REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

Posl. broj: P-256/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, u pravnoj stvari tužitelja NG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ana Brbić Valković, odvjetnica u Puli, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB 52508873833, Split, Ulica domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gorana Veljovića i drugih, odvjetnicima u Puli, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 5. lipnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Nives Grgić Bažon, odvjetnica iz Pule, te zamjenice punomoćnika tuženika Ivane Bilić Komparić, odvjetnice iz ZOU Gorana Veljovića i drugih iz Pule, 8. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj Ugovor o kreditu broj: o kreditu broj: 060801210025 potvrđen kod javnog bilježnika DG dana 8.8.2006. godine, zaključenog između tužitelja NG, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika, OTP banke d.d., OIB: 52508873833, kao kreditora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene tih odluka.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., OIB: 52508873833 da tužitelju NG, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.750,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 16,92 kn, odnosno 2,25 EUR za razdoblje od 16.9.2006. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 1. anuitet),

- na iznos od 16,97 kn, odnosno 2,25 EUR za razdoblje od 16.10.2006. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 2. anuitet),

- na iznos od 2,07 kn, odnosno 0,27 EUR za razdoblje od 16.12.2006. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 4. anuitet),

- na iznos od 6,78 kn, odnosno 0,90 EUR za razdoblje od 18.3.2008. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 19. anuitet),

- na iznos od 5,29 kn, odnosno 0,70 EUR za razdoblje od 16.10.2008. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 26. anuitet),

- na iznos od 38,64 kn, odnosno 5,13 EUR za razdoblje od 18.11.2008. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 27. anuitet),

- na iznos od 68,84 kn, odnosno 9,14 EUR za razdoblje od 30.12.2008. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 28. anuitet),

- na iznos od 101,62 kn, odnosno 13,49 EUR za razdoblje od 31.1.2009. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 29. anuitet),

- na iznos od 126,91 kn, odnosno 16,84 EUR za razdoblje od 17.2.2009. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 30. anuitet),

- na iznos od 81,62 kn, odnosno 10,83 EUR za razdoblje od 17.3.2009. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 31. anuitet),

- na iznos od 95,10 kn, odnosno 12,62 EUR za razdoblje od 17.4.2009. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 32. anuitet),

- na iznos od 94,08 kn, odnosno 12,49 EUR za razdoblje od 16.5.2009. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 33. anuitet),

- na iznos od 67,27 kn, odnosno 8,93 EUR za razdoblje od 17.6.2009. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 34. anuitet),

- na iznos od 81,75 kn, odnosno 10,85 EUR za razdoblje od 16.7.2009. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 35. anuitet),

- na iznos od 66,42 kn, odnosno 8,82 EUR za razdoblje od 18.8.2009. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 36. anuitet),

- na iznos od 77,05 kn, odnosno 10,23 EUR za razdoblje od 18.9.2009. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 37. anuitet),

- na iznos od 64,25 kn, odnosno 8,53 EUR za razdoblje od 16.10.2009. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 38. anuitet),

- na iznos od 86,86 kn, odnosno 11,53 EUR za razdoblje od 25.11.2009. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 39. anuitet),

- na iznos od 84,00 kn, odnosno 11,15 EUR za razdoblje od 19.12.2009. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 40. anuitet),

- na iznos od 113,92 kn, odnosno 15,12 EUR za razdoblje od 16.1.2010. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 41. anuitet),

- na iznos od 138,25 kn, odnosno 18,35 EUR za razdoblje od 16.2.2010. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 42. anuitet),

- na iznos od 132,98 kn, odnosno 17,65 EUR za razdoblje od 16.3.2010. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 43. anuitet),

- na iznos od 157,15 kn, odnosno 20,86 EUR za razdoblje od 16.4.2010. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 44. anuitet),

- na iznos od 178,13 kn, odnosno 23,64 EUR za razdoblje od 28.5.2010. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 45. anuitet),

- na iznos od 210,92 kn, odnosno 27,99 EUR za razdoblje od 16.6.2010. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 46. anuitet),

- na iznos od 262,97 kn, odnosno 34,90 EUR za razdoblje od 16.7.2010. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 47. anuitet),

- na iznos od 261,21 kn, odnosno 34,67 EUR za razdoblje od 17.8.2010. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 48. anuitet),

- na iznos od 369,12 kn, odnosno 48,99 EUR za razdoblje od 16.9.2010. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 49. anuitet),

- na iznos od 306,26 kn, odnosno 40,65 EUR za razdoblje od 16.10.2010. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 50. anuitet),

- na iznos od 320,80 kn, odnosno 42,58 EUR za razdoblje od 16.11.2010. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 51. anuitet),

- na iznos od 389,06 kn, odnosno 51,64 EUR za razdoblje od 16.12.2010. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 52. anuitet),

- na iznos od 395,15 kn, odnosno 52,45 EUR za razdoblje od 18.1.2011. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 53. anuitet),

- na iznos od 370,86 kn, odnosno 49,22 EUR za razdoblje od 16.2.2011. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 54. anuitet),

- na iznos od 385,57 kn, odnosno 51,17 EUR za razdoblje od 16.3.2011. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 55. anuitet),

- na iznos od 386,34 kn, odnosno 51,28 EUR za razdoblje od 16.4.2011. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 56. anuitet),

- na iznos od 431,20 kn, odnosno 57,23 EUR za razdoblje od 17.5.2011. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 57. anuitet),

- na iznos od 526,54 kn, odnosno 69,88 EUR za razdoblje od 16.6.2011. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 58. anuitet),

- na iznos od 635,04 kn, odnosno 84,28 EUR za razdoblje od 16.7.2011. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 59. anuitet),

- na iznos od 753,46 kn, odnosno 100,00 EUR za razdoblje od 17.8.2011. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 60. anuitet),

- na iznos od 566,48 kn, odnosno 75,18 EUR za razdoblje od 16.9.2011. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 61. anuitet),

- na iznos od 503,57 kn, odnosno 66,84 EUR za razdoblje od 16.10.2011. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 62. anuitet),

- na iznos od 507,77 kn, odnosno 67,39 EUR za razdoblje od 16.11.2011. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 63. anuitet),

- na iznos od 516,45 kn, odnosno 68,54 EUR za razdoblje od 16.12.2011. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 64. anuitet),

- na iznos od 570,73 kn, odnosno 75,75 EUR za razdoblje od 17.1.2012. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 65. anuitet),

- na iznos od 587,06 kn, odnosno 77,92 EUR za razdoblje od 16.2.2012. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 66. anuitet),

- na iznos od 569,27 kn, odnosno 75,56 EUR za razdoblje od 16.3.2012. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 67. anuitet),

- na iznos od 566,59 kn, odnosno 75,20 EUR za razdoblje od 17.4.2012. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 68. anuitet),

- na iznos od 8.428,28 kn, odnosno 1.118,62 EUR za razdoblje od 18.4.2012. pa do isplate (preplata obveze zbog promjene tečaja, za 69. anuitet)

na svaki pojedini iznos od dospijeća pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), a od 01. 01. 2008. godine do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.518,13 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate, dana 13. lipnja 2023. godine.

2. U tužbi navodi da su parnične stranke dana 8.8.2006. godine zaključile, potvrđivanjem kod javnog bilježnika DG, tužitelj u svojstvu korisnika kredita, a tuženik u svojstvu kreditora, Ugovor o kreditu broj: 060801210025 sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja na iznos od 21.962,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate te je određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan isplate, a čiju visinu utvrđuje banka planom otplate (313,51 CHF)., da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan korištenja kredita, 15.08.2006 godine, srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,599858 CHF u odnosu na HRK. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama o Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a takve ugovorne odredbe su ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka s obzirom da banke, među kojima i tuženik, nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Predmetnim Ugovorom o kreditu glavnica kredita veže se za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra nespornim da su ugovorne odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute švicarskog franka ništetne, te predlaže da se iste i utvrde ništetnima. Navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača i korisnika kreditnih usluga, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača prvostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak. Odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Nadalje, tužitelj ističe da on smatra da je visinu iznosa kojeg tuženik treba vratiti tužitelju nužno utvrditi na način da se poštuju valjane odredbe ugovora te da se primijene uvjeti iz osnovnog ugovora i prema stvarno korištenom isplatnom tečaju kredita, a za što tuženik tužitelju nije dostavio svu potrebnu dokumentaciju, pogotovo stvarni otplatni plan sa stvarnom visinom anuiteta u CHF valuti prema amortizacijskim planovima. Nadalje, prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj je od tuženika zatražio dostavu dokumentacije koja je potrebna radi postavljanja visine tužbenog zahtjeva, međutim tuženik nije dostavio svu traženu dokumentaciju, iako je telefonskim putem rečeno da će se ista dostaviti. Vještak angažiran za izradu preliminarnog izračuna temeljem kojeg bi tužitelj mogao postaviti isplatni tužbeni zahtjev također je obavijestio punomoćnicu tužitelja da nije u mogućnosti izraditi obračun zbog nedostatne dokumentacije. Punomoćnica tužitelja opet je zatražila dostavu potrebne dokumentacije od tuženika međutim ista nije pristigla niti nakon roka na koji se pozvao tuženika, a niti do dana koji vještak utvrdio kao zadnji dan u kojem bi stigao napraviti izračun prije nastupa zastare. S obzirom na cjelokupno ponašanje tuženika po zahtjevu za dostavu dokumentacije, ignoriranje višekratnih molbi za dostavu, a pogotovo, kao i činjenice da dokumentacija još nije dostavljena, iako je notorno da 14.06.2023. godine nastupa zastara potraživanja preplate po ništetnim odredbama ugovora za valutu u CHF, ukazuje da tuženik uopće nema namjeru dostaviti tužiteljicu dokumentaciju u zakonskom, razumnom roku. Tužitelj u ovom trenutku ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom, a bez iste nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti po ništetnim odredbama s osnova valute CHF. No, radi se o dokumentaciji koju tužena banka ima u svojim poslovnim knjigama. Unatoč tome što se radi se o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju, tužitelj dokumentaciju nije zaprimio. Zbog navedenog tužitelj u ovom trenutku ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što sud naloži banci da dostavi traženu dokumentaciju, te prije nego se provede odgovarajuće financijsko vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelj uz glavnicu ima pravo i na zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa preplate do konačne isplate, sukladno uplaćenim anuitetima, a koje će se također naknadno precizno odrediti nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju i u roku koji odredi sud. Tužitelj smatra da je temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskom franku preplatio po navedenom kreditu određeni iznos koji će detaljno odrediti nakon što tuženik dostavi svu potrebnu dokumentaciju odnosno nakon provođenja vještačenja, s time da na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja, s obzirom na dan plaćanja svakog anuiteta, tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Radi navedenog, tužitelj predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te naloži tuženiku naknadu parničnih troškova, kao i da rješenjem naloži tuženiku da dostavi stvarni otplatni plan sa stvarnom visinom anuiteta u CHF valuti prema amortizacijskim planovima, te ostalu dokumentaciju potrebnu radi vještačenja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu tako i po visini, ističe prigovor zastare te prigovor statusa potrošača, te se protivi određivanju Rješenja sukladno čl. 186. b ZPP-a. Tuženik ističe da nije sporno da je tužitelj, u svojstvu korisnika kredita, zaključio s pravnim prednikom tuženika, kao kreditorom, dana 01.08.2006. godine Ugovor o kreditu broj 060801210025 kojim je ugovorom tuženik odobrio i isplatio korisniku kredita kredit u iznosu od 21.962,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate, da nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare obzirom iz podataka s e-predmeta proizlazi da je tužba predana sudu dana 23.08.2023. godine dok je rok za podnošenje tužbe bio 14.06.2023. godine. Navedeni stav zauzeo je i VSRH u Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 01.03.2022. godine. „4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Obzirom da je tužbeni zahtjev u zastari tuženik predlaže odbijanje tužbe. Nadalje, obzirom je sam tužitelj sudionik pravnog posla Ugovora, isti raspolaže potrebnom dokumentacijom za postavljanjem konkretnog tužbenog zahtjeva u ovom postupku pa slijedom toga nisu ispunjene zakonske pretpostavke za određivanjem predloženog Rješenja sukladno čl. 186. b ZPP-a. Nadalje, tuženik osporava sve navode tužitelja iz tužbe kao i što se osporava da bi bilo koja odredba Ugovora o kreditu bila ništetna. Ukoliko sud ipak odluči raspravljati o tužbenom zahtjevu, tuženik se očituje dalje kako slijedi. Zaključenjem Ugovora, tužitelj i tuženik su svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zbog toga ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu pa su ravnopravne u konkretnom ugovornom odnosu. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja, prilikom pregovora i razmatranja Ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jednu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva pojašnjenja ugovornih obveza. Štoviše, tužitelj se svjesno i savjesno odlučio upravo za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama (iako je imao mogućnosti ugovaranja ugovora o kreditu uz druge uvjete kao npr. neku drugu valutu, a u konačnici mogao je uzeti ugovor u nekoj drugoj banci ako je smatrao da mu sporne odredbe nisu jasne ili razumljive) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav Ugovor najviše odgovara. Međutim, ostvarenje rizika na strani tužitelja (rizika kojega su obje ugovorne strane bile svjesne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) ne može se prebacivati na tuženika koji nije imao nikakvog utjecaja na kretanje tečaja valute CHF. Da je kojim slučajem valuta CHF oslabila, rizik bi pao na teret tuženika. Ugovorena valutna klauzula ne služi zaštiti vjerovnika, već služi da bi se očuvala realna vrijednost neke transakcije od trenutka sklapanja ugovora do njegova izvršenja u uvjetima monetarne ili valutne nestabilnosti uzrokovane promjenama cijena ili tečaja, što je općepoznata činjenica. „Valutna klauzula je instrument zaštite kojom se iznos neke ugovorene veličine veže uz tečaj strane valute, a u ugovorima s kreditnom institucijom znači da se odobreni iznos (kredit) ili primljeni iznos (depozit/štednja) kunskih sredstava tijekom ugovornog odnosa korigira za promjenu vrijednosti tečaja strane valute (uz koju je valutna klauzula vezana) u odnosu na domaću valutu. U ugovorima o kreditu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu iznos odobrenoga kredita nominiran je u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom kreditu obavljaju u domaćoj valuti. Tako se pri odobravanju kredita nominiranog u stranoj valuti iznos kredita isplaćuje u kunama primjenom tečaja strane valute u odnosu na kunu koji vrijedi na dan isplate, a na isti način dužnici izračunavaju svoju obvezu plaćanja pri dospijeću konkretne rate/anuiteta po kreditu. Pritom su kreditne institucije do početka kolovoza 2013. godine imale mogućnost ugovarati primjenu različitih vrsta tečajeva koji su se rabili za preračunavanje obveze isplate i naplate, pa se vrlo često ugovarala primjena kupovnog tečaja za stranu valutu pri isplati kredita, a za naplatu dospjelih obveza ugovarala se primjena prodajnog tečaja. Međutim, od izmjene regulative (Zakon o kreditnim institucijama članak 302. stavak 6.) u 2013. godini kreditne institucije, u depozitno-kreditnim poslovima s potrošačima koji su ugovoreni s valutnom klauzulom, obvezne su primijeniti srednji tečaj HNB-a odgovarajuće strane valute u odnosu na kunu, a koji važi na dan transakcije. Kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obveza dužnika se povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran kredit) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje.“ Valutna klauzula je općepoznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju, što je uostalom i potvrdio sam VSRH u odluci Revt-249/14 od 09.04.2015. godine. Slijedom toga, tužitelju nisu mogle biti nepoznate odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu. S druge strane, tuženik nije imao niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF, pa se na teret tuženika ne može prebacivati okolnost da se tužitelj nije dovoljno informirao o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu. Nadalje, a vezano uz navode tužitelja glede kolektivnog postupka „Potrošač“, ističe se da su u kolektivnom postupku sudovi utvrđivali tek apstraktnu pravnu zaštitu u odnosu na prosječnog potrošača. Međutim, u svakom pojedinom individualnom postupku (kao što je ovaj), sud je dužan ispitati i utvrditi okolnosti svakog pojedinog ugovornog odnosa. Naime, sud je dužan u svakom svakom pojedinačnom sudskom postupku utvrditi sve relevantne činjenice kao i što je tužitelj dužan dokazati sve okolnosti na kojima temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Slijedom toga, presude donesene u kolektivnom postupku nemaju pravni učinak erga omnes da bi se mogle primjenjivati na svaki pojedinačni postupak kojega pokrene svaki potrošač. Odluke na koje se tužitelj poziva nikako se ne bi mogle izravno primijeniti na konkretan spor bez da tužitelj dokaže koji je to individualni interes pojedine stranke, konkretno tužitelja, određenim postupanjem tuženika povrijeđen, a što tužitelj nije dokazao. Takvo stajalište potvrđeno je i u odluci Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-311/2018 od 03.09.2018. godine u kojoj je sud utvrđivao da li se u tom konkretnom slučaju primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka. Iz obrazloženja odluke jasno proizlazi stajalište suda da se u svakom konkretnom postupku mora utvrditi primjenjuju li se pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka na postupak koji pokrene svaki pojedini potrošač. Tuženik ukazuje da odredba članka 502.c ZPP-a uređuje da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, člankom 502c Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Stoga, a kako slijedi iz citirane zakonske odredbe, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove, koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Međutim, iz tužbe proizlazi da tužitelj tužbu temelji na ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te isplatu s osnova stjecanja bez osnove, pa slijedom navedenoga, u konkretnom slučaju navedene odluke se ne primjenjuju na pravni osnov na kojem se temelji ova tužba. Također, ukazuje se da je navedenim odlukama u kolektivnom postupku utvrđeno da bi promjenjivom kamatnom stopom bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Presude u kolektivnom sporu ima takvu pravnu snagu da se pojedinci mogu na njih pozvati u pogledu pravnih utvrđenja, ali činjenična utvrđenja je nužno utvrditi u svakom pojedinom postupku. Međutim, ukoliko je sud drugačijeg stajališta, i odluči da je ipak vezan odlukama iz kolektivnog postupka Potrošač u smislu odredbi članka 502.c ZPP- a, u tom slučaju tuženik ističe i prigovor zastare obzirom je u slučaju naknade štete, zastarni rok tri godine od saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju pet godina od nastanka štete. Zaključno, ukazuje se da odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku stupila je na snagu tek dana 01.07.2013. godine, dakle znatno kasnije od zaključenja Ugovora o kreditu. Navedeno se odnosi na i na odredbu čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača koja nije bila na snazi u trenutku nastanka konkretnog pravnog odnosa. Slijedom navedenoga, tuženik osporava da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna. Tuženik, iako bankarska institucija, nikako nije mogao znati buduća kretanja CHF-a. Naime, povijesno gledano, tečaj CHF – EUR u periodu od 1999. godine do 2010. godine konstantno je rastao i padao, dok je u periodu od 2003. godine do 2008. godine tečaj CHF – EUR uglavnom bio padu. Značajnije promjene počele su 2010. godine, kada zbog posljedica svjetske ekonomske krize, tečaj CHF – EUR raste bez presedana. Međutim, takve promjene valutnih tečajeva nitko, pa niti tuženik, nije mogao predvidjeti. Isto tako, i prof. dr. sc. ĆG u članku: „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“: „Međutim, prema mišljenju nezavisnog odvjetnika u presudi N, osim što je potrošač na temelju dobivenih informacija morao biti u „mogućnosti razumjeti da se, u zamjenu za određene financijske pogodnosti (kao što je na primjer niska kamatna stopa) obvezuje snositi određenu razinu rizika“, posebno je trebalo voditi računa i o okolnostima koje su mogle nastati nakon zaključenja ugovora. U tom slučaju on je razlikovao situacije u kojima su banci u trenutku sklapanja ugovora bile poznate određene informacije, pa o tome namjerno nije obavijestila korisnika kredita, od situacije u kojoj banka objektivno nije mogla predvidjeti promjene deviznog tečaja do kojih je došlo nakon sklapanja ugovora o kreditu. Iz mišljenja nezavisnog odvjetnika proizlazi da u tom drugom slučaju rizik promjene tečaja ne može biti samo na banci. Zbog toga je nezavisni odvjetnik smatrao da se ne može nametnuti obveza banci da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama deviznog tečaja, kao što su bile one u glavnom postupku i da zbog toga snosi za njih odgovornost. Zbog toga je nezavisni odvjetnik smatrao da se ne može nametnuti obveza banci da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama deviznog tečaja, kao što su bile one u glavnom postupku i da zbog toga snosi za njih odgovornost. Osim toga, nezavisni odvjetnik upozorio je na primjenu čl. 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, koja određuje da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju priroda robe i usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Sukladno tome, naglašavao je da bi u suprotnom trgovcu bile nametnute nerazmjerne obveze te da bi bilo ugroženo načelo pravne sigurnosti. Smatramo da je pritom nezavisni odvjetnik precizno razlučio između slučaja u kojem je ugovorena nepoštena ugovorna odredba, od slučaja u kojem je, unatoč tome što ne postoji nepoštena ugovorna odredba, za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora. Naime, on je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi 93/13/EEZ te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Ukratko, nezavisni odvjetnik smatrao je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, jer banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.“ Stoga se na teret tuženika ne može prebacivati okolnost da se tužitelj nije dovoljno informirao o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu a sve obzirom tuženik nije imao niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF. Europski sud pravde je u svojim brojnim odlukama (pr. posl.br. C-120/78, posl.br. 238/89, posl.br. C210/96 itd.) definirao pojam „prosječnog potrošača“ kao „dobro obaviještenu, razumno pažljivu i opreznu osobu“. Odredbe ugovora o kreditu, koje jasno definiraju valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, razumljive su dobro obaviještenom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču kojemu je iz navedenih odredbi jasno što je njegova obveza i pristaje li na takvu obvezu. Nadalje, svaki ugovor o kreditu zaključen na duži period vremena predstavlja aleatoran pravni posao u kojem može doći do promjena u obvezama stranaka na štetu jedne ili druge strane (a što je uostalom isto potvrdio VSRH u odluci Revt-249/14 od 09.04.2015. godine). Slijedom svega navedenoga, tužitelju nije moglo biti nepoznato da je ugovor zaključen uz valutnu klauzulu obzirom su navedene odredbe jasno naznačene u ugovoru o kreditu. Sam smisao i značenje valutne klauzule je općepoznat i jasan pojam pa se tužitelj ne može pozivati da za valutnu klauzulu nije znao i nije razumio. Zaključno, tuženik ukazuje na neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja obzirom da isti nije dokazao da bi odredbe Ugovora o kreditu čije se utvrđenje ništetnosti zahtijeva bile ništetne iz bilo kojeg razloga. Obzirom se osporava osnovanost tužbenog zahtjeva osporava se i visina obzirom da iz tužbe nije razvidno na što se odnose iznosi koji se tužbom potražuju. Radi svega navedenoga, a obzirom su tužbeni zahtjevi tužitelja zastarjeli i neosnovani, tuženik predlaže da Sud u cijelosti odbije tužbene zahtjeve te da obveže tužitelja da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

4. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u dokumentaciju u spisu i to tečajnu listu na stranici 7 spisa, tablicu otplate na stranici 8-10 spisa, ugovor o kreditu na stranici 11-16 spisa), promet po računu na stranici 17-27 spisa), te nalaz i mišljenje vještaka Ručević vještačenja d.o.o. na stranici 123-127 spisa.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ugovora o kreditu broj Ugovor o kreditu broj: o kreditu broj: 060801210025 potvrđen kod javnog bilježnika DG dana 8.8.2006. godine, zaključenog između tužitelja NG, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika, OTP banke d.d., OIB: 52508873833, kao kreditora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene tih odluka.

7. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita zaključio s tuženikom ugovor o kreditu broj 060801210025 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.962,00 CHF, radi kupnje motornog vozila.

8. Stranke nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija, te je kredit otplaćen.

9. Na ročištu održanom 19. rujna 2024. saslušan je tužitelj, koji je iskazao da je on 2006. godine podigao predmetni kredit za potrebe kupnje automobila koji je koristila njegova obitelj, da je točno da je 2 godine nakon podizanja predmetnog kredita otvorio obrt čiji je predmet poslovanja bila prodaja na kiosku, ali da on taj automobil nije koristio u poslovne svrhe, da je kiosk bio udaljen cca 100 metara od njegovog doma te stoga nije bilo potrebe za korištenjem predmetnog automobila, da je on kredit podigao baš u toj banci zbog toga što je tamo već otprije imao otvoren bankovni račun, da njemu djelatnici u banci nisu ništa pojasnili tj. da su mu prezentirali predmetni ugovor kao najpovoljniji, te da ga nisu upozorili na rizike ugovaranja sa predmetnom valutnom klauzulom, da se ne sjeća je li znao značenje pojma valutna klauzula, te da se ne sjeća je li pročitao ugovor o kreditu prije potpisivanja, da je kod javnog bilježnika samo potpisao predmetni ugovor, te da je platio javnog bilježnika, da je banka unaprijed pripremila taj ugovor i da nije ništa pregovarao, da ga je on otplatio i to jednu godinu prije predviđenog zatvaranja kredita, da je u početku rata kredita iznosila 1.300,00 kn te se nakon godinu i pol dana, dvije, rata naglo povećala te je dosegla skoro iznos od 2.400,00 kn, da su tada on i njegova supruga otišli u banku kako bi se raspitali koliko još mora platiti kako bi predmetni kredit zatvori, te da su mu rekli kako mora otplatiti još 51.000,00 kn kako bi ga zatvorio, da je banka u taj iznos zaračunala i kamate od 3% zbog prijevremenog zatvaranja kredita, da su kredit zatvorili prijevremeno na način da je njegova supruga podigla kredit. Nadalje, tužitelj navodi da kada je 2006. podigao predmetni kredit da je bio keramičar, da je bio zaposlen u firmi kod jednog privatnika RG, da je sredstvima od predmetnog kredita kupio vozilo marke Citroen, modela C3. Tužitelj navodi da se njegov obrt zvao ZARO, da je isti otvoren 2 godine nakon podizanja kredita, da u obrtnom registru stoji da je otvoren obrt 2005. ali da je u početku taj obrt otvorio njegov sin, te da ga je kasnije on preuzeo, da njegov sin nije koristio predmetni automobil budući isti ima svoj automobil, da mu je jamac za kredit ĐG, te da jamac nije otplatio niti jednu ratu kredita.

10. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

11. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

12. U čl. 1. 1. predmetnog ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupnje motornog vozila.

13. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, budući da je iskazivao vjerodostojno i uvjerljivo, u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

14. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja /pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

15. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe, on ima svojstvo potrošača.

16. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužitelj predmetni ugovor iskoristio u druge svrhe.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe i to u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

20. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

21. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020.

22. Prema tome ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) ništetne, pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

23. Kako je utvrđeno da su odredbe predmetnih ugovora o kreditu ništetni (članak 322. stavak 1. ZOO-a), u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi članka 1111. ZOO-a, to je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju ništetne ugovorne obveze, sve sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.

24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje. Iz vještačkog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. proizlazi da je iznos kredita od 21.962,00 CHF iznosio u protuvrijednost od 13.407,93 EUR (konvertirani iznos), da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (15.9.2006.) do konačne prijevremene otplate (17. travnja 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 2.750,50 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza.

25. Iz podneska tuženika dostavljeno ovom sudu 3. siječnja 2025. godine proizlazi da tuženik osporava u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka prvenstveno iz razloga što vještak u nalazu i mišljenju nije izračunao niti prikazao negativne razlike tečaja. Na osnovu postavljenog zadataka vještak je u nalazu u razdoblju otplate kredita od dana dospijeća prve rate (15.9.2006.) do konačne prijevremene otplate kredita (17. travnja 2012.), prikazao razliku koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja) i važećeg tečaja na dan isplate kredita. Utvrđena razlika zbog promjene tečaja ukupno iznosi 20.723,57 kn / 2.750,50 EUR (samo pozitivne razlike) Prema obračunu tuženika razliku koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća) u odnosu na važeći tečaja na dan isplate kredita iznosi = 19.640,05kn / 2606,68 EUR (uključene pozitivne i negativne razlike), -pozitivne razlike iznose 20.515,69kn / 2.722,90 EUR - negativne razlike iznose -875,65kn / 116,22 EUR. Ako se usporedi obračun vještaka samo pozitivnih razlika (27,60 €) u odnosu na banku je tečaj plaćanja (dospijeća) kao i početni tečaj, koristio za 1CHF=4,599858,važeći tečaj na dan isplate kredita iznosi za 1CHF= 4,60862.

26. Tuženik nije predlagao dopunu nalaza, niti novo vještačenje s obzirom na iznijete primjedbe.

27. Ovaj je sud neosnovanim ocijenio tuženikov prigovor da je prilikom obračuna od pozitivnih razlika potrebno oduzeti tzv. negativne razlike kako bi se utvrdilo koliko je tužitelj više uplatio tijekom trajanja ugovornog odnosa zbog promjene tečaja valute CHF, u protivnom da se tužitelj stavlja u povoljniju poziciju što je protivno smislu i svrsi restitucije. Naime, tužitelj nije primio od tuženika nikakav iznos kojeg bi bio u obvezi vratiti. Tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenje iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost. U slučaju da se prigovor tuženika promatra kao prigovor prijeboja ni tada ne bi bio osnovan jer je za isto nastupila zastara. Naime, trenutak susreta međusobnih tražbina s osnova tečaja jeste trenutak pravomoćnosti kolektivne presude u odnosu na ništetnost valutne klauzule CHF iz 2018. te je to trenutak kada su stranke eventualno mogle međusobno konfrontirati tražbine s osnova promjenjivog tečaja. No, do tog trenutka tražbina tuženika je u zastari jer niži tečaj datira iz perioda do kraja 2008. u odnosu na što tužba u kolektivnom sporu ne prekida zastarijevanje jer je tužba podnesena isključivo u ime i korist potrošača, te banke ne mogu uživati benefite kolektivne tužbe koja je podnesena protiv njih. Podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu prekinuta je zastara samo u odnosu na potrošače i njihove tražbine dok je u odnosu na banke cijelo vrijeme ostala neprekinuta te je zato u trenutku pravomoćnosti presude za valutu 2018. već nastupila zastara za niži tečaj iz perioda od 2005. do 2008.

28. Tuženik je nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja budući da tužitelj nije mogao utjecati na odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je on na temelju čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

29. Dokaze koje je sud izveo, a nije posebno obrazložio, po mišljenju ovog suda nisu bitni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

30. Prigovor zastare istaknut po tuženiku nije osnovan. Pod posl.br. Su-IV- 47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću odredbe o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, odnosno onako kako to stoji u izreci ove presude.

31. Konačno, prigovor tuženika kojim se protivi donošenju rješenja sukladno odredbi 186. b ZPP-a, je neosnovan, s obzirom da tužitelj u trenutku podnošenja tužbe, nije mogao znati visinu tužbenog zahtjeva, s obzirom da nije provedeno vještačenje, te je vrijednost tužbenog zahtjeva odredio nakon financijskog vještačenja, a što je propisano i navedenom odredbom ZPP-a.

32. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

33. Tužitelj potražuje troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (100 bodova), sastav podneska od 18. rujna 2024. godine iznos od 200,00 eura (100 bodova), za zastupanje na ročištu 19. rujna 2024. godine iznos od 200,00 eura (100 bodova), za zastupanje na ročištu 5. lipnja 2025. godine iznos od 200,00 eura ( 100 bodova), odnosno iznos od 800,00 eura, uvećano za PDV od 25 % u iznosu od 200,00 eura. Također, tužitelj potražuje trošak preliminarnog izračuna po računu vještaka od 11. srpnja 2023. godine iznos od 120,00 eura, trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, trošak putovanja odvjetnik [adresa] na dva ročišta 18. rujna 2024. i 5. lipnja 2025. godine u iznosu od 45 km u jednom smjeru, odnosno na ime putnog troška iznos od 94,50 eura, uz PDV u iznosu od 23,63 eura, tako da isti potražuje sveukupni trošak u iznosu od 1.638,13 eura.

34. Tuženik potražuje troškove postupka za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 100 bodova, za pristup ročištu 19. rujna 2024. godine iznos od 100 bodova, za sastav podneska od 3. siječnja 2025. godine iznos od 100 bodova, te za pristup ročištu od 5. lipnja 2025. godine iznos od 100 bodova, što ukupno iznosi 500 bodova, uz pripadajući PDV, tuženik sveukupno potražuje iznos od 1.250,00 eura.

35. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. u nastavku: Tarifa) tužitelju su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), za sastav podneska od 18. rujna 2024. godine iznos od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), za zastupanje na ročištima 19. rujna 2024. godine i 5. lipnja 2025. godine iznos od po 200,00 eura za svaki pristup bodova (Tbr.9.t.1 u vezi s Tbr 54.), odnosno iznos od 800,00 eura, uvećano za PDV od 25 % u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.).

36. Tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura te mu je priznat i trošak putovanja odvjetnika [adresa] na dva ročišta (18. rujna 2024., i 5. lipnja 2025., - 45 km u jednom smjeru, odnosno povratno ukupno 90 km (90 km x 0,52 eura/km= 47,25 x 2 = 94,50 eura (Tbr. 50.t.3) uz povećanje od 25% 23,63 eura, odnosno 118,13 eura.

37. Naime, sud je tužitelju priznao trošak putovanja, s obzirom da je ovaj predmet presigniran sa Općinskog suda u Puli-Pola, ovom sudu rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola posl. br 31 Su 83/2024-3 od 9. veljače 2024., ispravljenim rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. 31 Su 83/2024-5 od 13. veljače 2024.

38. Trošak preliminarnog izračuna po računu vještaka od 11. srpnja 2023. godine iznos od u iznosu od 120,00 eura, tužitelju nije priznat jer navedeni trošak ne predstavlja trošak ovog parničnog postupka.

39. U ovom predmetu tužitelj nije dužan platiti sudske pristojbe za tužbu i presudu jer je 20. svibnja 2023. na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51-840/23) prema kojem su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa (čl. 6.st.3.), a što je ovdje slučaj.

40. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, to sud nije ni odlučivao o njegovim troškovima.

41. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu, pa mu je tuženik u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a, dužan naknaditi cjelokupne troškove postupka, u iznosu od 1.518,13 eura.

42. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Labin, 8. kolovoza 2025.

Sutkinja

Zdenka Raguž Zupičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- Tužitelju putem punomoćnice

- Tuženiku putem punomoćnika