Poslovni broj: P-987/2021-36

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužiteljice PN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 25. lipnja 2025 u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 11. kolovoza 2025

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj: 050915354977 SM solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu pod poslovnim brojem OU-1129/05-1 od 23. rujna 2005. u dijelu u kojem je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 17.842,08 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice prema tužiteljici u iznosu od 3.813,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime nadoknade troška postupka iznos od 7.006,25 eura sa zateznom kamatom koja teče od 12. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 10. lipnja 2019. te tijekom postupka tvrdi da je s tuženicom 23. rujna 2005. sklopila Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretnini, a temeljem kojeg joj je tuženica isplatila iznos od 155.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da je ona po istom kreditu plaćala mjesečne anuitete koji nisu uvijek isto iznosili već su se povećavali zbog nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženice i zbog nezakonito ugovorene valutne klauzule. Ukazuje na pravomoćnu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu istog suda poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a kojima je utvrđeno da su odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope i primjeni valutne klauzule, a bez da se o njima pojedinačno pregovaralo i da su utemeljene na egzaktnim parametrima, te kojima su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu nedostatka propisa, nametnule potrošačima odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Obzirom na utvrđenja suda u kolektivnom sporu, predlaže u odnosu na predmetni ugovor o kreditu utvrditi ništetnim odredbe ugovora koji je sklopila s tuženicom u dijelu u kojem je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope te primjena valutne klauzule na otplatu kredita te naložiti tuženici da joj isplati preplaćeni iznos kredita i to razliku stvarno plaćenog anuiteta u odnosu na anuitet koji bi plaćala da nisu primijenjene navedene ništetne odredbe ugovora, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana konverzije ugovora o kreditu do isplate, uz obvezu tuženice da joj nadoknadi trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

1.3. Tužiteljica pri tome ukazuje da je s tuženicom sklopila aneks ugovora o kreditu kojim je promijenjen način ispunjenja obveza po kreditu na način da se obveze do tada podmirivane u kunskoj protuvrijednosti CHF od sklapanja aneksa podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice za euro na dan plaćanja kredita, čime je došlo do konverzije kredita. Smatra, a sukladno presudi VSRH poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., da sklapanjem navedenog dodatka ugovora o kreditu nije izgubila interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne te da usprkos istom ima pravo zahtijevati obeštećenje za preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog primjene ništetnih odredbi osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. Tvrdi da konverzijom ugovora o kreditu nije izjednačen položaj stranaka, dapače da je dodatno produbljena neravnoteža u njihovim odnosima, a da je ona kao prosječni potrošač pristupila konverziji sa željom za financijskim olakšanjem nakon dugogodišnjeg preopterećenja koje joj je nametnula tuženica, s tim da joj sam izračun konverzije nije pojašnjen u smislu izračuna pretplate kredita.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica prigovara zastari potraživanja tužiteljice jer da je ovaj postupak pokrenut 10. lipnja 2019. čime su do pokretanja istog protekli i rokovi zastare, bilo da se zahtjev tužiteljice kvalificira kao naknada štete, bilo kao stjecanje bez osnove.

2.2. Tuženica smatra da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora jer nije dokazano da je tužiteljica prosječni potrošač te da su konkretne odredbe ugovora nejasne i nerazumljive, a niti nepoštene.

2.3. Ukazuje da je tužiteljici, sukladno zakonskoj obvezi, ponudila izmjene predmetnog ugovora na način da se isti denomira u EUR i da se tužitelj time izjednači s položajem u kojem bi bio da je od početka ugovoren kredit s valutnom klauzulom u EUR, a što je tužiteljica prihvatila. Smatra da je sklapanjem tog dodatka ugovora o kreditu tužiteljica izgubila pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa jer se dodatak ugovora primjenjuje retroaktivno.

2.4. Svakako, tuženica ukazuje da je odredba o valutnoj klauzulu jasna, lako uočljiva i razumljiva pa da kao takva ne može biti predmetom ocjene poštenosti, uz napomenu da je u samom ugovoru navedeno da je tužiteljica upoznata sa značenjem i primjenom valutne klauzule uz izjavu da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na kunu, a kreditor otklanja od sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute ugovora. Tvrdi da ona, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znala niti mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF, a da je do kasnije aprecijacije bez presedana, došlo zbog svjetske ekonomske krize koji nitko, pa ni ona, nije mogao predvidjeti. Obzirom na navedeno, te sukladno činjenici da je ugovaranje valutne klauzule bilo zakonom dopušteno, smatra potpuno neosnovanim tvrdnju da mu pri sklapanju ugovora postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.5. U odnosu na nepoštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženice, tuženica ukazuje da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo, a i sada je, dopušteno zakonom te da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pregovaralo, koja je jasna, razumljiva i uočljiva. Naime, tvrdi da je tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, a što je interni akt koji je dostupan svima, dok se na navedeni način ne narušava ravnoteža u pravima i obvezama jer je odluku u kamatnoj stopi donosio sukladno stanju na tržištu, u smislu cijene pribavljanja iste valute od strane nje kao banke na svjetskom tržištu, pa kako je ta cijena porasla uslijed ekonomske krize 2008., da je ona i kamatnu stopu odredila sukladno navedenom.

2.6. Konačno, tuženica prigovara visini zahtjev tužiteljice te smatra da nema mjesta obračunu pretplate na način da se kamata ¨fiksira¨ tijekom cijelog razdoblja otplate jer to nije učinjeno pri sklapanju samog ugovora, pa smatra da bi u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, na obračun trebalo primijeniti kamatnu stopu koja se u vrijeme otplate primjenjivala ne tzv. kunske kredite.

2.7. Tuženica ujedno ističe prigovor prijeboja za iznos od 3.813,51 eura (28.732,94 kuna) na ime iznosa koji je uračunala tužiteljici kao više plaćeni iznos te za taj iznos umanjila obvezu po kreditu pri konverziji, dok predlaže odbiti zahtjev tužiteljici u cijelosti i istoj naložiti da joj nadoknadi troškove ovog postupka.

3.1. Ovaj sud je nakon provedene glavne rasprave presudom poslovni broj P- 731/2019 od 2. listopada 2020. odbio zahtjeve tužiteljice no Županijski sud u Zadru je rješenjem poslovni broj Gž-476/2021-2 od 16. studenog 2021. ukinuo presudu ovog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje.

3.2. Drugostupanjski sud zaključuje da je u predmetu još uvijek sporno jesu li sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužiteljice i je li uspostavljena ravnoteža između stranaka te upućuje ovaj sud da je radi utvrđenja restitucije uslijed ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi potrebno provesti financijsko vještačenje.

4.1. Tijekom ponovljene glavne rasprave pročitani su ugovor o kreditu, dodatak ugovora o kreditu, otplatni planovi, obavijesti o promjeni kamatne stope, evidencija uplata po kreditu, preliminarni izračun, pregled kretanja CDS u razdoblju od 2005. do 2019., saslušana je tužiteljica te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke.

4.2. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza, a ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP) utvrđeno je da su zahtjevi tužiteljice osnovani.

6. Predmet spora je ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženice da jednostrano mijenja kamatnu stopu i primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita, te vraćanje stečenog temeljem navedenih odredbi ugovora o kreditu.

7. Nesporno je među strankama:

- da su 23. rujna 2005. sklopile ugovor o kreditu

- da je ovim ugovorom glavnica kredita vezana za valutu CHF,

- da su ugovorili promjenjivu kamatnu stopu,

- da je ugovoreno pravo tuženice da svojom odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica tijekom otplate svojim odlukama povećavala kamatnu stopu,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu,

-da su stranke 25. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju ugovora o kreditu promjenom valute i kamatne stope kredita.

8. Sporno je među strankama:

- je li se u konkretnoj parnici mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odrede ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i primjeni valutne klauzule u CHF nepoštene odredbe, konkretno je li se o istima pregovaralo, jesu li nejasne, nerazumljive i neuočljive te je li tuženica prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,

- zastara potraživanja tužiteljice,

- visina potraživanja tužiteljice te

- postojanje tražbine tuženice prema tužiteljici uslijed konverzije kredita.

9.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 23. rujna 2005. proizlazi da su stranke istim ugovorile kredit za kupnju i adaptaciju stambenog prostora, gradnju ili dovršenje stambenog objekta i sredstva osiguranja u iznosu od 155.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB, da je upravo navedeni iznos obveza tužiteljice kao korisnika kredita, dok se iznos isplate i otplate kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, tako što se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunava u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta.

9.2. Nadalje, ugovorom o kreditu je određeno da kredit odobrava na rok 25 godina, da će se otplata kredita vršiti u 300 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate, plaćanjem putem trajnog naloga.

9.3. Konačno, ugovorom o kreditu je ugovorena kamatna stopa od 4,89 % godišnje i to kao promjenjiva kamatna stopa, s tim da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik bezuvjetno pristaje.

10. Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužiteljica, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

11. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka istog u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužiteljice da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužiteljica tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivala anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužiteljicu kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužiteljica kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bila potpuno nesvjesna rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

12.1. Da se o konkretnim odredbama ugovora o kreditu nije individualno pregovarale te da tužiteljica nije bila informirana o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice te činjenice da se radi o tipskom ugovoru koji je banka unaprijed u cijelosti formulirala, a koji je prethodno tužiteljici od strane djelatnice banke predočen kao najpovoljniji u smislu manjeg iznosa mjesečnog anuiteta koji je tužiteljica dužna plaćati, što je tužiteljici kao potrošaču životno bilo odlučno, dok je banka kao stručna financijska ustanova, istoj predočila kredit kao najjeftiniji, uz mogućnost promjena zbog kamate i tečaja, no pri tome ne navodeći o čemu točno ta promjena ovisi, a još važnije u kojem rasponu bi se ista kretala, bilo u rasponu iznosa anuiteta ili postotku promjene anuiteta. Tužiteljici nije predočena niti jedna informacija temeljem koje bi ista mogla znati, pa time i pristati, da se anuitet znatno mijenja tijekom otplate, pa i više od 50 %, dapače istoj je kredit predočen kao najpovoljniji, vezan za valutu koja nije u primijeni u RH niti s kojom tužiteljica posluje, a pogotovo ne valuti stvarnih plaćanja obveza po kreditu, pa kada se tvrdnja banka o najpovoljnijem anuitetu i najpovoljnijoj kamatnoj stopi dovedu u vezu s činjenicom da je upravo manji anuitet i manja kamatna stopa temeljni motiv sklapanja ugovora o kreditu vezanom za navedenu valutu, a da banka pri tome nije upozorila tužiteljicu da tako ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa koju banka može mijenjati temeljem vlastitih budućih, a nepoznatih odluka, temeljem kriterija koji nisu poznati tužiteljici, znači da ne postoji granica rasta anuiteta, time niti cijene kredita, jasno je da tužiteljica nije bio valjano informirana o bitnih parametrima otplate kredita. Pri tome se ukazuje da je tužiteljica ugovor sklopila s tuženicom s punim povjerenjem u njenu profesionalnost jer je tuženicu doživljavala kao ¨moju banku¨ i jer je s prethodnim kreditom u drugoj valuti imala pozitivno iskustvo u smislu da kredit koji je gotovo otplatila u istoj banci nikada nije imao bitnih oscilacija u otplati.

12.2. Naime, a kako proizlazi iz odredbi ugovora o kreditu, u vezi se evidencijom otplate kredita i iskazom tužiteljice, tuženica je ovim ugovorom za uvjet odobravanja ¨najpovoljnijeg kredita¨ nametnula tužitelju odredbe ugovora o kreditu kojim buduće obveze tužitelja ovise o nepoznatom i neodređenom rasponu tečaja valute koja nije jednaka valuti isplate i otplate kredita, uz cijenu kredita koju tuženica po vlastitoj procjeni, bez mogućnosti utjecaja potrošača, može mijenjati tijekom otplate, opet u nepoznatom i neodređenom rasponu odnosno postotku.

13.1. Da bi ugovor predstavljao pravu volju stranaka te temelj prava i obveza stranaka ugovora isti mora biti izraz prave volje stranaka, temeljna prava i obveze stranaka po istom moraju biti jasne, a pogotovo mora biti jasna visina tražbine i način promjene iste, što u konkretnom slučaju nije.

13.2. Naime, ono o čemu je tužiteljica kao potrošač od tuženice kao profesionalne financijske institucije jasno obaviještena i na što je jasno pristala je iznos kredita koji joj je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine njene mjesečne obveze po otplatnom planu i rok obveze vraćanja danog kredita, sve uz logično znanje o mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja i činjenice da je kamatna stopa određena kao promjenjiva.

13.3. Po logici stvari, sukladno načelima obveznog prava o ravnomjernosti činidbi te obvezi postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača kao slabije ugovorne strane da promjene u pravima i obveza tijekom izvršavanja ugovora neće biti značajne u smislu znatne promjene položaja potrošača te takve da dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza prema redovitom tijeku stvari.

13.4. Pri tome, tuženici je bilo ili moralo biti poznato da preuzimanje takvih obveza podrazumijeva i prethodno preispitivanje financijskih mogućnosti otplate, da je navedeni kredit potrošaču predočen kao najpovoljniji i da je realno navedeno isključivi razlog zašto je potrošač prihvatio takvu ponudu tuženice, pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja postupanje tuženice kojim tužiteljicu kao nestručnu osobu nije jasno obavijestila da ovakve odredbe ugovora za nju stvaraju sadržajno neodređenu obvezu jer ne postoji granica promjene njenih obveza po kreditu, a niti tužiteljica ima mogućnost utjecaja na takve promjene. Dapače, tužiteljica ničim nije osigurana od znatnog umanjenja svoje imovine zbog spornih odredbi o cijeni kredita, za razliku od tuženice koja je svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini, uz mogućnost da jednostranom odlukom, po jednostranoj procjeni i potrebi, poveća svoju cijenu, time i obvezu tužiteljicu.

14. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za valutu CHF i kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu nepoštene u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03).

15. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužiteljica bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imala pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja i kamatne stope.

16. No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 25. siječnja 2016. provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

17.1. Čitanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016. (u nastavku teksta: Dodatak) utvrđeno je da je istim određeno da se dodatak ugovora od 7. lipnja 2006. sklapa temeljem Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (¨Narodne novine¨ broj 102/15) od 22. rujna 2015., dok se ovim dodatkom mijenjaju odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu na način da se dodaju odredbe po kojima se utvrđuje da je kredit u iznosu od 155.000,00 CHF isplaćen 26. rujna 2005. te da ovaj iznos odgovara iznos od 99.659,24 eura na isti dan, da je nedospjela glavnica ovog kredita na dan 10. siječnja 2016. jednaka iznosu od 75.880,07 eura.

17.2. Navedenim dodatkom ugovora je određena buduća otplata anuiteta na način da se mjesečni anuitet obračunava po srednjem tečaju HNB za valutu euro koji vrijedi na dan redovnog dospijeća anuiteta.

17.3. Odredbom čl. 5. Dodatka određeno je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope primjenjuje promjenjiva kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denomirane u EUR na datum sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, i koja je iznosila 5,99 % godišnje, dok ista u trenutku sklapanja Dodatka iznosi 5,84 % godišnje, a čini je 6-mjesečna Nacionalna referentna stopa jedan važeća na dan 1.6.2015. za valutu EUR u visini od 2,36 % godišnje i marža banke u visini od 3,48 % godišnje. Izričito je određena da se kamatna stopa sastoji od promjenjivog parametra NRS1 te od fiksne marže, a promjena kamatnih stopa vrši se u skladu s izmjenama NRS1 i to u šestomjesečnom obračunskom razdoblju, dok je metoda i dinamika promjena pobliže opisana u Odluci o kamatama banke sukladno Politici mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom, te njezinim izmjenama i dopunama, kao i da se obračun kamata vrši proporcionalnom metodom.

18.1. Iz sadržaja cjelokupnog teksta Dodatka jasno je da isti mijena dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu (u Dodatku naziva ¨Osnovni ugovor¨) na način da je potrošaču jasno predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu, da je ugovorena kamatna stopa od 5,84 % i da su pri tome jasno definirani parametri promjene iste.

18.2. Sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita), izuzev promjene broja Osnovnog ugovora o kreditu.

19.1. Iz sadržaja tekst prethodno navedenog Dodatka razvidno je da su istim nesporne uplate po kreditu uračunate u novi izračun preostale glavnice i otplatu iste vezano za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, no isto je razvidno da se niti jednom odredbom Dodatka ili pak izjavom stranaka ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita do sklapanja Dodatka.

19.2. Dapače, iz sadržaja Dodatka i poziva banke za izračun konverzije proizlazi da se istim uređuje buduća otplata već ugovorenog i isplaćenog kredita, a da se iznosi uplata po kreditu uračunavaju u novi obračun glavnice kredita i buduću otplatu iste glavnice.

19.3 Pri tome se primjećuje da je banka/tuženica i Dodatak unaprijed formulirala i pri tome izričito čl. 10.2. obavijestila korisnika kredita/tužitelja da je pred Ustavnim sudom RH podnijela prijedlog za ocjenu ustavnosti zakona temeljem kojeg je provedena konverzija, odnosno sklopljen Dodatak, dok isti ugovor ne sadrži obavijest da je u tijeku postupak kolektivne zaštite prava potrošača i u odnosu na ovdje tuženicu, a kojem je predmet raspravljanja i odlučivanja upravo ništetntost odredbi ugovora o kreditu koje se mijenjaju Dodatkom (valutna klauzula i način promjene kamatne stope) i o kojoj odluci ovisi pravo tužitelja/potrošača na isticanje zahtjeva za vraćanje stečenog temeljem istih odredbi.

20. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

21. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

22. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužiteljica pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopila Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužiteljice uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužiteljica pristao tzv. konverzijom.

23.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

23.2. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

24.1. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužiteljica zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 26. rujna 2005. sklopila ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

24.2. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužiteljica 10 godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu dovedena u položaj osobe koja je prije 10 godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristala da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekla potraživanja po ovoj osnovi.

24.3. Naime, tužiteljica je konverzijom pristala da se dio njene imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano te sukladno zakonskim odredbama ugovorila sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no ista nije, niti je objektivno mogla, pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imala prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.

25. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

26. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

27. Ocjena je ovog suda da time što je tužiteljici konverzijom izračunata buduća obveza na način da je ista jednaka obvezi koju bi imala da je istu već u početku preuzela nije prestalo pravo tužiteljice kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dala, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), a što nije bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

28.1. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

28.2 Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

29. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C- 118/17 BN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

30.1. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

30.2. Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano:

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

30.3. Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31.1. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 4,89 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužiteljici i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate.

To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužiteljica kao potrošač jasno informirana jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope od 4,89 % godišnje i tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, a sve za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

31.2. Pri tome se ocjenjuje da tuženica pogrešno smatra da je sud mogao i trebao izračun temeljiti na kriterijima koji su vrijedili za kredite vezane za druge valute i uz primjenu primjerene kamatne stope, to stoga što sud nema pravo odrediti ugovorne odredbe drugačije od onoga kako iste glase, već isključivo ocijeniti valjanost ugovornih odredbi i u slučaju ništetnosti istih, primijeniti odredbe ugovora koje su kao takve i dalje na snazi. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužiteljica kao potrošač znala u trenutku sklapanja ugovora i na nju kao točno određenu pristao.

32.1. Stalna sudske vještakinje za knjigovodstvo i financije je, sukladno navedenom zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužiteljica platila 13.913,38 eura više zbog rasta kamata i rasta tečaja, da joj je tuženica prilikom konverzije priznala pretplatu od 28.732,94 kuna, s tim da je zakonska zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta kamate i tečaja do konverzije jednaka iznosu od 7.742,22 eura.

32.2. Obzirom je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio ovaj sud, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna, isti je u cijelosti prihvaćen.

33.1. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj zahtjev odredio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, pri tome umanjujući iznos zateznih kamata na dospjele pretplate do konverzije za iznos pretplate koji joj je tuženice priznala pri konverziji kredita, prihvaćen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 17.842,08 eura, a koji predstavlja iznos više plaćenih anuiteta do konverzije, uvećan za iznos dospjelih zakonskih zateznih kamata na pretplatu do konverzije, umanjen za iznos od 3.813,52 eura koji je tuženica priznala tužiteljici kao pretplatu u konverziji i za istu umanjila buduću obvezu tužiteljice po kreditu.

33.2. Tužiteljici sukladno prethodno citiranim odredbama čl. 323., 324. i 1115. ZOO-a pripada i zatezna kamata na pretplaćene iznose od dana pretplate do konverzije ugovora o kreditu, a obzirom je tuženica utvrđena odgovornom za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora o kreditu te je od trenutka stjecanja temeljem istih, sukladno prethodno navedenom, ocijenjena nepoštenim stjecateljem.

34.1. U odnosu na potraživanje tuženice po osnovi priznate pretplate u konverziji ukazuje se na sadržaj odredbe čl. 195. ZOO-a, a kojom je propisano:

Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

34.2. Nadalje, čl. 196. ZOO-a je propisan:

(1) Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju.

(2) Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.

34.3. Tuženica je tijekom ovog postupka istaknula zahtjev za utvrđenje postojanja njene dospjele tražbine prema tužiteljici proizašle iz istog pravnog odnosa stranaka, a tužiteljica je izjavom o prijeboju sadržajno priznala ovo potraživanje tuženice te sukladno istom umanjila svoje potraživanje, a što je ovaj sud predmetnom presudom prihvatio kada je tuženici naložio da tužiteljici isplati dug koji predstavlja razliku obračunatog potraživanja tužiteljici umanjenu za potraživanje tuženice.

35. Obzirom je potraživanje tuženice prestalo izjavom o prijeboju (podnesak tužitelja od 14. svibnja 2025., dostavljen tuženici od strane ovog suda prije zaključenja glavne rasprave), utvrđeno je da potraživanje tuženice prema tužiteljici po osnovi priznate pretplate prilikom konverzije kredita ne postoji.

36.1. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP- a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i to kako slijedi: sastava tužbe u iznosu od 625,00 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), sastava podneska od 31. siječnja 2020. i 14. svibnja 2025. u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura (tbr. 8. t. 1. i tbr. 46.), zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 29.1.2020., 25.8.2020., 4.4.2022., 26.9.2024., 7.2.2025. i 25.6.2025. u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura (tbr. 9. toč. 1. OT-a i tbr. 46. OT-a) te sastava žalbe u iznosu od 781,25 eura (tbr. 10. toč. 1. i tbr. 46. OT-a) time ukupnog troška zastupanja u iznosu od 6.406,25 eura.

36.2. Uz navedeno, tužiteljici pripada i pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma troška vještačenja u iznosu od 600,00 eura čime je tuženica istoj dužna nadoknaditi ukupni trošak postupka u iznosu od 7.006,25 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja je određena primjenom čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Dubrovnik, 11. kolovoza 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Zadru, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženice