REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-588/2023-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu tog suda Nevenu Kucelj, u parničnom postupku tužitelja KT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, Kralja Držislava 14, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, temeljem generalne punomoći deponirane kod Županijskog suda u Zagrebu pod brojem Su-1247/11, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključen dana 1. srpnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i punomoćnice tuženika odvjetnice Dore Pintarić Planinc, na ročištu za objavu presude dana 8. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.192,84 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 1,76 EUR od 1.4.2008. godine do isplate

na iznos od 11,44 EUR od 1.11.2008. godine do isplate

na iznos od 1,29 EUR od 1.12.2008. godine do isplate

na iznos od 14,19 EUR od 1.1.2009. godine do isplate

na iznos od 16,17 EUR od 1.2.2009. godine do isplate

na iznos od 17,07 EUR od 3.3.2009. godine do isplate

na iznos od 14,96 EUR od 8.4.2009. godine do isplate

na iznos od 15,44 EUR od 3.5.2009. godine do isplate

na iznos od 11,57 EUR od 12.7.2009. godine do isplate

na iznos od 8,72 EUR od 12.7.2009. godine do isplate

na iznos od 9,48 EUR od 18.8.2009. godine do isplate

na iznos od 10,98 EUR od 4.9.2009. godine do isplate

na iznos od 10,85 EUR od 10.10.2009. godine do isplate

na iznos od 9,33 EUR od 30.12.2009. godine do isplate

na iznos od 12,18 EUR od 30.12.2009. godine do isplate

na iznos od 14,46 EUR od 14.1.2010. godine do isplate

na iznos od 17,71 EUR od 6.2.2010. godine do isplate

na iznos od 16,97 EUR od 14.3.2010. godine do isplate

na iznos od 21,37 EUR od 7.4.2010. godine do isplate

na iznos od 20,54 EUR od 8.5.2010. godine do isplate

na iznos od 22,17 EUR od 6.6.2010. godine do isplate

na iznos od 36,27 EUR od 7.7.2010. godine do isplate

na iznos od 33,37 EUR od 3.8.2010. godine do isplate

na iznos od 42,24 EUR od 12.9.2010. godine do isplate

na iznos od 39,17 EUR od 24.10.2010. godine do isplate

na iznos od 34,24 EUR od 7.11.2010. godine do isplate

na iznos od 44,65 EUR od 5.12.2010. godine do isplate

na iznos od 57,88 EUR od 12.1.2011. godine do isplate

na iznos od 48,51 EUR od 6.2.2011. godine do isplate

na iznos od 51,79 EUR od 6.3.2011. godine do isplate

na iznos od 47,62 EUR od 15.4.2011. godine do isplate

na iznos od 48,37 EUR od 12.5.2011. godine do isplate

na iznos od 66,10 EUR od 5.6.2011. godine do isplate

na iznos od 67,83 EUR od 10.7.2011. godine do isplate

na iznos od 82,65 EUR od 7.8.2011. godine do isplate

na iznos od 75,04 EUR od 11.9.2011. godine do isplate

na iznos od 66,71 EUR od 8.10.2011. godine do isplate

na iznos od 65,40 EUR od 11.11.2011. godine do isplate

na iznos od 64,76 EUR od 14.12.2011. godine do isplate

na iznos od 68,72 EUR od 8.1.2012 godine do isplate

na iznos od 72,16 EUR od 9.2.2012. godine do isplate

na iznos od 72,62 EUR od 10.3.2012. godine do isplate

na iznos od 70,24 EUR od 8.4.2012. godine do isplate

na iznos od 71,85 EUR od 12.6.2012. godine do isplate

na iznos od 72,95 EUR od 22.6.2012. godine do isplate

na iznos od 71,10 EUR od 8.7.2012. godine do isplate

na iznos od 71,58 EUR od 9.9.2012. godine do isplate

na iznos od 70,19 EUR od 9.9.2012. godine do isplate

na iznos od 67,19 EUR od 11.11.2012. godine do isplate

na iznos od 70,39 EUR od 11.11.2012. godine do isplate

na iznos od 71,93 EUR od 7.12.2012. godine do isplate

na iznos od 70,85 EUR od 6.1.2013. godine do isplate

na iznos od 64,82 EUR od 3.2.2013. godine do isplate

na iznos od 69,94 EUR od 1.3.2013. godine do isplate

na iznos od 70,39 EUR od 31.3.2013. godine do isplate

na iznos od 68,38 EUR od 28.4.2013. godine do isplate

na iznos od 62,14 EUR od 26.5.2013. godine do isplate

na iznos od 61,98 EUR od 5.7.2013. godine do isplate

na iznos od 63,51 EUR od 4.8.2013. godine do isplate

na iznos od 65,97 EUR od 1.9.2013. godine do isplate

na iznos od 69,38 EUR od 29.9.2013. godine do isplate

na iznos od 67,62 EUR od 3.11.2013. godine do isplate

na iznos od 68,87 EUR od 4.12.2013. godine do isplate

na iznos od 70,28 EUR od 2.2.2014. godine do isplate

na iznos od 71,15 EUR od 12.2.2014. godine do isplate

na iznos od 73,01 EUR od 9.3.2014. godine do isplate

na iznos od 72,38 EUR od 4.4.2014. godine do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023.godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.015,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 8. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su tužitelj i tuženik su dana 15.03.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 045-50-3969430, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.005,79 CHF prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita.

Tužitelj se sukladno članku 2. i 7. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20 %, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora.

Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio.

Nadalje tvrdi da prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke.

Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.

Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine kojom je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 4. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP).

Citira i članak 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Napominje da je u odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Drži da se u konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača.

Tužitelj smatra da ima pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

Zato postavlja zahtjev kao u točki I izreke ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje činjenicu zaključenja navedenog ugovora o kreditu.

U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope ističe da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003.

Tuženik ističe i prigovor zastare.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 14.06.2023. g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina.

U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule, tuženik smatra da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena.

Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.

Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF.

Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br.96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu.

Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala.

Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Očitujući se o navodim tuženika, tužitelj tvrdi da je netočna tvrdnja tuženika da bi u konkretnom slučaju nastupila zastara.

Naime tuženik zanemaruje činjenicu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20.3.2018. godine vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav koji stav je obvezujući i za ovaj sud, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

Dakle, u konkretnom slučaju u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. postala je pravomoćna 14.06.2018. godine te je danom pravomoćnosti presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava tek 14.06.2023.godine.

Dakle, budući da je tužitelj tužbu podnio 14.6.2023. godine to je razvidno kako zastara za povrat stečenog bez osnove još nije nastupila.

Vezano za odredbe ugovora kojima je određeno da je glavnica kredita vezana uz švicarski franak tzv. valutna tužitelj ističe kako je neosnovan navod tuženika kako navedene odredbe nisu ništetne.

Naime, prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača. Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13).

Nadalje, člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije sporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik ga prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03.).

Tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

Slijedom svega navedenog, razvidno je kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO- a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene. Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tužena u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Također, u istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, stoga je tuženik sukladno odredbama čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio bez osnove odnosno na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

Tužitelj smatra prigovor tuženika vezan uz tijek zatezne kamate u cijelosti neosnovanim. Takva tvrdnja nema uporišta u odredbi članka 1115. ZOO-a koja odredba ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. Odredbom članka 55. st 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je sada na snazi određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a identično je bilo određeno i člankom 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Nadalje, Građanski odjel VSRH je na svojoj sjednici 20.1.2020. godine donio Zaključak koji glasi: Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323 st.1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke u kojem u je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

4. Tijekom postupka pročitan je zahtjev za kredit od 13. 03. 2007., Ugovor o kreditu broj 045-50-3969430 od 15. ožujka 2007. godine, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 15. 03. 2007. do 21. 06. 20023., provedeno je financijsko vještačenje po Ručević vještačenja d.o.o. i saslušan je tužitelj kao stranka.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 045-50-3969430 od 15. ožujka 2007. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Mladena Matoš iz Zagreba, pod poslovnim brojem Ov-7767/07 dana 20. ožujka 2007. godine, temeljem kojeg ugovora je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita od 21.005,79 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1.).

Člankom 7. ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a rok otplate iznosio je 84 mjeseca.

7. Nije sporno, a što proizlazi iz podataka prometne kartice tog kredita da je tužitelj cijelosti vratio kredit dana 31. ožujka 2014. godine.

8. Isto tako nesporna je činjenica da je tijekom otplate kredita uglavnom rastao tečaj CHF u odnosu na HRK, a gledajući tečaj koji je važio u trenutku zaključenja ugovora te da je uslijed toga došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje je tužitelj plaćao u svrhu vraćanja kredita.

9. Tužbeni zahtjev postavljen je na temelju izračuna razlike između onoga što je prilikom otplate tužitelj stvarno platio i onoga što bi platio pod pretpostavkom da se kroz cijelo vrijeme otplate primjenjivalo početno ugovoreni tečaj CHF u odnosu na HRK.

10. Sporno je da li su odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF, ništetne, odnosno da li je u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i koliko.

11. Ovaj prvostupanjski sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. kojom je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključivo i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

Prema tome Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

12. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo- sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

13. Ovakva odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba članka 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmeti ugovor radi kupnje automobila što je bila i ugovorena namjena kredita.

Tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama sa tužiteljem pojedinačno pregovarao.

Ugovor je sastavljen prema standardnom obrascu tuženika i to nitko ne spori. Njegove tvrdnje o tome da je tužitelja informirao na valjan način i objasni mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane.

15. Iz logičnog i životno uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da je u vrijeme kad se odlučio dići kredit bio zaposlen u Zagrebu, te je od mjesta stanovanja do mjesta gdje sam radio morao putovati javnim prijevozom što mu nije odgovaralo jer se radilo o većoj udaljenosti odnosno o putovanju s jednog kraja grada na drugi. Uz to supruga i on imali su malo dijete koje je trebalo krenuti u školu. Budući da nije imao ušteđevine, otišao je banku čiji je klijent bio od ranije, a radi se o Raiffeisen banci te se interesirao o mogućnosti dobivanja kredita za kupnju vozila. Tamo su mu ponudili upravo predmetni kredit, dakle, onaj koji je bio vezan uz valutu švicarski franak te su mi rekli da je to siguran način kreditiranja i da je franak stabilna valuta, a rate će otplaćivati u kunama.

Auto je kupio u jednoj auto kući u [adresa], a radilo se o automobilu marke Ford, tip Fusion, manjem SUV-u koji je zadovoljavao njegove obiteljske potrebe. Auto je koristio u privatne svrhe te je svakodnevno s njim putovao na posao te se vraćao kući. U to vrijeme bio je zaposlen u firmi Trgometal u [adresa] time da je imao završenu srednju školu, odnosno srednju stručnu spremnu, a isto tako četiri je godine studirao strojarstvo no nikad nije diplomirao.

Vezano za ugovaranja predmetne valute u švicarskim francima naglasio je kako je to bila jedina vrsta ugovora o kreditu koja je ta banka nudila za kupnju motornih vozila te mu je rečeno jedino da je u pitanju stabilna valuta i da rata kredita ne bi trebala puno varirati.

Ugovor je potpisao u banci, a prethodno ga je pročitao.

Pojasnio je da mu nije ponuđena mogućnost da dobije kredit u EUR za kupnju auta, da da je bio upozoren da može doći do promjene rate kredita jer je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i zbog toga što može doći do promjene tečaja valute, ali da to neće biti nekakvo veće odstupanje.

16. Prema tome, ostaje nesumnjivo utvrđenje iz naprijed citirane presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača da banke, dakle i ovdje tuženik, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

Sklapanje predmetnog ugovora s tužiteljem nije nikakav izuzetak.

17. Slijedom toga za ovaj je sud nedvojbeno da su sporne odredbe ugovora ništetne, a suprotna tumačenja odredbi ugovora i pravna argumentacija tuženika za ovaj sud nije prihvatljiva.

18. Visina potraživanja tužitelja, ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.4.2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 3.192,84 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); time da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika),.

19. Stranke nisu imale primjedbi na taj nalaz i mišljenje, tako da je sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije mr. Zrinka Ručevića jer u njemu nema nelogičnosti i nejasnoća, a temelji se na egzaktnim podacima iz vjerodostojne dokumentacije vezane u odobravanje i otplatu predmetnog kredita.

20. Vezano za visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, valja samo spomenuti stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske u odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36 : "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu, a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

21. U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. Zakona o odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; kraće ZOO) vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla, a u svezi članka 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odnosno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).

22. Što se tiče prigovora zastare potraživanja tužitelja valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članaka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (kakav je i ovaj) počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. godine, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., donesenoj povodom tzv. izvanredne revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a, a takvim pravnih shvaćanjem vezan je i ovaj sud.

Nadalje, prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

23. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, tako da sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. pa nadalje, nisu bila u zastari.

Za njih je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

Dakle, od tog dana dakle 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku tj. 12. lipnja 2023., a čime je u smislu članka 241. ZOO-a došlo do prekida roka zastare, rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, nije protekao.

Zato je prigovor tuženika neosnovan.

24. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev valjalo je usvojiti kako je to navedeno u stavku I izreke.

25. O zateznoj kamati odlučeno je po članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, kamata teče od svake pojedinačne uplate rate kredita u korist tuženika, sve na osnovi članka 1115. ZOO-a, budući da je tuženik zbog opisanog protupravnog načina postupanja prema tužitelju kao potrošaču, nepošteni stjecatelj.

26. Rješenje o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

Tužitelju je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava tužbe prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) u visini od 100 bodova, zatim sastava podnesaka od 29. kolovoza 2023., od 29. siječnja 2024. i 19. srpnja 2024. godine, prema Tbr. 8. t. 1. u visini od 100 bodova svaki, te zastupanja na ročištima od 27. ožujka 2024., 4. lipnja 2025. i 1. srpnja 2025. godine, svako prema Tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova.

Prema Tbr. 54 vrijedno boda je 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od 1.400,00 EUR.

Na to je sukladno Tbr. 46. Tarife obračunato je i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 350,00 EUR.

Pored toga tužitelj ima pravo na naknadu troška vještačenja u iznosu od 265,45 EUR.

27. O zahtjevu punomoćnika tužitelja za naknadu troškova prijevoza i izbivanja iz pisarnice zbog koji su posljedica delegiranja ovog spisa biti će odlučeno posebnim rješenjem

U Zlataru, dana 8. kolovoza 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika