REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U OSIJEKU
Europska avenija 7
P-2533/2019-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužiteljice VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darku Mundweilu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Schmidt & Mundweil j.t.d. iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. lipnja 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Darka Mundweila i zamjenika punomoćnika tuženika MU, **.**.2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
" Utvrđuje se ništetnim Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu br. 3209243622/07, kreditna partija: 7103664474, koji Dodatak je sklopljen 03.02.2016. i potvrđen 23.02.2016. od strana javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka pod brojem OV- 2032/16, između tužitelja VU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg. b. j. Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao banke, te iste odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke."
II. Utvrđuju se ništetnim odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209243622/07, kreditna partija: 7103664474, koji ugovor je sklopljen 21. svibnja 2007. i potvrđen po Javnom bilježniku Lidiji Perić Osijeka pod brojem OV-15124/07 24. svibnja 2007., između tužiteljice VU, kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. kao banke, te iste odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke, i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, posebice u čl. 2. predmetnog ugovora u dijelu koji glasi: „…Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, te u dijelu istog članka 2 koji glasi: “Ugovorne strane su suglasne da se po isteku razdoblja iz prethodnog stavka pa do konačne otplate kredita obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ , kao i u članku 7. u dijelu koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“ , te u članku 23. toč. K) u dijelu koji glasi: „Potpisom ovog Ugovora korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s uvjetima kredita/depozita, efektivnom kamatnom stopom/relanom godišnjom kamatnom stopom…..EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene kamatne stope na kredit…“
III. Utvrđuju se ništetnim odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209243622/07, kreditna partija: 7103664474, koji ugovor je sklopljen 21. svibnja 2007. i potvrđen po Javnom bilježniku Lidiji Perić Osijeka pod brojem OV-15124/07 24. svibnja 2007., između tužiteljice VU, kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. kao banke, te iste odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF valuti, posebice u čl. 2 u dijelu koji glasi: „…47.000,00 CHF (slovima:četrdesetsedamtisuća i 00/100 CHF) ….u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“, u čl.. 7 u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF….Prvi anuitet iznosi 295,07 CHF (slovima: dvjestodevedesetpet 07/100 CHF)…“, te u čl. 23. toč. P) u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz č. 1 ovog Ugovora te sve obaveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužiteljici VU po osnovi razlike preplaćenih kamata i tečajne razlike isplati novčani iznos od 6.901,40 eura (slovima: šesttisućadevetstojedaneuročetrdesetcenti) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužiteljici VU isplati novčani iznos od 4.965,41 eura (slovima: četiritisućedevetstošezdesetpeteura četrdesetjedancent) što predstavlja razliku iznosa nedospjele glavnice s kojim je tužitelj pristupio konverziji koji iznos je usvojen na temelju ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnom tečaju, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se tužiteljica VU s dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnom odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 3209243622/07 u dijelu koji glasi: “…u kunskoj protuvrijednosti od 47.000,00 CHF (slovima:četrdesetsedamtisuća i 00/100 CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“
r i j e š i o j e
VII. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg b. J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju VU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos koji predstavlja razliku između mjesečnih anuiteta izraženih u kunama prema tečaju Banke na dan isplate kredita, uz primjenu kamatne stope od 4,50%, u odnosu na novčane iznose koje je tužitelj stvarno uplatio temeljem ništetnih odredbi Dodatka ugovoru o kreditu od 08.01.2016., i to zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate od dana 01.10.2015. godine pa do isplate, u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana."
VIII. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužiteljici VU naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.710,01 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 8. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 920,01 eura tužiteljica odbija.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 12. lipnja 2019. podnijela tužbu u kojoj je navela da je s tuženikom kao davateljem kredita 21. svibnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu prema kojem joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 47.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužiteljica je bila dužna tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50 % godišnje. Ističe da joj tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog Ugovora ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužiteljice. Navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 i Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. Navodi da je sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Navodi da je 3. veljače 2016. s tuženikom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Smatra da joj tuženik unatoč provedenoj konverziji nije u cijelosti vratio preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi pogotovo stoga što u vrijeme konverzije kredita još uvijek nije bila donesena pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetima „švicarac“. Smatra da je ništetan i Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit konvertiran jer su u Dodatku, prilikom izračuna konverzije, korištene ništetne odredbe iz osnovnog Ugovora o kreditu. Navodi da joj je prilikom konverzije samo predočen obračun konverzije koji je mogla prihvatiti ili ne, a da je izostalo objašnjenje o visini kamate i ostalim odredbama konverzije, te da s bankom nije mogla pregovarati o bitnim odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu. Stoga navodi da joj je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno, tužiteljica je tužbene zahtjeve postavila kao eventualno kumulirane na način da je glavnim tužbenim zahtjevom potraživala da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu kao u točkama II., III. i VI izreke, da obveže tuženika da joj na ime preplaćenih iznosa kamate i tečaja isplati iznos od 45.631,92 kuna (6.056,40 eura), da utvrdi ništetnim Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit konvertiran, te da naloži tuženiku da joj isplati razliku između mjesečnih anuiteta izraženih u kunama prema tečaju banke na dan isplate kredita uz primjenu kamatne stope od 4,50% u odnosu na novčane iznose koje je tužiteljica stvarno uplatila temeljem ništetnih odredbi Dodatka ugovoru o kreditu. Ako sud odbije utvrditi ništetnim Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit konvertiran, tužiteljica je eventualno kumuliranim zahtjevom potraživala da sud pored utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu iz točke II., III. i VI izreke naloži tuženiku da joj na ime preplaćenih iznosa kamate i tečaja nakon što se od njih odbije preplata koja je tužiteljici priznata konverzijom isplati iznos od 20.021,34 kuna (2.657,29 eura), na ime razlike između nove nedospjele euro glavnice kredita u odnosu na glavnicu kredita u CHF pod pretpostavkom da nije bilo rasta tečaja CHF na dan konverzije, iznos od 1.280,52 kuna (169,95 eura), te zatezne kamate koje su tekle na preplaćene iznose kamate i tečaja od 45.631,92 kuna i to od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.
1.1.Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom od 12. svibnja 2025. u odnosu na visinu potraživanja, s tim što je na ročištu 26. lipnja 2025. pojasnila da ostaje kod glavnog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti Dodatka Ugovoru o kreditu, a da se uređeni tužbeni zahtjev odnosi samo na iznose eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva. Povukla je dio glavnog tužbenog zahtjeva za isplatu razlike između mjesečnih anuiteta izraženih u kunama prema tečaju banke na dan isplate kredita uz primjenu kamatne stope od 4,50% u odnosu na novčane iznose koje je tužiteljica stvarno uplatila temeljem ništetnih odredbi Dodatka ugovoru o kreditu. S obzirom da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, odlučeno je kao u točki VII izreke.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Osporava aktivnu legitimaciju tužitelja navodeći da je iz prometa po kreditu vidljivo da su osim tužiteljice i treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Osporava i status tužitelja kao potrošača. Navodi da je konverzija predmetnog kredita napravljena na temelju očitovanja volje tužitelja, dakle po njegovom slobodnom izboru i to sukladno svim procedurama i uvjetima koje je zakonodavac propisao Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015, u nastavku: ZIDZPK/15). Sve tužiteljeve uplate su uzete u obzir prilikom izračuna konverzije i iskorištene su za otplatu usporednog euro kredita sukladno odredbama zakona. Smatra da su sklapanjem konverzije tužitelj i banka riješili svoje pravne odnose prije i poslije konverzije i to na način propisan zakonom. Ako je tužitelj smatrao da mu bilo koji uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, navodi da isti nije trebao pristati na konverziju. Poziva se na odluku VSRH Gos-1/2019 iz koje proizlazi da je sporazum o konverziji, koji je sklopljen sukladno odredbama ZIDZPK/15 valjan i da proizvodi pravne učinke zbog čega smatra da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu odnosno da je raniji ugovor o kreditu prestao postojati zbog čega tužitelj više nema pravo na nikakvo novčano potraživanje. Osporava da bi Dodatak Ugovoru o kreditu bio ništetan jer su odredbe predmetnog Dodatka mandatorne naravi i jer su određene ZIDZPK/15. Uzimajući u obzir sve navedeno, predložio je sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj: 3209243622/07 (list 16- 22 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu (list 23-29 spisa), izračun konverzije (list 113-124 spisa), pregled efektivne kamatne stope (list 30-37 spisa), promet po kreditu (list 40- 48 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog (list 190-236, 269 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice VU (list 268-269 spisa) i svjedoka CU (list 268 spisa).
4. Predmet spora u ovom postupku je glavni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 3209243622/07 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF i za utvrđenje ništetnim Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je kredit konvertiran, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po navedenom ugovoru, te eventualni zahtjev za utvrđenje ništetnim samo dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 3209243622/07 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF sa zahtjevom za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po navedenom ugovoru.
5. Među strankama nije sporno:
- da je tužiteljica kao korisnica kredita 21. svibnja 2007. s tuženikom kao davateljem kredita sklopila Ugovor o kreditu broj: 3209243622/07 kojim je tužiteljici odobren namjenski kredit za kupovinu kuće u iznosu od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan korištenja kredita;
- da se tužiteljica obvezala platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje;
- da se kredit otplaćuje 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju
HNB-a važećem na dan plaćanja;
- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećom
Odlukom tuženika o kamatnim stopama;
- da su tužiteljica i tuženik 3. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;
-da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužiteljici na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 21.039,30 eura, te da iznos pretplate tužiteljice na dan 30. rujna 2015. iznosi 25.610,58 kuna.
5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 3209243622/07 i Dodatka Ugovoru o kreditu.
6. Među strankama je sporan status tužiteljice kao potrošača i njezina aktivna legitimacija, te jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 3209243622/07 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, je li ništetan Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je kredit konvertiran, te ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita uzimajući u obzir da je kredit konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljicinog potraživanja.
6.1. Sud smatra da postoji pravni interes tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe u ovoj pravnoj stvari unatoč tome što je konvertirala kredit. Ovo stoga što je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također iz samog Dodatka nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Za napomenuti je da je VSRH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. također zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
6.2. Neosnovano tuženik osporava status tužitelja kao potrošača. Ovo stoga što je odredbom čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je stambenim kreditom kupila kuću u obiteljske svrhe u kojoj i danas živi, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužiteljica u ovom postupku ima status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
6.3. Tuženik neosnovano tvrdi kako zbog izvršenih uplata od strane trećih osoba tužiteljica nema pravo tražiti njihovo vraćanje. Naime, predmetni kredit na ime tužiteljice je otplaćen u cijelosti, a u postupku nije utvrđeno da te uplate nisu izvršene u ispunjenju obveze tužiteljice kao korisnika kredita. Naprotiv, radilo se upravo o takvim uplatama, a i svjedok EU, suprug tužiteljice, koji je u prometu po kreditu naveden kao uplatitelj je u svom iskazu izjavio da je kredit zapravo otplaćivala tužiteljica. Konačno, tužiteljica je u svojstvu korisnika kredita sklopila ugovor o kreditu pa je ona, kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa, aktivno legitimirana zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita. Odnos između tužiteljice i trećih osoba ne tiče se tuženika kao kreditora, pa je pravno i neodlučno je li anuitete kredita otplaćivao tužitelj ili neka treća osoba. Stoga je prigovor tuženika o promašenoj aktivnoj legitimaciji neosnovan.
7. U odnosu na glavni tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila utvrđenje ništetnosti Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je kredit konvertiran, utvrđeno je da taj tužbeni zahtjev nije osnovan. Uzimajući u obzir činjenicu da je VSRH svojom odlukom u oglednom postupku Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio da sporazum o konverziji koji je sklopljen sukladno ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i činjenicu da je sama konverzija predstavljala mjeru države kao nužnu intervenciju u cilju zaštite građana od posljedica netransparentnih bankarskih praksi koje su bile štetne za veliki broj potrošača, te činjenicu da je konverzija mogla biti provedena jedino u skladu s tzv. kalkulatorom konverzije koji je bio zakonski propisan, utvrđeno je da je Dodatak ugovoru kreditu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženikom valjan iz razloga što je u ovom konkretnom slučaju provedenim vještačenjem utvrđeno da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna (više o tome u točki 13. obrazloženja). Kako tužiteljica tijekom postupka nije dokazala postojanje nekih drugih razloga za ništetnost Dodatka, sud je odbio glavni tužbeni zahtjev tužiteljice, i u nastavku postupka odlučivao o ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kao i s tim u vezi, o zahtjevu tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi.
8. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008 . povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
8.1. Neosnovan je prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.
9. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
9.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
9.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.3. Imajući na umu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
9.4. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
10.1. Čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.
10.2. Tužiteljica je iskazala da je predmetni kredit uzela radi kupovine kuće u kojoj i danas živi, da se u njoj nije bavila nikakvom poslovnom djelatnošću, niti obrtom, a niti da ju je iznajmljivala, da je kredit uzela u CHF jer joj je ponuđen kao najpovoljniji, da joj u banci nitko nije pojašnjavao što je to promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te koji parametri utječu na promjenu kamatne stope, a ništa joj nisu govorili ni o riziku tečaja CHF. Iskazala je da je znala da je u ovom ugovoru promjenjiva kamatna stopa i da je to značilo da se rata može mijenjati, ali da će baš ovoliko otići gore, to nije nikako znala. Što se tiče valutne klauzule, znala je i to da se to odnosi na činjenicu da kredit uzima u CHF. Ugovor je pročitala prije potpisivanja i tu joj ništa nije bilo nejasno da bi nešto ispitivala da joj pojasne. Iskazala je da je ugovor sastavila banka, te da s bankom nije mogla pregovarati o nikakvim odredbama ugovora. Ne sjeća se kolika joj je bila početna rata, ali zna da je tijekom vremena dosta rasla tako da u konačnici nije znala hoće li ju moći otplaćivati. Kada je došla konverzija pristala je na istu iz straha da joj rata još više ne raste. Iskazala je da su joj u banci rekli da ima kratak rok za odluku hoće li pristati na konverziju i da joj je to najbolja opcija, te da je predmetni kredit otplatila prije oko 7-8 godina.
10.3. Svjedok EU je iskazao da je tužiteljicin suprug i da je ona cijelo vrijeme otplaćivala predmetni kredit.
10.4. Sud je povjerovao tužiteljici i svjedoku cijeneći njihove iskaze istinitim iz razloga što su logično, životno i uvjerljivo iskazivali o svim odlučnim činjenicama.
10.5. Uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, te utvrđenja iz kolektivne presude, utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.
10.6. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).
11. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 12. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).
12. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 28. lipnja 2007., da je tečaj na dan korištenja bio 4,429422, da je rok otplate 20 godina uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,50%. Vještak je u nalazu naveo da:
- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 3.252,66 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;
- u konkretnom slučaju postoji tzv. negativna razlika kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope u iznosu 527,04 eura;
- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 4.085,62 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;
- u konkretnom slučaju postoji tzv. negativna tečajna razlika kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan korištenja kredita u iznosu 90,85 eura;
- da ukupan iznos zateznih kamata na tako utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja do dana 30. rujna 2015. (samo pozitivne stavke) iznosi 2.918,77 eura;
- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna;
- da iznos preplate koja je priznata tužiteljici konverzijom na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.355,65 eura;
- da razlika između nove nedospjele euro glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF pod pretpostavkom da nije bilo rasta tečaja CHF na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 4.965,41 eura;
- da se po pravilima o uračunavanju za iznos preplate priznat u konverziji prvo umanjuje zatezna kamata (2.918,77 eura - 3.355,65 eura), nakon čega ostaje iznos od još 436,88 eura na ime priznate preplate koja se dalje umanjuje od glavnice tj. preplaćenih iznosa kamate i tečaja nakon čega u konačnici na ime preplaćenih iznosa kamate i tečaja ostaje iznos od 6.901,40 eura (7.338,28 - 436,88 = 6.901,40).
12.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja, i što je na sve postavljene zadatke dao argumentirane odgovore koje kao točne prihvaća i ovaj sud, tim više što stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.
12.2. U odnosu na navode da je nalaz vještaka baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, za napomenuti je da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.
13. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je u konačnici postavila tužbeni zahtjev za isplatu sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da je na ime preplaćenih iznosa kamata i tečajne razlike potraživala iznos od ukupno 6.901,40 eura, te razliku nove nedospjele glavnice kredita u iznosu 4.965,41 eura, sve sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.
13.1. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe, sud je istu dopustio budući da se radi o tzv. nepravoj preinaci tužbe sukladno čl. 190. st.2. ZPP-a kada tužiteljica o stvarnoj visini svog tužbenog zahtjeva nije mogla znati prije provedenog vještačenja.
13.2. Neosnovan je prigovor tuženika o zastari preinačenog dijela tužbenog zahtjeva jer se ne radi o novom zahtjevu, nego o zahtjevu usklađenom s nalazom i mišljenjem vještaka po istoj činjeničnoj osnovi kao u tužbi, a čijim je podnošenjem prekinuta zastara. Stoga, u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (tako i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5).
14. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.
14.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.
14.2. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije kojeg sadržavaju odredbe ZIDZPK/15. Tako je u čl. 19.c. propisan način izračuna konverzije kredita u kojem stoji da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Prema navedenom izračunu, banka je konverziju napravila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita. Da bi uopće mogla napraviti konverziju, banka je prvo napravila projekciju kredita u eurima odnosno kakav bi taj kredit bio da je otpočetka bio u eurima (stabilna valuta koju štiti HNB), s tim što je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Znači banka je smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu. Dakle, banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Na taj način je banka dalje utvrđivala je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Ako bi se utvrdilo da je potrošač bio u preplati, ta preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije računala, a niti je utvrdila do tada preplaćene iznose po kamati i valuti, već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, da bi u konačnici preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavljala bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači još bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.
14.3. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.
14.4. S obzirom na prethodno navedeno, prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
14.5. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).
14.6. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužiteljica nije obeštećena u cijelosti. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos kao u izreci, a koji se iznos odnosi na preplatu po osnovi preplaćenih kamata u iznosu 3.252,66 eura, preplatu po osnovi preplaćenog tečaja u iznosu 4.085,62 eura, što ukupno iznosi 7.338,28 eura, ukupne zatezne kamate na tako preplaćene iznose koje su do 30. rujna 2015. iznosile 2.918,77 eura, te razliku nove nedospjele glavnice u iznosu 4.965,41 eura. Budući da je tuženik konverzijom priznao preplatu tužiteljice u iznosu 3.355,65 eura, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je sud sukladno pravilima o uračunavanju iz čl.172. ZOO iznos preplate prvo umanjio od ukupnog iznosa zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nakon kojeg je umanjivanja ostao iznos od još 436,88 eura na ime priznate preplate (2.918,77 – 3.355,65 = 436,88), koja se dalje umanjuje od glavnice tj. preplaćenih iznosa kamate i tečaja nakon čega u konačnici ostaje iznos od 6.901,40 eura nenamirenog duga prema tužiteljici temeljem preplate kamata i tečajne razlike (7.338,28 – 436,88 = 6.901,40).
15. Prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope odnosno kada je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita, jer tuženik u odnosu na te iznose nije postavio točno određeni protutužbeni zahtjev niti je istakao prigovor radi prebijanja ili prijeboja već je samo paušalno naveo da bi se iznosi preplate trebali umanjiti za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika (tako i VSRH u odluci Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.), a u odnosu na navedeni iznos tužiteljica nije ništa ni stekla pa da bi trebala vratiti tuženiku.
16. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Budući da je tužiteljica preplaćene iznose potraživala u ukupnom iznosu sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015., te da su svi preplaćeni iznosi računati do 30. rujna 2015. kao i ukupne zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i tečaja, sud je zatezne kamate tužiteljici dosudio od 1. listopada 2015.
17. Sud je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim dijela predmetnog Ugovora o kreditu kao u točki VI. izreke jer u tim odredbama nije sadržana valutna klauzula u smislu ništetne odredbe. Da bi postojali neki drugi razlozi ništetnosti tih odredbi tužitelj niti ne tvrdi, niti se mogu kao takvi izvesti po službenoj dužnosti.
18. Budući da tužiteljica nije uspjela s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na koji nije nastao poseban trošak, sud joj je u cijelosti dosudio trošak na temelju čl.154. st.5. ZPP. Tužiteljici je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 1.710,01 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 100 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 8. travnja 2021. 100 bodova prema T.br.
8.t.1., sastav podneska od 12. svibnja 2025. 25 bodova prema T.br. 8.t.4., zastupanje na ročištima 17. listopada 2024. i 26. lipnja 2025. 100 bodova svaki prema T.br.9.t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 212,50 eura. Sud je priznao tužiteljici i trošak vještačenja u iznosu 540,00 eura i trošak pristojbe na tužbu u iznosu 107,51 eura. U odnosu na podnesak od 12. svibnja 2025., sud tužiteljici nije priznao trošak kao za sastav obrazloženog već za sastav tzv. "ostalog" podneska budući da se u istome tužiteljica ne očituje na nalaz i mišljenje vještaka u smislu iznošenja obrazloženih primjedbi nego zapravo usklađuje (prepisuje) svoj tužbeni zahtjev sukladno matematičkom izračunu u nalazu i mišljenu vještaka. Nije joj dosuđen ni trošak sastava podneska od 17. listopada 2024. i 21. veljače 2025. jer isti nisu bili potrebni za vođenje postupka. Naime, podnesak od 17. listopada 2024. je predan sudu neposredno prije početka ročišta pa je tužiteljica sve navode iz istog mogla iznijeti usmeno na ročištu, dok je podneskom od 21. veljače 2025. pogrešno uredila tužbeni zahtjev što je i ispravila kasnijim podneskom od 12. svibnja 2025. za sastav kojeg joj je priznat trošak. Tužiteljici nije priznat ni trošak pristupa ročištu za objavu presude jer će sud o tom trošku odlučiti naknadno nakon što presuda bude objavljena, a nije joj priznat ni trošak pristojbe na presudu jer istu nije ni platila a niti ju je dužna platiti po Zakonu o sudskim pristojbama po kojem su tužitelji u postupcima proizašlim iz kolektivnih sporova oslobođeni plaćanja troškova sudskih pristojbi.
Osijek, 8. kolovoza 2025.
Sudac
Nikolina Primorac
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.
DOSTAVITI:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
