REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Zlatar, Trg slobode 14A
Poslovni broj: P-651/2023-33.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Juraju Blažičku, odvjetniku u Zagrebu, Masarykova 10, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u OD Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 1. srpnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te nazočnosti punomoćnika tuženika odvjetnika Ivana Čavar, na ročištu za objavu presude dana 8. kolovoza 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju CK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 12.441,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:
- iznos od 6,05 EUR od 20. studenog 2008. godine do isplate;
- iznos od 2,08 EUR od 3. prosinca 2008. godine do isplate;
- iznos od 27,43 EUR od 1. siječnja 2009. godine do isplate;
- iznos od 32,26 EUR od 3. veljače 2009. godine do isplate;
- iznos od 34,44 EUR od 3. ožujka 2009. godine do isplate;
- iznos od 28,43 EUR od 1. travnja 2009. godine do isplate;
- iznos od 29,58 EUR od 1. svibnja 2009. godine do isplate;
- iznos od 20,38 EUR od 2. lipnja 2009. godine do isplate;
- iznos od 13,60 EUR od 1. srpnja 2009. godine do isplate;
- iznos od 15,40 EUR od 1. kolovoza 2009. godine do isplate;
- iznos od 18,97 EUR od 1. rujna 2009. godine do isplate;
- iznos od 18,66 EUR od 1. listopada 2009. godine do isplate;
- iznos od 15,05 EUR od 3. studenog 2009. godine do isplate;
- iznos od 21,83 EUR od 1. prosinca 2009. godine do isplate;
- iznos od 31,52 EUR od 29. siječnja 2010. godine do isplate;
- iznos od 33,84 EUR od 18. veljače 2010. godine do isplate;
- iznos od 35,36 EUR od 18. ožujka 2010. godine do isplate;
- iznos od 43,70 EUR od 1. travnja 2010. godine do isplate;
- iznos od 41,71 EUR od 1. svibnja 2010. godine do isplate;
- iznos od 47,18 EUR od 2. lipnja 2010. godine do isplate;
- iznos od 66,78 EUR od 22. srpnja 2010. godine do isplate;
- iznos od 72,23 EUR od 3. kolovoza 2010. godine do isplate;
- iznos od 93,33 EUR od 1. rujna 2010. godine do isplate;
- iznos od 86,04 EUR od 1. listopada 2010. godine do isplate;
- iznos od 74,31 EUR od 3. studenog 2010. godine do isplate;
- iznos od 99,06 EUR od 1. prosinca 2010. godine do isplate;
- iznos od 107,97 EUR od 22. siječnja 2011. godine do isplate;
- iznos od 105,94 EUR od 1. veljače 2011. godine do isplate;
- iznos od 114,34 EUR od 1. ožujka 2011. godine do isplate;
- iznos od 104,60 EUR od 1. travnja 2011. godine do isplate;
- iznos od 106,37 EUR od 1. svibnja 2011. godine do isplate;
- iznos od 147,60 EUR od 1. lipnja 2011. godine do isplate;
- iznos od 151,62 EUR od 1. srpnja 2011. godine do isplate;
- iznos od 186,06 EUR od 2. kolovoza 2011. godine do isplate;
- iznos od 168,37 EUR od 1. rujna 2011. godine do isplate;
- iznos od 138,36 EUR od 18. listopada 2011. godine do isplate;
- iznos od 140,82 EUR od 1. studenog 2011. godine do isplate;
- iznos od 139,39 EUR od 1. prosinca 2011. godine do isplate;
- iznos od 148,24 EUR od 1. siječnja 2012. godine do isplate;
- iznos od 155,96 EUR od 1. veljače 2012. godine do isplate;
- iznos od 157,00 EUR od 1. ožujka 2012. godine do isplate;
- iznos od 151,66 EUR od 1. travnja 2012. godine do isplate;
- iznos od 155,26 EUR od 1. svibnja 2012. godine do isplate;
- iznos od 157,73 EUR od 1. lipnja 2012. godine do isplate;
- iznos od 153,58 EUR od 1. srpnja 2012. godine do isplate;
- iznos od 154,67 EUR od 1. kolovoza 2012. godine do isplate;
- iznos od 151,56 EUR od 1. rujna 2012. godine do isplate;
- iznos od 144,93 EUR od 2. listopada 2012. godine do isplate
- iznos od 152,10 EUR od 1. studenog 2012. godine do isplate;
- iznos od 155,54 EUR od 1. prosinca 2012. godine do isplate;
- iznos od 153,03 EUR od 1. siječnja 2013. godine do isplate;
- iznos od 139,51 EUR od 1. veljače 2013. godine do isplate;
- iznos od 151,00 EUR od 1. ožujka 2013. godine do isplate;
- iznos od 152,00 EUR od 3. travnja 2013. godine do isplate;
- iznos od 147,50 EUR od 1. svibnja 2013. godine do isplate;
- iznos od 133,50 EUR od 1. lipnja 2013. godine do isplate;
- iznos od 133,14 EUR od 2. srpnja 2013. godine do isplate;
- iznos od 136,58 EUR od 1. kolovoza 2013. godine do isplate;
- iznos od 142,09 EUR od 1. rujna 2013. godine do isplate;
- iznos od 149,73 EUR od 1. listopada 2013. godine do isplate;
- iznos od 148,02 EUR od 23. studenog 2013. godine do isplate;
- iznos od 151,89 EUR od 21. prosinca 2013. godine do isplate;
- iznos od 150,74 EUR od 29. siječnja 2014. godine do isplate;
- iznos od 128,23 EUR od 18. veljače 2014. godine do isplate;
- iznos od 126,73 EUR od 1. svibnja 2014. godine do isplate;
- iznos od 124,57 EUR od 16. svibnja 2014. godine do isplate;
- iznos od 123,35 EUR od 17. svibnja 2014. godine do isplate;
- iznos od 128,62 EUR od 29. srpnja 2014. godine do isplate;
- iznos od 131,20 EUR od 27. kolovoza 2014. godine do isplate;
- iznos od 134,08 EUR od 2. rujna 2014. godine do isplate;
- iznos od 135,53 EUR od 25. listopada 2014. godine do isplate;
- iznos od 136,23 EUR od 11. studenog 2014. godine do isplate;
- iznos od 136,50 EUR od 23. prosinca 2014. godine do isplate;
- iznos od 137,73 EUR od 29. siječnja 2015. godine do isplate;
- iznos od 137,73 EUR od 31. siječnja 2015. godine do isplate;
- iznos od 137,73 EUR od 24. veljače 2015. godine do isplate;
- iznos od 56,03 EUR od 17. ožujka 2015. godine do isplate;
- iznos od 62,04 EUR od 1. travnja 2015. godine do isplate;
- iznos od 60,04 EUR od 5. svibnja 2015. godine do isplate;
- iznos od 62,04 EUR od 13. lipnja 2015. godine do isplate;
- iznos od 60,04 EUR od 22. srpnja 2015. godine do isplate;
- iznos od 62,04 EUR od 20. kolovoza 2015. godine do isplate;
- iznos od 62,04 EUR od 2. rujna 2015. godine do isplate;
- iznos od 60,04 EUR od 1. listopada 2015. godine do isplate;
- iznos od 3.891,50 EUR od 1. listopada 2015. godine do isplate; i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje dospijeća od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.
2. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, nadoknaditi tužitelju CK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak postupka u iznosu od 2.382,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana."
II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.600,00 EUR u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 3. listopada 2006. godine kao korisnik kredita s tuženikom (koji je tada poslovao pod tvrtkom z HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu br. 016-2325/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor), kojim mu je tuženik odobrio kredit radi kupnje stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 118.600,00 CHF, uz rok otplate od 312 mjeseci (312 mjesečnih anuiteta) te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 3,88 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja (članci 1. - 6. Ugovora). Mjesečni anuitet iznosio je 604,13 CHF i dospijevao je na naplatu uzastopno mjesečno (zadnjeg dana u mjesecu). Tuženik je tijekom otplatnog razdoblja, a u skladu s odredbom članka 2. i 4. Ugovora o kreditu, kredit naplaćivao u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu na temelju kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Odredba čl. 4. (valutna klauzula) Ugovora o kreditu nepoštena je pa samim time i ništetna, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u predmetu u kojem je jedan od tuženika bio i tuženik u ovom predmetu.
Na temelju odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/09, 79/09, 89/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014 – dalje: ZZP/07), odnosno na temelju odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), predmetna presuda u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle obvezuje i Naslovni sud u ovom postupku.
Također, navedena odredba u suprotnosti je i s načelom savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Banke su, pa tako i tuženik, osim ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope bez ugovaranja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara za promjenu iste, u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena o kamatnoj stopi u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu na EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što takve ugovorne odredbe čini nepoštenim pa samim time i ništetnim.
Nadalje napominje da su dana 22. siječnja 2016. godine tužitelj i tuženik su, zbog nemogućnosti daljnje otplate kredita do koje je došlo uslijed primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranom mijenjanju kamatne stope, sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 016-2325/2006, kojim su ugovorile konverziju predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
Tuženik je tijekom otplatnog razdoblja, u skladu s odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu od tužitelja naplaćivao anuitete izražene u CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja.
Uzevši u obzir ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, koja je također utvrđena u ranije spomenutoj presudi Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine donesenoj u kolektivnom sporu potrošača protiv banaka, ima se uzeti da je tužitelju na dan korištenja kredita (11. listopada 2006. godine isplaćen iznos kredita u kunama, a koji kredit je plativ, uz ugovorenu kamatu od 3,88 %, u 312 mjesečnih anuiteta od po 2.806,18 kn.
Slijedom navedenog, umanjenjem iznosa anuiteta od 2.806,18 kn, koji je tužitelj imao plaćati na temelju Ugovora o kreditu, od pojedinačnih iznosa stvarnih uplata tužitelja, ne računajući pritom preplaćene iznose s osnove povećanja kamatne stope, razvidno je kako je tuženik bez osnove od tužitelja, uslijed primjene ništetne valutne klauzule, stekao ukupan iznos od 10.949,55 EUR / 82.499,41 kn, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate.
Zaključno, nepoštene i ništetne odredbe ništetne su od samog početka (ex tunc) što znači da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je od tužitelja primio uslijed primjene takvih ugovornih odredbi, odnosno dužan joj je vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom valutne klauzule (izračunom visine anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF). Pravo na povrat razlike anuiteta, s obzirom da je nastala primjenom ništetnih odredbi, prosuđuje se prema pravilima koja vrijede za stjecanje bez osnove, a takva potraživanja zastarijevaju u općem, petogodišnjem, zastarnom roku.
U skladu sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženim u odluci posl. br. Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kolektivnom sporu „Potrošač“ i to dana 4. travnja 2012. godine te je ponovno počela teći 14. lipnja 2018. godine. Budući da je tuženik nepošten stjecatelj duguje tužitelju i zatezne kamate od dana uplate svakog preplaćenog iznosa do isplate.
Slijedom navedenog traži da sud presudom naloži tuženiku da mu isplati ukupno 10.949,55 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od svake pojedine uplate rate kredita.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor nepostojanje pravnog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe.
Napominje da tužitelj u ovom konkretnom slučaju traži kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući od suda da naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa, a tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice.
Temeljno načelo konverzije propisano je u članku 19.b ZID ZPK: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR.
Zatim u nastavku tuženik tvrdi kako ZID ZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF navodi te opisuje sam postupak konverzije provodio se na sljedeći način odnosno u sljedećim koracima:
(i) u prvom koraku tuženik je bio dužan početnu odobrenu glavnicu kredita iz Osnovnog ugovora pretvoriti u EUR prema tečaju koji se primjenjivao na dan uplate kredita (čl. 19.c stavak 1. točka 1. ZID ZPK). Tuženik je prilikom konvertiranja kredita prvo pretvorio iznos kredita u kune te je potom iznos kredita u kunama pretvorio u EUR – iz članka 2.
(ii) u drugom koraku tuženik je bio obvezan početnu ugovorenu kamatnu stopu kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zamijeniti kamatnom stopom koju je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja Osnovnog ugovora (čl. 19.c stavak 1. točka 2. ZID ZPK) – iznos nove kamatne stope ugovoren je u članku 3. Aneksa; (iii) u trećem koraku tuženik je bio obvezan izraditi novi otplatni plan kredita izračunat u skladu s gornjim točkama (i) i (ii) i koji mora sadržavati sve promjene uvjeta koje su nastupile tijekom postojanja potrošačko-dužničkog odnosa, a nastale su u pogledu kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.c stavak 1. točka 3. ZID ZPK);
(iv) u četvrtom koraku vrši se pretvaranje do sada uplaćenih svota temeljem Osnovnog ugovora u svote kojima se namiruju anuiteti određeni prema novom otplatnom planu, pri čemu ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu (čl. 19.c stavak 1. točka 4. ZID ZPK).
(v) u sljedećem koraku tuženik je bio u obvezi izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji je sadržavao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije. Pritom je tuženik također imao obvezu pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim u zakonu (čl. 19.d ZID ZPK);
(vi) tuženik je bio obvezan u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZID ZPK dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.09.2015. godine zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (čl. 19.e ZID ZPK) te zajedno s pregledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača odnosno izvodom otvorenih stavaka na temelju Osnovnog ugovora – iz samog Aneksa je razvidno kako je tuženik udovoljio ovoj obvezi;
(vii) nakon toga tužitelj je imao rok od 30 dana računajući od dana primitka izračuna konverzije donijeti odluku o prihvaćanju izračuna konverzije kredita (čl. 19.e st. 5 ZID ZPK) – dakle, ovdje je naglasak na tome da je riječ o mogućnosti koja je dana tužitelju, a ne o njegovoj obvezi. Tužitelj nije morao prihvatiti konverziju;
(viii) u slučaju prihvata prijedloga konverzije vjerovnik (ovdje tuženik) je taj koji snosi ukupan trošak konverzije odnosno razliku između stanja potraživanja po osnovnom ugovoru o kreditu i stanja potraživanja nakon konverzije (čl. 19.e st. 1. toč. 1. ZID ZPK). Iz navedenog je razvidno kako je temeljem provedbe konverzije tužitelj već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom. Navedeni iznos odgovara upravo iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa. Tužitelju su plaćene odnosno priznate preplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu. Dakle, tužitelj je namiren sa svojim potraživanjem slijedom čega je u potpunosti jasno kako tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka.
Tuženik posebno ukazuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) poslovni broj Gos-1/2019 od dana 4. ožujka 2020. godine kojim je jasno zauzet sljedeći stav: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
Naglašava kako se detaljnim tumačenjem navedenih rješenja može zaključiti kako je jedini ispravni zaključak da je stajalište VSRH da ne postoji pravni interes za vođenje pojedinačnih parnica u slučaju kad je provedena konverzija kredita. Naime, prema stajalištu izraženom u Presudi VSRH Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine pravnu osnovu i interes za utvrđenje ništetnim imaju samo oni korisnici kredita u CHF-u (potrošači) koji nisu pristali na konverziju svojih kreditnih obveza u odgovarajući kredit u eurima. S druge strane, takav interes nemaju oni korisnici kredita koji su pristali na takvu konverziju koja je potom provedena sukladno pravilima ZPK-a, a što je upravo ovdje slučaj.
Dakle, nesporno je u konkretnom slučaju da je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora čime je on promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem Aneksa Osnovnom ugovoru, stvorena je pravna situacija kao da je od samog početka zasnivanja ugovornog odnosa bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a što proizlazi iz činjenice da prihvaćena konverzija ima pravni učinak ex tunc. Dakle, sklapanjem Aneksa, Osnovni ugovor je prestao postojati. Navedeno shvaćanje utemeljeno je na načelu konverzije kredita iz ZID ZPK te je isto prihvaćeno kako u pravnoj teoriji tako i u sudskoj praksi. Također, a sukladno odredbama aneksa ugovoru o kreditu nesporno je i da je tužitelj potpisom izrazio volju za ostvarenjem prava sukladno ZID ZPK. Naime, sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru korisnik kredita, ovdje tužitelj, pristao je konzumirati prava koja su istom dana temeljem prisilnih odredaba ZID ZPK. Drugim riječima, sklapanjem Aneksa, korisnik kredita (tužitelj) izričito se odrekao prava osporavati odredbe Osnovnog ugovora u budućnosti.
Od posebne važnosti je činjenica da je i Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem poslovni broj U-I- 3685/2015 i dr. od dana 4. travnja 2017. godine ZID ZPK ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
Podredno, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina.
Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Osnovnom ugovoru) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru.
Ukoliko, pak, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11- 2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Slijedom toga, a budući da je od dana sklapanja Osnovnog ugovora – koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje – proteklo više od 5 godina, jasno je kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo.
Tuženik ističe kako tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio po Osnovnom ugovoru.
Iz sklopljenog Aneksa je razvidno kako je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije Osnovnog ugovora. Time je Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u EUR od samog početka. Prema tome, prvotni CHF ugovor o kreditu je nakon konverzije u eurski kredit jednostavno prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc.
Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Naime, jedna od osnovnih pravnih pretpostavki za nastanak obveze vraćanja temeljem stjecanja bez osnove jest da prijelaz dijela imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima). Međutim, navedeni kriterij nije ispunjen u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu činjenicu kako su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli
U nastavku odgovora na tužbu tuženik citira dijelove članka mr. sc. GK, dipl. iur., bivšeg suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“, Pravo i porezi, br. 5/19, a isto tako i članka prof. dr. sc. ZK i doc. dr. sc. VK, „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ prema kojima se može izvesti tumačenje prema kojem su ugovorne strane temeljem mogućnosti koja je bila dana samim zakonom (ZID ZPK) izvršile svojevrsnu novaciju obveza sui generis s učinkom prestanka prijašnjih obveza (vezanih uz valutu CHF) i nastanka novih obveza (vezanih za valutu EUR). U svakom slučaju, tužitelj koji je prihvatio konverziju već samo po toj osnovi ne može imati nikakvih tražbina prema tuženiku temeljem Osnovnog ugovora.
Naprijed iznijete stavove tuženik potkrepljuje citatima većeg broja prvostupanjski i drugostupanjskih sudova.
Tuženik nadalje, izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi.
Tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: a) nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora, b) temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno prejudicijelno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne (tuženik kaže prejudicijelno obzirom da se tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti slijedom čega se o navedenoj problematici ne može odlučivati meritorno kao o glavnom pitanju), a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; c) među strankama ovog spora više ne postoji pravni odnos koji bi bio obuhvaćen presudama donesenim u okviru Kolektivnog spora; d) pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor.
Temeljem izvršene konverzije prestala su postojati prava i obveze, a time i obveznopravni odnos, između stranaka temeljem spornih odredaba Osnovnog ugovora. Nakon sklapanja Aneksa obveznopravni odnos između stranaka nadalje je (do trenutka zatvaranja kredita odnosno prestanka Aneksa uslijed ispunjenja obveze tužitelja u cijelosti) postojao isključivo temeljem Aneksa. S tim u vezi, tuženik ističe kako se, s jedne strane, pravomoćne presude donesene u okviru Kolektivnog spora odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. S druge strane, među strankama nije sporno kako je temeljem Aneksa ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Iz toga proizlazi jasan zaključak kako navedene presude nemaju nikakav učinak na Aneks koji predstavlja novi (konvertirani) ugovor u kojem vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Prema tome, ugovorne strane koje su sporazumno konvertirale svoj pravni odnos na način da je nastao novi pravni odnos, a onaj stari je prestao postojati, nemaju pravo pozivati se na utvrđenja iz presuda donesenih u Kolektivnom sporu koje se odnose isključivo na stari (sada više nepostojeći) pravni odnos niti bi mogle bilo što potraživati jedna od druge temeljem starog CHF pravnog odnosa.
Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni.
Jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Osnovnog ugovora. Činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne.
Prilikom ocjene ništetnosti odredaba Osnovnog ugovora potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Osnovnog ugovora, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. kako bi slijepo citiranje presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora u pogledu utvrđenja pravne valjanosti valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u pojedinačnim sporovima – bez kritičkog promišljanja i stavljanja u kontekst konkretne činjenične situacije i svih okolnosti pojedinačnog slučaja – zasigurno bilo pravno pogrešno obzirom da bi se time ne samo dovelo u pitanje ustavom zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom, već i prekršilo načeo poštenog suđenja zajamčeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Tuženik tvrdi i detaljno argumentira da valutna klauzula sadržana u Osnovnom ugovoru nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: a) ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; b) valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; c) valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03.
Ističe da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo između stranaka, valutna klauzula ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, te tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Tuženik prije i u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF.
Također je istaknuo i prigovor radi prijeboja tražbine koja se temelji na činjenici da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog koji je važio na dan isplate kredita (negativne razlike), a tu svoju tražbinu nakon provedenog financijskog vještačenja naznačio je u iznosu od 329,81 EUR.
Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže sudu: 1) odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti obzirom da: (i) tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe s obzirom na to da je temeljem Aneksa tuženik već nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom, ili, podredno, 2) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovanu obzirom da: (i) je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja; (ii) tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), a s druge strane stranke su sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora; (iii) valutna klauzula nije nepoštena odredba prema ZZP’03, pa stoga niti ništetna.
3. Očitujući se o ovim navodima tuženika, tužitelj je ustvrdio da su tuženikovi navodi sadržani u odgovoru na tužbu u cijelosti su netočni i neosnovani. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan s obzirom na izraženo stajalište Vrhovnog suda RH u odluci posl. br. Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine o prekidu i početku tijeka zastarnih rokova prema kojem stajalištu je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu „Potrošač“ i to dana 4. travnja 2012. godine te je ponovno počela 14. lipnja 2018. godine.
S obzirom da je tužitelj podnio tužbu dana 13. lipnja 2023. godine, zastara potraživanja nije nastupila jer se ne radi o potraživanju sa osnove naknade štete, već stjecanja bez osnove, a koje tražbine zastarijevaju u općem, petogodišnjem zastarnom roku.
Nadalje, pravni interes za podnošenje ove tužbe proizlazi iz stajališta Vrhovnog suda RH, izraženom u odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine u kojoj odluci je izraženo stajalište kako sklapanje sporazuma o konverziji nije zapreka utvrđivanju ništetnosti ugovora o kreditu pa i pojedinih odredaba ugovora. Stoga, tužitelj ima interes tvrditi kako su pojedine odredbe ugovora ništetne i samim time tražiti i isplatu iznosa koji smatra da je preplatio.
Nadalje, tuženik je ponudom konverzije postupio u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eurima. Kamatna stopa određena Aneksom Ugovora određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).
Dakle, konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.
Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Stoga, uvažavajući iznesena stajališta Suda Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.
4. Tijekom postupka pročitan je ugovor o namjenskom kreditu, broj 016.23225/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između HAPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. i PK od 3. 10. 2006. godine, aneks uz taj ugovor od 11. 01. 2026. godine3, otplatni plan od 6. 10. 20026., simulirani otplatni plan u EUR, provedeno je financijsko vještačenja po Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušan tužitelj kao stranka.
5. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je povisio tužbeni zahtjev na iznos od 12.441,66 EUR, čemu se tuženik protivio, ali je sud osnovom članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; krat. ZPP), dopustio tu preinaku, budući da po stavu suda tužitelj prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao postaviti precizni tužbeni zahtjev.
6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Nije sporno da su stranke dana 3. 10. 2006. godine sklopile ugovor o namjenskom kreditu, broj 016.23225/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 118.600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećom na dan korištenja kredita, i to za kupovinu stana.
Rok otplate iznosio je 26 godina, se obveza tužitelja bila da kredit otplaćuje u 312 mjesečni anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 604,13 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan plaćanja..
Nema dvojbi o činjenici da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.
8. Isto tako nije sporna činjenica da su stranke dana 22. 01. 2016. godine zaključile Aneks tom ugovoru, kojim su, a kako to stoji u članku 2. , "sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, ovim Aneksom regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. 09. 2015. godine".
9. Također, u istom članku, utvrdile su koliko sukladno izračunu konverzije iznosi stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. 09. 2015., koliko iznosi preplata na taj dan te da te da preplata koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se u potpunosti ne iskoristi, kao i da manjak na taj dan iznosi 0,00 EUR.
10. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“
11. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.
12. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza samog tužitelja proizlazi kako su mu tada novčana sredstva bila potrebna za kupnju stana, time da on ima srednju stručnu spremu, a u vrijeme podizanja kredita bio je suvlasnik jedne manje firme koja se bavila građevinskim poslovima.
Nitko od strane banke, dakle, službenica banke s kojom je dogovarao kredit, nije mu ništa objašnjavala kakve sve posljedice može imati ugovaranje kredita koji je vezan uz valutu švicarski franak, a niti je on u potpunosti razumio značenje valutne klauzule.
Nisu mu ponuđeni neki drugi krediti, već mu je kredit koji je vezan uz valutu švicarski franak ponuđen kao najpovoljniji oblik kreditiranja.
Ugovor je prije potpisivanja pročitao ali ga nije u potpunosti razumio značenje valutne klauzule. Stan je koristio za privatne potrebe, te u njemu nije obavljalo nikakvu poslovnu djelatnost.
14. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe.
15. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužitelja, financijski je vještak u nalazu naveo kako su Addiko Bank d.d kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 3. listopada 2006. Ugovor o kreditu broj: 016-2325/2006 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:
- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 118.600,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,
- ugovoren je rok otplate od 312 mjeseci (otplata u jednakim mjesečnim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 3,88 % godišnje na dan sklapanja Ugovora,
- prema pregledu prometa po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 30. studenog 2006., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu,
- utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja.
Kredit je iskorišten 11. listopada 2006., s kojim danom je srednji tečaj banke za valutu CHF iznosio 4,648000 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 118.600,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 551.252,80 kn.
Dana 22. siječnja 2016. tužitelj i tuženik zaključili su Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016-2325/2006 (u daljnjem tekstu: Aneks Ugovora), sa sljedećim osnovnim elementima:
- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 62.538,37 EUR,
- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF više platio konvertirani kredit u EUR za iznos od 1.212,97 EUR, odnosno za iznos od 9.265,67 kn (prema srednjem tečaju banke 1 EUR = 7,638832 kn). Uvidom u dostavljeni pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa mijenjana, te je iznosila kako slijedi:
- 3,88 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 28. veljače 2007.,
- 4,60 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem31. kolovoza 2007.,
- 5,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. rujna 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 29. veljače 2008.,
- 5,99 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. studenog 2008.,
- 6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. studenog 2010.,
- 5,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011.,
- 5,45% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2013.,
- 3,23% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2014. do konca izračuna. U Tabeli 1 vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate na temelju kojeg je iskazao razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).
S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja , obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'm' Tabele 1) do dana 30. rujna 2015.
Mišljenje je vještaka:
1. ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tada slijedi:
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.550,16 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),
- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 10.262,60 EUR (8.550,16 EUR glavnice i 1.712,44 EUR zateznih kamata).
2. ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi:
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.220,35 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),
- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 9.601,33 EUR (8.220,35 EUR glavnice i 1.380,98 EUR zateznih kamata),
3. razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnim tečajem na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 3.891,50 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.
16. Taj nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, a stranke na isti nisu stavile primjedbe, osim što je tuženik ustrajao na tvrdnji da svaka kunska uplata tuženiku ima pravni temelju Aneksu predmetnog ugovora te da ne postoji nikakva preplata.
17. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
18. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.
19. Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 22. 01. 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma, a niti ju tužitelj ističe.
20. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.
Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.
21. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.
22. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.
Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.
23. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.
24. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:
"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".
25. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:
"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,
5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:
- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".
26. Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njegova kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.
27. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
28. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.
29. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima na primjeno kojeg upućuje članka 2. stavak 2. ZZP/2003.
30. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takovi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.
31. Slijedom iznijetih razloga tužbeni je zahtjev u cijelosti odbijen.
32. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a
33. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, naloženo mu je da tuženiku naknadi parnični trošak, koji je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023).
34. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 100 bodova, sastav podneska od 28. prosinca 2023., 28. svibnja 2024., 3. travnja 2025. i 7. svibnja 2025. po Tbr. 8. t. 1., svaki u visini od 100 bodova, zastupanja na ročištu dana 1. srpnja 2025. po Tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova.
Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 1.200,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poraza na dodano vrijednost u iznosu od 300,00 EUR.
Pored toga tuženiku je dosuđena i naknada troškova uplaćenog predujma za vještačenja u iznosu od 100,00 EUR.
35. Zbog toga je tužitelju naloženo da tuženiku plati iznos od 1.600,00 EUR.
U Zlataru, dana 08. kolovoza 2025.
S u d a c
Neven Kucelj
Uputa o pravnom lijeku!
Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dn-a:
1. punomoćnik tužitelja
2. punomoćnik tuženika
