REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-1345/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužiteljice TS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ribel 5a, zastupana po punomoćniku Igoru Mucalo, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u OD Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 25. lipnja 2025. u prisutnosti z. punomoćnika tužiteljice – Ivana Kaliterna, odvjetnika u Zagrebu, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 11. kolovoza 2025., donio je, objavio je i
p r e s u d i o i r i j e š i o j e
I O d b i j a s e tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
II Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103133498 od 5.9.2006. potvrđen pod brojem OU- 1263/2006 po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba, Ilica 297 sklopljenog između tužitelja TS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora, u dijelu članka 10. koja glasi: „10. NAKNADA
Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,850 % (nula cijelih osamdesetpet posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK) , obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“
III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljici TS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 619,67 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje teku od 12.9.2006. pa do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1.1.2008. pa do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je 3 Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljici TS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 30.702,92 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koje je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na iznos od:
- 0,55 EUR koje teku od 22.3.2008. do isplate;
- 3,93 EUR koje teku od 22.10.2008. do isplate;
- 11,00 EUR koje teku od 6.11.2008. do isplate;
- 2,69 EUR koje teku od 6.12.2008. do isplate;
- 23,38 EUR koje teku od 6.1.2009. do isplate;
- 26,98 EUR koje teku od 6.2.2009. do isplate;
- 29,52 EUR koje teku od 6.3.2009. do isplate;
- 19,80 EUR koje teku od 7.4.2009. do isplate;
- 19,09 EUR koje teku od 22.5.2009. do isplate;
- 14,99 EUR koje teku od 24.6.2009. do isplate;
- 14,78 EUR koje teku od 7.7.2009. do isplate;
- 12,16 EUR koje teku od 18.8.2009. do isplate;
- 16,17 EUR koje teku od 9.9.2009. do isplate;
- 13,65 EUR koje teku od 6.10.2009. do isplate;
- 14,58 EUR koje teku od 6.11.2009. do isplate;
- 17,12 EUR koje teku od 5.12.2009. do isplate;
- 25,60 EUR koje teku od 22.1.2010. do isplate;
- 28,75 EUR koje teku od 23.2.2010. do isplate;
- 35,20 EUR koje teku od 23.3.2010. do isplate;
- 36,57 EUR koje teku od 21.4.2010. do isplate;
- 43,94 EUR koje teku od 13.5.2010. do isplate;
- 38,90 EUR koje teku od 2.6.2010. do isplate;
- 67,09 EUR koje teku od 2.7.2010. do isplate;
- 60,86 EUR koje teku od 2.8.2010. do isplate;
- 83,80 EUR koje teku od 2.9.2010. do isplate;
- 72,42 EUR koje teku od 2.10.2010. do isplate;
- 60,82 EUR koje teku od 2.11.2010. do isplate;
- 89,32 EUR koje teku od 2.12.2010. do isplate;
- 103,85 EUR koje teku od 2.1.2011. do isplate;
- 92,97 EUR koje teku od 2.2.2011. do isplate;
- 96,33 EUR koje teku od 2.3.2011. do isplate;
- 87,22 EUR koje teku od 2.4.2011. do isplate;
- 88,23 EUR koje teku od 2.5.2011. do isplate;
- 113,08 EUR koje teku od 2.6.2011. do isplate;
- 108,47 EUR koje teku od 6.7.2011. do isplate;
- 149,46 EUR koje teku od 2.8.2011. do isplate;
- 144,96 EUR koje teku od 2.9.2011. do isplate;
- 120,03 EUR koje teku od 2.10.2011. do isplate;
- 114,57 EUR koje teku od 2.11.2011. do isplate;
- 109,39 EUR koje teku od 6.12.2011. do isplate;
- 119,09 EUR koje teku od 2.1.2012. do isplate;
- 126,00 EUR koje teku od 2.2.2012. do isplate;
- 126,16 EUR koje teku od 2.3.2012. do isplate;
- 121,84 EUR koje teku od 2.4.2012. do isplate;
- 123,26 EUR koje teku od 2.5.2012. do isplate;
- 125,92 EUR koje teku od 2.6.2012. do isplate;
- 122,46 EUR koje teku od 6.7.2012. do isplate;
- 123,58 EUR koje teku od 2.8.2012. do isplate;
- 121,15 EUR koje teku od 2.9.2012. do isplate;
- 116,33 EUR koje teku od 2.10.2012. do isplate;
- 122,11 EUR koje teku od 6.11.2012. do isplate;
- 119,63 EUR koje teku od 6.12.2012. do isplate;
- 123,58 EUR koje teku od 2.1.2013. do isplate;
- 115,56 EUR koje teku od 2.2.2013. do isplate;
- 120,72 EUR koje teku od 2.3.2013. do isplate;
- 122,12 EUR koje teku od 2.4.2013. do isplate;
- 118,00 EUR koje teku od 7.5.2013. do isplate;
- 108,97 EUR koje teku od 6.6.2013. do isplate;
- 110,33 EUR koje teku od 6.7.2013. do isplate;
- 110,54 EUR koje teku od 7.8.2013. do isplate;
- 114,74 EUR koje teku od 6.9.2013. do isplate;
- 120,03 EUR koje teku od 5.10.2013. do isplate;
- 117,95 EUR koje teku od 6.11.2013. do isplate;
- 121,33 EUR koje teku od 6.12.2013. do isplate;
- 119,33 EUR koje teku od 8.1.2014. do isplate;
- 106,05 EUR koje teku od 6.2.2014. do isplate;
- 107,57 EUR koje teku od 6.3.2014. do isplate;
- 106,41 EUR koje teku od 2.4.2014. do isplate;
- 103,85 EUR koje teku od 6.5.2014. do isplate;
- 101,98 EUR koje teku od 6.6.2014. do isplate;
- 104,14 EUR koje teku od 5.7.2014. do isplate;
- 114,28 EUR koje teku od 7.8.2014. do isplate;
- 114,28 EUR koje teku od 6.9.2014. do isplate;
- 114,28 EUR koje teku od 7.10.2014. do isplate;
- 114,28 EUR koje teku od 6.11.2014. do isplate;
- 114,28 EUR koje teku od 6.12.2014. do isplate;
- 24.298,57 EUR koje teku od 31.12.2014. do isplate; sve u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 da tužiteljici TS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.265,45 € uvećane za zakonske zatezne kamate na troškove postupka po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od 11. kolovoza 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
VI O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 2.379,33 kn/315,79 € zajedno sa zakonskim kamatama tekuće na iznose od:
- kn 0.71 / EUR 0.09 od 02.10.2006. pa do isplate,
- kn 5.18 / EUR 0.69 od 02.11.2006. pa do isplate,
- kn 19.30 / EUR 2.56 od 02.12.2006. pa do isplate,
- kn 48.47 / EUR 6.43 od 02.01.2007. pa do isplate,
- kn 68.09 / EUR 9.04 od 02.02.2007. pa do isplate,
- kn 58.98 / EUR 7.83 od 02.03.2007. pa do isplate,
- kn 64.30 / EUR 8.53 od 02.04.2007. pa do isplate,
- kn 113.96 / EUR 15.13 od 02.05.2007. pa do isplate,
- kn 126.15 / EUR 16.74 od 02.06.2007. pa do isplate,
- kn 142.25 / EUR 18.88 od 02.07.2007. pa do isplate,
- kn 142.13 / EUR 18.86 od 02.08.2007. pa do isplate,
- kn 120.08 / EUR 15.94 od 02.09.2007. pa do isplate,
- kn 152.89 / EUR 20.29 od 02.10.2007. pa do isplate,
- kn 153.70 / EUR 20.40 od 02.11.2007. pa do isplate,
- kn 130.68 / EUR 17.34 od 02.12.2007. pa do isplate,
- kn 133.20 / EUR 17.68 od 02.01.2008. pa do isplate,
- kn 89.97 / EUR 11.94 od 02.02.2008. pa do isplate,
- kn 54.91 / EUR 7.29 od 02.03.2008. pa do isplate,
- kn 20.27 / EUR 2.69 od 02.04.2008. pa do isplate,
- kn 101.52 / EUR 13.47 od 02.05.2008. pa do isplate,
- kn 124.08 / EUR 16.47 od 02.06.2008. pa do isplate,
- kn 99.43 / EUR 13.20 od 02.07.2008. pa do isplate,
- kn 148.56 / EUR 19.72 od 02.08.2008. pa do isplate,
- kn 137.51 / EUR 18.25 od 02.09.2008. pa do isplate,
- kn 88.99 / EUR 11.81 od 02.10.2008. pa do isplate,
- kn 34.02 / EUR 4.52 od 02.12.2008. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
VII O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103133498 od 5.9.2006. potvrđen pod brojem OU- 1263/2006 po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba, Ilica 297, kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 118.423,98 CHF obračunatom prema srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“). Ugovor o kreditu predstavlja tipski i adhezijski ugovor jer ga je tuženik unaprijed sastavio te isključio bilo kakvu mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja ugovora. Člankom 7. Ugovora o kreditu je ugovorena obveza tužitelja za povrat iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika, važećem na dan dospijeća za švicarski franak (CHF). O navedenim ugovornim odredbama se nisu vodili pojedinačni pregovori pa se one sukladno Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe) („Direktiva 93/13 EEZ“), smatraju nepoštenima jer su na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz Ugovora o kreditu. Člankom 3. st. 2. Direktive 93/13 EEZ je propisano da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Navedene odredbe direktive su inkorporirane u hrvatsko zakonodavstvo.
1.1. Odredba članka 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza plaćanja iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) je ništetna. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. („Kolektivna presuda za valutnu klauzulu“) je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu „ZOO“). Kolektivnom presudom za valutnu klauzulu utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je utvrdio da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica ističe kako je Zakonom o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07), Zakonom o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14) i Zakonom o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19) potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Stoga, budući da iz isprava koje su u spisu i iz same zakonske odredbe jasno proizlazi da je tužiteljica potrošač, upravo je na tuženiku, a ne na tužiteljici da dokaže da tužiteljica nije potrošač, a što je naravno nemoguće budući da je tužiteljica potrošač. Tužiteljica navodi da je u ugovorni odnos s tuženikom pristupila s načelom povjerenja i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imala razloga posumnjati u namjere tuženika. Također, tuženik tužiteljici nije prezentirao nikakav poseban rizik, već je štoviše poticao tužiteljicu na ovakav Ugovor o kreditu pod paskom da se radi o najpovoljnijem kreditu. Tužiteljica nije informirana od tuženika koje rizike nosi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, već joj je prezentirao da je takav kredit isti kao i bilo koji drugi kredit s valutnom klauzulom u EUR ili kunski kredit. Tuženik je usmjeravao potrošače pa tako i tužiteljicu u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji i dostupniji i tvrdio da je taj kredit isti kao i bilo koji drugi jer će tužiteljici ionako biti isplaćene kune.
1.2. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) (dalje u tekstu: „ZPP“) kao i člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19) kao i člankom 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) je izričito propisano da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imaju obvezujući učinak za ostale sudove koji odlučuju o individualnim tužbama oštećenih potrošača. Dakle, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Stoga, nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i odredbu čl. 502.c ZPP-a, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača i u suprotnosti s odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Ovakav stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske („VSRH“) u svojim rješenjima Rev-18/2018 od 26.5.2020. i presudi VSRH Rev-3142/2018 od 19.3.2019. protiv koje je podnesena i ustavna tužba koju je Ustavni sud Republike Hrvatske („USRH“) odbio rješenjem br. U-III-2233/2019 od 10.6.2020. Stoga je sud u ovom postupku vezan za utvrđenja iz Kolektivne presude za valutnu klauzulu te ne može ispitivati utvrđenja iz navedenih pravomoćnih presuda.
1.3. Tužiteljica ističe da zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih iznosa u odnosu na mjesečne iznose koje bi tužiteljica bila dužan platiti tuženiku da je primijenjen tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu na dan sklapanja Ugovora o kreditu.
1.4. VSRH je u svojoj odluci Rev-2245/2017-2 od 20.3.2018. zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, VSRH je na sjednici Građanskog odjela od 30.1.2020. zauzeo stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zaključno, VSRH je na sjednici Građanskog odjela od 31.1.2022. zauzeo stav da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, iz zaključaka VSRH je jasno da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom postupku. Sukladno odredbi čl. 40. Zakona o sudovima (NN 28/2013 – 60/2022) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokoga kaznenog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda, pa ga sukladno tome imaju primjenjivati i prvostupanjski sudovi. Stoga je nesporno da potraživanje tužiteljice koje je predmet ovog postupka nije zastarjelo.
1.5. Nadalje, tužiteljica zahtijeva još i utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je tuženik nametnuo tužiteljuici nepoštene ugovorne odredbe o naknadi (tzv. Ulazna naknada) iz članaka 10. Ugovora o kreditu koja glasi: „10. NAKNADA Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,850 % (nula cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (96/03, 46/07, 79/07) („ZZP“) je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 81. st. 2. ZZP-a je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 81. st. 4. ZZP-a je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Člankom 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom u dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. U konkretnom slučaju je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo tužiteljici u Ugovor o kreditu nepoštene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, iako tuženiku nije nastao nikakav dodatan administrativni trošak zbog obrade kredita. Naime, u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu dokumentacije u visini od 0,850 % koja je ustegnuta od iznosa kredita. Budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu očito proizlazi da je Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, samim time je jasno da se o odredbama Ugovora o kreditu po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. Dakle, tužiteljica nije mogla utjecati na odredbe Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi jer je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao davatelja kredita, a tuženik s tužiteljicom o toj odredbi nije pojedinačno pregovarao. S obzirom da je tužiteljica temeljem odredbi Ugovora o kreditu platila tuženiku tzv. ulaznu naknadu, očito je da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1. ZZP-a nepoštena, te u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Nadalje, tužiteljica ističe da je Europski sud zauzeo sljedeće stavove glede ulaznih i izlaznih naknada: a) Predmet CY protiv Caixabank SA (C-224/19) i LG i PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19) • Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. b) Predmet Profi Credit Polska SA protiv QJ (C 84/19), BW protiv DR (C 222/19) i QL protiv CG (C 252/19) • Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. • Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da ugovorna odredba koja se odnosi na nekamatne troškove kredita kojom se taj trošak određuje ispod zakonske gornje granice može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. Ovakav stav su zauzeli i brojni županijski sudovi.
1.6. Tužiteljica je tuženiku na ime troška obrade kredita na dan isplate kredita platila iznos od 0,850 % kredita odnosno 619,01 EUR / 4.663,93 kn. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga, zbog ništetnosti ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi tuženik mora vratiti tužiteljici iznose koje je primio temeljem navedenih odredbi. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, tuženik je dužan tužiteljici podmiriti i zakonsku zateznu kamatu na iznose čije se vraćanje zahtjeva od dana kada je te iznose primio pa do isplate. Stoga, tužiteljica na ime povrata naknade za administraciju kredita potražuje iznos od 619,01 EUR / 4.663,93 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 21.9.2006.
1.7. Konačno, preciziranim tužbenim zahtjevom od 21. ožujka 2025. (list 768-772 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, te ispravljenim na zapisniku od 25. lipnja 2025. (list 807-808 spisa), tužiteljica predlaže da se donese presuda kao u izreci uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama.
2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 143-164 spisa), kao i u podnescima tijekom postupka (list 360-365, 506-515 i 626-630), tuženik prigovara mjesnoj nenadležnosti ovoga suda te nadalje u bitnome ističe da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, osporava status tužiteljice kao potrošača, osporava navode tužiteljice da bi ugovorena valutna klauzula bila nedopuštena i nepoštena, ističe da je odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva te ističe i prigovor zastare na to potraživanje tužiteljice, osporava tijek zakonskih zateznih kamata, tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 315,79 € (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos, te konačno predlaže odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška.
3. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, isti je neosnovan jer je predmetni spis rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023., temeljem čl. 11.st.2. Zakona o sudovima i čl. 181. i 182. Sudskog poslovnika delegiran ovome sudu, a svrha donošenja tog rješenja je rasterećenje u radu Općinskog građanskog suda u Zagrebu u parničnim predmetima i delegacija tih predmeta u rad manje opterećenim općinskim sudovima, a koje rješenje je predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio primjenom posebnih propisa, radi čega je valjalo odbiti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103133498 od 5.9.2006. (list 15-23 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope odnosno o usklađivanju kamatne stope (list 39-46, 52, 58, 64 i 65), otplatni plan (list 47-51, 53-57, 59-63 i 66-69), otplatni plan za kredit (list 70-77), pregled prometa po kreditu (list 78-92), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 754-762), te je u svrhu dokazivanja saslušana tužiteljica osobno.
4.1. Dokazni prijedlog tuženika da se provede dokaz saslušanjem osobnog bankara IS odbijen je rješenjem na ročištu od 24. siječnja 2025. smatrajući ga nepotrebnim i nesvrsishodnim za ovaj postupak.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103133498 od 5.9.2006. na iznos od 118.423,98 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke da dan puštanja kredita u tečaj, a namjena kredita bila je stambeni kredit za kupnju nekretnine (Stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, Kredit djelatnicima VIPnet d.o.o. prema ponudi od 18.4.2005.), s rokom otplate 360 mjeseci.
7. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara, tužiteljičin status potrošača, kao i je li ništetna odredba ugovora koja se odnosi na naknadu troška obrade kredita.
8. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.
9. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
9.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
9.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".
9.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:
-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,
-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
10. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.
10.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
11. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.
12. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.
13. U tom smislu saslušana je tužiteljica čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da je 2006. odlučila kupiti mali stan za vlastito stanovanje. Tada je bila zaposlena u A1 i u razgovoru s kolegama saznala je da je tuženik vrlo brz u obradi kredita. U tom trenutku nije bila klijent tuženika. Kad je došla u banku, odmah joj je rečeno da joj je najpovoljnija opcija predmetni kredit u CHF-u, da je to stabilna valuta i da je to najpovoljnija situacija za kupnju stana. Imala je povjerenje prilikom sklapanja ugovora o kreditu i tom prilikom pojašnjeno joj je način odnosno postupak uzimanja kredita, da će ugovor trebati ovjeriti kod javnog bilježnika, da joj ne trebaju jamci, da treba imati procjenu nekretnine kao i da mora priložiti isplatne liste. Tom prilikom nije joj pojašnjen termin valutna klauzula, tim više što joj je prezentiran kredit u CHF-u kao najstabilniji i u tom trenutku bilo joj je bitno koliko će iznositi rata kredita i rok otplate. Koliko se sjeća, početna rata bila joj je 2.700,00 kn ili 2.100,00 kn, odnosno sjeća se da joj je taman ostalo za "život u solo". Rata kredita je rasla, sada se više ne može točno izjasniti koliko je to bilo, uglavnom je bilo značajno. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu, ugovor je bio pripremljen, i nije bila u poziciji pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora. Kredit je otplaćen u cijelosti. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu kao i isplate, podmirila je sve naknade koje su se ticale ugovora o kreditu. Nije posebno pitala zašto mora plaćati naknade npr. za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.
14. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužiteljice, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužiteljica kao fizička osoba s tuženikom sklopila predmetni ugovor radi kupnje nekretnine što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi svrha kupnje nekretnine bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetna nekretnina koristila za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužiteljice. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužiteljica, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužiteljica eventualno ne bi bila prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.
15. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužiteljice kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužiteljicu informirao na valjan način i objasnio joj posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača. Naime, prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužiteljica, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarski franak vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga, prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Na temelju takve odredbe, tužiteljica kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe, a što proizlazi i iz iskaza same tužiteljice.
15.1. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
16. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima.
17. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 5.9.2006. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.
18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji nalaz i mišljenje sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, tim više što stranke nisu imale prigovor na isti.
18.1. Iz nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 231.331,31 kn, eurska protuvrijednost iznosi 30.702,92 €; ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -1.970,55 kn, eurska protuvrijednost iznosi -261,52 €; kao i da je korisnik kredita, a što proizlazi iz pregleda prometa (list 91-92 spisa) zaračunata naknada u iznosu 4.668,93 HRK, odnosno eurske protuvrijednosti po fiksnom tečaju 619,67 €.
19. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
20. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Da je tuženik nepošten stjecatelj proizlazi iz činjenica da su banka, a tako i tuženik znale za rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način i usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju, o tome obavijestili potrošače kako bi svaki za sebe mogao donijeti odluku hoće li prihvatiti rizik koji ta odredba nosi, a kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke.
21. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužiteljici nepodmireno potraživanje. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužiteljice s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., radi čega je valjalo tuženika odbiti kao pod V presude.
22. Što se tiče odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 0,850 % naknade za iznos kredita, a prije korištenja kredita, najprije treba reći da valjanost te odredbe nije bila predmetom kolektivnog spora na koji se tužiteljica pozvala pa je to pitanje valjalo raspraviti u ovom predmetu. Provedeni dokazi na tu okolnost ukazuju da se radi o odredbi koja je sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke. Tužiteljica je, a kako je navedeno pod točkom 13. ove presude, iskazala da joj je rečeno da joj je najpovoljnija opcija kredit u CHF-u, da je to stabilna valuta i da je to najpovoljnija situacija kao i da je imala povjerenje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, te da je prilikom potpisivanja ugovora o kreditu, ugovor bio pripremljen i nije bila u poziciji pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora, iz čega proizlazi da se i o odredbi o plaćanju naknade nije pojedinačno pregovaralo i unijeta je u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza, pri čemu takve naknada nije predviđena ZOO-om koji isključivo kamatu smatra cijenom pozajmljenog novca. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade 0,850 % na iznos kredita koju je naplatio 11.9.2006. Osim što u čl. 10. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s čl. 324. ZOO-a.
23. Posljedično, tuženik je dužan vratiti tužiteljici plaćeni iznos po tom osnovu temeljem čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Visina zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Prigovor zastare tuženika nije osnovan ni u pogledu tog potraživanja jer je ovom presudom utvrđena ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu i zastara restitucijskog zahtjeva po tom osnovu teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude.
24. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29.st.2. ZOO-a.
25. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP- a. Tužiteljica je u cijelosti uspjela dokazati osnovu tužbenog zahtjeva, a osim toga u predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH broj Rev- 1014/18 od 20.10.2021., odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).
25.1. Trošak tužiteljice sastoji se od troška sastava tužbe i sastava podneska od 26.6.2024., 16.10.2024., 10.1.2025. i 24.3.2025., te zastupanja na ročištu 5.7.2024., 24.1.2025. i 25.6.2025., za svaku radnju po 250 bodova, odnosno po 500,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 1.000,00 € i troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno sveukupno 5.265,45 €.
25.2. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 200,00 € budući nije bio odlučan za rješenje ovog spora kao ni troškovi sudske pristojbe na tužbu koja pristojba nije niti plaćena, a niti sudska pristojba na presudu, a koje pristojbe tužiteljica nije dužna platiti budući je oslobođena plaćanja iste temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023).
26. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 11. kolovoza 2025.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1.Odvjetnik Igor Mucalo
2.OD Metelko, T & Partneri
