Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-108/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Karlo Vučinić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šćur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 18. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika te zamjenice punomoćnice tuženika Jasenke Perković, odvjetnice u Rijeci, po objavi od 8. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.1. Ugovor o kreditu broj: 717734, potvrđen od strane Javnog bilježnika Jadranke Borčić OU-253/06 od 05.04.2006. godine, u dijelu koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za obradu kredita isplati iznos od 134,96 EUR- a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07. travnja 2006. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da naknadi tužitelju FF iz [adresa], OIB:45485333457parnični trošak u iznosu od 1.053,10 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 8. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica FF (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da su dana 05.04.2006. godine tužitelj kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i tužena kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili Ugovor o kreditu broj: 717734 na iznos kredita od 19.916,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Jadranke Borčić OU-253/06 od 05.04.2006.godine. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.916,00 CHF, po srednjem tečaju HNB na dan korištenja. Nadalje, u odredbi članka 6.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se naknada u iznosu od 1,10 % (jedancijeli deset posto) iznosa kredita naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. Odredbom članka 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita, i to jednokratno 1,10% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom puštanje kredita u tečaj. Tužiteljica ističe kako je navedena odredba iz članka 6.1. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženik prilikom obrade kredita nije imao stvarnih troškova, te stoga naplate nekakve naknade za obradu kredita je u potpunosti neosnovana, te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna. Sud Europske unije je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog proizlazi kako je Sud EU zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim timei ništetne. Naknada u određenom postotku od iznosa kredita u konkretnom slučaju ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika. O takvoj odredbi tužitelj kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužitelj ikako mogla utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je kao takva ništetna. Iako je tužitelj morao platiti tih 219,08 CHF odnosno 1.016,86 kn prema tečaju od 4.6415, odnosno 134,96 EUR po fiksnom tečaju, na ime podmirenja „naknade za obradu zahtjeva“ prije korištenja ugovorenog kredita, tuženik stvarnih troškova za navedeno uopće nije imao, dok je sve stvarne troškove– trošak solemnizacije javnog bilježnika i sudske pristojbe ionako snosila tužiteljica. Ti navodni troškovi predstavljaju dodatnu prikrivenu naknadu koju je tužiteljica morala platiti tuženiku za što nema osnove, niti potrebe, obzirom da po ugovoru tužiteljica tuženiku ionako plaća naknadu za dobiveni kredit u vidu kamata. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u izreci.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe prigovor zastare. Navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Člankom 6. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. 5. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Poziva se na odluku Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita, tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale. Trenutna praksa i potvrđuje ovdje iznesene navode tuženika. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Što se tiče činjenica važnih za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja ističe se da među strankama nije sporno da je zaključen predmetni Ugovor o kreditu broj: 717734 od 5. travnja 2006. godine u kojem je sadržana prijeporna odredba, niti je sporan sadržaj te odredbe, a nesporna je i visina tužbenog zahtjeva (kako je to izjavio tuženik na pripremnom ročištu održanom 8. srpnja 2025. Međutim, sporno je da li je predmetna odredba ništetna i ima li tužitelj pravo na povrat plaćene naknade.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu broj: 717734 od 5. travnja 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu, list 5-9 spisa) i saslušan je tužitelji, dok drugi dokazi nisu provedeni jer su na temelju ovako provedenog dokaznog postupka i nespornih činjenica utvrđene sve okolnosti važne za presuđenje.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Na temelju ocjene provedenih dokaza te na temelju nespornih činjenica utvrđeno je u bitnom:

– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 5. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 19.916,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja,

– da se radi o namjenskom kreditu – za kupnju vozila,

– da je u članku 6.1. Ugovora o kreditu ugovoreno: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“

– da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 136,96 eura.

7. Tužitelj je u bitnom iskazao da su mu bila potrebna sredstva za kupnju osobnog vozila koje je koristio isključivo za privatne potrebe. U tadašnju Volksbank d.d. uputila ga je autokuća i u banci je ponuđen upravo ovaj ugovor. Sadržaj je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora. O naknadi za obradu kredita uopće nije bilo riječi, to je tužitelj vidio kad mu je iznos kredita isplaćen da je umanjen za određeni iznos. Tek potom je u ugovoru vidio da je navedena obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Ta je odredba očito bila unesena u ugovor odmah ali je tužitelj nije pročitao misleći da je sve kako treba. Banka mu nikada nije pojasnila za što je utrošena ta naknada. Pored toga tužitelj je morao platiti i troškove javnog bilježnika.

8. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporna odredba Ugovora o kreditu. O toj se odredbi nije pregovaralo, a tužitelju nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kredita. Ovo potonje nije navedeno ni u Ugovoru. Također je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu, a što je potvrdio i tužitelj u svim iskazu navodeći da su mu sredstva kredita odobrena za kupnju osobnog vozila koje je koristio isključivo u privatne svrhe.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obaveza. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe i o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 6.1. Ugovora o kreditu nije navedeno u kojem iznosu se ista ima naplatiti niti na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Tužitelj je, doduše, u odgovoru na tužbu naveo troškove koje ima vezano za kreditno poslovanje, no nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Nadalje, uzimajući u obzir da je Ugovorom o kreditu između stranaka ugovoreno i to da tužitelji snosi sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe to ostaje i tom smislu ostaje nejasnim su koji troškovi ili usluge tuženika obuhvaćeni ugovorenom naknadom u čl. 6.1. Ugovora o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.

11. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču svrhu i cilj odredbe o naknadi za obradu kredita, niti koji se troškovi iz te naknade pokrivaju, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa to što je Ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na ocjenu poštenosti spornih ugovornih odredbi. Isto tako činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. ZOO izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

12. Prema članku članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kredita, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini koja nije sporna. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Tuženik je, naime, nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.

13. Pritom, prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju ništetnost dijela odredbe članka 11.3 Ugovora o kreditu ustanovljena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a. Tuženik koji je u cijelosti izgubio parnicu dužan je tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.334,96 eura i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).

15. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:

– sastav tužbe 100 bodova Tbr. 7.1

– sastav podneska od 1.4.2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 100 bodova Tbr. 8.1

– zastupanje na ročištu 8.7.2025. 100 bodova Tbr. 9.1

– zastupanje na ročištu 18.7.2025. 100 bodova Tbr. 9.1.

Prema Tbr 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 800,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.000,00 eura. Uz navedeno tužitelju pripada i naknada troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te na presudu 26,55 eura, sveukupno 1.053,10 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

17. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 8. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku