REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Poslovni broj: P-3825/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužiteljice ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa pun. Frano Bazina, odvj. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa pun. Mateja Vidaković Sertić, odvj. u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 02. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i tužiteljice osobno te punomoćnika tuženika, 08. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 112-50-3213676 od 30. prosinca 2005. godine zaključenog između tužiteljice ŽL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 403,41 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 10. lipnja 2006. pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 678,08 eura uvećano za zatezne kamate koje teku od 08. kolovoza 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključila sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 112-50-3213676 od 30. prosinca 2005. godine, kojim tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.317,10 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužiteljici je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica bila primorana pristati odnosno platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužiteljici je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 403,41 EUR (3,30% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužiteljica ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužiteljicu uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužiteljici bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužiteljici uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužiteljici prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Završno, jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom će navedenu odredbu ugovora utvrditi ništetnom te naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 403,41 EUR. Kao dokaz svojim navodima ugovor o kreditu, potvrdu tuženika o naplaćenoj naknadi, predlaže financijsko vještačenje i saslušanje tužiteljice.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, kao i da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi i da je tužiteljica kao svaki prosječni potrošač sposobna izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tuženik ističe i da je plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano i tuženikovim općim aktima, a čija primjena je ugovorena čl. 9. ugovora o kreditu. Isto tako, navodi i da tužiteljica ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik smatra i da su neosnovani navodi tužiteljice da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Ističe i da se radi o zabrani manjeg značaja te da je ugovor u cijelosti ispunjen, pa da se ništetnost ne može isticati.

2.2. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, što je ovdje slučaj. Tužiteljica je naknadu platila i na istu nije imala prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Kada bi sporna odredbe i bile ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, stoga nije dopušteno isticati ništetnost.

2.3. Nadalje, tuženik ističe da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Tuženik isto tako ističe i prigovor zastare te navodi da ne prigovora visini tužbenog zahtjeva.

2.4. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te da se naloži tužiteljici da mu naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Kao dokaz svojim navodima prilaže promotivne uvjete važeće za vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

3. Na ročištu od 08. travnja 2025. te su stranke učinile nespornim da je tužiteljica platila naknadu u iznosu od 403,41 EUR. S obzirom na navedeno tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga financijskog vještačenja, dok je tuženik na ročištu od 16. svibnja 2025. prigovorio visini predmeta spora.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao predmetni ugovor (list 5- 9), potvrdu tuženika (list 10-11), promotivne uvjete važeće za vrijeme zaključenja ugovora o kreditu (list 23-25), te saslušao tužiteljice.

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 112-50-3213676 od 30. prosinca 2005. u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje plati tuženiku naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, te povrat iznosa od 403,41 eura a koji iznos je tužiteljica platila s osnove navedene odredbe ugovora.

7. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 11720/03., 55/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022., dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 112-50-3213676 te da je u odredbi čl. 3. Ugovora ugovoreno da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje plati tuženiku naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Jednako tako, nije sporna da je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 403,41 euro.

9. Sporno je da li je naveden odredba Ugovora u navedenom dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita ništetna, te posljedično je li potraživanje isplate navedenog iznosa u zastari.

10. Na ročištu od 02. srpnja 2025. tužiteljica navodi da joj je kredit trebao za kupnju auta kojeg je koristila samo za osobne potrebe. Nije bila uopće u banci radi dobivanja kredita, već je sve rješavala u auto-kući u kojoj je kupila auto. U auto-kući su joj rekli da posluju sa tuženikom. Digla je kredit u CHF-u jer su joj u auto-kući rekli da je to povoljan kredit i da se radi o stabilnoj valuti. Prije potpisivanja ugovora, isti je pročitala i razumjela. Pitala je u vezi ulazne naknade, a zaposlenik auto-kuće rekao joj je da se radi o naknadi za troškove banke. Nije bilo mogućnosti pregovora o izmjeni pojedinih odredbi samog ugovora. U trenutku dobivanja kredita nije imala obrt niti poslovne udjele u trgovačkim društvima.

11. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je njezin iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužiteljice proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

13. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

15. Nadalje, valja ukazati da tužiteljici nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 09. siječnja 2006., a što je utvrđeno uvidom u potvrdu tuženika od 29. prosinca 2023. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužiteljica, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istom s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

16. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 3,30% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž- 2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari.

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 30. prosinca 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 403,41 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužiteljici prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, odnosno od 10. siječnja 2006.

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužiteljica u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Tužiteljica je u tužbi postavila deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi članka 3. Ugovora o kreditu broj: 112-50-3213676, sklopljenog dana 30. prosinca 2005. kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada i za taj dio zahtjeva naznačio VPS u iznosu od 1.17599 EUR te kondemnatorni zahtjev radi isplate s te osnove preplaćenog iznosa od 403,41 EUR s pripadajućim kamatama, a kako to navodi na ročištu od 16. svibnja 2025.

23.1. Zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi u konkretnom slučaju predstavlja samo zahtjev da se u izreku presude unese odluka o pravnom pitanju o kojem ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu (čl. 187. st. 3. ZPP), a o kojem bi sud ionako prejudicijelno morao odlučiti. U biti radi se o deklaratornom preambulu, koji je nužna logična pretpostavka kondemnatorne presude (neovisno o tome nalazi li se u izreci ili u obrazloženju), pa se vrijednost predmeta spora mjerodavan za odluku o trošku prosuđuje prema istaknutom kondemnatornom zahtjevu za isplatu svote od 403,41 EUR.

23.2. Prema tome, deklaratorni zahtjev u točki I. tužbe, koji je postavljen uz kondemnatorni zahtjev, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (radi se o ustaljenom shvaćanju VSRH, npr. Rev 1927/17 od 18. siječnja 2022. Revt 156/13 od 7. svibnja 2014., Revr 475/08 od 27. listopada 2008., Revr-774/05 od 13. prosinca 2005., Revr 220/04 od 15. rujna 2004. i dr.). Napominje se da se tu ne radi o situaciji u kojoj je naznačeni VPS suviše visoko ili nisko naznačen, na što bi sud po službenoj dužnosti ili po prigovoru protivne strane trebao najkasnije na pripremnom ročištu rješenjem utvrditi u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a, već da se naznačeni VPS za deklaratorni (preambul) uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom obračuna troškova.

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).

24.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (403,41 EUR) tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 50 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 08. travnja 2025., 16. svibnja 2025. i 02. srpnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) po 50 bodova, ukupno 150 bodova, trošak sastava podneska od 08. siječnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) 50 bodova, sveukupno 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 500,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 625,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura, pa je tužitelju valjalo odrediti trošak u ukupnom iznosu od 678,08 eura zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

24. Tuženik nema pravo na naknadu troška jer je u cijelosti izgubio spor.

U Zagrebu 08. kolovoza 2025.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun.stranaka