati sa iznosom koji je dosuđen tužitelju, zbog opisanih okolnosti slučaja.

96. Zbog toga nije bilo moguće udovoljiti tom još u odgovoru na tužbu istaknutom novčanom zahtjevu tuženika, koje je istaknuto radi prebijanja i koje potraživanje nije povučeno u ovoj parnici, niti nakon što je tuženik posredstvom svog punomoćnika trebao shvatiti na temelju matematičkog izračuna vještaka da je tzv. preplata po ugovoru vezanom za valutu CHF, od strane tužitelja, ukalkulirana od strane vještaka u visinu novčanog iznosa za koji je vještak utvrdio da predstavlja svotu "manje priznatog iznosa preplate"(kako je navedeno u nalazu vještaka s lista 280 spisa) ili da predstavlja svotu stečenog bez osnove. Stoga je taj prigovor tuženika radi prebijanja koji je ostao egzistirati u ovoj parnici odbijen kao neosnovan.

97. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.2. ZPP. Naime, iako se omjer uspjeha u parnici u smislu zadnje rečenice čl. 154.st.2. ZPP, ocjenjuje prema konačno postavljenom zahtjevu tužitelja, sud nije mogao ignorirati ili zanemariti činjenicu da je tužitelj početnim zahtjevom potraživao isplatu u većem iznosu od konačno postavljenog novčanog zahtjeva, tim više što se tuženik u ovoj parnici usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe do početno zatražene svote u iznosu od 3.334,19 Eura, pa je valjalo utvrditi ukupan uspjeh stranaka u ovoj parnici u smislu navedene odredbe ZPP.

98. Obzirom da je od početno zatraženog iznosa u vidu svote 3.334,19 Eura, dosuđeno tužitelju, konačno zatraženi iznos od 3.171,48 Eura (pri tome se ne može računati u okviru uspjeha u parnici novčani iznos koji je tužitelju dosuđen u vidu kapitalizirane zatezne kamate), sud utvrđuje da je tužitelj u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio u ovoj parnici sa omjerom od 95,11% jer 3.171,48 Eura, predstavlja taj postotak od iznosa 3.334,19 Eura. Analogno tome, tuženik je u ovoj parnici u pogledu visine zahtjeva uspio sa omjerom od 4,89%. Kako je prilikom donošenja odluke o ukupnom uspjehu stranaka sud dužan voditi računa i o uspjehu u pogledu pravne osnove, sud utvrđuje da je tužitelj u ovoj parnici uspio u cijelosti ili sa 100% svog zahtjeva koji se odnosi na pravnu osnovu koju je tuženik, neosnovano osporavao tijekom ove parnice.

99. Imajući u vidu ta utvrđenja, sud ocjenjuje da je ukupan uspjeh tužitelja u ovome predmetu (95,11 + 100,00 = 195,11 : 2 = 97,55), točno 97,55%, dok ukupan uspjeh tuženika iznosi ukupno 2,45% (4,89 + 0 = 4,89 : 2 = 2,45), zbog čega je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova od 95,10% (97,55 – 2,45 = 95,10).

100. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnice tužitelja datiranog sa 26. lipnjem 2025. godine (list 305 spisa), a primjenom Odvjetničke tarife.

101. Shodno tome, tužitelju je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 17. listopada 2023. godine, kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, mu je isto priznat iznos od 200,00 Eura, dok mu je za sastav (ranije spis broj P-581/2023)

podneska od 10. rujna 2025. godine, priznat isti iznos od 200,00 Eura, a za zastupanje na ročištima po punomoćnici u osobi odvjetnika, ukupan iznos od 600,00 Eura u vezi održanih ukupno 3 ročišta (18.01.2024.g., 23.10.2024.g., te 26.06.2025.g. ), a na ove opravdane troškove u ukupnom iznosu od 1.200,00 Eura je tužitelju priznat i pripadajući porez na dodanu vrijednost od 300,00 Eura.

102. Pored toga, tužitelju je priznat kao opravdan trošak i cjelokupni materijalni trošak kojeg je imao u vezi financiranja izvođenja dokaza vještačenjem u ovoj parnici i to u ukupnom iznosu od 500,00 Eura.

103. Kako je na opisani način utvrđen ukupan opravdan trošak tužitelja u ovome predmetu u iznosu od 2.000,00 Eura, te od te svote iznos od 1.902,00 Eura, predstavlja 95,10 %, s kojim ukupnim omjerom je tužitelj uspio u ovoj parnici, tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi taj razmjerni dio opravdanih troškova u iznosu od 1.902,00 Eura.

104. Ova odluka o trošku ne sadrži odluku o zahtjevu tužitelja da mu se nadoknadi trošak u vezi zastupanja tužitelja na ročištu na kojem će biti objavljena predmetna presuda, kao niti o zahtjevu u vezi pripadajućeg poreza na taj trošak jer je u odnosu na vrijeme izrade ove presude, buduća neizvjesna činjenica hoće li se uopće na tom ročištu pojaviti punomoćnica tužitelja, pa će se o tom zahtjevu tužitelja odluka donijeti u formi posebnog rješenja, ukoliko za donošenje istog budu ispunjeni zakonski uvje ti, nakon održavanja navedenog ročišta.

U Bjelovaru, 11. kolovoza 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 12. kolovoza 2025. godine, a putem ovoga suda.