REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-470/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužiteljice CK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetniku Ivici Palić iz Odvjetničkog društva Palić i Partneri iz Zagreba, Crvenog križa 33, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:929632223473, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 1. srpnja 2025. godine, u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njenog punomoćnika, odvjetničke vježbenice JK te nazočnosti zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnika Stjepana Šprajc, na ročištu za objavu presude dana 8. kolovoza 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu, kreditna partija broj 7102846341, od 12.10.2025. godine., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "…CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.."

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu, kreditna partija broj 7102846341, od 12.10.2005. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja…"

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 8.396,29 eura i zakonsku zateznu kamatu na iznos od 7.833,89 tekuću od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.320,38 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se razdoblju od 01.10.2015. do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.950,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je dana 12. 10. 2005. godine sklopila s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu , kreditna partija broj 7192846341, temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i isplatio stambeni kredit bez počeka, u iznosu od 98.840,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećom za CHF na dan korištenja kredita. U članku 2. ugovora određena je kamatna stopa u visini od 4,40 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

Nadalje napominje da su stranke dana 26. 01. 2016. , temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, kreditna partija broj 1702846341 ( u daljnjem tekstu Dodatak) kojim se regulira konverzija kredita u kreditu uz valutnu klauzulu u EUR. U osnovnom Ugovoru ugovorene je valutna klauzula vezana za švicarski franak pa je tako čl. 7. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na da plaćanja.

U vrijeme zaključenja Ugovora i prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. 06. 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u točki 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. 01. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugvorne odredbe na način je ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ada prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i zakona o obveznim odnosima. Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 u tom dijelu, potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Rev-2221/2108 od 3. 09. 2019. godine.

Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati."

Slično, nastavlja tužitelj, navodi i članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09), sada članak 126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22). Slijedom toga utvrđenje činjenice ništetnosti ugovornih odredbi u kojima j ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, već je riješeno citiranom presudom kao prethodno pitanje u ovom postupku.

Iz svega navedenog razvidno je da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva te osnovnim načelima obveznog prava izraženim u člancima 3., 4., 6., 7., 8. i 10. Zakona o obveznim odnosima, kao i kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79Ž/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 s time da je posljedica nepoštenosti njihova ništetnost.

Dalje tužiteljica ukazuje na činjenicu da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), tuženik ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR, što je tužitelj prihvatio i dana 26. 01. 2016. sa tuženikom sklopio Dodatak citiranom ugovoru o kreditu, kojim je na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja, provedene konverzija njegovog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s datumom valute 30. 09. 2015., a sve u skladu s člankom 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

Međutim to ne znači da je tužiteljica kao potrošač izgubila pravo na povrat preplaćenog iznosa po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

Tužiteljica smatra da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer predmetnim Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na činjenicu da je tužiteljica preplatio značajno veći iznos od onoga kojim joj je prilikom konverzije priznat.

Tako je tužiteljica plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je obroke / anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, tako da je preplatio tuženiku iznos od 7.821,99 EUR.

Dodatno ukazuje da je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, umjesto da je zatvarao pravu glavnicu, a to je glavnica po početnom otplatnom planu. Nakon utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, učinci takve odluke djeluju ex tunc, što znači da tuženik nije smio i ne smije konvertirati glavnicu po tečaju CHF koji je vrijedio na dan konverzije, nego se morao držati glavnice koja u sebi sadrži početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu.

Dakle, razliku koju su potrošači uplaćivali po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, banke nisu mogle koristiti za zatvaranje konvertirane glavnice jer su za namirenje stvarne glavnice bili dovoljni već mjesečni anuiteti koje je potrošač platio po početnom otplatnom planu.

Slijedom navedenog tuženik je pogrešno obračunao preostalu neotplaćenu glavnicu u trenutku konverzije u odnosu na iznos glavnice kakav je trebao biti o početno ugovorenom tečaju pa tužiteljica potražuje i nastalu razliku (manje priznati iznos umanjenja glavnice) u ukupnom iznosu od 1.467,08 EUR.

Kasnije po provedenom vještačenju specificirala je zahtjev na isplatu iznosa od 8.396,29 EUR te iznosa od 3.320,38 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 14.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 014.06.2018. godine nastupila zastara.

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 26.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji.

Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15.

Tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EUR korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Nadalje tuženik citira Odluka Suda EU u predmetu C-567/20 tvrdeći da je taj sud zaključio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: - što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke); što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke); - što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova.

Sud EU iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Tuženik smatra da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Nadalje napominje da je u oglednom postupku koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. godine doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje naveo:

“Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”

VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

Na kraju tuženik zaključuje: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita; zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 05.11.2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu usmislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Glede neosnovanosti zahtjeva za isplatu navodne razlike glavnice, tuženik ističe da iznos od 1.467,08 EUR koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija.

Sklapanjem Dodatka, a valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR.

Dakle, tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. godine pa nadalje. Radi navedenoga, tužiteljica nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 1.467,08 EUR te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužiteljice

3. Očitujući se o ovim navodima tuženika, tužiteljica je ustvrdila da su tuženikovi navodi sadržani u odgovoru na tužbu u cijelosti su netočni i neosnovani. Naglasila je da je ugovor zaključila kao fizička osoba izvan svoje profesionalne djelatnosti, slijedom čega ima svojstvo potrošača definirano člankom 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), a osim toga činjenica je da joj je tuženik ponudio prijedlog konverzijde ugovora te je ta konverzija i izvršena što je bilo moguće samo kod potrošačkih ugovora.

Tuženikov prigovor zastare je neosnovan s obzirom na izraženo stajalište Vrhovnog suda RH u odluci posl. br. Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine o prekidu i početku tijeka zastarnih rokova prema kojem stajalištu je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu „Potrošač“ i to dana 4. travnja 2012. godine te je ponovno počela 14. lipnja 2018. godine.

Ovu presudu razmatrao je i Ustavni sud Republike Hrvatske kada je odbio ustavnu tužbu ovdje tuženika u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020., Naglašava da je 30. siječnja 2020. doneseno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104 stavak 1. ZOO/912), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Nadalje, što se tiče učinaka rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019, tužiteljica smatra da isto nije relevantno, a pri čemu ovaj sud nigdje na navodi da bi sklapanje sporazuma o konverziji dovodilo do toga da se smatra kako nikad nije postojao osnovni ugovor o kreditu u valuti CHF.

Također navodi da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. , izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Ovo je shvaćanje u skladu s presudom suda Europske unije C-118/127 od 14. ožujka 2019. godine, i njegovim tumačenjima Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine u kojoj se navodi da činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bila proglašene nepoštenima i ništavim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima…"

Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku pod poslovnim brojem Gos-1/201 nije na meritoran način dotaknulo niti jedan od ključnih problema konverzije, a također niti dobrovoljni pristanak na konverziju ne može imati učinak na zajamčenu zaštitu potrošača, tj. na pravo na punu restituciju, a što je izričito određeno člankom 41. Zakona o zaštiti potrošača.

Kad se uzme u obzir činjenica da je tuženik prilikom konverzije primijenio kamatnu stopu na kreditu u EUR, koja je bila promjenjiva - odnosno koja je u cijelom razdoblju otplate bila značajno veća od početno ugovorene, i to bez jasno definiranim parametara promjenjivosti, te da u trenutku potpisivanja nije bile pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena kao ništetna i nepoštena, tada je potpuno jasno kako tužiteljica kao potrošač nije bila valjano informirana i prema tome nije dala informirani i slobodni pristanak, time se nije odrekla ni učinaka koje bi imao proglašenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetnom.

Dakle. tužiteljica se nije odrekla potraživanja preplaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, niti je uslijed ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora obeštećena provedbom konverzije, a što je moguće utvrditi već matematičnom usporedbom konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu. Naime, prilikom provođenja konverzije nije se zatvarala glavnica kredita sukladno početnom otplatnom planu, odnosno bez promjena kamatne stope i tečaja, već glavnica kredita koja je rezultat uključivanja svih promjena tečaja i kamatnih stopa. Na taj je način tužiteljici utvrđen iznos nedospjele glavnice koji je bio viši od onoga koliko bi iznosila glavnica da konverzija nije provedena i da je napravljen izračun temeljem nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF na dan 26. 01. 2026. godine.

Što se pak tiče zakonskih zateznih kamata, tužiteljica pozivajući se na članak 115. ZOO-a, naglašava da je u već u kolektivnom sporu utvrđeno kako je tuženik nepošten stjecatelj pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog obroka otplate.

4. Tijekom postupka pročitan je ugovor o namjenskom kreditu, broj 3205317452/05 sklopljen dana 12. listopada 2005. godine, dodatak ugovoru o kreditu sklopljen između stranaka dana 26. siječnja 2016., dopis tuženika od 12. 11. 2015., izračun konverzije na dan 30. 09. 2015., pregled otvorenih stavki po kreditu na taj dan, prijedlog izmjene ugovora o kreditu. Provedeno je financijsko vještačenja po Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušana tužiteljica kao stranka.

5. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je povisila tužbeni zahtjev na iznos od 8.396,29 EUR te na iznos od 3.320,38 EUR, čemu se tuženik protivio, ali je sud osnovom članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; krat. ZPP), tu preinaku dopustio, budući da po stavu suda tužiteljica prije provođenja financijskog vještačenja nije mogla postaviti precizni tužbeni zahtjev.

6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Nije sporno da su stranke dana 12. listopada 2005. godine, sklopile ugovor o namjenskom kreditu, broj 3205317452/05, kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 98.840,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, i to za kupovinu točno određenog stana u [adresa].

Rok otplate iznosio je 20 godina, se obveza tužiteljice bila da kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 615,41 CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

Nema dvojbi o činjenici da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.

8. Isto tako nije sporna činjenica da su stranke dana 26. siječnja 2016. godine zaključile Dodatak tom ugovoru, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), kojim se, a kako to stoji u članku 2. , "U skladu s odredbama Zakona, a temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od stranke Korisnika kredita , ovim Dodatkom Ugovoru o kreditu mijenjaju se odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom, sve na način kako to nalaže Zakon."

9. Također, u članku 5., stranke su utvrdile su koliko sukladno izračunu konverzije iznosi stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015., koliko iznosi preplata.

10. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

11. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

12. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza same tužiteljice proizlazi kako su joj tada novčana sredstva bila i potrebna za kupnju stana, time da se sjeća da su joj u banci ponudili ugovor koji je vezan uz euro i ugovor koji je vezan uz švicarski franak time da su uvjeti kreditiranja bili znatno povoljniji kod ovog drugog ugovora, dakle, ugovora vezanog uz švicarski franak i da je rata otplate kod tog kredita bila znatno manja nego kod kredita u EUR. Na njeno pitanje zbog čega je to tako, službenica banke joj jer rekla da je švicarski franak stabilna valuta, nikakva daljnja objašnjenja niti upozorenja vezano za posljedice ugovaranja te valute nije dobila niti ih je tražila te nije bilo riječi o nikakvom pojedinačnom pregovaranju vezano za tu odredbu ugovora, dakle, radilo se o standardnom ugovoru koji je banka sastavila.

Stan koji je kupila sredstvima kredita i dalje je u njenom vlasništvu te u tom stanu stanuje s obitelji. Stan se koristi isključivo u stambene svrhe te nikad nije u tom stanu imala prijavljeno sjedište odvjetničkog ureda niti je u njemu obavljala bilo kakvu poslovnu djelatnost.

Obzirom da je rata kredita enormno rasla, a istovremeno su imali i drugi kredit u švicarskima za kupnju osobnog automobila koji su uspjeli nekako zatvoriti, nakon obavijesti i ponude banke da predmetni ugovor konvertiramo u euro, tu ponudu je prihvatila te je potpisala dodatak ugovora o kreditu, time da je sve je išlo po uobičajenom obrascu te nije bilo nikakvih pojedinačnih pregovaranja o toj konverziji. Potvrđuje činjenicu da je prije potpisivanja predmetni ugovor o kreditu pročitala, ali ponavlja da to nema nikakve veze niti utjecaj na sam sadržaj tog ugovora jer nikakvog pregovaranja nije moglo biti, dakle, radilo se o tome da li će prihvatiti te uvjete kreditiranja i dobiti kredit ili ne. O ekonomskim posljedicama tog ugovora nije imala nikakvih znanja, a s obzirom na njenu struku (odvjetnica), a joj je itko išta o tome govorio.

14. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njenog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužiteljica bila potpuno obaviještena o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe.

15. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužiteljice financijski je vještak u nalazu naveo kako su Zagrebačka banka d.d kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili su 12. listopada 2005. Ugovor o kreditu broj 7102846341 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 98.840,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita,

- ugovoren je rok otplate od 240 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 4,40 % godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- prema prometu po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. prosinca 2005., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

Zagrebačka banka d.d. kao Banka i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili su 26. siječnja 2016. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 7102846341 sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 42.197,14 EUR,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 14.248,71 HRK.. Uvidom u Pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu, razvidno je kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila:

- 4,40 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007.,

- 5,05 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenog 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008.,

- 5,70 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009.,

- 6,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011.,

- 6,05 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2012.,

- 5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2012. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014.,

- 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljeni zadatak, vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenila Banka u razdoblju od isplate kredita (28. listopada 2010.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), , te je na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'jᵢ' Tabele 1), odnosno isključivo više plaćenih iznose, te uz više plaćene i manje plaćene iznose kao i konačan prijeboj više plaćenih sa manje plaćenim iznosima, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja1, obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'm' Tabele 1) do dana 30. rujna 2015.

Mišljenje je vještaka:

1. ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.833,89 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.396,29 EUR (7.833,89 EUR glavnice i 562,40 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

2. ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni):

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2005.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.195,07 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 7.094,73 EUR i u cijelosti se odnosi na glavnicu,

3. razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 3.320,38 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja) koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 1.891,13 EUR,

- tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- sve uplate tužiteljice do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, a preplata iz konverzije je utvrđena kao razlika tih uplata i obveza po konvertiranom kreditu.

16. Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a stranke na isti nisu stavile primjedbe, osim što je tuženik ustrajao na osporavanju osnove potraživanja tužiteljice, smatrajući da tužiteljica uopće nema pravo na nikakvu restituciju, tako da nalaz vještaka nije relevantan za odluku.

17. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

18. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

19. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 22. 01. 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužiteljica je prihvatila ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužiteljici, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

20. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

21. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

22. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

23. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

24. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

25. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

26. Dakle, uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njenog kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.

27. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

28. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužiteljica pristala.

29. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

30. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

31. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen.

32. Zbog toga je prigovor zastare je bespredmetan.

33. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

34. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, naloženo joj je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023(

35. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 100 bodova, sastav podneska od 16. veljače 2024., 18. travnja 2024., 31. ožujka 2025. i 12. svibnja 2025., po Tbr. 8. t. 1., svaki u visini od 100 bodova, zastupanja na ročištu dana 6. studenog 2024. i 1. srpnja 2025. po Tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova.

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 1.400,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 350,00 EUR.

Pored toga tuženiku je dosuđena i naknada troškova uplaćenog predujma za vještačenja u iznosu od 200,00 EUR.

36. Zbog toga je tužiteljici naloženo da tuženiku plati iznos od 1.950,00 EUR.

U Zlataru, dana 8. kolovoza 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužiteljice

2. punomoćnik tuženika