REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2
52000 Pazin
P 620/2020-54
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu po sucu mr. sc. Emanuelu Radoloviću u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužitelj ĆC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg kao punomoćnik zastupa odvjetnik Bojan Zustović, Franine i Jurine 7, Pazin, i tuženik Privredna banka Zagreb d. d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg kao punomoćnica zastupa odvjetnica Maja Čuljak, Ribnjak 40, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 5. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja KC, **.**.2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim u ugovoru o kreditu br. 9011703700 od 21. srpnja 2006., koji je solemniziran 24. srpnja 2006. pod brojem OU-878/06 kod javnog bilježnika Tanje Ferenc u Poreču – Parenzo:
– odredba iz t. 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF),
– odredba iz t. 4. st. 2. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u
CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom),
– odredba iz t. 5. st. 2. kojom je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate,
– odredba iz t. 6. 2. u dijelu u kojem je propisano da se mjesečni anuiteti plaćaju u CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 2.814,21 euro (dvije tisuće osamsto četrnaest eura i dvadeset jedan cent) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 1,76 eura od 31. listopada 2006. do isplate,
– na iznos 1,37 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,
– na iznos 4,04 eura od 31. listopada 2008. do isplate,
– na iznos 2,96 eura od 30. studenog 2008. do isplate,
– na iznos 3,50 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,
– na iznos 17,16 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 17,45 eura od 28. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 10,54 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 11,22 eura od 30. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 11,38 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 9,41 euro od 30. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 10,09 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,
– na iznos 9,50 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,
– na iznos 9,29 eura od 30. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 7,65 eura od 31. listopada 2009. do isplate,
– na iznos 10,38 eura od 30. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 11,70 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 15,04 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 16,91 euro od 28. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 20,94 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 20,97 eura od 30. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 26,68 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 29,31 euro od 30. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 31,89 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 38,86 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 39,28 eura od 30. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 40,61 euro od 31. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 38,73 eura od 30. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 54,71 euro od 31. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 51,77 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 52,38 eura od 28. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 55,23 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 52,14 eura od 30. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 58,57 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 69,95 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 83,39 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 92,08 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 75,04 eura od 30. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 64,80 eura od 31. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 67,28 eura od 30. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 71,98 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 76,48 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 77,11 eura od 29. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 75,54 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 75,68 eura od 30. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 78,25 eura od 31. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos 77,81 euro od 30. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 75,93 eura od 31. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 74,19 eura od 31. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 69,38 eura od 30. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 75,85 eura od 31. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 76,51 euro od 30. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 75,89 eura od 31. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 68,21 euro od 31. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 71,76 eura od 28. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 74,36 eura od 31. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 75,84 eura od 30. travnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 68,95 eura od 31. svibnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 67,53 eura od 30. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 67,98 eura od 31. srpnja 2013. do isplate,
– na iznos 93,02 eura od 31. kolovoza 2013. do isplate,
i to do 31. prosinca 2007. po stopi 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,30 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. po stopi 7,25 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2025. po stopi 6,15 % godišnje, a od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev za isplatu se odbija.
IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja.
V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 2.494,64 eura (dvije tisuće četiristo devedeset četiri eura i šezdeset četiri centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 8. kolovoza 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.
VI. U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka se odbija.
VII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka.
Obrazloženje
1. 1. Tužitelj je 26. listopada 2020. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su u ugovoru o kreditu br. 9011703700 od 21. srpnja 2006., koji je solemniziran 24. srpnja 2006. pod brojem OU-878/06 kod javnog bilježnika Tanje Ferenc u Poreču
– Parenzo, ništetne:
– odredba iz t. 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF),
– odredba iz t. 4. st. 2. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u
CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom),
– odredba iz t. 5. st. 2. kojom je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste
Banke važeće na dan plaćanja kamate,
– odredba iz t. 6. 2. u dijelu u kojem je propisano da se mjesečni anuiteti plaćaju u CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.
Osim toga, tužitelj je zatražio od tuženika isplatu 22.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 21. srpnja 2006. do isplate.
1. 2. U tužbi je navedeno da su tužitelj i tuženik 21. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu br. 9011703700 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Tanje Ferenc 24. srpnja 2006. pod brojem OU-878/06. Tim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu 16.500,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunatog po srednjem tečaju tuženikove tečajne liste za CHF na dan korištenja ugovora. U t. 4. ugovora određeno je da se na kredit u otplati tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je fiksna u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja iznosi 3,07 % godišnje. U t. 4. st. 2. ugovora navedeno je da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Prema t. 5. st. 1. ugovora na zakašnjela plaćanja se plaća kamata koja se u skladu s t. 5. st. 2. ugovora obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kamate. Na temelju t. 6. 2. ugovora kredit se otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta pri čemu mjesečni anuitet iznosi 350,99 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.
1. 3. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene tečaja valute CHF, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
1. 4. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s odredbama prema kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te su takve odredbe ništetne i nepoštene. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za švicarski franak u dijelu koji se tiče valutne klauzule, tužitelj je preplatio mjesečne anuitete koji su mu se povećavali zbog povećanja tečaja. Mjesečna preplata anuiteta predstavlja razliku između stvarno plaćenog anuiteta i anuiteta koji se utvrđuje kao umnožak iznosa anuiteta u švicarskom franku prema otplatnoj tablici i srednjeg tečaja švicarskog franka tečajne liste tuženika važećeg na dan korištenja kredita.
1. 5. U podnesku od 27. siječnja 2022. tužitelj je odredio tužbeni zahtjev za isplatu tako što je zatražio od tuženika da mu isplati 20.753,10 kuna sa zateznim kamatama.
1. 6. Konačan tužbeni zahtjev za isplatu tužitelj je postavio u podnesku od 21. siječnja 2025. i to u visini 2.885,64 eura sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 1,64 eura od 30. rujna 2006. do isplate,
– na iznos 0,75 eura od 31. listopada 2006. do isplate,
– na iznos 0,64 eura od 30. studenog 2006. do isplate,
– na iznos 0,42 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,
– na iznos 11,13 eura od 31. listopada 2008. do isplate,
– na iznos 14,39 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,
– na iznos 16,72 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 17,65 eura od 28. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 14,86 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 15,33 eura od 30. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 11,13 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 7,87 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 8,80 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,
– na iznos 10,20 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,
– na iznos 10,20 eura od 30. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 8,80 eura od 31. listopada 2009. do isplate,
– na iznos 11,60 eura od 30. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 14,39 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 17,65 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 17,19 eura od 28. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 21,85 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 20,92 eura od 30. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 22,78 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 38,15 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 34,89 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 44,67 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 35,82 eura od 30. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 35,82 eura od 31. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 47,47 eura od 30. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 61,91 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 51,66 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 55,39 eura od 28. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 51,20 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 51,66 eura od 30. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 71,23 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 73,09 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 89,39 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 81,01 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 71,69 eura od 30. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 70,76 eura od 31. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 70,29 eura od 30. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 74,49 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 78,21 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 78,68 eura od 29. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 76,35 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 78,21 eura od 30. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 79,15 eura od 31. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos 77,28 eura od 30. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 77,75 eura od 31. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 76,35 eura od 31. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 73,09 eura od 30. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 76,35 eura od 31. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 78,21 eura od 30. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 76,82 eura od 31. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 70,29 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 75,88 eura od 28. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 76,35 eura od 31. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 74,02 eura od 30. travnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 67,50 eura od 31. svibnja 2013. pa do isplate,
– na iznos 67,03 eura od 30. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 68,90 eura od 31. srpnja 2013. do isplate,
– na iznos 71,68 eura od 31. kolovoza 2013. do isplate.
2. U odgovoru na tužbu te u dostavljenim podnescima od 21. siječnja 2021., 15. veljače 2021., 24. veljače 2021. i 28. svibnja 2021. tuženik je osporio tužbene zahtjeve po osnovi i visini te istaknuo prigovor zastare.
2. 1. U odnosu na pravnu osnovu tužbe i pozivanje tužitelja na presude iz kolektivnog spora tuženik je naveo da se pravne i fizičke osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da u konkretnom slučaju nije riječ o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantno. Time ovdje ne postoji povreda koju bi trebalo otkloniti kako je to određeno u kolektivnom sporu. Odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. U svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Osim toga, ugovor o kreditu je u potpunosti konzumiran i isplaćen. Kako je ugovorni odnos okončan, ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Presuđenja iz kolektivnog spora odnose se na ugovorene odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda tog odnosa.
2. 2. Valutna klauzula je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima te nikako ne može biti proglašena ništetnom niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule. Volja ugovornih stranaka je jasno i nesumnjivo određena ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se tumači, a kako je ona jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom.
2. 3. Ugovor o kreditu je solemniziran kod javnog bilježnika te predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno u parničnom postupku utvrđivati drugačije od onoga kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ona kao i presuda zakon među strankama. Tužitelj je u ugovoru o kreditu jasno izjavio da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te je potvrdio da je zaprimio otplatnu tablicu. Izjavio je i da je upoznat s promjenama iznosa anuiteta, s Općim uvjetima poslovanja tuženika i njihovom primjenom na konkretan ugovorni odnos. Sve te izjave je dodatno objasnio javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora.
2. 4. U Općim uvjetima poslovanja jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente. Tuženik je učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope te je od stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan.
2. 5. Tuženik je prigovorio i da bi tužitelj bio potrošač te je istaknuo prigovor radi prebijanja utuženih iznosa s iznosima za koliko je tužitelj plaćao umanjene anuitete u odnosu na početni anuitet zbog smanjenja tečaja švicarskog franka u pojedinim razdobljima.
3. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o kreditu od 21. srpnja 2006. (6.–11.), otplatna tablica (12., 13.), plan otplate (14., 15.), knjigovodstvena kartica (16.–29.), pregled uplata (30.–32.), arhiva tečajne liste (33.), nalaz i mišljenje vještaka Ljubomira Jelića (186.–196.), očitovanje vještaka Ljubomira Jelića (238. - 252.), dopune nalaza i mišljenja vještaka Ljubomira Jelića (238.–252. i 263.–274.). Pored toga izvedeni su dokazi saslušanjem svjedokinje ĆCD i tužitelja (173.–176.) te usmenim pojašnjenjem nalaza i mišljenja vještaka Ljubomira Jelića (218.–220., 305.–307.).
4. Tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora je osnovan u cijelosti, dok je tužbeni zahtjev za isplatu u pretežnom dijelu osnovan. Tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan.
5. Između stranaka nije sporno da su tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, 21. srpnja 2006. sklopili ugovor o kreditu br. 9011703700 kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 26.500,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Tanje Ferenc 24. srpnja 2006. pod posl. br. OV-878/06. Prema t. 4. ugovora stranke su ugovorile redovnu kamatu u iznosu 3,07 % godišnje koja je fiksna. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Prema t. 6. ugovora rok otplate kredita je 84 mjeseci te se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta. Mjesečni anuitet iznosi 350,99 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog ugovora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, svakog 20-og dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija jer je kredit u potpunosti otplaćen u kolovozu 2013.
6. Sporna su pitanja u vezi osnove i visine, kao i nastupa zastare tužiteljevog novčanog potraživanja.
7. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
8. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10. Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.) i čl. 131.– 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz ovih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnih planova sastavljenih u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
11. Međutim, u tom kolektivnom sporu nije raspravljeno o tome je li u svakom pojedinačnom slučaju tuženik obavijestio potrošača o uvjetima i pravnim posljedicama sklapanja ugovora. Tako je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. navedeno kako "(…) odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), podnositeljici je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja." U skladu s tim je u svakom predmetu potrebno utvrditi je li banka dala potrošaču potpune, odnosno sveobuhvatne obavijesti o promjenama kamatne stope i promjeni tečaja švicarskog franka, pa da je tek nakon toga potrošač pristao na sklapanje ugovora o kreditu. Tako je i u ovom predmetu potrebno utvrditi te činjenice, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u svojoj poslovnoj praksi postupao na nepošten način što je za posljedicu imalo da su obveze potrošača tijekom otplate kredita znatno povećane u odnosu na obveze koje su mu predočene prilikom sklapanja ugovora. Pritom je potrebno utvrditi i predstavlja li ugovor o kreditu potrošački ugovor.
12. U t. 2. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren za kupnju vozila.
13. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je na temelju sklopljenog ugovora o kreditu kupio vozilo Peugeot 307 u svrhu dolaska na posao iz njegovog mjesta prebivališta u okolici [adresa] pa do Poreča gdje je radio u auto-školi Apy Maja. On nije vlasnik niti suvlasnik te auto-škole, već je tamo bio u radnom odnosu. To vozilo mu nije služilo u poslu kao instruktora vožnje, već je polaznike podučavao u drugom vozilu i to Renault Twingo. Kupljeno vozilo Peugeot 307 služilo mu je i za ostale osobne svrhe, odnosno s njim je išao svugdje gdje mu je to bilo potrebno, primjerice ako bi išao kod liječnika, u kupovinu i drugo.
14. Svjedokinja ĆCD je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen dok je radila u tuženikovoj poslovnici u Poreču, a u svrhu kupnje automobila. Tužitelj je tada radio u auto-školi Apy Maja s osobom koja mu je sudužnik ugovora. Ta auto-škola se nalazila u blizini tuženikove banke u Poreču. Tuženik je tužitelju dao kredit kao fizičkoj osobi. Ona je kasnije susretala tužitelja, ali nije primjećivala kojim vozilom se vozi.
15. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit iz razloga što je ocijenjen objektivnim i uvjerljivim te nije proturječan drugim izvedenim dokazima, pa tako niti iskazu svjedokinja ĆCD kojeg je sud također ocijenio vjerodostojnim.
16. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
17. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj sklopio predmetni ugovor kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza je li kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužitelj predmetni ugovor iskoristio u druge svrhe.
18. Iz iskaza tužitelja i svjedokinja ĆCD ne proizlazi da je tuženik objasnio tužitelju sadržaj spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno da mu je predočio mogućnost znatnog povećanja anuiteta uslijed porasta vrijednosti švicarskog franka. Tuženik je u ovom postupku trebao dokazati da je prije sklapanja ugovora o kreditu predočio tužitelju realnu mogućnost znatnog povećanja tečaja švicarskog franka, pa da je on na to pristao, no to nije potvrđeno niti jednim izvedenim dokazom.
19. Na temelju navedenog je zaključeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) ništetne.
20. U vrijeme sklapanja ugovora su ugovorne stranke postigle suglasnost o bitnim sastojcima ugovora o kreditu, odnosno o visini iznosa kredita, visini kamatne stope i visini obroka čijom otplatom se kredit treba vraćati. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo suglasan s uvjetima povrata kredita prema početnim parametrima, odnosno tada važećem tečaju CHF. Te okolnosti su njemu u to vrijeme bile poznate. Riječ je o osnovnim odrednicama ugovora o kreditu s kojima se je suglasio jer u protivnom ne bi potpisao ugovor o kreditu.
21. U skladu s navedenim ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina kamatne stope određuje prema tečaju švicarskog franka u vrijeme sklapanja ugovora. Odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile ni uvjet ugovora o kreditu ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
22. Prigovor zastare tuženika je neosnovan.
23. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., nadalje ZOO), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.
24. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 26. listopada 2020. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u odnosu na više uplaćene anuitete zbog povećanja tečaja CHF. Stoga nije nastupila zastara za potraživanja tužitelja.
25. Stalni sudski vještak Ljubomir Jelić je u nalazu i mišljenju i dopunama tog nalaza i mišljenja izvršio izračun pretplate do koje je došlo zbog promjene tečaja švicarskog franka. Pritom je izračunao da je tužitelj plaćanjem anuiteta preplatio obvezu određenu prema početnom tečaju švicarskog franka važećem u vrijeme sklapanja ugovora za 2.652,96 eura (19.988,73 kune) ako se uzmu u obzir i razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete zbog smanjenja vrijednosti tečaja švicarskog franka. U slučaju da se uzmu u obzir samo mjeseci kada je tužitelj platio više u odnosu na početni anuitet, tada preplata iznosi 2.885,64 eura, a što je prikazano u tablici br. 3. druge dopune nalaza i mišljenja. U drugoj dopuni nalaza i mišljenja vještak je u tablici br. 2. izvršio i obračun kod kojeg su, za razliku od tablice br. 3., uzete u obzir i zatezne kamate zbog kasnijih uplata od strane tužitelja, pa onda preplata iznosi 71,43 eura manje, odnosno 2.814,21 euro.
26. Sud je ocijenio da je vještak Ljubomir Jelić matematički ispravno utvrdio navedene preplate. Međutim, visina preplate ovisi o pravnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i prigovora radi prebijanja.
27. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja potrebno je istaknuti kako tužitelj nije odgovoran za ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se ta odredba odnosi samo na potrošače.
28. Prema tome, tuženik nema pravo na isplatu manje uplaćenih anuiteta od strane tužitelja u razdobljima kada je tečaj švicarskog franka bio manji od tečaja u vrijeme sklapanja ugovora. Stoga je tuženikov prigovor radi prebijanja neosnovan. Posljedično tome ne može se prihvatiti da je tuženik dužan isplatiti tužitelju samo 2.652,96 eura.
29. U t. 5. st. 1. ugovora o kreditu određeno je da će tuženik na dospjele, nepodmirene obveze iz ugovora, za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zateznu kamatu. Riječ je o valjanoj ugovornoj odredbi, pa je izvršenu preplatu trebalo izračunati na način da se preplaćeni iznos umanji za iznose zateznih kamata na anuitete isplaćene sa zakašnjenjem. Zbog toga je sud prihvatio kao pravno ispravan obračun iz tablice br. 2. druge dopune nalaza i mišljenja prema kojem je tužitelj isplatio tuženiku 2.814,21 euro više zbog ništetnih odredbi kojim se je iznos anuiteta vezao uz tečaj švicarskog franka.
30. Pojedinačne preplate zbog povećanja tečaja švicarskog franka su iznosile: 31. listopada 2006. 1,76 eura, 31. ožujka 2008. 1,37 eura, 31. listopada 2008. 4,04 eura, 30. studenog 2008. 2,96 eura, 31. prosinca 2008. 3,50 eura, 31. siječnja 2009. 17,16 eura, 28. veljače 2009. 17,45 eura, 31. ožujka 2009. 10,54 eura, 30. travnja 2009. 11,22 eura, 31. svibnja 2009. 11,38 eura, 30. lipnja 2009. 9,41 euro, 31. srpnja 2009. 10,09 eura, 31. kolovoza 2009. 9,50 eura, 30. rujna 2009. 9,29 eura, 31. listopada 2009. 7,65 eura, 30. studenog 2009. 10,38 eura, 31. prosinca 2009. 11,70 eura, 31. siječnja 2010. 15,04 eura, 28. veljače 2010. 16,91 euro, 31. ožujka 2010. 20,94 eura, 30. travnja 2010. 20,97 eura, 31. svibnja 2010. 26,68 eura, 30. lipnja 2010. 29,31 euro, 31. srpnja 2010. 31,89 eura, 31. kolovoza 2010. 38,86 eura, 30. rujna 2010. 39,28 eura, 31. listopada 2010. 40,61 euro, 30. studenog 2010. 38,73 eura, 31. prosinca 2010. 54,71 euro, 31. siječnja 2011. 51,77 eura, 28. veljače 2011. 52,38 eura, 31. ožujka 2011. 55,23 eura, 30. travnja 2011. 52,14 eura, 31. svibnja 2011. 58,57 eura, 30. lipnja 2011. 69,95 eura, 31. srpnja 2011. 83,39 eura, 31. kolovoza 2011. 92,08 eura, 30. rujna 2011. 75,04 eura, 31. listopada 2011. 64,80 eura, 30. studenog 2011. 67,28 eura, 31. prosinca 2011. 71,98 eura, 31. siječnja 2012. 76,48 eura, 29. veljače 2012. 77,11 eura, 31. ožujka 2012. 75,54 eura, 30. travnja 2012. 75,68 eura, 31. svibnja 2012. 78,25 eura, 30. lipnja 2012. 77,81 euro, 31. srpnja 2012. 75,93 eura, 31. kolovoza 2012. 74,19 eura, 30. rujna 2012. 69,38 eura, 31. listopada 2012. 75,85 eura, 30. studenog 2012. 76,51 euro, 31. prosinca 2012. 75,89 eura, 31. siječnja 2013. 68,21 euro, 28. veljače 2013. 71,76 eura, 31. ožujka 2013. 74,36 eura, 30. travnja 2013. 75,84 eura, 31. svibnja 2013. 68,95 eura, 30. lipnja 2013. 67,53 eura, 31. srpnja 2013. 67,98 eura i 31. kolovoza 2013. 93,02 eura.
31. Tuženik je u podnescima od 10. siječnja 2022., 27. siječnja 2023. i 9. siječnja 2025. iznio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te njegove dopune. Međutim, sve iznijete primjedbe su isključivo pravne prirode te nisu vezane uz pravilnost tehnike izračuna. Metode izračuna je vještak na objektivan i stručan način pojasnio u svojim usmenim pojašnjenjima nalaza i mišljenja.
32. Zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005.) o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog povećanja tečaja švicarskog franka. Riječ je o iznosima koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužitelj bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka.
33. 1. Tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.
33. 2. Od 31. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/2004., 35/2005.) po stopi 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. određuje se prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te je iznosila: 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., 7 % godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., 8,14 % godišnje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., 8,05 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2016., 7,88 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2016., 7,68 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2017., 7,41 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2017., 7,09 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2018., 6,82 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2018., 6,54 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2019., 6,30 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2019., 6,11 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2020., 5,89 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2020., 5,75 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2021., 5,61 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2021., 5,49 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2022., 5,31 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2022., 5,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2023., 7 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2023., 7,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. te 7,25 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. Nakon 1. siječnja 2025. izračunava se po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena.
33. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 2.814,21 euro sa zateznim kamatama koje teku kako je navedeno u t. II. izreke, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev za isplatu odbijen.
34. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
34. 1. Na temelju čl. 154. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., nadalje ZPP) pravo na naknadu troškova postupka ovisi o uspjehu stranke u parnici. Prema tome, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Pritom je u čl. 154. st. 5. ZPP-a propisano kako sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove protivne stranke ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
34. 2. Budući da je tužitelj uspio u cijelosti s tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovora te u pretežnom dijelu s tužbenim zahtjevom za isplatu, pri čemu zbog djelomičnog odbijanja tužbenog zahtjeva za isplatu nisu nastali nikakvi troškovi, tuženik je obvezan naknaditi tužitelju njegove opravdane troškova postupka u cijelosti.
34. 3. Tužitelj je zatražio naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe, podnesaka od 9. veljače 2021., 27. siječnja 2022., 17. lipnja 2022., 25. siječnja 2023. i 21. siječnja 2025., na ročištima od 3. veljače 2021., 4. ožujka 2021., 8. lipnja 2021., 8. travnja 2022., 15. lipnja 2022., 23. veljače 2023. i 5. lipnja 2025., sve po 200,00 eura, za PDV 650,00 eura, za sudsku pristojbu na tužbu 37,83 eura te za troškove financijskog vještačenja 331,81 eura, a što ukupno iznosi 3.619,64 eura uvećano za zatezne kamate koje teku od donošenja presude do isplate.
34. 4. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe 200,00 eura, podnesaka od 27. siječnja 2022. i 21. siječnja 2025. po 200,00 eura te na ročištima od 8. lipnja 2021., 15. lipnja 2022., 23. veljače 2023. i 5. lipnja 2025. po 200,00 eura. Osim toga, priznata mu je naknada troškova zastupanja na ročištima održanim 3. veljače 2021., 4. ožujka 2021. i 8. travnja 2022. po 100,00 eura na osnovi tar. br. 9. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022.) jer se na tim ročištima nisu izvodili dokazi, niti se je raspravljalo o glavnoj stvari, već samo o procesnim pitanjima. Troškovi sastava podnesaka od 9. veljače 2021., 17. lipnja 2022. i 25. siječnja 2023. nisu bili potrebni za vođenje spora u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je u njima sadržane navode tužitelj mogao iznijeti na ročištima, pa mu za njih ne pripada pravo na naknadu. Prema tome, tužitelju je priznato pravo na naknadu za zastupanje u visini 1.700,00 eura. PDV na tu svotu iznosi 425,00 eura. Pored toga pripada mu naknada za financijsko vještačenje 331,81 euro i za sudsku pristojbu na tužbu 37,83 eura. Time je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova postupka u visini 2.494,64 eura.
34. 5. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 2.494,64 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanoj za tri postotna poena od 8. kolovoza 2025. do isplate, dok su odbijeni njegov zahtjev za naknadu troškova u preostalom dijelu te tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
U Pazinu 8. kolovoza 2025.
Sudac
mr. sc. Emanuel Radolović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.
DNA:
1. tužitelj p. p.,
2. tuženik p. p., uz zapisnik od 5. lipnja 2025. (305. –307.).
