REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

10 000 Zagreb

Posl.br. P-5236/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Borni Pešeku, u pravnoj stvari tužitelja JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa pun. Lea Erak, odvj. u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupa pun. Dora Hanžeković Žuža, odvj. u OD Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, 08. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se dijelovi Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5102805230 od dana 16.01.2006, sklopljenog između tužitelja JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320,solemniziranog 17.01.2006.godine od strane Javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta pod poslovnim brojem: Ov-57/2006, članka10. NAKNADA , kojim je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju je tužiteljem kao korisnik kredita, dužan platili prije korištenja kredita platiti 00,500 % (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odvodno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora te za koju je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, ništetni i bez pravnog učinka.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 498,45 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 02. veljače 2006. pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 615,58 eura uvećano za zatezne kamate koje teku od 08. kolovoza 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 23.12.2005.g. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 158.413,12 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Banke dan isplate kredita zajedno sa ugovorenom redovnom kamatom (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Također, u članku 10. NAKNADA određeno je da „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 00,500 %(nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnodno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasna je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“, (tzv „ulazna naknada“). Tuženik je dana 1.2.2006.g. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.755,58 kn, a što po tečaju konverzije kn u EUR na dan 01.01.2023.godine (7.53450 )predstavlja iznos od 498,45 EUR. Tužitelj ističe da su spornom odredbom: - stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prije korištenja kredit a predniku tuženika plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita; - a sve to uslijed činjenice da tužitelj prije ili u trenutku sklapanja ugovora nije obaviješten o troškovima koji se tim naknadama podmiruju, odnosno uslugama koje se naknadama plaćaju; - da se s tužiteljem pnije pregovaralo oko naknade za obradu kredita, jer su unaprijed formulirane odredbe ugovora o kreditu , te da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj odredbi ugovara (tzv. tipski ugovor). Identičnu odredbu sadržavali su ugovori drugih korisnika kredita što upućuje da je sadržaj ugovora tipski, bez mogućnosti pregovora oko sadržaja. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate. Predmetni ugovor stranke su sklopile na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj, da su svi ugovori tuženika sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnost ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog proizvoda. Tužitelj ističe da se nije pojedinačno pregovaralo o toj ugovornoj odredbi već mu je ta odredba nametnuta kao dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,5 % od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 0.5 % od iznosa kredita. Odredba Ugovora o kreditu, kojom je određeno da je visina ulazne naknade za troškove obrade kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara, koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom te dovodi korisnika kredita, ovdje tužitelja, u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženika, iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj, koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku te je ista ništetna. Odredba Ugovora o kreditu, koja utvrđuje obvezu korisnika kredita za plaćanje naknade za obradu kredita, ništetna je jer se radi o ugovoru sa standardnim stipulacijama, koji sadrži odredbe, prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama te se isti ima cijeniti prema odredbi čl. 295. ZOO. Drugim riječima, da se o navedenim odredbama Ugovora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom Ugovoru, po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati znači da su navedene odredbe Ugovora ništetne jer ga je prethodno pripremio tuženik, jer se o tim odredbama, pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata nije pojedinačno pregovaralo niti se to moglo, Očito je da plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,5 % iznosa kredita prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i za ostale ugovorne odredbe (npr. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti je mogao pregovarati o njenom ne/prihvaćanju, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sporna ugovorna odredba da je protivna i odredbama čl. 62. i 90. Zakona o zaštiti potrošača. Po čl. 87. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Čl. 84. ZZP-a da je utvrđeno kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne lako razumljive i uočljive. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci. Dakle, u bitnome, predmetna odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade (za obradu i odobravanje kredita), nepoštena je i time ništetna: zbog toga jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). U međuvremenu je donesene su brojne presude Vrhovnog suda RH, posebice presuda VSRH Rev-715/2024, kojom je također utvrđena ništetnost naknade za obradu kredita uz isplatu obeštećenja te su potvrđeni ovi pravni stavovi tužitelja. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO- a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju sporne ništetne ugovorne odredbe čl. 10. Ugovora koju sud ima utvrditi ništetnom u iznosu od 3.755,58 KN, koji je naplatio tužitelju prije isplate iznosa ukupnog odobrenog kredita i to dana 1.2.2006.g. ., to mu je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana stjecanja. Slijedom navedenog, to osnovano potražuje zateznu kamatu od dana nakon dana plaćanja do isplate. Prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 plaćena naknada, prema sada važećoj valuti, iznosi upravo utuženi iznos glavnice u iznosu 498,45 EUR. Dodatno, tužitelj se poziva i na činjenice da je u nesporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između 6 Poslovni broj: P-900/2020-9 ostalih i tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pravna shvaćanja i utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima mogu se posredno primijeniti na meritum ove pravne stvari pogotovo na procjenu nepoštenosti (test nepoštenosti) i time nevaljanosti ugovornih odredaba o naknadi za obradu – ulaznu naknadnu jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Slijedom navedenog predlaže da sud utvrdi ništetnim predmetnu odredbu ugovora te naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 498,45 EUR zajedno s troškovima parničnog postupka. Kao dokaz svojim navodima prilaže ugovor o kreditu, potvrdu tuženika o uplati ulazne naknade, predlaže financijsko vještačenje i saslušanje tužitelja.

2. Tuženik se očitovao na tužbu ističući kako osporava da bi tužitelj bio potrošač, što je tužitelj dužan dokazati, s time da je ujedno naglasio da je tuženik ponudio tužitelju sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, koja je ugovorena u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, pa je tužitelju na temelju te jasne i određene odredbe ugovora o kreditu moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasivši da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, jer je ta ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, istaknuo da je tužitelju prije samog sklapanja ugovora o kreditu bio poznat iznos naknade s obzirom da je određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogili utjecati na njegovu visinu, a ujedno je u tijeku pregovora oko sklapanja ugovora o kreditu službenica tuženika koja je ugovarala kredit s tužiteljem CF tužitelju jasno navela da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita te je i u letcima tuženika, koji su se uručivali korisnik kredita prije nego što je došlo do sklapanja ugovora o kreditu, navedena informacija o naknadi za obradu kredita. Isto tako punomoćnik tuženika je istaknuo da je tuženik prilikom obrade kredita imao razne operativne i materijalne troškove koji se pokrivaju naknadom za obradom kredita i to: operativni troškovi (trošak rada djelatnika banke, uključujući troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijena uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baze podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd), zatim troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluga (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi. Dakle nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi koje podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja, s time da tuženik niti nije bio dužan navesti točne usluge koje pruža, a koje se naplaćuje navedenom naknadom. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući tijek zakonske zatezne kamate navodeći da tuženik nije bio nesavjestan te ističući i prigovor zastare potraživanja, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Kao dokaz svojima navodima prilaže proces obrade kredita od 2004.g. do 2011.g.

3. Stranke su na ročištu od 12. svibnja 2025. učinile nespornim da je ulazna naknada iznosila 498,45 eura, pa je stoga tužitelj odustao od dokaznog prijedloga financijskog vještačenja.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je pročitao potvrdu tuženika (list 7), predmetni ugovor o kreditu (list 8-27), proces obrade kredita od 2004.g. do 2011.g. (list 41-42), inicijativa za interni prijenos sredstava (list 77), te saslušao tužitelja.

5. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160, sklopljenog dana 23. prosinca 2005. između tuženika kao Kreditora i tužitelja kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju je tužiteljem kao korisnik kredita, dužan platili prije korištenja kredita platiti 00,500 % (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odvodno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora te za koju je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, te isplatu plaćene naknade.

8. Nije sporno da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160, te da je u odredbi čl. 10. Ugovora određeno da naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznosi jednokratno 00,500 % (nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita. Jednako tako, nije sporna da je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 498,45 eura.

8. Sporno je da li je navedena odredba Ugovora, u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u visini 2,00% od iznosa kredita ništena ili nije, te da li je nastupila zastara.

9. Na ročištu od 24. lipnja 2025. tužitelj navodi da je digao kredit kod tuženika obzirom da mu je poslovnica tuženika bila najbliža. Kredit mu je trebao za kupnju kuće, za stambeno zbrinjavanje sebe i svoje obitelji. Kuću nije nikad koristio u poslovne svrhe niti ju je davao u najam. U trenutku dizanja kredita nije imao obrt niti poslovne udjele u trg. Društvima. Prije potpisivanja ugovora isti je pročitao i razumio. Kredit je digao u CHF-u jer su ga tako nagovorili u banci, iako je htio kredit u Euro. Pročitao je odredbu o naknadi za obradu kredita, a u banci su mu rekli da je to nešto što se mora platiti i da sve banke to rade. Nisu mu rekli što točno plaćam. Nije postojala mogućnost pregovora kako o odredbi za obradu kredita tako i o ostalim odredbama ugovora. Navodi da nije bilo pregovora oko visine naknade za obradu kredita te nije dobio na uvid grafove sa predviđenim kretanjima tečaja CHF.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporne odredbe kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 01. veljače 2006. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istim s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno jasnim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluke o spornim naknadama.

15. Plaćanje navedenih troškova kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 00,500% od iznosa kredita za obradu kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita,. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu od 23. prosinca 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od 498,45 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena naknada za obradu kredita, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, i to od 02. veljače 2006., a što je utvrđeno uvidom u potvrdu tuženika od 25. srpnja 2024. (list 7).

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).

23.1. S obzirom na vrijednost predmeta spora (498,45 eura) tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) 50 bodova, trošak zastupanja na ročištu od 12. svibnja 2025. i 24. lipnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) po 50 bodova, ukupno 100 bodova, trošak sastava podneska od 12. veljače 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) 50 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu presude (Tbr. 9.3. Tarife) 25 bodova, ukupno 225 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 450,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 562,50 eura. Isto tako tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura. Stoga je tužitelju priznat sveukupni trošak u iznosu od 615,58 eura zajedno sa zatraženom zateznom kamatom tekućom od donošenja odluke do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 126/2021., 114/2021., 156/2022. i 155/2023.), a sve sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 06/2024.).

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

25. Tuženik nema pravo na naknadu troška jer je u cijelosti izgubio spor.

U Zagrebu 08. kolovoza 2025.

Sudac:

Borna Pešek

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.