Poslovni broj: P-614/2023-21

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja VĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 25. lipnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 11 . kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 15.045,98 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 5,25 eura od 30. rujna 2006.,

- 3,98 eura od 31. listopada 2006.,

- 0,03 eura od 30. studenog 2006.,

- 5,93 eura od 3. listopada 2009.,

- 0,12 eura od 31. listopada 2009.,

- 32,74 eura od 4. studenog 2009.,

- 45,39 eura od 2. prosinca 2009.,

- 55,44 eura od 5. siječnja 2010.,

- 0,23 eura od 31. siječnja 2010.,

- 0,01 eura od 2. veljače 2010.,

- 69,48 eura od 3. veljače 2010.,

- 0,04 eura od 28. veljače 2010.,

- 66,41 eura od 3. ožujka 2010.,

- 0,22 eura od 31. ožujka 2010.,

- 85,62 eura od 3. travnja 2010.,

- 0,25 eura od 30. travnja 2010.,

- 81,91 eura od 5. svibnja 2010.,

- 0,07 eura od 31. svibnja 2010.,

- 89,27 eura od 5. lipnja 2010.,

- 0,04 eura od 30. lipnja 2010.,

- 151,36 eura od 15. srpnja 2010.,

- 138,62 eura od 6. kolovoza 2010.,

- 0,35 eura od 31. kolovoza 2010.,

- 0,01 eura od 3. rujna 2010.,

- 161,57 eura od 4. rujna 2010.,

- 149,63 eura od 5. listopada 2010.,

- 129,86 eura od 4. studenog 2010.,

- 171,57 eura od 30. studenog 2010.,

- 0,08 eura od 31. prosinca 2010.,

- 224,57 eura od 7. siječnja 2011.,

- 187,06 eura od 4. veljače 2011.,

- 200,24 eura od 4. ožujka 2011.,

- 1,85 eura od 31. ožujka 2011.,

- 181,64 eura od 7. travnja 2011.,

- 186,49 eura od 5. svibnja 2011.,

- 257,63 eura od 2. lipnja 2011.,

- 264,52 eura od 30. lipnja 2011.,

- 324,06 eura od 8. kolovoza 2011.,

- 293,47 eura od 5. rujna 2011.,

- 260,05 eura od 3. listopada 2011.,

- 256,46 eura od 4. studenog 2011.,

- 253,78 eura od 30. studenog 2011.,

- 0,10 eura od 28. prosinca 2011.,

- 269,75 eura od 31. prosinca 2011.,

- 283,81 eura od 11. veljače 2012.,

- 278,83 eura od 8. ožujka 2012.,

- 269,44 eura od 10. travnja 2012.,

- 275,78 eura od 9. svibnja 2012.,

- 280,12 eura od 4. lipnja 2012.,

- 138,78 eura od 18. srpnja 2012.,

- 0,01 eura od 31. srpnja 2012.,

- 186,49 eura od 4. kolovoza 2012.,

- 0,03 eura od 31. kolovoza 2012.,

- 182,75 eura od 4. rujna 2012.,

- 0,12 eura od 30. rujna 2012.,

- 169,00 eura od 3. listopada 2012.,

- 183,31 eura od 2. studenog 2012.,

- 181,37 eura od 30. studenog 2012.,

- 0,03 eura od 31. prosinca 2012.,

- 184,50 eura od 2. siječnja 2013.,

- 0,01 eura od 31. siječnja 2013.,

- 168,85 eura od 7. veljače 2013.,

- 0,01 eura od 28. veljače 2013.,

- 164,93 eura od 5. ožujka 2013.,

- 0,03 eura od 31. ožujka 2013.,

- 183,78 eura od 3. travnja 2013.,

- 0,01 eura od 30. travnja 2013.,

- 172,66 eura od 2. svibnja 2013.,

- 161,67 eura od 31. svibnja 2013.,

- 0,01 eura od 30. lipnja 2013.,

- 242,74 eura od 4. srpnja 2013.,

- 248,95 eura od 7. kolovoza 2013.,

- 258,88 eura od 4. rujna 2013.,

- 1,76 eura od 30. rujna 2013.,

- 270,88 eura od 9. listopada 2013.,

- 41,67 eura od 31. listopada 2013.,

- 0,01 eura od 4. studenog 2013.,

- 223,86 eura od 5. studenog 2013.,

- 270,57 eura od 30. studenog 2013.,

- 0,04 eura od 31. prosinca 2013.,

- 276,22 eura od 3. siječnja 2014.,

- 0,08 eura od 31. siječnja 2014.,

- 242,81 eura od 11. veljače 2014.,

- 249,40 eura od 4. ožujka 2014.,

- 247,27 eura od 2. travnja 2014.,

- 240,08 eura od 2. svibnja 2014.,

- 237,77 eura od 31. svibnja 2014.,

- 0,16 eura od 30. lipnja 2014.,

- 238,66 eura od 3. srpnja 2014.,

- 246,98 eura od 6. kolovoza 2014.,

- 253,85 eura od 30. rujna 2014.,

- 1,59 eura od 30. rujna 2014.,

- 6,45 eura od 1. listopada 2014.,

- 244,40 eura od 3. listopada 2014.,

- 258,37 eura od 3. listopada 2014.,

- 0,09 eura od 30. studenog 2014.,

- 262,32 eura od 2. prosinca 2014.,

- 260,03 eura od 31. prosinca 2014.,

- 0,08 eura od 31. siječnja 2015.,

- 263,20 eura od 2. veljače 2015.,

- 263,27 eura od 2. ožujka 2015.,

- 263,27 eura od 1. travnja 2015.,

- 263,27 eura od 30. travnja 2015.,

- 138,20 eura od 31. svibnja 2015.,

- 263,27 eura od 3. lipnja 2015.,

- 263,27 eura od 2. srpnja 2015.,

- 0,12 eura od 31. srpnja 2015.,

- 263,15 eura od 3. kolovoza 2015. i

- 263,27 eura od 2. rujna 2015. do isplate

po stopi koja do 31. prosinca 2007. iznosi 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 51.907,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.525,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 12. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 6. lipnja 2023. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženicom 9. kolovoza 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 069-50-3609380 temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od 234.435,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da navedeni ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ukazuje na pravomoćnu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu istog suda poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a kojim je utvrđeno da su odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope i primjeni valutne klauzule, a bez da se o njima pojedinačno pregovaralo i da su utemeljene na egzaktnim parametrima, te kojima su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu nedostatka propisa, nametnule potrošačima odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Obzirom na utvrđenja suda u kolektivnom sporu, tužitelj zahtjeva vraćanje primljenog temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u konačno određenom iznosu od sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana pretplate do isplate, uz obvezu tuženice da mu nadoknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženice, a svakako smatra da ne postoje uvjeti za postavljenje manifestacijskog zahtjeva jer tužitelj raspolaže svim ispravama i podacima potrebnim za određivanje zahtjeva. U odnosu na sam zahtjev tužitelja tvrdi da se ne radi o potrošačkom ugovoru jer je kredit ugovoren za iznos veći od 1.000.000,00 kuna čime je isti, sukladno čl. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju, izuzet od primjene Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što da dalje pretpostavlja da ne dolazi do primjene navedenih odluka u kolektivnom sporu niti primjene Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, tvrdi da je tužitelju sukladno ZIDZPK ponudila konverziju ugovora o kreditu i da je tužitelj isto prihvatio, čime da su ništetne odredbe ugovora prestale postojati i da stoga ne ma više pretpostavki za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan u EUR s danom zaključenja osnovnog ugovora čime su stranke, temeljem zakona i voljom tužitelja, obnovile svoj ugovorni odnos s retroaktivnim učinkom. U odnosu na spornu odredbu ugovora o valutnoj klauzuli, smatra da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi ugovora o kojoj se pojedinačno pregovaralo i koja nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

2.2. Tuženica prigovara i visini potraživanja tužitelja te ističe prigovor radi prebijanja potraživanja tako što predlaže da se prema tužitelju utvrdi postojanje njene tražbine u iznosu od 51.907,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate, a koji iznos predstavlja iznos smanjenja neotplaćene glavnice prilikom konverzije ugovora o kreditu. Prigovara i zastari potraživanja tužitelja.

2.2. Slijedom navedenog, predlaže odbiti zahtjeve tužiteljice i naložiti istoj da joj nadoknadi troškove ovog postupka.

3. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, tužitelj ukazuje da je predmetna odredba ugovora ništetna jer je nepovoljna za tužitelja, pored činjenice da on ima prebivalište u [adresa] da je ugovor sklopljen u poslovnici tuženice u Dubrovniku.

4. Ovaj sud je raspravnim rješenjem od 27. veljače 2024. odbio prigovor mjesne nenadležnosti jer je isti ocijenjen neosnovanim. Naime, ocjena je ovog suda da je odredba čl. 12. predmetnog ugovora o kreditu, a kojim je u slučaju spora određena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, ništetna jer osim što je između stranaka nesporno da je predmetni ugovor unaprijed sastavila banka – trgovac, iz sadržaja istog kao tipskog ugovora, pisanog sitnim fontom, gustim tekstom na 3 stranice, razvidno je da se radi o ovoj odredbi uopće nije pregovaralo, a kako ista nije bitni sastojak ugovora, logično je da tužitelj kao potrošač istu nije činio spornom u trenutku sklapanja ugovora, dok ista s druge strane tužitelja očito dovodi u neravnopravan položaj jer isti kao osoba koja je boravila i boravi u [adresa], osoba koja je ugovor ugovorila u poslovnici tuženika u Dubrovniku, kao potrošač svoja prava mora ostvarivati u Zagrebu, gradu koji je preko 600 kilometara udaljen od podružnice tuženika i mjesta boravišta tužitelja, a što neminovno stvara dodatne troškove za tuženika u vidu putovanja i smještaja, za razliku od tuženika koji i u Dubrovniku i u Zagrebu posluje te u oba grada ima svoje djelatnike.

3.2. Obzirom je ocjenjeno da je odredba čl. 12. ugovora o kreditu nepoštena u smislu čl. 81. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje u tekstu:ZZP), a čl. 59 . Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP) je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, ocjena je ovog suda da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari, u sporu u vezi kredita koji je sklopljen u poslovnici tuženika u Dubrovniku, nadležan upravo Općinski sud u Dubrovniku.

4.1.Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, Dodatak uz ugovor o kreditu, plan otplate, promet po računu, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, potvrda o iznosu pretplate po konvertiranom kreditu, pregled uplata po kreditu, saslušan je tužitelj i provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji ekonomske struke.

4.2. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza, pored činjenice da je tuženica odustala od predloženog saslušanja svjedokinje UĐ, svoje zaposlenice u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. , dalje u tekstu ZPP), odlučeno je kao u izreci ove presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog primjene ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

7. Nesporno je među strankama:

- da su 9. kolovoza 2006. sklopili predmetni ugovor o kreditu,

- da su ovim ugovorom glavnica kredita i otplata istog vezan za valutu CHF,

-da su sklopili dodatak ugovora o kreditu uz provedbu konverzije kredita.

8. Sporno je među strankama:

- je li se radi o potrošačkom ugovoru,

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora,

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule u CHF,

- učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,

- ima li tužitelj pravo na vraćanje više plaćenih anuiteta kredita do konverzije ugovora o kreditu,

- visina pretplate anuiteta,

- zastara potraživanja tužitelja,

- postojanje potraživanja tuženice prema tužiteljici u vidu smanjenja glavnice kredita prilikom konverzije kredita.

9.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 9. kolovoza 2006. proizlazi da su istim ugovorile kredit u iznosu od 234.435,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, uz rok otplate u 348 mjesečnim anuiteta sukladno otplatnom planu, koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, uz promjenjivu kamatnu stopu od 6,95 % godišnje, s tim da se ugovora da se ista može promijeniti u skladu s kasnijim odlukama tuženice. Namjena kredita je ugovorena kao ¨stambeni kredit u suradnji s graditeljima – bez počeka¨.

9.2. Sam ugovor je po formi unaprijed tiskani ugovor sa 4 stranica teksta.

10.1. U odnosu na prigovor tuženica da tužitelj nije potrošač u predmetnom ugovoru o kreditu ukazuje se na sadržaj odredbe čl. 3. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje u tekstu: ZZP), u primjeni u vrijeme sklapanja ugovora, a koje su propisivale:

U smislu ovoga Zakona pojedini izrazi znače:

1. Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

2. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

10.2. Iz sadržaja samog ugovora je razvidno da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba, dok iz činjenice da je namjena kredita navedena kao stambeni kredit, jasno je da je tužitelj isti sklopio za osobne potrebe, a kako to uvjerljivo i sam iskazuje kada navodi da je kredit korišten za kupnju stana za potrebe stanovanja njega i njegove obitelji, uz činjenicu da je na tuženicu upućen od strane prodavatelja i to kao banku koja je već imala upisanu hipoteku na zgradi u kojoj se stan nalazi.

10.3. Prigovor tuženice da sam iznos kredita isključuje tretiranje istog kao potrošačkog ugovora nije osnovan jer Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23., dalje u tekstu: ZPK), pa time niti odredba čl. 3. st. 1. istog, a koje propisuje da se ovaj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 132.722,81 eura, uopće nije bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, uz činjenicu da isti kao takav svakako ne isključuje odredbe ZZP-a kao općeg propisa koji uređuje prava potrošača. Naime, činjenica da je kasniji zakon i to kao lex specialis isključio svoju primjenu na ugovore o kreditu preko navedenog iznosa, ne pretpostavlja da je isključio primjenu drugih propisa, konkretno ZZP-a, uz već spomenutu činjenicu da ZPK nije niti bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, dok je u odnosu na kasniju konverziju ugovora o kreditu, upravo čl. 19.a st. 4. istog izričito propisano da se odredbe o konverziji primjenjuju i na kredite u iznosu većom od milijun kuna odnosno 132.722,81 eura.

10.4. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor koji su sklopili tužitelj kao potrošač i tuženica kao trgovac.

11.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, ocjena je ovog suda da je prigovor tuženice neosnovan jer iako predmetni ugovor o kreditu, u članku 13. sadrži odredbu da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu kreditora, ocjena je ovog suda da se radi o nepoštenoj i time ništetnoj ugovornoj odredbi.

11.2. Člankom 81. ZZP-a propisuje:

1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

11.3. U konkretnom slučaju je nesporno da je tuženica unaprijed sastavila predmetni ugovor o kreditu, pa i navedenu odredbu o nadležnosti u slučaju spora, a kada se činjenica da je ugovor sklopljen u podružnici tuženice u Dubrovniku, s tužiteljem koji prebiva u [adresa], kao i da je solemniziran kod javnog bilježnika u Dubrovniku, dovede u vezu s uvjerljivim iskazom tužitelja da o ovoj odredbi uopće nisu pregovarali, jasno je da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je tuženica kao ¨jača¨ ugovorna strana nametnula isključivo radi zaštite svojih interesa, a na štetu samog tužitelja koji bi zbog takve odredbe, samo u slučaju spora morao putovati u Zagreb, iako je za sklapanje ugovora sve poslove realizacije ugovora obavio u Dubrovniku, mjestu podružnice tuženice i njegovog prebivališta/boravišta.

11.4. Slijedom navedenog, ocjenjeno je da je ovaj sud nadležan za suđenje u ovom sporu i to temeljem odredbe čl. 59. ZPP-a.

12.1. U odnosu na primjenu utvrđenja iz spomenutog kolektivnog spora, ukazuje se da već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženicu, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužitelj, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

12.2 U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka istog također u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

Kada se prethodno navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula tužitelju kao potrošaču citirane odredbe ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti tužitelja/potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

13. Da se o konkretnim odredbama ugovora o kreditu nije individualno pregovaralo te da tužitelj nije bio informiran o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, proizlazi iz sadržaja samog ugovora o kreditu, kao tipskog ugovora koji je unaprijed kao svoju ponudu izradila tuženica te uvjerljivog, logičnog i neosporenog iskaza tužitelja u dijelu u kojem isti iskazuje da je na tuženicu upućen od strane prodavatelja stana i to kao stručnu osobu za kreditiranje kupnje stana, da je tuženica pripremila ugovor i da je njemu, kao osobi koja je po struci pomorac, bilo bitno da može ¨podnijeti kredit s obzirom na primanja¨, uz činjenicu da su otplatu kredita dogovorili na rok od 29 godina s u početku manjim anuitetom, a kasnije veći, upravo jer je imao manju djecu pa da bi si olakšao otplatu. Tužitelj pri tome uvjerljivo, a što je razvidno i iz same formulacije ugovora, iskazuje da mu tuženica nije dala do znanja koliko bi bio raspon kretanja anuiteta, a osobito da bi moglo doći do znatnih promjena do kakvih je došlo tijekom otplate, kao i da u slučaju da mu je rečeno da može doći do takvih promjena, ne bi uzeo navedeni kredit. Ističe da je pristao na ovu valutnu klauzulu isključivo jer mu je ista ponuđena kao jedina opcija za potrebno kreditiranje, uz odbijanje njegovog predlaganja ugovaranja druge valute.

14.1. Kada se prethodno navedeno dovede u vezu s činjenicom da se radi o tipskom ugovoru koji je banka unaprijed u cijelosti formulirala, da tužitelju nije predočena niti jedna informacija temeljem koje bi isti mogao znati, pa time i pristati, da se anuitet znatno mijenja tijekom otplate, dapače istom je kredit predočen kao najpovoljniji, vezan za valutu koja nije u primijeni u RH niti s kojom tužitelj posluje, a pogotovo ne valuti plaćanja obveza po kreditu, pa kada se tvrdnja banke o najpovoljnijem anuitetu i najpovoljnijoj kamatnoj stopi dovedu u vezu s činjenicom da je upravo manji anuitet i manja kamatna stopa temeljni motiv sklapanja ugovora o kreditu vezanom za navedenu valutu, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja da tako ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa koju banka može mijenjati temeljem vlastitih budućih, a nepoznatih odluka, temeljem kriterija koji nisu poznati tužitelju, znači da ne postoji granica rasta anuiteta, time niti cijene kredita, jasno je da tužitelj nije bio valjano informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

14.2. Naime, a kako proizlazi iz odredbi ugovora o kreditu, u vezi se evidencijom otplate kredita i iskazom tužitelja, tuženica je ovim ugovorom za uvjet odobravanja ¨najpovoljnijeg kredita¨ nametnula tužitelju odredbe ugovora o kreditu kojim buduće obveze tužiteljice ovise o nepoznatom i neodređenom rasponu tečaja valute koja nije jednaka valuti isplate i otplate kredita.

15.1. Da bi ugovor predstavljao pravu volju stranaka te temelj prava i obveza stranaka ugovora, isti mora biti izraz prave volje stranaka, temeljna prava i obveze stranaka po istom moraju biti jasna, a pogotovo mora biti jasna visina tražbine i način promjene iste, što u konkretnom slučaju nije.

15.2. Naime, ono o čemu je tužitelj kao potrošač od tuženice kao profesionalne financijske institucije jasno obaviješten i na što je jasno pristao je iznos kredita koji joj je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine njegove mjesečne obveze kako je navedena u početnom otplatnom planu i roku obveze vraćanja danog kredita, sve uz logično znanje o mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja i činjenice da je kamatna stopa određena kao promjenjiva.

15.3. Po logici stvari, sukladno načelima obveznog prava o ravnomjernosti činidbi te obvezi postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača kao slabije ugovorne strane da promjene u pravima i obveza tijekom izvršavanja ugovora neće biti značajne u smislu znatne promjene položaja potrošača te takve da dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza prema redovitom tijeku stvari.

15.4. Pri tome, tuženici je bilo ili moralo biti poznato da preuzimanje takvih obveza podrazumijeva i prethodno preispitivanje financijskih mogućnosti otplate, da je navedeni kredit potrošaču predočen kao najpovoljniji i da je realno navedeno isključivi razlog zašto je potrošač prihvatio takvu ponudu tuženice, pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja postupanje tuženice kojim tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno obavijestila da ovakve odredbe ugovora za njega stvaraju sadržajno neodređenu obvezu jer ne postoji granica promjene njegovih obveza po kreditu, a niti tužitelj ima mogućnost utjecaja na takve promjene. Dapače, tužitelj ničim nije osiguran od znatnog umanjenja svoje imovine zbog spornih odredbi o cijeni kredita, za razliku od tuženica koja je svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini, jamstvom te osiguranjem života i imovine uz vinkuliranje u korist tuženice.

16. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za valutu CHF i nepoštene u smislu citiranog čl. 81. ZZP-a.

17. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja i kamatne stope.

18. No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu s datumom valute 30. rujna 2015.

19.1. Čitanjem Dodatka Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 4. veljače 2016., a u vezi s dopisom tuženice nakon provedbe konverzije i tada priloženim otplatnim planom, kao i uvjerljivim i neosporenim iskazom tužitelja, utvrđeno je da je istim izričito navedeno da dodatak ugovora ne predstavlja obnovu ugovora o kreditu niti nagodbu, a niti isti uređuje prestanak ugovorene obveze, izuzev dijela koji je u dodatku izričito ugovoren, kao i da ¨postojeća obveza iz ugovora o kreditu konverzijom ne prestaje niti se zamjenjuje novom¨. Sam dodatak postojeći ugovor o kreditu definira kao osnovni ugovor, istim se određuje izračun preostale glavnice na način da se isti iz valute CHF preračunava u valutu EUR, da se plaćanja ubuduće vrše prema tečaju kune u odnosu na EUR-a, umjesto CHF, da je kamatna stopa za otplatu preostale glavnice određena kao 5.68 % godišnje te se određuju parametri budućih promjena kamatne stope.

19.2. Sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita).

19.3. Iz cjelokupnog teksta obavijesti o izračunu konverzije i samog dodataka ugovora o kreditu, a u vezi s uvjerljivim i životno logičnim iskazom tužitelja, razvidno da je stranke nisu uređivale pitanje stvarnih kunskih pretplata, kao službene valute u RH te valute plaćanja, da se tužitelj nije odrekao nikakvih budućih potraživanja te da je pitanje pretplate razmatrano samo u kontekstu promjene valute kredita koja se koristi kao referentna i to za buduća plaćanja.

20. Pri tome se primjećuje da je banka/tuženica i Dodatak unaprijed formulirala, da je uputila tužitelja na učinke koje ovaj dodatak može imati na njega i njegovu financijsku situaciju, dok isti ugovor ne sadrži obavijest da je u tijeku postupak kolektivne zaštite prava potrošača i u odnosu na ovdje tuženicu, a kojem je predmet raspravljanja i odlučivanja upravo ništetnost odredbi ugovora o kreditu koje se mijenjaju Dodatkom (valutna klauzula ) i o kojoj odluci ovisi pravo tužiteljice/potrošača na isticanje zahtjeva za vraćanje stečenog temeljem istih odredbi, a niti obračun iz kojeg bi tužitelj bio upoznat sa stvarnom razlikom više plaćenog do dana konverzije, u smislu više plaćenih anuiteta od početno ugovorenih, sukladno početnom otplatnom planu, u valuti kuna kao valuti stvarne isplate i otplate kredita.

21. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

22. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

22. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

23.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

23.2. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

24.1. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužitelj zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 9. kolovoza 2006. sklopio ugovor o kreditu vezan za valutu EUR, a ne CHF.

24.2. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj gotovo 10 godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu doveden u položaj osobe koja je prije gotovo 10 godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi.

24.3. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano dao te sukladno zakonskim odredbama ugovorio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no isti nije, niti je objektivno mogao, pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.

25. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

26. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

27. Ocjena je ovog suda da time što je tužitelju konverzijom izračunata buduća obveza na način da je ista jednaka obvezi koju bi imao da je istu već u početku preuzeo, nije prestalo pravo iste kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dala, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), a što nije bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

28.1. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

28.2 Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

29. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C- 118/17 KĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njegov imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

30.1. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

30.2. Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano:

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

30.3. Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31.1. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 6,95 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate.

To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, a u vezi sa zahtjevom tužitelja u ovom postupku, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, a za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

32.2. Ujedno je ocijenjeno da tuženica pogrešno smatra da je sud mogao i trebao izračun temeljiti na kriterijima koji su vrijedili za kredite vezane za druge valute i uz primjenu primjerene kamatne stope, to stoga što sud nema pravo odrediti ugovorne odredbe drugačije od onoga kako iste glase, već isključivo ocijeniti valjanost ugovornih odredbi i u slučaju ništetnosti istih, primijeniti odredbe ugovora koje su kao takve i dalje na snazi ili koje su zakonom određene kao takve.

33. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je, sukladno navedenom zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužitelj do konverzije ugovora o kreditu platio 15.575,94 više zbog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, da je zakonska zatezna kamata na ove više plaćene anuitete od dana pretplate do konverzije jednaka ukupnom iznosu od 5.122,05 eura, uz napomenu daje tužitelju u konverziji utvrđen manjak od 56,57 eura, odnosno da istom uopće, usprkos plaćanja kredita, nije utvrđena pretplata kredita. Konačno, vještakinja nalazi da je razlika euro glavnice po tečaju na dan 30. rujna 2015. i nedospjele glavnice po početnom tečaju iznosila 9.869,27 eura.

34.1. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja istaknuo zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 15.045,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana pretplate do isplate, a koji iznos predstavlja zbroj više plaćenih anuiteta (zbog rasta tečaja), umanjeno za utvrđen iznos manjka prilikom konverzije, a sve sukladno navedenom obračunu koji je po nalogu ovog suda izradila stalna sudska vještakinja (toč. 33. ovog obrazloženja).

34.2. Pri tome se ukazuje da je tužitelj odmah nakon primitka nalaza i mišljenja vještakinje odredio zahtjev, i to prema ocjeni ovog suda opravdano jer isti do tog trenutka nije mogao jasno odrediti zahtjev jer je visina istog ovisila o zadatku (parametrima) koje je sud odredio i izračunu izrađenom temeljem takvog zadatka, radi čega je sam manifestacijski zahtjev inicijalno i prihvaćen, dok ovakvo postupanje tužitelja ne predstavlja preinaku tužbe već dopunu iste, obzirom je tužitelj tijekom ovog postupka istaknuo jedan jedini određeni zahtjev za isplatu, zahtjev za isplatu iznosa od 15.045,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana pretplate do isplate.

35. Uzimajući u obzir da je tuženica ta koja je nametanjem nepoštenih ugovornih odredbi odgovorna za ništetnost odredbi ugovora o primjeni valutne klauzule, kao i zbog činjenica da nije dokazala da bi tužitelj istoj do konverzije platio 51.907,94 eura manje glavnice od stvarno ugovorenog iznosa glavnice po početnom otplatnom planu, niti da bi tužitelj stekao od tuženice navedenu imovinu, sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a i čl. 1111. ZOO-a, u utvrđeno je da navedeno potraživanje tuženice, istaknuto radi prebijanja, ne postoji.

36.1. Konačno, a u odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja, ukazuje se da sukladno čl. 328. ZOO-a ništetnost kao takva ne zastarijeva čime ne zastarijeva niti zahtjev za deklaraciju iste, za razliku od kondemnatornih zahtjeva temeljem primjene instituta stjecanja bez osnove, a koji se sukladno čl. 1111. ZOO-a primjenjuje na novčana potraživanja tužitelja u ovom postupku.

36.2. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

36.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

36.4. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

36.5. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

36.6. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

36.7. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule odlučeno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., jasno je da je u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu 6. lipnja 2023. nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, a obzirom do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na izvanugovorna potraživanja tužitelja (povrat stečenog bez osnove).

37. Slijedom navedenog, tuženici je naloženo platiti tužitelju iznos od 15.045,98 eura i to, sukladno čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana pretplate do isplate, uzimajući u obzir da je nepoštenje tuženice postojalo od trenutka stjecanja imovine tužitelja temeljem ništetne odredbe, a za čiju ništetnost je tuženica kao osoba koja ju je nametnula odgovorna od primjene iste.

38.1. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja radnje i to kako slijedi: sastava tužbe u iznosu od 250,00 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), sastava obrazloženog podneska od 8. travnja 2025. u iznosu od 625,00 eura (tbr. 8. t. 1. i tbr. 46.), zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 27.2.2024. i 3.7.2024. u ukupnom iznosu od 500,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), zastupanja na ročištu od 25.6.2025. u iznosu od 625,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a) te pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura (tbr. 9. toč. 3. i tbr. 46. OT-a), time ukupnog troška zastupanja u iznosu od 2.125,00 eura.

41.2. Uz navedeno, tužitelju pripada i pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma troška vještačenja u iznosu od 400,00 eura čime je tuženica istom dužna nadoknaditi ukupni trošak postupka u iznosu od 2.525,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja je određena primjenom čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Dubrovnik, 11. kolovoza 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženice