Poslovni broj: Us I-2681/2023-21
Republika Hrvatska
Upravni sud u Splitu
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Anđeli Becka te Tamari Taraš, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja ĆT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku TT iz [adresa], protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Građevinska inspekcija, Područni ured u Splitu, Mike Tripala 6, Split, radi obnove inspekcijskog postupka, nakon javne rasprave zaključene 10. srpnja 2025. bez prisutnosti uredno pozvanih stranaka, objavljene 8. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Građevinska inspekcija, Područni ured u Splitu, KLASA: UP/I-362-02/19-02/1068, URBROJ: 443-02-03-12-02-23-42 od 25. rujna 2023.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-362-02/19-02/0168, URBROJ: 443-02-03-12-02-23-42 od 25. rujna 2023. odbačen je prijedlog ĆT, ovdje tužitelja, za obnovu inspekcijskog postupka KLASA: UP/I-362-02/22-02/1068, u kojem je doneseno rješenje o uklanjanju KLASA: UP/I-362-02/19-02/1068, URBROJ: 443- 14-1-2-1-19-03 od 14. listopada 2019., investitora ĆT pok. TT, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik TT iz [adresa].
2. U pravodobno podnesenoj tužbi, koja je kod ovog suda pod gornjim poslovnim brojem zaprimljena 31. listopada 2023., tužitelj iznosi kronologiju inspekcijskog postupka, te u bitnom ističe kako smatra da su se u konkretnom slučaju, suprotno stajalištu tuženika, stekli uvjeti za obnovu postupka iz članka 123. stavak 1. točka 1. i stavak 2. točka 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, dalje ZUP), budući da je nadležno tijelo za izdavanje građevinskih dozvola izrijekom navelo kako se za završavanje predmetnog objekta koji je legaliziran kao nezavršeni, ne treba ishoditi građevinska dozvola, već da je dovoljno imati glavni projekt i postupati u skladu s odredbama Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, te da se temeljem odredbe članka 34. stavak 4. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama nezavršeni dio zgrade iz predmetnog rješenja o izvedenom stanju smatra dijelom stambene zgrade za koju je izdan akt za građenje. Ističe kako je Upravni odjel za graditeljstvo i prostorno uređenje, Ispostava Omiš, izdalo mišljenje KLASA: 361-01/23-12/000006, URBROJ: 2181/1-11-00-04/05- 23-0002 od 16. ožujka 2023. iz kojeg kako proizlazi da se na predmetnoj nekretnini radovi opisani u točki I. inspekcijskog rješenja od 14. listopada 2019. ne definiraju kao rekonstrukcija stambene zgrade za koju bi trebalo ishoditi građevinsku dozvolu, već da se radi o radovima na završavanju nezavršenog dijela zgrade stambene namjene, za što je dovoljno imati glavni projekt i prijaviti početak izvođenja radova tom tijelu, a što kako je tužitelj i učinio. Stoga, kako je jasno da se radi o situaciji iz članka 123. stavak 1. točka 1. ZUP-a (novi dokaz je navedeno mišljenje nadležnog tijela za izdavanje građevinskih dozvola), kao i o situaciji iz članka 123. stavak 2. točka 3. ZUP- a, budući da je tuženik inspekcijsko rješenje utemeljio isključivo na prethodnom pitanju da je za navedene radove trebalo ishoditi građevinsku dozvolu, dok je nadležno tijelo za izdavanje građevinskih dozvola kasnije odlučilo da za navedene radove ne treba građevinska dozvola. Tužitelj dalje iznosi navode tuženika iznijete u obrazloženju osporenog rješenja, te ističe kako tuženik formalističkim tumačenjem pokušava obraniti stajalište da mišljenje nije odluka, i time onemogućiti tužitelja da zatraži obnovu postupka. Mišljenja je kako je odbacivanjem prijedloga za obnovu tuženik povrijedio načelo zakonitosti, načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka, načelo pomoći stranci, načelo utvrđivanja materijalne istine, te načelo pristupa podacima i zaštite podataka. Navodi kako tuženik primjenjuje pravo mehanički, međutim, s tim u vezi ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka istaknuo kako se pravo ne smije primjenjivati mehanički, pri čemu primjerice navodi odluke tog suda broj U-III-412/2016 od 3. lipnja 2016., U-III-5989/2013 od 9. veljače 2016., U-III-1720/2016, U-III- 5487/2020, U-III-4496/2020 i dr. Nadalje, ističe kako su postupanjem tuženika povrijeđena legitimna očekivanja tužitelja da će imovinska prava tužitelja, zasnovana na pravnim aktima, biti poštivana. Pojašnjava kako je u konkretnom predmetu, za tužitelja legitimno očekivanje nastalo onda kada se obratio tijelu nadležnom za ishođenje građevinskih dozvola i kada je od tijela dobio očitovanje da mu za konkretne radove, za koje ga je tuženik u inspekcijskom postupku sankcionirao, ne treba imati građevinsku dozvolu, dok tuženik i dalje ostaje kod svog stajališta da unatoč tome traži od tužitelja građevinsku dozvolu, a u suprotnom će država srušiti objekt o trošku tužitelja. Smatra kako se vlasništvo u smislu odredbe članka 48. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske mora vrlo široko tumačiti, jer da obuhvaća načelno sva imovinska prava, pri čemu primjerice navodi odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III-661/1999 od 13. ožujka 2000. i dr., te ističe kako je tuženik osporenim rješenjem povrijedio ustavno pravo tužitelja iz članka 48. stavak 1. Ustava, koji jamči pravo vlasništva, a koje pravo se sagledava zajedno sa pravom iz članka 50. stavak 1. Ustava te pravo na zaštitu vlasništva zajamčenog člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, ustrajući u tome da tužitelj mora ukloniti dio objekta, kojeg ne mora, štoviše za kojeg se smatra da je zakonito izgrađen. Ujedno ističe kako mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje propisano odredbom članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, koje jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju državnih tijela, kao i pravo tužitelja na jednakost pred zakonom. Tužbenim zahtjevom predlaže da sud poništi osporeno rješenje tuženika, dopusti obnovu postupka, te obustavi inspekcijski postupak tuženika KLASA:UP/I-362-02/19-02/1068, URBROJ: 443-14-1-2-1-19-03 po rješenju od 14. listopada 2019.
3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode iz tužbe tužitelja jer da su u suprotnosti s dokazima i činjenicama koje su utvrđene u pobijanom rješenju. Navodi kako su od strane ovog suda odbijene tužbe tužitelja na rješenje o uklanjanju i na rješenje o 1. novčanoj kazni, dok se protiv rješenja o 2. novčanoj kazni vodi upravni spor pod poslovnim brojem Us I-1294/23. Također, pred ovim sudom kako se vodi i spor pod poslovnim brojem Us I-2562/23, a protiv rješenja kojim je odbačen prijedlog tužitelja za obustavom izvršenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
4. Podneskom od 22. ožujka 2024. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika u bitnom navodeći kako vođenje upravnih sporova koje tuženik navodi u odgovoru na tužbu nisu od utjecaja na odluku u ovoj upravnoj stvari. Dodatno, ističe kako je osporenim rješenjem tuženika povrijeđeno i pravo tužitelja na dom zajamčeno člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. S tim u vezi, poziva se na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj se, kad je riječ o bespravnoj gradnji, sljedeći čimbenici uzimaju u obzir pri ocjeni razmjernosti mjere iseljenja: je li dom izgrađen nezakonito ili ne, ako jest, jesu li osobe koje su ga izgradile bile svjesne nezakonite gradnje, kakva je priroda i stupanj nezakonitosti u pitanju, koja je priroda interesa koji se želi zaštititi rušenjem, je li osobama koje su pogođene mjerom iseljenja/rušenja dostupan odgovarajući alternativni smještaj i postoje li blaži načini rješavanja slučaja; popis nije konačan (v. primjerice predmete ESLJP-a Winterstein i drugi protiv Francuske, br. 27013/07, § 148., presuda od 17. listopada 2013.; Ghailan i drugi protiv Španjolske, navedeno, §§ 62. - 64.; Faulkner i McDonagh protiv Irske, br. 30391/18 i 30416/18, §§ 94. - 95., odluka od 8. ožujka 2022.). Nadalje, navodi kako je ovaj sud u presudi pod poslovnim brojem UsIgr-498/19-6 od 2. ožujka 2020. odbio sve dokaze tužitelja, među kojima, i provođenje očevida na licu mjesta uz vještačenje po vještaku građevinske struke. Iz navedenog, kako je očito da tužitelj nije imao mogućnost dokazati pred sudom da za izvedene radove ne treba građevinska dozvola, a kada je naknadno zatražio očitovanje od tijela koje izdaje građevinske dozvole o potrebi ishođenja građevinske dozvole, kako je dobio mišljenje da mu ista ne treba. Stoga, kako je on očekivanja da će ovaj sud prije donošenja odluke u ovom predmetu, a u skladu s praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, preispitati odluku o nužnosti miješanja države u pravo tužitelja na dom i pravo na neprovedivost vlasništva, u situaciji kada je očito da nikakav javni niti drugi privatni interes nije povrijeđen, te će dozvoliti obnovu inspekcijskog postupka. Ujedno, predlaže da sud provede test razmjernosti miješanja države u tužiteljevo pravo na dom u svijetlu mjerodavnih načela članka 8. Konvencije. Također, dostavlja u spis presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III/2000/2021, koja kako je primjenjiva u ovoj upravnoj stvari.
5. U sporu je održana rasprava 10. srpnja 2025. čime je strankama u smislu odredbe članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje ZUS), koji zakon je u skladu s odredbom članka 169. stavak 1. tog Zakona za primijeniti u konkretnom slučaju, dana mogućnost da se očituju o svim pitanjima bitnim za rješavanje ove upravne stvari, na koju nisu pristupili uredno pozvane stranke, pa je rasprava pozivom na odredbu članka 91. stavak 3. u svezi s odredbom članka 89. stavak 4. ZUS-a održana bez prisutnosti stranaka.
6. U cilju ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika tijekom dokaznog postupka pregledana je i čitana cjelokupna dokumentacija sadržana u sudskom spisu, kao i dokumentacija sadržana u spisu tuženika, koji spis je dostavljen uz odgovor na tužbu.
7. Na temelju provedenih dokaza tijekom ovog spora, kao i tijekom inspekcijskog postupka, te utvrđenog činjeničnog stanja, sud je ocijenio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
8. Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, kojim je odbačen prijedlog tužitelja za obnovu inspekcijskog postupka, pri čemu je među strankama sporno utvrđeno činjenično stanje, te s tim u vezi i primjena materijalnog prava.
9. Iz spisa predmeta tuženika proizlazi kako je predmetni upravni postupak pokrenut prijedlogom tužitelja za obustavu postupka izvršenja inspekcijskog rješenja KLASA: UP/I-362-02/19-02/1068, URBROJ: 443-14-1-2-1-19-03 od 14. listopada 2019., podredno za obnovu postupka inspekcijskog rješenja KLASA: UP/I-362-02/19- 02/1068, URBROJ: 443-14-1-2-1-19-03 od 14. listopada 2019. iz razloga propisnih odredbom članka 123. stavak 1. točka 1. i stavak 2. točka 3. ZUP-a, koji je kod tuženika zaprimljen 12. svibnja 2023. Pri tome je tužitelj prijedlog utemeljio na mišljenju Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje Splitsko-dalmatinske županije, Ispostave Omiš, KLASA: 361-01/23-12/000006, URBROJ: 2181/1-11-00-04/05-23- 0002, od 16. ožujka 2023. i mišljenju Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, Uprave za prostorno uređenje i dozvole državnog značenja, Sektora lokacijskih dozvola i investicija, KLASA: 361-01/19-01/111, URBROJ: 531-06-19-3, od 13. prosinca 2019., iz kojih, prema mišljenju tužitelja, proizlazi da za rekonstrukciju predmetne stambene građevine nije bilo potrebno ishoditi građevinsku dozvolu.
10. Postupajući po prijedlogu tužitelja tuženik je prijedlog odbacio uz obrazloženje u bitnom kako tužitelj nije ni iznio nove činjenice ni izveo dokaze koji bi sami za ili u vezi s izvedenim ili upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drukčijeg rješenja, budući da je inspekcijskim očevidom obavljenim 9. listopada 2019. utvrđeno kako je predmetna rekonstrukcija izvedena bez akta za gradnju, kako je radove izveo tužitelj u razdoblju od 26. listopada 2017. do 24. rujna 2019., koji da nije znao da mu za iste treba građevinska dozvola. Nadalje, da ni dostavljenim mišljenjima nisu osporene činjenice utvrđene pravomoćnim inspekcijskim rješenjem od 14. listopada 2019., niti je na temelju dostavljenih mišljenja donesena pravomoćna odluka, koja bi bila od značaja na drugačiju odluku. Također, tužitelj da nije dostavio dokaz da se tijekom postupka donošenja rješenja čija obnova postupka se traži odlučivalo o prethodnom pitanju, dok dostavljena mišljenja ne predstavljaju dokaz u smislu odredbe članka 123. stavak 2. točka 3. ZUP-a.
11. Sud je suglasan s utvrđenjima tuženika, te nalazi kako je pravilno postupio tuženik kada je odbacio prijedlog tužitelja.
12. Odredbom članka 123. stavak 1. stavak 1. ZUP-a je propisano kako obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može se pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti u roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci ako se sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku.
13. Stavkom 2. točka 3. navedene zakonske odredbe propisano je kako se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti bez vremenskog ograničenja ako se rješenje temelji na prethodnom pitanju, a nadležni sud ili javnopravno tijelo o tom je pitanju kasnije odlučilo u bitnim točkama drukčije.
14. Prema odredbi članka 126. stavak 1. ZUP-a kad nadležno tijelo primi prijedlog za obnovu postupka, dužno je ispitati je li prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te je li okolnost na koju se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, nadležno tijelo odbacit će prijedlog rješenjem.
15. Odredbom članka 55. ZUP-a propisano je da ako se u postupku rješavanja upravne stvari pojavi pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a bez rješavanja kojeg nije moguće riješiti upravnu stvar, službena osoba može riješiti to pitanje ili postupak prekinuti rješenjem dok nadležni sud ili javnopravno tijelo to pitanje ne riješe (stavak 1); da će se postupak prekinuti kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje kaznenog djela, postojanje braka, utvrđivanje očinstva ili majčinstva te u drugom slučaju propisanom zakonom. Kad se prethodno pitanje odnosi na kazneno djelo, a nema mogućnosti za kazneni progon, službena osoba razmotrit će i to pitanje (stavak 2.), da je službena osoba vezana pravomoćnom odlukom nadležnog tijela kojom je riješeno prethodno pitanje (stavak 3.).
16. Prvenstveno je za istaći kako je prijedlog tužitelja za obnovu postupka iz razloga propisanog odredbom članka 123. stavak 1. ZUP-a i nepravodoban. Naime, pregledom spisa predmeta je utvrđeno kako je inspekcijsko rješenje KLASA: UP/I-362-02/19- 02/1068, URBROJ: 443-14-1-2-1-19-03 od 14. listopada 2019. dostavljeno tužitelju putem opunomoćenika Mirka Lažete, odvjetnika u Omišu, za kojeg u spisu prileži uredna punomoć za zastupanje, koji je predmetno rješenje, prema dostavnici u spisu predmeta zaprimio 17. listopada 2019., te protiv kojeg nije dopuštena žalba, pa je prijedlog tužitelja od 12. svibnja 2023. za obnovu postupka okončanog tim inspekcijskim rješenjem o uklanjanju podnesen i protekom objektivnog roka od tri godine.
17. Nadalje, i prema ocjeni ovog suda pravilno tuženik ističe kako činjenice, odnosno dostavljena mišljenja Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje
Splitsko-dalmatinske županije, Ispostave Omiš, KLASA: 361-01/23-12/000006, URBROJ: 2181/1-11-00-04/05-23-0002, od 16. ožujka 2023. i Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, Uprave za prostorno uređenje i dozvole državnog značenja, Sektora lokacijskih dozvola i investicija, KLASA: 361-01/19-01/111, URBROJ: 531-06-19-3, od 13. prosinca 2019., na kojima tužitelj temelji svoj prijedlog za obnovu, nisu nove činjenice niti novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku. Naime, pravomoćno rješenje o izvedenom stanju, izdano od Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog dojela za prostorno uređenje, Ispostava Omiš, KLASA: UP/I-361-02/12- 05/715, URBROJ: 2181/1-11-04/05-14-8 od 17. lipnja 2014. je postojalo u trenutku pokretanja inspekcijskog postupka, kao i kod donošenja predmetnog rješenja o uklanjanju od 14. listopada 2019., međutim, u provedenom inspekcijskom postupku je utvrđeno kako nije riječ o radovima koji bi se mogli izvoditi bez građevinske dozvole sukladno odredbi članka 34. stavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama ("Narodne novine", broj 86/12, 143/13, 65/17 i 14/19), budući da su nakon ozakonjenja predmetne zgrade izvedeni radovi izvedeni izvan ozakonjenih gabarita, slijedom čega je utvrđeno kako je riječ o rekonstrukciji, za koju je tužitelj trebao ishoditi građevinsku dozvolu.
18. Rješenje o uklanjanju KLASA: UP/I-362-02/19-02/1068, URBROJ: 443-14-1-2- 1-19-03 od 14. listopada 2019. je bilo predmet ocjene zakonitosti u sporu koji je pred ovim sudom vođen pod poslovnim brojem UsIgr-498/19, te je presudom pod poslovnim brojem UsIgr-498/19-6 od 2. ožujka 2020., koja je potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2723/20-2 od 23. listopada 2020., odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja predmetnog rješenja o uklanjanju, pa je rješenje postalo i pravomoćno. U obrazloženju presude Visokog upravnog suda pod poslovnim brojem Usž-2723/20-2 od 23. listopada 2020. se između ostalog navodi: "Iz podataka spisa predmeta, a osobito fotografije sačinjene prilikom inspekcijskog pregleda od 9. listopada 2019. te fotografija i skica pročelja koje su sastavni dio snimke izvedenog stanja, oznake TD 52-12/12 UGRIN-ING d.o.o., proizlazi da je tužitelju izdano rješenje o izvedenom stanju od 17. lipnja 2014., kojim je ozakonjen dograđeni, nezavršeni dio poluugrađene manje zahtjevne stambene zgrade, vanjskih tlocrtnih dimenzija 10,45 x 4,50 m (nepravilnog oblika), koja se sastoji od prizemlja i kata (bez stropne a.b. ploče) i završena slobodnostojeća pomoćna zgrada-garaža. Nadalje, proizlazi da je tužitelj nakon ozakonjenja predmetnih građevina pristupio rekonstrukciji na način da je izvršio nadogradnju postojećih nosivih zidova I kata ozakonjene stambene zgrade za dodatnu visinu od 90 cm, s pripadajućim elementima odnosno armiranobetonskim stepenicama, nosivim i pregradnim zidovima, sve detaljno navedeno i obrazloženo u rješenju tuženika od 14. listopada 2019. godine. Tužitelj utvrđeno činjenično stanje, u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, ne dovodi u sumnju, ali smatra da se ovdje ne radi o radovima za koje bi bilo potrebno ishoditi građevinsku dozvolu, odnosno smatra da se radi o predviđenim radovima koji su ozakonjeni donošenjem rješenja o izvedenom stanju i za koje je potreban jedino glavni projekt. Međutim, suprotno tvrdnji tužitelja, a kako to proizlazi iz stanja spisa, ovdje nije riječ o radovima koji bi bili obuhvaćeni predmetnim rješenjem o izvedenom stanju i koji bi se, stoga, mogli izvoditi bez građevinske dozvole sukladno citiranoj odredbi članka 34. stavka 1. ZoPNIZ-a, budući da su nakon ozakonjenja predmetne zgrade izvedeni radovi izvan ozakonjenih gabarita. S obzirom na navedeno, ovaj Sud je utvrdio kako izvedeni radovi, opisani izrekom osporenog rješenja, spadaju u rekonstrukciju građevine kakvu ima u vidu odredba članka 3. stavak 1. točke 19. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj 153/13. i 20/17.) za koje je, sukladno odredbi članka 106. istog Zakona, bilo potrebno ishoditi građevinsku dozvolu."
19. Nadalje, a u pogledu razloga za obnovu iz odredbe članka 123. stavak 2. točka 3. ZUP-a, i prema ocjeni ovog suda tužitelj nije učinio vjerojatnim okolnosti, odnosno razloge iz članka 123. stavak 2. točka 3. ZUP-a. Naime, dostavljanja mišljenja ne predstavljaju dokaz iz članka 123. stavak 2. točka 3. ZUP-a, jer se ne radi o odluci suda ili javnopravnog tijela, a niti je tijekom inspekcijskog postupka postojalo pravno pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu u smislu odredbe članka 55. stavak 1. ZUP- a, kojeg je tuženik rješavao.
20. Slijedom iznijetog, ocjena je ovog suda kako osporenim rješenjem tuženika uz obrazloženje koje je njime dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Nadalje, kraj činjenice postojanja pravomoćnog i izvršnog rješenja o uklanjanju, odnosno pravomoćne presude Visokog upravnog suda pod poslovnim brojem Usž-2723/20-2 od 23. listopada 2020., prigovori tužitelja u pogledu povrede načela pravičnog suđenja, prava na pristup sudu, povreda prava na dom nisu osnovani, dok odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava na koje se tužitelj pozvao tijekom spora, nisu relevantne za odluku u ovoj upravnoj stvari, u kojoj se odlučuje o zakonitosti rješenja kojim je odbačen prijedlog tužitelja za obnovu predmetnog inspekcijskog postupka.
21. Slijedom sveg navedenog sud je pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pa je presuđeno u izreci.
22. Odluka o trošku je izostala, jer isti nije zatražen.
U Splitu, 8. kolovoza 2025.
S U T K I NJ A
Anđela Becka
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. (članak 126. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 131. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).
DNA:
1. ĆT iz [adresa], zastupan po opunomoćeniku TT iz [adresa]
2. Državni inspektorat Republike Hrvatske, Građevinska inspekcija, Područni ured u Splitu, Mike Tripala 6, Split
3. u spis
