Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-717/2024-93

(ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku u Bjelovaru, Mihanovićeva 1, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate , nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 04. lipnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, te zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 08. kolovoza 2025. godine,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, da isplati tužiteljici LĐ OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], novčani iznos od 6.807,97 Eura (slovima: šesttisućaosamstosedameura i devedesetsedamcenti), zajedno sa zateznom kamatom koja na iznose od:

- 0,12 eura teče od 2. rujna 2006. godine do isplate,

- 6,95 eura teče od 6. studenog 2008. godine do isplate,

- 1,70 eura teče od 5. prosinca 2008. godine do isplate,

- 15,44 eura teče od 6. siječnja 2009. godine do isplate,

- 18,19 eura teče od 7. veljače 2009. godine do isplate,

- 20,22 eura teče od 7. ožujka 2009. godine do isplate,

- 12,99 eura teče od 5. travnja 2009. godine do isplate,

(ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

- 14,46 eura teče od 7. svibnja 2009. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 10. lipnja 2009. godine do isplate,

- 11,02 eura teče od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- 7,67 eura teče od 9. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 10,97 eura teče od 8. rujna 2009. godine do isplate,

- 7,76 eura teče od 10. listopada 2009. godine do isplate,

- 9,10 eura teče od 7. studenog 2009. godine do isplate,

- 9,53 eura teče od 10. prosinca 2009. godine do isplate,

- 15,67 eura teče od 3. siječnja 2010. godine do isplate,

- 18,97 eura teče od 9. veljače 2010. godine do isplate,

- 18,59 eura teče od 9. ožujka 2010. godine do isplate,

- 24,59 eura teče od 13. travnja 2010. godine do isplate,

- 29,14 eura teče od 11. svibnja 2010. godine do isplate,

- 34,98 eura teče od 22. lipnja 2010. godine do isplate,

- 44,04 eura teče od 14. srpnja 2010. godine do isplate,

- 46,16 eura teče od 18. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 59,16 eura teče od 9. rujna 2010. godine do isplate,

- 47,92 eura teče od 6. listopada 2010. godine do isplate,

- 49,39 eura teče od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- 58,40 eura teče od 4. prosinca 2010. godine do isplate,

- 74,96 eura teče od 5. siječnja 2011. godine do isplate,

- 64,49 eura teče od 20. veljače 2011. godine do isplate,

- 64,36 eura teče od 12. ožujka 2011. godine do isplate,

- 57,81 eura teče od 9. travnja 2011. godine do isplate,

- 65,57 eura teče od 6. svibnja 2011. godine do isplate,

- 84,87 eura teče od 25. lipnja 2011. godine do isplate,

- 106,49 eura teče od 27. srpnja 2011. godine do isplate,

- 112,39 eura teče od 20. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 88,07 eura teče od 1. listopada 2011. godine do isplate,

- 84,80 eura teče od 25. listopada 2011. godine do isplate,

- 88,19 eura teče od 22. prosinca 2011. godine do isplate,

- 87,02 eura teče od 24. prosinca 2011. godine do isplate,

- 95,55 eura teče od 26. veljače 2012. godine do isplate,

- 94,53 eura teče od 8. ožujka 2012. godine do isplate,

- 94,20 eura teče od 25. travnja 2012. godine do isplate,

- 92,08 eura teče od 14. srpnja 2012. godine do isplate,

- 90,82 eura teče od 15. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 84,91 eura teče od 15. rujna 2012. godine do isplate,

- 91,31 eura teče od 19. listopada 2012. godine do isplate,

- 91,34 eura teče od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- 88,84 eura teče od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- 86,44 eura teče od 15. veljače 2013. godine do isplate,

- 86,99 eura teče od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- 93,05 eura teče od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- 82,51 eura teče od 14. lipnja 2013. godine do isplate,

(ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

- 85,52 eura teče od 13. rujna 2013. godine do isplate,

- 88,22 eura teče od 18. listopada 2013. godine do isplate,

- 92,96 eura teče od 14. prosinca 2013. godine do isplate,

- 93,89 eura teče od 19. veljače 2014. godine do isplate,

- 93,90 eura teče od 15. travnja 2014. godine do isplate,

- 91,58 eura teče od 13. lipnja 2014. godine do isplate,

- 95,42 eura teče od 14. kolovoza 2014. godine do isplate,

- 99,46 eura teče od 28. listopada 2014. godine do isplate,

- 100,87 eura teče od 13. prosinca 2014. godine do isplate,

- 101,16 eura teče od 13. veljače 2015. godine do isplate,

- 101,16 eura teče od 15. travnja 2015. godine do isplate,

- 101,16 eura teče od 14. svibnja 2015. godine do isplate,

- 101,16 eura teče od 15. srpnja 2015. godine do isplate,

- 101,16 eura teče od 15. rujna 2015. godine do isplate,

- 101,16 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate,

- 101,13 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate,

- 101,08 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate,

- 101,08 eura teče od 1.listopada 2015. godine do isplate,

- 101,08 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate,

- 98,12 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 7. svibnja 2009. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 10. lipnja 2009. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 9. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 8. rujna 2009. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 10. listopada 2009. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 7. studenog 2009. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 10. prosinca 2009. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 3. siječnja 2010. godine, do isplate,

- 15,14 eura teče od 9. veljače 2010. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 9. ožujka 2010. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 13. travnja 2010. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 11. svibnja 2010. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 22. lipnja 2010. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 14. srpnja 2010. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 18. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 9. rujna 2010. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 6. listopada 2010. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 11. listopada 2010. godine do isplate,

(ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

- 15,14 eura teče od 4. prosinca 2010. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 5. siječnja 2011. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 20. veljače 2011. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 12. ožujka 2011. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 9. travnja 2011. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 6. svibnja 2011. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 25. lipnja 2011. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 27. srpnja 2011. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 20. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 1. listopada 2011. godine do isplate,

- 15,14 eura teče od 25. listopada 2011. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 22. prosinca 2011. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 24. prosinca 2011. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 26. veljače 2012. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 8. ožujka 2012. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 25. travnja 2012. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 14. srpnja 2012. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 15. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 15. rujna 2012. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 19. listopada 2012. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 15. veljače 2013. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 14. lipnja 2013. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 13. rujna 2013. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 18. listopada 2013. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 14. prosinca 2013. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 19. veljače 2014. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 15. travnja 2014. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 13. lipnja 2014. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 14. kolovoza 2014. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 28. listopada 2014. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 13. prosinca 2014. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 13. veljače 2015. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 15. travnja 2015. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 14. svibnja 2015. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 15. srpnja 2015. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 15. rujna 2015. godine do isplate,

- 10,22 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate,

- 10,14 eura teče od 1.listopada 2015. godine do isplate,

- 10,14 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate,

(ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

- 10,14 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate,

- 10,01 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate,

- 2,11 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obvezn im odnosima, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov prijedlog da se radi prijeboja novčanih tražbina stranaka, utvrdi tuženikova novčana tražbina prema tužiteljici u iznosu od 210,86 Eura, ukupno, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na slijedeće novčane iznose:

- 0,99 eura od 01.07.2006. godine, pa do isplate,

- 2,03 eura od 02.08.2006. godine, pa dio isplate,

- 0,12 eura od 01.09.2006. godine, pa do isplate,

- 0,58 eura od 03.10.2006. godine, pa dio isplate,

- 0,46 eura od 03.11.2006. godine, pa do isplate,

- 1,02 eura od 05.12.2006. godine, pa dio isplate,

- 4,31 eura od 03.01.2007. godine, pa do isplate,

- 6,22 eura od 02.02.2007. godine, pa dio isplate,

- 5,33 eura od 02.03.2007. godine, pa do isplate,

- 4,87 eura od 04.04.2007. godine, pa dio isplate,

- 11,95 eura od 04.05.2007. godine, pa do isplate,

- 11,89 eura od 02.06.2007. godine, pa dio isplate,

- 12,89 eura od 04.07.2007. godine, pa do isplate,

- 13,44 eura od 02.08.2007. godine, pa dio isplate,

- 11,72 eura od 06.09.2007. godine, pa do isplate,

- 14,66 eura od 07.10.2007. godine, pa dio isplate,

- 13,43 eura od 07.11.2007. godine, pa do isplate,

- 11,19 eura od 06.12.2007. godine, pa dio isplate,

- 12,57 eura od 03.01.2008. godine, pa do isplate,

(ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

- 7,76 eura od 02.02.2008. godine, pa dio isplate,

- 2,74 eura od 07.03.2008. godine, pa do isplate,

- 3,15 eura od 08.04.2008. godine, pa dio isplate,

- 11,05 eura od 09.05.2008. godine, pa do isplate,

- 9,44 eura od 10.06.2008. godine, pa dio isplate,

- 9,66 eura od 09.07.2008. godine, pa do isplate,

- 11,94 eura od 12.08.2008. godine, pa dio isplate,

- 12,09 eura od 02.09.2008. godine, pa do isplate,

- 3,48 eura od 08.10.2008. godine, pa dio isplate.

III. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 2.840,22 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 08. kolovoza 2025. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa od 2.840,22 Eura, do zatraženog iznosa od 3.027,73 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 187,51 Eura, sa zateznom kamatom od dana donošenja ove odluke, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podneskom od 15. svibnja 2019. godine, podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.

2. U historijatu tužbe je istaknula da su stranke dana 05. svibnja 2006. godine, sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102977094 (u daljnjem tekstu: Ugovor), a kojim Ugovorom je tuženik omogućio tužiteljici korištenje kredita (gotovinski kredit) uz hipoteku u iznosu od 47.300,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato prema srednjem tečaju banke tuženika na dan puštanja kredita u tečaj.

3. Tužiteljica je navela da je čl. 2. Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 8,250% godišnje, te da je stavkom 2., istoga članka ugovorena promjenjivost kamatne stope na način da se za vrijeme trajanja Ugovora, mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama tuženika. Istakla je da je relativno brzo nakon zaključenja Ugovora, došlo do povećanja mjesečnih rata tužiteljici i to u značajnom iznosu, a sve zbog općepoznate činjenice naglog porasta tečaja valute CHF, ali i dodatnog utjecaja promjenjive i povišene kamatne stope.

4. Obzirom na navedeno, kako tužiteljica više nije mogla plaćati mjesečne anuitete po Ugovoru, a u cilju osiguranja kakve takve likvidnosti svojih sredstava i mogućnosti podmirenja svih životnih troškova, tužiteljica je dana 08. veljače 2016. godine, zaključila Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102977094 (u daljnjem tekstu: Aneks), (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

solemniziran od strane javne bilježnice Martine Dujmović u [adresa] pod brojem OV- 1471/2016 od 08. veljače 2016. godine. Navedenim Aneksom navedeni kredit je denominiran u valutu EUR, te je prema izvršenoj konverziji utvrđeno novo stanje glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 20.895,92 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, a ujedno je utvrđeno i da nakon provedene konverzije postoje manje uplaćeni iznosi (manjak) sukladno odredbi ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je u taj zakon dodan čl. 19.c., st.1.t.5. i to u iznosu od 2.473,92 Eura, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja.

5. Bez obzira što je navedeni kredit bio konvertiran, tužiteljica smatra da prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, ima pravni interes na podnošenje predmetne tužbe i postavljanje novčanog zahtjeva za povratom neosnovano stečenih sredstava od strane tuženika i to po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, posebno imajući u vidu da provedenom konverzijom uopće nisu obuhvaćeni svi iznosi koje je tužiteljica preplatila, s osnove ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu pravne stavove izražene od presudama VSRH broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, te broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine.

6. Tužiteljica je naglasila da joj prilikom ugovaranja navedenog kredita, tuženik nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita, ni na koji način, te je istakla da je Ugovor očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnosti da tužiteljica utječe na sadržaj Ugovora. Tvrdi da joj pri ugovaranju kredita, nije bio ponuđen bilo koji drugi kreditni aranžman, osim kredita pod kojim uvjetima je zaključen Ugovor. Također, dodaje da je tužiteljica na neki način bila odgovarana od uzimanja kredita u valuti Eura, odnosno bilo kakvog drugog u kunama uz obrazloženje kako će joj mjesečna rata kredita izražena u valuti CHF, biti znatno manja nego mjesečna rata kredita izražena u valuti Eura, te kako nikakvog rizika, straha ili bojazni nema jer je švicarski franak stabilna valuta, a Švicarska stabilna, europska zemlja, pa da će joj kredit u valuti CHF biti znatno povoljniji od bilo kojeg drugog kredita. Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, nisu tužiteljici bili podrobnije objašnjeni, a da je tužiteljici bilo predočeno da će se tečaj CHF skoro izjednačiti sa tečajem Eura i da će mjesečna rata porasti toliko da čak ugrožava ostale životne potrebe tužiteljice, zasigurno tužiteljica ne bi pristala na takav kreditni aranžman. Tužiteljici nije bilo pojašnjeno niti dano do znanja na koji način se mijenja kamatna stopa, već joj je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja odlukom banke, bez ikakvog pojašnjenja metodologije izmjene kamatne stope.

7. Iz svega je po tužiteljici jasno da je tužena zaključila sa tužiteljicom navedeni Ugovor, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ili tijekom izvršavanja Ugovora, nije tužiteljicu u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tužene je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) u predmetu broj P-1401/2012. Sama konverzija predmetnog kredita je učinjena gotovo na (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

identičan način budući da je navedeni Aneks također klasičan tipski ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, obzirom da nije imala mogućnost pojedinačnog pregovaranja o bilo kojoj opciji Aneksa ugovora , a u konačnici je i taj Aneks "morala" potpisati jer je bila dovedena pred gotov čin – ostati u neizvjesnosti kredita u valuti CHF ili pristati na uvjete tuženika iz konvertiranog kredita. Naime, kao velika većina drugih korisnika i tužiteljica je pritisnuta strahovitim rastom tečaja švicarskog franka, izabrala, odnosno morala izabrati, konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eurima.

8. Zbog navedenog nedostatka u smislu pojedinačnog pregovaranja, uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi je protivan kogentnim odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, na što upućuje čl. 102., navedenog Zakona, kao i pravomoćna presuda TSZ iz parnice vođene pod brojem P -1401/2012. Naime, presudom TSZ broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine je odlučeno o ništenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz svih potrošačkih ugovora tuženika, koja kamatna stopa se mijenjala jednostranom odlukom banke, a ta odluka je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Nakon što je VSRH odbio revizije svih sedam tuženih banaka podnesene protiv drugostupanjske odluke, ostala su na snazi pravna shvaćanja iz presuda VTS broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i to u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, dok se posljednja presuda VTS broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, odnosi na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

9. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica smatra da joj pripada pravo kao korisnici kredita da ovom tužbom postavi zahtjev prema tuženiku (kreditoru) za isplatu – vraćanje (restituciju) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama.

10. Prema računici tužiteljice, tužiteljica je preplatila tuženiku ukupan novčani iznos od 12.645,59 kuna, na ime ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa kako je tijekom izvršavanja otplate kredita proveden postupak konverzije, premda tužiteljica nije na taj način potpuno obeštećena, tužiteljica je predložila da joj tuženik isplati cjelokupni preplaćeni iznos od 12.645,59 kuna po navedenom osnovu, sukladno preliminarnom izračunu tužiteljice i to sve zajedno sa zateznom kamatom na pojedine iznose, kako je to navedeno u početnom tužbenom zahtjevu istaknutom u tužbi. Također, tužiteljica je utvrdila da joj je tuženik dužan isplatiti iznos od 11.179,84 kuna s osnove razlike efekta konverzije kredita, pa predlaže da se tuženika obveže i da joj taj novčani iznos isplati sa zatraženom zateznom kamatom od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate.

(ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

11. Očitujući se na tuženikov odgovor na tužbu, podneskom od 12. kolovoza 2019. godine (list 146-149 spisa), tužiteljica je osporila sve prigovore tuženika, pa tako i onaj u vezi zastare novčane tražbine, ali i istaknuti prigovor radi prijeboja iz razloga navedenih u tom podnesku. Podneskom od 21. srpnja 2020. godine, tužiteljica se pozvala na presude Suda Europske unije broj C-452/2018 i C-118/2017, te pravna stajališta iz tih odluka u kontekstu opravdanosti svog predmetnog novčanog zahtjeva.

12. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužiteljica je podneskom od 15. svibnja 2025. godine, svoju novčanu tražbinu uskladila u pogledu visine sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući isplatu ukupnog iznosa od 6.807,97 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na sve pojedine iznose navedene u tom podnesku, odnosno konačnom tužbenom zahtjevu.

13. U pisanom odgovoru na tužbu (list 50-57), tuženik je pored neosnovanog prigovora mjesne nenadležnosti bjelovarskog suda, osporio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, dakle kako u vezi visine, tako i u vezi pravne osnove.

14. Tuženik, naime, naglašava da su stranke sklopile navedeni Aneks, kojim su izmijenile osnovni Ugovor, bez značajne obnove, na način da je tužiteljičin kredit bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle položaj tužiteljice je po tuženiku bio izjednačen s položajem u kojem bi tužiteljica bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eurima. Kako je tuženik sukladno ZIDZPK/15 dostavio tužiteljici, pravovremeno izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisivanjem Aneksa prihvatila tuženikov izračun konverzije, nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, te su u smislu čl. 19.c.t.4. ZIDZPK/15, prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF, koji iznosi su pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, tuženik smatra da je neosnovano bilo kakvo novčano potraživanje tužiteljice jer je tužiteljica sa tuženikom na zakonom propisan i realiziran način uredila slobodnim očitovanjem volje, ugovorni odnos sa tuženikom, obzirom da se tužiteljicu može smatrati korisnicom kredita u valuti Eura od početka. U kontekstu potvrde takvog pravnog stajališta, tuženik se pozvao na stručni članak dr.sc. VĐ i doc. dr.sc. RĐ s Pravnog fakulteta u Zagrebu, objavljen u izdanju "Pravo i porezi" (izdanje od ožujka 2019. godine), kao i na višestruku sudsku praksu drugostupanjskih županijskih sudova (list 52) iz Varaždina, Splita, Karlovca i Osijeka.

15. Pored toga prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare novčane tražbine tužiteljice, smatrajući da se u ovom slučaju treba primijeniti trogodišnji rok zastare u smislu čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi čl. 138. a., Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP), vodeći računa da se u ovom slučaju, po tuženiku, radi o postupku za naknadu štete, na kakvu vrstu parnice upućuje i Zakon na koji se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu.

(ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

16. Tuženik je u odgovoru na tužbu neosnovano predložio da se parnica prekine do donošenja odluke o reviziji koju je tuženik podnio protiv drugostupanjske odluke u Parnici Potrošač (presude VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je bila potvrđena prvostupanjska presuda TSZ broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine), a iako je tijekom ove parnice VSRH, odbio pored ostalih podnesenih revizija drugih banka (koje su sudjelovale u parnici pred TSZ broj P-1401/2012, na strani tuženika) i reviziju tužene banke, kao neosnovanu, potvrdivši navedenu drugostupanjsku pobijanu odluku, tuženik je u odgovoru na tužbu naglasio i da je sam VTS istakao kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, te se tuženik nije libio na 6 stranici odgovora na tužbu, napomenuti zbog kojih razloga po tuženiku odluka VTS broj Pž-6632/2017 nije pravilna i zakonita (što inače nema nikakve veze sa ovom parnicom, obzirom da je ta drugostupanjska odluka potvrđena revizijskom odlukom VSRH, čime su argumenti tuženika u konačnici, a svakako u vrijeme donošenja ove presude bili potpuno promašeni – opaska suca).

17. Nadalje, osim što je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da su tužiteljici bile dostupne sve informacije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora na takav način da je mogla shvatiti posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (što u najmanju ruku ne odgovara istini, kada se ima u vidu da tako nešto tuženik nije dokazao u ovome postupku, ali i kada se ima u vidu sadržaj u cijelosti potvrđene presude TSZ u predmetu broj P-1401/2012, te sadržaj prihvaćenog kao istinitog predmetnog iskaza tužiteljice – opaska suca), da nije postojao u konkretnom slučaju nikakav "ekstra profit" Banke (što je potpuno suprotno izvedenim dokazima u ovoj parnici, a pogotovo sadržaju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, koji dokaz je izveden u ovoj parnici – opaska suca), ali i da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu, pa se po tuženiku ne može "smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena" (što samo upućuje na tuženikovo potpuno ignoriranje i nepoštovanje sadržaja pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu broj P - 1401/2012, ali i pravnih shvaćanja donesenih od strane triju raznih sudova, prilikom suđenja u vezi te parnice, kroz puna tri stupnja, te odbijanje tuženika da akceptira činjenicu da valutna klauzula iz svih potrošačkih ugovora koje je sklapao tuženik u razdoblju navedenom u toj pravomoćnoj presudi, nije proglašena ništetnom stoga što u vrijeme zaključenja potrošačkih ugovora ne bi bilo dopušteno sklapanje takvih ugovora sa valutnom klauzulom, nego iz sasvim drugih razloga – opaska suca), tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, tvrdeći također da je tužiteljici bila dostavljena Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa (koja je inače stupila na snagu tijekom 2014. godine, premda se u ovome predmetu raspravlja o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Ugovoru, koji je inače bio sklopljen tijekom 2006. godine, pa ne treba po uvjerenju ovoga suda uostalom spis opterećivati nekim informacijama i činjenicama koje nemaju baš nikakve veze sa predmetom spora

– opaska suca).

18. Na 13 stranici odgovora na tužbu, ispod prethodno navedena dva odlomka je tuženik počeo elaborirati o nekakvoj "deklaratornoj zaštiti koju traži tužitelj u ovoj stvari", premda se predmetni tužbeni zahtjev tužitelja odnosi isključivo na (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

kondemnatorni zahtjev u vezi isplate novčanih iznosa, a ne i na izričito formalno deklaratorno utvrđenje da su neke odredbe Ugovora ništetne (bez obzira što taj novčani, predmetni kondemnatorni zahtjev, sadrži u sebi prejudicijeni neformalni zahtjev za utvrđenjem da su ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), pa je očito da je tuženik posredstvom odvjetnika prilikom pisanja odgovora na tužbu, propustio uočiti što to tužiteljica zapravo potražuje tužbenim zahtjevom (ili je punomoćnik tuženika zaboravio iz predmetnog odgovora na tužbu, izostaviti tvrdnje koje se odnose na nekakav nepostojeći deklaratorni predmetni zahtjev tužiteljice), kada primjerice u trećem odlomku na 14 stranici odgovora na tužbu, tuženik tvrdi da se "Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga ne može usvojiti".

19. Napokon, tuženik je ustvrdio da tužiteljici nije nastala nikakva šteta, niti da bi tuženik prouzročio tužiteljici nekakvu štetu u konkretnom slučaju, pa je predložio da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

20. Također, tuženik je u odgovoru na tužbu u slučaju da sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijane odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, istakao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.660,96 kuna, konkretiziravši ujedno zahtjev i u vezi zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose (zbroj kojih daje tu svotu od 1.660,96 kuna), kako je to navedeno na 15 stranici odgovora na tužbu (list 57), predloživši da sud utvrdi da postoji ta novčana tražbina tuženika, prema tužiteljici, ali i da se konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj navedene tražbine tuženika, sa tražbinom tužiteljice.

21. Unatoč iscrpnom odgovoru na tužbu na punih 15 stranica teksta A4 formata, tuženik je tijekom ovoga postupka svojim podnescima ponavljao neke tvrdnje iz odgovora na tužbu, dorađivao i razrađivao, odnosno dopunjavao već iznesene razloge zbog kojih je osporio tužbeni zahtjev tužiteljice, te istakao i novi razlog (nedostatak svojstva potrošača) zbog kojeg je osporio tužbeni zahtjev tužiteljice, ali i razlog zbog kojeg je smatrao da bi predmetnog suca trebalo izuzeti od suđenja u ovome predmetu, a što je činio do okončanja prethodnog postupka, svojim podnescima:

- od 06. svibnja 2020. godine (kojim je između ostalog ustvrdio da je sklapanjem Aneksa "otklonjena neravnoteža" u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona, te da "korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15, nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji"),

- od 16. rujna 2020. godine (kada je tuženik, između ostalog, ustvrdio da je "konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti…", premda se u ovoj parnici uopće ne raspravlja o nekakvoj ništetnosti same konverzije tj. navedenog Aneksa – opaska suca), kada se tuženik pozvao na sudsku praksu Suda EU iz predmeta C -118/17 i C- 452/18 (tumačeći ju način suprotan tumačenju tužiteljice u ovoj parnici), ali i iz predmeta C-452/18,

- od 28. prosinca 2020. godine (kojim je predložio izuzeće predmetnog suca od suđenje u ovoj pravnoj stvari, a koji prijedlog tuženika je nakon očitovanja suca o tom (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

prijedlogu, odbila predsjednica suda, rješenjem donesenim 07. siječnja 2021. godine - list 432-433),

- od 01. lipnja 2022. godine (kada je tuženik uglavnom ponavljao još ranije iznesene navode zbog kojih je osporio tužbeni zahtjev ili ih je dopunjavao, te kada se očitovao o sadržaju oglednog postupka i rješenju VSRH broj Rev 1014/2018),

- od 13. veljače 2023. godine, kada se pozvao na odluku VSRH broj Revd 2021/2020-6 od 01. lipnja 2022. godine, te ponovo na ogledni postupak broj Gos 1/2019 od 04. ožujka 2020. godine, ali i na neke druge odluke VSRH i Suda EU, koje tuženik smatra da mu idu u prilog u okolnostima ovoga slučaja, no kada je istakao po prvi put i novi prigovor u vezi statusa potrošača tužiteljice, osporavajući isti tužiteljici u ovom slučaju i to ne iz nekog konkretno navedenog smislenog razloga, već eto tek tako "da se nađe" u kontekstu svih drugih tuženikovih prigovora i tuženikove tvrdnje, da je tužiteljica tijekom ove parnice dužna dokazati svoj status potrošača.

22. Nakon što je zaključen prethodni postupak u ovoj parnici na ročištu održanom dana 17. listopada 2024. godine (kada su ujedno na istom ročištu za glavnu raspravu saslušani samo svjedok ŽĐ i tužiteljica u svojstvu stranke jer je tuženik povukao dokazne prijedloge za saslušanje SĐ i DĐ, zaposlenica tuženika, odustavši od tih dokaznih prijedloga u ovoj parnici), a nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem u ovome postupku, tuženik je podneskom od 14. siječnja 2025. godine, ustrajao na razlozima zbog kojih je osporavao tužbeni zahtjev, te je svoj prigovor radi prijeboja konkretizirao na isplatu iznosa od 210,86 Eura, zajedno sa zateznom kamatom.

23. Podneskom od 01. travnja 2025. godine, tuženik je između ostalog, naglasio pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev 637/2019 od 27. prosinca 2024. godine (koje je citirao na prvoj stranici tog podneska – list 692 spisa) u kontekstu osnovanosti tuženikovog osporavanja tužbenog zahtjeva tužiteljice iz razloga koji su bil i navedeni još u odgovoru na tužbu, a po primitku podneska kojim je tužiteljica istakla konačni novčani zahtjev (kojim je isti bio usklađen sa matematičkim izračunom stalnog sudskog vještaka – list 716-719 spisa), tuženik je podneskom od 27. svibnja 2025. godine, istakao da se protivi preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, ali i prigovor zastare u vezi povećane tražbine u odnosu na onu istaknutu u tužbenom zahtjevu iz tužbe po osnovi "navodne preplate" u vezi promjenjive kamatne stope (pozivajući se na pravni stav sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine i pravno shvaćanje istog tijela broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine – list 725 spisa, ali i na odluku VSRH broj Revd 1801/2021 od 05. travnja 2022. godine). Osim toga, tim podneskom je tuženik istakao prigovor zastare u vezi cjelokupne konačno istaknute tražbine tužiteljice, koja prelazi svotu od 3.162,18 Eura, navodeći da tužiteljica nakon 15. lipnja 2019. godine, nema pravo zbog zastare potraživati isplatu iznosa koji prelazi svotu utuženu početnim tužbenim zahtjevom.

24. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Aneks (list 5-7), Ugovor (list 8-10), otplatnu tablicu kredita (list 11-17), plan otplate kredita (list 18-21), više obavijesti o promjenama kamatnih stopa, uz priložene u tom smislu nove otplatne planove (list 22-34), pregled prometa po kreditu (list 35-41, 45-47), otplatni plan nakon konverzije kredita u valutu Eura (list 42-44), izračun stanja kredita na dan 30. rujna 2015. godine (list 48), Obavijest o izračunu konverzije kredita sa priloženim (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

dokumentima u vezi konverzije, te matematičkim izračunom konverzije kredita (list 60- 62, 236-253), sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 63-74, 142-143, 208-211, 314-354, 495-555, 698-707), stručni članak prof.dr.sc. VĐ i doc.dr.sc. RĐ pod nazivom "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse" (list 75 -79), reklamne materijale tuženika u vezi raznovrsnih kredita (103-118), obrazac tuženika za zaposlenike na kreditnim odjelima, sa potencijalnim pitanjima potrošača i sugeriranim odgovorima na ta pitanja od strane zaposlenika banke (list 119-121), podneske Hrvatske narodne banke dostavljene TSZ na spis broj P-1401/2012 (list 122-123), ali i priopćenje te banke za javnost od 14.01.2014.g., te od 21.01. i 16.03. 2015.g. (list 124- 129, 140, 141), ostale materijalne dokaze dostavljene po tuženiku (list 130 -134), Obavijest o usklađivanju kamatne stope od 13.12.2013.g. (list 135), nedatirana Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 136-139), sudsku praksu dostavljenu po tužiteljici (list 150-170, 266-283, 289-300, 360-419), stručni članak mr.sc. UĐ, dipl. iur., objavljen u časopisu "Pravo i porezi" broj 9/18, pod nazivom "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli" (list 212-224), pisani i potpisani iskaz SĐ, dostavljen uz podnesak tuženika od 06.05.2020.g., koji datira sa 27.01.2020.g., ovjeren u vezi potpisa pred Javnim bilježnikom Mladenom Matošem u Zagrebu pod brojem OV-1386/2020 (list 234-235), izvod iz zapisnika sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g. (list 420), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 636-639), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 16.12.2024.g. (list 641-660),

25. Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ŽĐ (list 626) i tužiteljice (list 627-628) u svojstvu stranke, kao i odgovorne osobe vještaka pravne osobe Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb – Zrinka Ručevića (list 709-710).

26. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

27. Konačni novčani tužbeni zahtjev tužiteljice je ocijenjen osnovanim iz razloga koji će sada biti izneseni.

28. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da je tužiteljica u svojstvu korisnice kredita, zasnovala sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom joj je tuženik odobrio hipotekarni kredit u iznosu od 47.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju banke tuženika na dan "puštanja kredita u tečaj", uz rok otplate od 216 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 8,25 %, te uz iznos anuiteta za otplatu kredita od 421,04 CHF,

- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao u više navrata kamatnu stopu na način da ju je povećavao u odnosu na početno ugovorenu, a što je uz nespornu činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

na valutu CHF, utjecalo na znatnije povećanje visine početno ugovorenih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita, tijekom otplate kredita,

- da su stranke zaključile navedeni Aneks dana 08. veljače 2016. godine, kojim je početni kredit u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura, te kojim je utvrđen iznos nedospjele glavnice kredita u iznosu od 31.888,03 CHF, ali i dospjele ugovorne kamate u iznosu od 6.172,96 CHF, kao i dospjele zatezne kamate od 41,00 CHF, zbog čega je Aneksom utvrđeno ukupno potraživanje banke spram tužiteljice u iznosu od 22.720,90 Eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, koje potraživanje banke je sklapanjem Aneksa, postalo nedospjela glavnica duga, time da je ugovoren mjesečni anuitet u iznosu od 330,12 Eura,

- da je predmet konačnog novčanog zahtjeva tužiteljice, novčano potraživanje tužiteljice u ukupnom iznosu od 6.807,97 Eura sa zatraženom zateznom kamatom u vezi preplate, zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, ali i u vezi promjenjive kamatne stope, obzirom da tužiteljica smatra kako konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećena.

29. Sud je na zadnjem održanom ročištu (list 728 spisa), rješenjem prihvatio preinaku tužbe tužiteljice, prema podnesku tužiteljice od 15. svibnja 2025. godine, povećanjem tužbenog zahtjeva, ocijenivši takvu preinaku tužbe svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, jer je tužiteljica između ostalog preinačila svoj sporedni tužbeni zahtjev u vezi zatezne kamate, uskladivši visinu svog zahtjeva isključivo sa matematičkim izračunom sudskog vještaka, kojeg je sud angažirao za vještačenje u ovoj parnici, nakon što tuženik još u odgovoru na tužbu nije prihvatio preliminarni izračun tužiteljice u vezi visine tražbine, kao matematički točan, te je isti osporavao, pa je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u ovome postupku bilo nužno, te cijeneći okolnost da se radi o generičnoj novčanoj tražbini za koju je VSRH, već ustvrdio i iznio pravno stajalište broj Su IV – 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH, održane dana 26. studenog 2021. godine, da je dopuštena takva preinaka tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, nakon provedenog dokaza financijskim vještačenje, dakle u ovim okolnostima slučaja. Shodno tome, tuženikovo osporavanje preinake tužbe, sukladno podnesku od 27. svibnja 2025. godine, nije bilo osnovano.

30. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, s obzirom da su stranke sklopile navedeni Aneks, kojim su kreditnu obvezu tužiteljice iz Ugovora, vezale uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati u ovom slučaju ništetnim. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva tužiteljice, da li je cjelokupna novčana tražbina tužiteljice zastarjela (a posebno, da li je zastarjelo potraživanje svote veće od 3.162,18 Eura, potraživane početno podnesenom tužbom), ali i da li se tužiteljici Ugovor može priznati kao potrošački ugovor, odnosno da li se tužiteljici može u smislu korisnice kredita temeljem Ugovora, priznati svojstvo (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

potrošača. Nadalje, sporno je bilo da li je tužiteljica uopće ovlaštena s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužiteljice temeljem Ugovora (dakle, kada je njezina obveza bila vezana uz tečaj valute CHF) i izvršio izračun konverzije kredita sukladno Zakonu, utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, po principu kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura.

31. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna dakle i visina tužbenog zahtjeva, ali i da li je zastarjelo, makar djelomično, potraživanje tužiteljice koje je konačno konkretizirano podneskom tužiteljice od 15. svibnja 2025. godine, obzirom da je taj konačni zahtjev tužiteljice, djelomično obuhvaćao i potraživanje tužiteljice u vezi "navodne preplate s osnove promjenjive kamatne stope" jer je stajalište tuženika da je tužiteljica do 14. lipnja 2019. godine, mogla podnijeti tužbu po tom osnovu , te da podneskom od 15. svibnja 2025. godine, tužiteljica zbog zastare potraživanja nema pravo potraživati po tom osnovu više nego li je potraživala početnim zahtjevom istaknutim u tužbi.

32. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje nekih službenika banke, da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužiteljica doista bila upozorena na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužiteljici uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi joj bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužiteljice, odnosno pravovremeno predloženo saslušanje svjedoka u osobi nekih zaposlenica tuženika je punomoćnik tuženika povukao tijekom ove parnice, odustavši iz njemu poznatih razloga od izvođenja tih dokaza.

33. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP u postupku vođenom pred TSZ pod brojem P-1401/12, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju doduše indirektno smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, ali i onu VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije koja je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, te da su svi iznosi koje je tužiteljica platila po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita, nisu od bitnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Također, takvo pravno stajalište tuženika jasno upućuje, naravno samo po uvjerenju ovoga suda, na bezrazložno nepoštovanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj (VSRH), ali i VTS i njihovih pravomoćnih odluka.

(ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

34. Također, za osnovanost predmetnog novčanog tužbenog zahtjeva tužiteljice, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravnog stajališta tuženika ili njegovog punomoćnika, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Aneks dana 08. veljače 2016. godine (bez obzira što suprotno smatraju i neki drugi sudovi u svojim odlukama, pa čak i VSRH u nekim svojim odlukama, što je ovome sudu u ovim okolnostima slučaja sasvim dobro poznato, a poznato je baš svakome sucu koji je zadužen za rješavanje ovakvih predmeta), te da je tom prilikom tužiteljica svojevoljno prihvatila tuženikov matematički izračun konverzije kredita, imajući u vidu slijedeće:

- da konverzijom kredita bez ikakve dvojbe ili sumnje nije došlo do potpunog obeštećenja tužiteljice, uslijed nedvojbeno utvrđenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je taj tuženikov matematički izračun konverzije kredita u valutu Eura izvršen, znatno prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog VTS, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tužena banka, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, pa su zakonski parametri za izračun konverzije u startu bili postavljeni ne uzimajući u obzir da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u vezi valutne klauzule, koje su banke obuhvaćene presudom u predmetu TSZ broj P -1401/2012, sklapale u određenom razdoblju,

- da sukladno sudskoj praksi Suda EU, oštećeni potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, a konverzija kredita koja je doista i po uvjerenju suda, izvršena u skladu sa donesenim Zakonom, nije dovela do potpunog obeštećenja tužiteljice, niti je uostalom i mogla dovesti jer u vrijeme konverzije kredita nije bilo poznato da su ništetne odredbe svih potrošaćkih ugovora koje je tužena banka sklapala sa valutom CHF u razdoblju određenom u tek kasnije postaloj po tom pravnom pitanju, pravomoćnoj presudi iz predmeta TSZ broj P-1401/12,

- da sukladno sudskoj praksi VSRH iz nekih odluka oštećeni potrošač u svojstvu tužitelja ima pravni interes dokazivati i u slučaju izvršene konverzije kredita (dakle, ne samo kada nije došlo do konverzije kredita sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a analogno tome da potražuje i isplatu svih preplaćenih iznosa ili restituciju stečenog bez osnove (jer bi u suprotnom samo i isključivo dokazivanje ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, bilo krajnje besmisleno i neučinkovito sa aspekta restitucije po općim odredbama obveznog prava i temeljem zakonom utvrđenih posljedica ništetnosti, odnosno temeljem prava na isplatu svega stečenog bez osnove, odnosno uz osnovu koja je zbog ništetnosti pojedinih odredaba otpala),

- da iz izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, sasvim određeno, jasno i nedvojbeno proizlazi da tužiteljica konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećena uslijed ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle ne samo u vezi ništetne valutne klauzule.

35. Naime, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Aneksa, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužiteljice u ovoj pravnoj situaciji, da potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.

36. Ovaj sud je svjestan, kako je to navedeno u točci 34., obrazloženja ove odluke, da postoje i druge odluke VSRH, dakle najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik pozvao u ovoj parnici), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća obrazloženje sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, jer se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji dijametralno suprotne sudske prakse na nivou nacionalnog sudovanja i nižestupanjski sudovi nedvojbeno trebaju opredijeliti po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu, odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu najvišeg VSRH po tom pravnom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima sa istom vrstom predmeta spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske . Nije na odmet u ovom slučaju naglasiti, kao je bio neuspješan pokušaj predmetnog suca da se u dva uzastopna navrata prekidom ove parnice iz pragmatičnih, ali i konkretno obrazloženih razloga (na punih 5 stranica formata A4, odnosno punih 11 stranica formata A4, što je inače rijetkost u slučaju donošenja takvih odluka o prekidu) navedenih u predmetnim rješenjima broj P-69/2023-46 od 24. veljače 2023. godine (list 556-562 spisa) i broj P-520/2023-51 od 18. kolovoza 2023. godine (list 581-594 spisa), pokuša ipak sačekati konačno i usaglašeno – jedinstveno ili bar većinsko pravno stajalište VSRH (koje se po uvjerenju predmetnog suca mora desiti, prije ili kasnije – u ovom slučaju svakako kasnije) o tom spornom pravnom pitanju, radi jednostranog odlučivanja u ovakvim parnicama, a u tom smislu i jasne zaštite prava i interesa svih građana Republike Hrvatske, a uostalom i radi smanjenja daljnjih parničnih troškova u ovakvim parnicama. Međutim, taj optimistični pokušaj predmetnog suca je isti drugostupanjski zagrebački sud, spriječio krajnje kruto, formalnim, pravno netaktičnim i skromno obrazloženim u par odlomaka na jednoj stranici formata A4, odlukama od 26. travnja 2023. godine, te od 09. siječnja 2024. godine, ukinuvši u oba slučaja predmetna rješenja o prekidu ove parnice, sugerirajući na taj način prvostupanjskom sudu u situaciji kada je sudska praksa o spornom pravnom pitanju u ovoj situaciji posve neujednačena (što ne pogoduje baš nikome, niti tužiteljima, niti tuženicima, niti sudovima, osim nekim odvjetnicima koji naplaćuju od svojih stranaka svaku svoju odvjetničku uslugu) da donese meritornu odluku, bez da se time vodilo računa o pravnim posljedicama donošenje usvajajućih ili odbijajućih odluka (kakve se dan danas, ali i već više godina uzastopno donose na području Republike Hrvatske i to ne samo na nivou prvostupanjskog i drugostupanjskog nacionalnog sudovanja), što je za predmetnog suca poražavajući pravni stav bilo kojeg suda koji između ostalog treba voditi računa da se postupci inače provedu sa što manje troškova, a ne da se troškovi stalno stvaraju i povećavaju u ovakvom pravnom rašomonu u kojem se već duže vrijeme ili nakon već više godine još uvijek ne nazire kraj.

37. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom, već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTSRH ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Aneks ugovora dana 08. veljače 2016. godine (pri čemu je logično da bi stranke uopće mogle sklopiti takav Aneks, da je tužiteljica morala prihvatiti tuženikov izračun konverzije, međutim tim prihvaćanjem se nije odrekla svojih potraživanja temeljem ništetnih odredaba Ugovora).

38. Iz iskaza tužiteljice, koja je inače po zanimanju KV prodavač sa srednjom stručnom spremom, dakle ne nekakav ekonomski stručnjak, proizlazi da je sama otišla u bjelovarsku poslovnicu tuženika da se informira oko realizacije potencijalnog kredita u valuti Eura za renoviranje kuće u kojoj je živjela sa obitelji, te da joj je zaposlenica tuženika, DĐ, rekla kada ju je pitala do koje svote može dobiti kredit u valuti Eura, a da otplata kredita ne prelazi njezinu trećinu plaće, kako je najbolje za tužiteljicu da realizira kredit u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, uz obrazloženje da je puno manja ugovorena kamata za takve kredite u toj valuti i da je CHF stabilna valuta, predočivši joj koliko bi joj iznosila mjesečna rata za otplatu kredita u valuti CHF, pri čemu joj nije pričala ništa o potencijalnim rizicima uzimanja kredita sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, odnosno o eventualnom skorom rastu pojedinih mjesečnih rata i o padu nacionalne valute u pogledu valute CHF. Tužitel jica je navela kako je inače taj predočeni joj mjesečni iznos za otplatu kredita bio prihvatljiv i da je u razgovoru sa mužem (koji se također suglasio sa sklapanjem takvog ugovora) kasnije kod kuće zaključila da joj je prihvatljiv ponuđeni joj kredit u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, što je prilikom slijedećeg dolaska u banku dala do znanja navedenoj istoj zaposlenici banke, a banka je kasnije sastavila Ugovor i tužiteljica nije mogla pregovarati oko sastavljanja bilo koje odredbe Ugovora. Tuži teljica je priznala da u prostorijama banke kada je tamo došla sa mužem, koji je isto trebao potpisati Ugovor, kao sudužnik, da preuzme i potpiše Ugovor i da ovjeri potpis kod javne bilježnice, nije čitala od riječi do riječi cijeli sadržaj Ugovora, već je samo obratila pažnju na novčanu svotu kredita i visinu mjesečne rate koja joj je bila prihvatljiva za otplatu kredita, a koja je bila onakva kakvu joj je predočila zaposlenica banke i navedena u otplatnom planu. Istakla je da su od početnih mjesečnih rata za otplatu kredita u iznosima od oko 1.500,00 kuna do 1.600,00 kuna, tijekom otplate kredita i to sve do 2016. godine, kada je sklopila s bankom Aneks ugovora, te mjesečne rate porasle čak do nekih 2.600,00 kuna – 2.800,00 kuna, što je objektivno otežano plaćala i nije mogla sve pravovremeno plaćati, zbog čega je u trenutku konverzije kredita u valutu Eura, imala nekih dospjelih, a neplaćenih rata kada je kredit bio vezan za valutu CHF, pa je prihvatila konverziju kredita jer joj je ipak bila manja mjesečna rata kada se istu obvezala vezati za valutu Eura. Istakla je da je nakon konverzije kredita nastavila (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

plaćati svaku mjesečnu ratu kredita do 01. srpnja 2024. godine, kada je otplatila zadnju ratu prema otplatnom planu i time zatvorila navedeni kredit. Tvrdi da je novac od realiziranog kredita potrošila za adaptaciju kuće (koja je inače služila isključivo za stanovanje nje i njezine obitelji, a ne za iznajmljivanje ili davanje nekome na korištenje) u kojoj je u vrijeme realizacije kredita živjela sa mužem i dvoje zajedničke djece, no da nikada ne bi sklopila taj Ugovor da je znala da će joj mjesečne rate tako značajno porasti nakon sklapanja Ugovora.

39. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužiteljice, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužiteljici, kao osobi sa završenom srednjom školom u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenika banke, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužiteljicu na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2006.g., te da bi zbog toga, tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogla razumjeti uopće kao prodavačica po zanimanju, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak. Također, iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi joj zaposlenica banke bilo što pojašnjavala u kojim to slučajevima može doći do promjena ugovorene kamatne stope, odlukom banke i na temelju kojih to parametara banka uopće donosi takvu odluku o promjeni ugovorene kamate.

40. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužiteljica i utemeljila svoj novčani zahtjev u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

41. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti i u smislu čl. 502.c. ZPP i u smislu čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).

42. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P - 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopi le (bilo u formi nekakvog dodatka ugovora ili u formi aneksa ugovora) konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to uostalom upućuje i nalaz vještaka iz ove parnice) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

43. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P- 1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama, a pogotovo u parnicama u kojima se ne raspravlja o konverziji ugovora, dakle u situaciji kada oštećeni potrošači nisu sklopili niti Dodatak, niti Aneks ugovora) ili nebitne samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura (dakle u slučaju sklapanja Dodataka ili Aneksa ugovora).

44. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, što su stranke sklopile navedeni Aneks dana 08. veljače 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a prethodno je prilikom izračuna konverzije kredita tužiteljice, tuženik uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužiteljica platila u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF, te da su ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu ili Aneksa u ovom slučaju, gube zakonska i legitimna prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu sukladno Zakonu o obveznim odnosima, koji Ugovor je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke i to znatno na štetu tužiteljice, do dana sklapanja tog Aneksa, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužiteljica gotovo punih 10 godina i izvršavala svoje obveze u okviru raspoloživih mogućnosti, do dana sklapanja Aneksa.

45. Nadalje, iz sadržaja Aneksa, ali i iz iskaza tužiteljice saslušane u ovoj parnici u svojstvu stranke, ne proizlazi da bi se tužiteljica u svojstvu korisnika kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekla na bilo koji konkretan način (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogla učiniti obzirom da sasvim jasno niti njoj nije moglo biti poznato na dan sklapanja Aneksa hoće li ili ne biti pravomoćna odluka u predmetu TSZ broj P-1401/2012 u vezi prvostupanjskom odlukom utvrđene ništetne valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora koje je tužena banka sklapala onoga dana kada je sklopljen i predmetni Ugovor.

46. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15). Taj Zakon nije mogao oštećenim potrošačima servirati tzv. potpuno obeštećenje, a da je tome tako jasno proizlazi iz sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (ali i inače iz drugih nalaza i mišljenja financijskih vještaka u drugim potpuno istovrsnim predmetima sa istim predmetima spora, što je dobro poznato svim sudionicima ovakvih postupaka), time da je tužiteljica svojim iskazom opisala koji je bio razlog što je uopće prihvatila ponuđenu konverziju ugovora, dakle da si bar djelomično olakša i smanji mjesečni anuitet za otplatu kredita, a sasvim razumno i logički da se više ne izlaže riziku "divljanja" švicarskog franka, koje "divljanje" uz povremeno povećane kamatne stope od strane tuženika je i dovelo do znatno povećanih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita i tužiteljici u bitnoj mjeri otežalo pravovremeno i redovito plaćanje dospjelih anuiteta.

47. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15, no valja također naglasiti kako se u ovom parničnom postupku uopće ne raspravlja o tome je li konverzija kredita u valutu Eura bila legitimna, već je bitan predmet rasprave na tome je li unatoč provedenoj konverziji tužiteljica potpuno obeštećena ili nije, odnosno od kakvog je utjecaja na zakonom propisana legitimna prava tužiteljice koja se očituju kroz vid predmetne novčane tražbine, sam čin sklapanja Aneksa i da li je uopće od utjecaja sklapanje Aneksa u vezi opravdanosti i osnovanosti predmetne novčane tražbine tužiteljice.

48. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca smatra da navedena dva sudska postupka istaknuta u točci 47., obrazloženja ove odluke, ujedno ne znače da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF (u ovom slučaju predmetna tužiteljica), izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja ugovora o konverziji jer su sklapanjem navedenog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Aneks broj 1 ugovora o kreditu", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik očito pokušava nametnuti u ovoj parnici) da tužiteljica nema više pravo (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora, na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

49. Naime, sudska praksa u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.

50. Prema tome, sklapanjem Aneksa, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda ) regulirale prava korisnice kredita u valuti CHF - tužiteljice, temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

51. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije , sasvim jasno proizlazi da ne može postojati nekakav apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno, za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

52. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači i prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

53. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 KĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

vještačenjem dokazano da nacionalni zakon i sam efekt konverzije nije omogućio tužiteljici povrat svih koristi koje je tužena banka neopravdano stekla, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužiteljice, kao potrošača (sva suprotna pravna stajališta su suprotna ovoj odluci Suda EU, premda se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji).

54. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora jer od prava na izbor bilo kojeg potrošača da sklopi s bankom konverziju kredita u valutu Eura, sukladno nacionalnom zakonu, tj. ZID ZPK/15, treba lučiti razliku u odnosu na pravno pitanje "je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji". Ovaj sud posredstvom predmetnog suca na temelju rezultata izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, smatra da navedeni nacionalni zakon (ZID ZPK/15), bez obzira što je tuženik postupio po njemu kada je ponudio tužiteljici sklapanje Aneksa, nije omogućio tužiteljici potpuno obeštećenje ili uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužiteljica nalazila, kao oštećeni potrošač, da nepoštene odredba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nikada nisu postojale, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac (u ovom slučaju tuženik) neopravdano stekao na štetu tužiteljice na temelju navedenih nepoštenih odredbi Ugovora.

55. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (jasno je da u ovom slučaju tužiteljici nisu bili poznati svi parametri jer na dan sklapanja Aneksa ugovora - 08. veljače 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka suda u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle po proteku razdoblja dužeg od dvije godine nakon sklapanja Aneksa). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužiteljica kao potrošač i korisnik kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Aneksa, objektivno nije mogla zbog toga u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti, kao prosječni potrošač, koje su to sve odredbe zapravo nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogla pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C- 118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu KĐ, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu , a tako i tužiteljici iz ove parnice.

56. Napokon, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu L, protiv Republike Hrvatske, datiranom od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Po uvjerenju ovoga suda, nije pravno opravdano ili dopušteno ignorirati ili u najmanju ruku zanemarivati njihov pravni značaj i obvezatnu primjenu ovih navedenih odluke Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, kada se raspravlja u ovom predmetu ili istovrsnim predmetima, odnosno kada se ocjenjuje od kakvog je pravnog učinka sklapanje Aneksa u ovom slučaju (ili Dodatka ugovora ili drugih Aneksa u drugim, pravno istovrsnim slučajevima), na zakonska prava tužiteljice, kao oštećenog potrošača, da potražuje po općim propisima obveznog prava isplatu svih novčanih iznosa za koje je oštećena i to sve do pune restitucije, po pravilima stjecanje bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, na teme lju sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

57. Obzirom da je na ovaj način detaljno i sasvim konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud, posredstvom predmetnog suca, smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Aneksa, za opstojnost prava tužiteljice kao korisnice kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

58. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru novčanog potraživanja tužiteljice, a taj prigovor je također bio neosnovan.

59. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

60. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misle neki nazovi pravni stručnjaci koji objavljuju stručne radove uz novčanu naknadu za tu svrhu, te vez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 16. svibnja 2019. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove niti zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali niti zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzu li CHF.

61. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužiteljica, po svom punomoćniku, predala Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 16. svibnja 2019. godine (što je vidljivo iz prijemnog štambilja na predmetnoj tužbi tužiteljice na listu 1 spisa), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužiteljici u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužiteljici nije istekao navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a koji rok je inače počeo teći od 13. lipnja 2014. godine, te je do 13. lipnja 2019. godine, tužiteljica opravdano mogla, a što je i učinila, podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi.

62. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužiteljice, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine (što tuženik neopravdano pokušava sugerirati još u odgovoru na tužbu) jer se u ovom slučaju u pravnom smislu radi o novčanom potraživanju po specijalnim pravilima Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnih (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što samo u širem smislu spada u zahtjev po osnovi naknade štete.

63. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični vrlo često i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava u nekim pravnim slučajevima (kao i u ovom predmetu) uglavnom uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P -1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, još odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina (što je dobro poznato i odvjetnicima tuženika, bez svake dileme), a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

64. Kako je tužiteljica u historijatu tužbe i tijekom postupka, pozivajući se na pravna utvrđenja Presude VTS (a time indirektno i na utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine) i iz odluke VSRH br. Rev 2221/2018-11, samo indirektno, a ne izrijekom tužbenog zahtjeva, predložila da se utvrde ništetnim navedene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (kao prethodno pitanje, podnesenom predmetnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu utuženog novčanog iznosa – opaska suca), premda nije istakla takav formalni deklaratorni zahtjev u ovome postupku (a što inače nije bilo niti nužno isticati u ovakvim parnicama – opaska suca), valja istaći da je predmetna tužba tužiteljice utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužiteljica dokazala u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U - III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.

65. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužiteljice da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti novčanog potraživanja tužiteljice koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 05. svibnja 2006. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

tužiteljica praktički i pozvala tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.

66. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTSRH od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.

67. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužiteljica bila na pravilan način obaviještena o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi joj uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužiteljicu, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2006.g., niti je dokazao da bi zaposlenica banke pojasnila i objasnila tužiteljici u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora, temeljem kojih to parametara uopće dolazi do odluke banke o promjeni kamatne stope, te da bi uslijed toga tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogla objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.

68. Nesporna činjenica jest da tužiteljica doista nije bila stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

69. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena Erste & Steiermarksiche Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima ,koristeći u istima , ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom trećetužene Erste & Steiermarkische Bank d.d i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku trećetužene Erste & Steiermarkische Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača , pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

70. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a podredno i odbijanjem revizija tuženik banaka od strane VSRH, podnesenih protiv drugostupanjskih odluka.

71. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužiteljice, tj. da je i na njezinu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja navedenog tipiziranog predmetnog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici.

72. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovan zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopila Erste…bank d.d. Rijeka na dan 05. svibnja 2006. godine u valuti CHF, pa analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora od 05. svibnja 2006. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P-1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužiteljica tijekom ovog postupka pozvala na čl. 118. ZZP/14, a direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost te bitne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.

73. Naime, donošenjem navedenih drugostupanjskih odluka od 13. lipnja 2014. godine i od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a nedvojbeno je utvrđeno i da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača (koja visina konkretne štete za tužiteljicu se očituje u prihvaćenom u cijelosti matematičkom izračunu sudskog vještaka, nakon predmetnog izvođenja dokaza financijskim vještačenjem).

74. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan neformalni prejudicijelni zahtjev tužiteljice u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz spornog Ugovora. Osim toga, s obzirom da je osnovan navedeni prethodni neformalni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, što je prvenstveno trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o konkretnom i formalnom predmetnom novčanom potraživanju tužiteljice po pravilima stjecanja bez osnove, osnovan je i predmetni novčani - restitucijski zahtjev, odnosno novčani zahtjev za isplatom ili vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, sukladno nalazu financijskog vještaka, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, ali i na ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

75. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim polazišni stav tužiteljice o ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužiteljice bilo potrebno primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 07. studenog 2024. godine (list 636-640), određen predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužiteljici pripada do dana konverzije ugovora ili koliki joj je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužiteljici, a na što aludira tuženik u ovome predmetu), odnosno svim utvrđenjima tužene banke, kod izračuna konverzije.

76. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 16. prosinca 2024. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome naveo da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije, odnosno da je otplata sukladno Ugovoru kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.300,00 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 8,25%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima tijekom 216 mjeseci, s time da je dospijeće prve obveze bilo 01. srpnja 2006. godine, a slijedećih obveza svakog prvog dana u mjesecu. Pored toga, vještak je naveo da je kredit iskorišten dana 11. svibnja 2006. godine, koji dan je dan korištenja kredita, a na koji dan je po srednjem tečaju (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

banke tuženika, kreditni iznos u stranoj valuti predstavljao svotu od 219.864,59 kuna u domaćoj valuti, pri čemu je tečaj za 1 CHF, iznosio 4,648300 kuna.

77. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su stranke sklopile dana 08. veljače 2016. godine, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102977094, pri čemu je utvrđeno da:

- na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, 20.895,92 Eura,

- je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, tužiteljica uplatama po kreditu u valuti CHF, manje platila konvertirani kredit u Eurima, za iznos od 2.473,92 Eura, odnosno za iznos u tadašnjoj nacionalnoj valuti od 18.881,15 kuna i to prema srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. godine.

78. Također, vještak je na temelju materijalnih dokaza iz spisa, istakao na kraju 4 i početku 5 stranice svog pisanog nalaza i mišljenja, kada je sve i u kojim postocima, tuženik mijenjao i povećavao ugovorenu redovnu kamatu (na 8,85% godišnje, 8,843% godišnje, 8,831% godišnje), odnosno na koje se anuitete primjenjivala svaka od tih promijenjenih kamatnih stopa, a za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja je tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije predmetnog kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 47.300,00 CHF,

- fiksna kamatna stopa od 8,25 % godišnje,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, pa je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao opet tabelarno, razlike u visini obveza i to:

- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele 1),

- zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac "p" Tabele 1),

- potom je iskazao razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "s" Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog, na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

- a s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja sukladno čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r" Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t"Tabele 1) do dana 30. rujna 2015. godine.

79. Vještak je također, prilikom tog tabelarnog prikaza u svom pisanom nalazu napomenuo da je u skladu s čl. 11.d. Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 9/2015.), za obveze plaćene nakon 26. siječnja 2015. godine, primijenjen tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).

(ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

80. Prema tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužiteljice,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. srpnja 2006.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.485,49 CHF, odnosno 916,58 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su od strane vještaka u stupcu "m" Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. srpnja 2006.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.891,39 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo je dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine u iznosu od 8.746,56 EUR, od čega se 6.807,97 Eura odnosi na glavnicu, a 1.938,59 Eura na dospjele zatezne kamate.

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. srpnja 2006.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.485,49 CHF, odnosno 916,58 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu 'm' Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. srpnja 2006.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.680,53 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.321,66 EUR, od čega se 6.597,11 Eura odnosi na glavnicu, a 1.724,55 Eura na dospjele zatezne kamate .

81. Pored toga, vještak je utvrdio da razlika između glavnice prema obračunu u kunama sa fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. godine, te glavnice preostale nakon konverzije iznosi 1.785,71 Eura, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije, time da je vještak utvrdio da je tuženik prilikom matematičkog izračuna konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita.

82. Na ovaj vještački nalaz, tuženik nije imao posebnih primjedbi u vezi matematičkog izračuna, dok je tužiteljica, posredstvom punomoćnika, predložila (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

usmeno saslušanje vještaka jer joj je vještački nalaz bio nejasan i nerazumljiv, zbog čega je odgovorna osoba vještaka, Zrinko Ručević i saslušana na raspravi održanoj dana 12. svibnja 2025. godine, kada je dotični ostao u cijelosti kod svih navoda istaknutih u pisanom nalazu i mišljenju te pojasnio prilikom usmenog saslušanja da je jedan od efekata konverzije moguća preplata priznata u konverziji, da je za potrebe ispravnog sučeljavanja ukupnog dospjelog potraživanja po osnovi obje utužene osnove zajedno sa zateznim kamatama obračunao zatezne kamate na svaku pojedinu razliku u anuitetima za razdoblje od prvog dana nakon plaćanja svake pojedine razlike pa do obračunskog datuma konverzije (15.09.2015.g.). Kako u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala preplatu, niti joj je tuženik stoga istu priznao, iznos razlika po obje osnove naveden u vještačkom pisanom nalazu, u trećoj alineji na listu 7 nalaza (list 659 spisa), predstavlja zbroj razlika po obje osnove i zateznih kamata na svaki od tih iznosa, pa prve dvije alineje i treća alineja vještačkog nalaza na listu 7, ne mogu egzistirati istovremeno.

83. Nakon tog pojašnjenja i usmenog obrazloženja, pisanog nalaza i mišljenja vještaka, tužiteljica je posredstvom punomoćnika, uskladila u cijelosti visinu svog novčanog zahtjeva sa matematičkim izračunom vještaka po navedene utužene dvije osnove (preplata temeljem ništetne valutne klauzule iz Ugovora i preplata temeljem ništetnih odredba Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope) i to po principu ako se promatraju samo više plaćeni iznosi, potražujući ukupnu isplatu u iznosu od 6.807,97 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos preplate naveden u vještačkom nalazu i mišljenju od dana dospijeća, pa sve do isplate, kako je to navedeno u podnesku tužitelja od 15. svibnja 2025. godine, odnosno u izreci ove presude.

84. Na ovaj način je očito tužiteljica djelomično odustala od početnog zahtjeva koji je bio istaknut u kunskom iznosu od 11.179,84 kuna, tražene kao razlike u vezi isplate nakon uračunavanja učinka konverzije ili na ime "efekta provedene konverzije". Naime, iako je vještak u svom pisanom nalazu, sukladno određenom mu predmetu vještačenja, a imajući u vidu početni zahtjev tužiteljice, utvrdio da iznos od 1.785,71 Eura, predstavlja razliku između glavnice prema izvršenom matematičkom obračunu preplate u kunama sa fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. godine, te obračunate glavnice preostale nakon konverzije, naglasivši da taj iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije, tužiteljica nije potraživala konačnim tužbenim zahtjevom i isplatu tog iznosa. Sud može samo dopustiti da je to stoga što u ovom slučaju, tužiteljica nije imala preplatu novčanog iznosa kod konverzije kredita (s kojom bi vještak prebijao kapitaliziranu i obračunatu tražbinu tužiteljice po osnovi zatezne kamate, kako uostalom vještak uvijek čini prilikom matematičkog izračuna preplate u slučaju da postoji preplata utvrđena kod konverzije kredita), odnosno stoga što je vještak u zadnjoj rečenici svog pisanog nalaza i mišljenja (list 8 nalaza – list 660 spisa), naglasio da su sve uplate tužiteljice do zaključno 30. rujna 2015. godine, pa tako "i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka", iskorišteni za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

85. Činjenica jest da su pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev-522/2018 od 26. travnja 2022. godine i broj Rev-586/19- 14 od 21. prosinca 2022. godine, ali i pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

sa sjednice Građanskog odjela tog suda održane 07. lipnja 2023. godine (koje je tuženik citirao u svom podnesku od 14. siječnja 2025. godine), koja su ovom sudu dobro poznata, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Aneksa, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužiteljice temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta iz navedenih odluka VSRH, kao i posljednje odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 (u kojoj se nakon detaljnog analitičkog teoretiziranja o nekim činjenicama, na jedan po uvjerenju ovoga suda neprimjeren i površan način, čak direktno kritizira pravni stav drugog vijeća VSRH broj Rev- 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i nekih drugih odluka) su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i navedenom pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022 -2 od 08. studenog 2022. godine, te pravna stajališta navedena u odlukama Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, na koje odluke se ovaj sud pozvao prilikom obrazlaganja opravdanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice u pogledu pravne osnove .

85 a). Revizija povodom koje je donesena pred VSRH, odluka broj Rev-925/23 dana 08. travnja 2025. godine (dakle, relativno novija odluka VSRH u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita"), prethodno je bila dopuštena, samo radi odgovora na pravno pitanje: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita?“, te je u revizijskom stadiju tog postupka pod brojem Rev-925/23, bilo sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu početno sklopljenog u valuti CHF u valutu Eura, a koja konverzija je bila izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pitanje prava potrošača s tim u vezi. VSRH u toj odluci prije svega i sam naglašava da o tom spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji postoji neujednačena praksa i revizijskog suda, dakle VSRH, te da neujednačena sudska praksa, inače krši načelo pravne sigurnosti što dovodi do povrede načela pravičnog suđenja. Također, VSRH je u toj odluci od 08. travnja 2025. godine, naveo izrijekom kakva su pravna stajališta bila zauzeta u pojedinim različitim odlukama tog VSRH o tom spornom pitanju, uputivši dakle na različitu sudsku praksu suda koji bi prema Ustavu RH, trebao osigurati jedinstvenu primjenu prava putem ujednačene sudske prakse kako bi se ostvarila ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a time i osigurale pravna sigurnost, zakonitost i predvidljivost sudskih odluka koja su obilježja svojstvena vladavini prava i predstavljaju zajedničku vrijednost svih država članica Europske unije (na to također upućuje VSRH u toj odluci), te je dobar dio obrazloženja te revizijske odluke bio posvećen pojašnjenju objektivnih i subjektivnih razloga za neujednačenost sudske prakse u vezi spornog pravnog pitanja. Obrazlažući konkretan slučaj u navedenom revizijskom predmetu, VSRH je utvrdio da su nižestupanjski sudovi, u bitnome ocijenili da činjenica konverzije kredita u valutu Eura, sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već „ista (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje da li je njome uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada“ (upravo to smatra i ovaj sud). U vezi takvog zaključka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, revizijski sud utvrđuje u navedenoj odluci, da je isti pravni stav pogrešan, opisujući to na slijedeći način: "Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, ovo vijeće revizijskog suda ocjenjuje da ovakvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije prihvatljivo. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate. ". Nadalje, VSRH u toj odluci kojom se uopće ne bi trebalo raspravljati, s obzirom na postavljeno revizijsko pitanje, o tome ima li tužitelj u svojstvu potrošača, pravo na povrat preplate pozitivnih tečajnih razlika (o čemu se između ostalog raspravlja i u ovoj parnici), plaćenih temeljem odredaba o početno ugovorenoj valutnoj klauzuli u kreditu sklopljenom s valutom CHF , navodi slijedeće: "Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovora, uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15." Potom VSRH u toj odluci utvrđuje slijedeće: "…polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.". Ovaj, upravo citirani pravni stav nije ovome sudu prihvatljiv iz više razloga. Naime, u ovoj parnici između gore navedenih stranaka se ne raspravlja uopće o valjanosti ili ništetnosti Aneksa (nesporno je između parničnih stranaka, inače da je Aneks sklopljen (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

na zakonom propisani način, te da su njime regulirane odredbe stranačkog ugovora i to u smislu otplate preostalog duga vezanog za valutu Eura, međutim koji stranački ugovor se gotovo 10 godina ranije izvršavao, dok je obveza plaćanja tužiteljice bila vezana za valutu CHF), a nema govora o tome da bi se sklapanjem Aneksa stranke " prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi" jer tako nešto nije ugovoreno u pisanoj formi, dakle Aneksom u slučaju ovopredmetne tužiteljice, premda je moglo biti na jasan način ugovoreno da je tako nešto doista bila volja stranaka, pogotovo tužiteljice ili da je tako nešto zakonodavac propisao Zakonom na temelju kojeg je konverzija izvršena, pa ne postoji nikakav valjan razlog da se uopće izvodi zaključak o nekakvom prešutnom odricanju od novčane tražbine predmetne tužiteljice ili bilo kojeg drugog oštećenog potrošača (koji je oštećen ne samo zbog ništetne promjenjive kamatne stope – o čemu se zapravo jedino moglo i raspravljati u revizijskom predmetu pod brojem Rev-925/2023 – nego i zbog ništetne valutne klauzule, koja ništetnost nije bila i nije mogla biti u smislu potpunog obeštećenja, valorizirana tužiteljici prilikom konverzije kredita u valutu Eura jer je presuda TSZ broj P-1401/2012, postala pravomoćna u tom dijelu tek nakon što su svi oštećeni potrošači proveli konverziju kredita u valutu Eura). Osim toga, teza na kojoj je utemeljena odluka VSRH u predmetu broj Rev-925/2023, da "zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca", jednostavno ne odgovara istini, a to jasno proizlazi i iz vještačkog nalaza u ovome predmetu, ali i vještačkog nalaza u provostupanjskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku, pod poslovnim broj P-1096/2015, a u vezi kojeg predmeta je nakon drugostupanjske odluke i podnesene revizije i oformljen spis pred VSRH pod brojem Rev-925/2023. Naime, da je kojim slučajem nalaz financijskog vještaka u svim ovakvim istovrsnim predmetima takav da se iz istog može zaključiti da je unatoč ništetnim odredbama osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu financijske (dakle, ekonomske, a ne pravne) učinke konverzije kredita u valutu Eura, na prava oštećenih potrošača na punu restituciju ili potpuno obeštećenje, tužiteljima ili oštećenim potrošačima uračunato ili ukalkulirano sve za što su oštećeni temeljem navedenih ništetnih odredbi, prilikom konverzije kredita, jasno je bar po uvjerenju ovoga suda, posredstvom skromnog mišljenja predmetnog samo prvostupanjskog suca, da bi se tek tada mogao i izvesti valjan i opravdan zaključak o tome da je uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, te da tek u tom slučaju, tužiteljica ne bi imala što potraživati u novčanom smislu, no u ovakvim slučajevima (bilo u vezi predmetne tužiteljice iz ove parnice ili bilo kojeg drugog tužitelja u parnicama sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita") nije uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, već je potrošač, odnosno korisnik kredita, ostao oštećen za novčane iznose koje financijski vještaci uredno na jednostavan matematički, stručan način, izračunavaju u ovakvim parnicama, a kojim izračunima uostalom tuženici ne prigovaraju. Za ovaj sud posredstvom predmetnog suca, iz razloga koji su navedeni u ovoj odluci Općinskog suda u Bjelovaru je potpuno neutemeljen pravni zaključak da bi se sklapanjem Aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, bilo koji tužitelj odrekao prešutno svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora jer takav zaključak nije niti logičan, niti na smislen način argumentiran, a za isti nema nikakvog uporišta u nekom Zakonu, a ponajmanje ga ima u Aneksima ili dodacima ugovora o kreditu, kojim su oštećeni potrošači, bez svake dvojbe spašavali vlastite egzistencije u vidu bar djelomično sniženih mjesečnih rata za (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

daljnju otplatu osnovnog kredita, ali i u vidu vezanja kredita za stabilniju i manje promjenjivu valutu Eura, što im je u startu bilo zatajeno od bankarskih službenika. Zaključak da su se stranke prešutno odrekle svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora je potpuno sličan, neosnovanom i neutemeljenom zaključku da bi se sklapanjem Ugovora o kreditu u valuti CHF, stranke prešutno odrekle sklapanja bilo kakvog drugog ugovora o kreditu u valuti Eura ili kuna na primjer, a koje sklapanje ugovora o kreditu u mnogim slučajevima, pojedinim potrošačima nije bilo niti ponuđeno, a ponajmanje bi bilo ponuđeno uz adekvatno pojašnjenje o svim potencijalnim rizicima sklapanja pojedinih ugovora sa raznom valutom kredita, što uostalom proizlazi iz pravomoćne presude TSZ u predmetu P-1401/2012.

86. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Aneksa u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za osnovanost novčane tražbine tužiteljice iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja kojim je utvrđeno da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije za tužiteljicu, odnosno činjenicu da je konverzija kredita imala samo za svrhu da spriječi daljnju nepoštenu poslovnu praksu banaka u vezi ugovaranja i provedbe već ugovorenih potrošačkih kredita sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom (nakon donošenja u to vrijeme prvostupanjske odluke u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja još u to vrijeme nije bila u cijelosti pravomoćna), na način na koji su takvi ugovori inače bili ugovarani svojevremeno (što je u konačnici sankcionirano na određen način presudom u predmetu TSZ broj P - 1401/2012, koja je postala u cijelosti pravomoćna tek nakon sklapanja Aneksa u slučaju tužiteljice), ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine, Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, niti iz odluke Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova. Kako je odluka VSRH broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, zadnja značajnija odluka tog suda na temu "švicarci s konverzijom", a koja odluka je izazvala značajan medijski efekt, ali i znatan odjek u stručnim pravnim krugovima (pri tome se u ovom slučaju isključivo misli na pravno stajalište koje se obrazlaže tom odlukom, a ne na neke druge aspekte vezane za osobu koja je tu odluku donijela) ovaj sud je morao obrazlažući opravdanost svojih zaključaka i stajališta na koje se pozvao u obrazloženju ove odluke, na jasan i konkretan način naznačiti u prethodnoj točci obrazloženja s kojim dijelovima na kojima je utemeljena ta odluka se ne slaže u pravnom smislu, odnosno koji zaključci VSRH su ovome sudu neprihvatljivi iz te odluke, tim više što se radi o potpuno suprotnim zaključcima iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022, ali i nekih navedenih europskih odluka, na temelju kojih je sud obrazložio svoj predmetni pravni stav. (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

87. Obzirom na posljednju odluku VSRH Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, ovaj sud može samo naglasiti da je Aneks, kao takav, regulirao daljnji ugovorni odnos između stranaka za ubuduće, dakle nakon konverzije, a nikada nije rješavao pitanje (niti je to uopće mogao – opaska suca) do tada plaćenih iznosa s osnova valute i kamate, odnosno nije nikada uspostavljao ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te činjenicu da je tek tijekom sklapanja Aneksa postala u cijelosti pravomoćna presuda donesena u predmetu TSZ pod brojem P-1401/2012, a tužiteljica se sklapanjem Aneksa, nije odrekla bilo kakvih novčanih zahtjeva spram tuženika, temeljem Ugovora, odnosno temeljem ništetnih odredaba Ugovora i upravo se o tome raspravlja u ovoj parnici. Da je tome tako u kontekstu tvrdnje ovoga suda da sklapanje aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu, prilikom konverzije kredita, nije uspostavljalo ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, dokazuju i sadržaji svih vještačkih nalaza i mišljenja u ovakvim predmetima, kada stalni sudski vještaci redovito i bez iznimke i po osnovi tečajnih razlika i po osnovi preplaćene kamate, utvrđuju preplate u određenim novčanim iznosima i to sukladno pravilima financijske struke (a ne na temelju neke artikulirane pravne filozofije ili pravnih zaključaka, ovakvih ili onakvih), koje preplate inače ne bi bilo moguće utvrđivati da je postignuta ravnoteža i kompletno obeštećenje oštećenih potrošača, tim više što niti same tužene banke u takvim slučajevima ne prigovaraju u sudskim postupcima vještačkim matematičkim izračunima.

88. Bitna činjenica na koju upućuju i europske odluke (na koje se ovaj sud pozvao u ovom obrazloženju, obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice), a koje su inače sastavni dio sudske prakse koju ovaj sud mora cijeniti i poštovati, odnosno primijeniti u nacionalnom sudovanju, kada se radi kao u ovom slučaju o zaštiti oštećenih potrošača, govori u prilog da se prilikom donošenja meritornih odluka u ovakvim parnicama, nedvojbeno treba voditi računa o retroaktivnim učincima ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ukoliko nacionalni zakon nije doprinio punom obeštećenju oštećenog potrošača, a u ovoj parnici je utvrđeno da nacionalni zakon koji je uputio banku na obvezu da ponudi tužiteljici i svim drugim oštećenim potrošačima konverziju kredita u valutu Eura, nije omogućio prilikom konverzije kredita izvršene u skladu sa donesenim Zakonom, da tužena banka potpuno obešteti tužiteljicu, tužiteljica ima pravo u ovakvom pojedinačnom postupku i potraživati i realizirati isplatu svih novčanih iznosa do punog obeštećenja, neovisno o tome je li potpisala Aneks ili dodatak ugovora o kreditu kojim je došlo do konverzije kredita u valutu Eura jer tom konverzijom nije u potpunosti obeštećena u novčanom smislu.

89. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza, te je tužiteljici zbog toga dosuđen konačno i osnovano zatraženi novčani iznos od 6.807,97 Eura (koja svota predstavlja zbroj preplate od 916,58 Eura po osnovi kamate i preplate od 5.891,39 Eura, po osnovi promjene tečaja ili pozitivnih tečajnih razlika) , zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini novčani iznos (koja zatezna kamata je dosuđena (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

tužiteljici, sukladno zatraženom, počevši od slijedećeg dana u odnosu na dan plaćanja pojedinih anuiteta, pa sve do isplate), zbroj kojih daje ukupno dosuđenu svotu, prema u cijelosti prihvaćenom matematičkom izračunu vještaka, vodeći računa o činjenici da taj novčani iznos predstavlja više plaćene novčane iznose tuženiku od strane tužiteljice, tijekom otplate kredita sukladno Ugovoru u vrijeme kada je obveza tužiteljice bila vezana za valutu CHF, a sve s obzirom na ništetnu valutnu klauzulu iz Ugovora, odnosno ništetne odredbe Ugovora o promjenjivim kamatnim stopama.

90. Kada je riječ o sporednom potraživanju tužiteljice, koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu na pojedine iznose navedene u konačnom tužbenom zahtjevu tužiteljice istaknutom u podnesku od 15. svibnja 2025. godine, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

91. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ, donesene u predmetu br. P - 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama više stupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužiteljica na njih pozvala u svojoj predmetnoj tužbi, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (obzirom da se novčano potraživanje iz ove parnice odnosilo i na ništetnu valutnu klauzulu i na ništetnu promjenjivu kamatnu stopu iz Ugovora) jer je zbog toga i usvojen tužbeni zahtjev naveden u točci I. izreke ove presude, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužiteljice novčani iznos koji mu je tužiteljica isplatila prema ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan tužiteljici vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 8,25% godišnje uz tečaj švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan isplate kredita, ali i zateznu kamatu na taj iznos razlike ili na taj iznos preplate.

92. Zahtjev tužiteljice u vezi zatezne kamate je ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužiteljica po uvjerenju ovoga suda ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO, na sve preplaćene iznose od slijedećeg dana u odnosu na dan, kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u točci I. izreke ove presude (a koje dane i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom nalazu, te od kojih dana je sukladno navedenom od strane vještaka, odnosno od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan kada je kreditna rata bila plaćena tuženiku, tužiteljici i dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva), jer su navedeni iznosi upravo stečeni od strane (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio.

93. Neosnovanim je ocijenjen tuženikov prigovor zastare iz podneska od 27. svibnja 2025. godine, koji se odnosio na sve preinačene iznose, odnosno na svotu konačnog potraživanja koja je bila veća od 3.162,18 Eura, a koji prigovor je bio istaknut nakon što je tužiteljica istakla konačnu visinu tužbenog zahtjeva, vodeći računa o tome da je tužiteljica još u podnesenoj tužbi ukazala na ništetne odredbe Ugovora i u vezi valutne klauzule i u vezi promjenjive kamatne stope, te su ujedno neosnovani bili navodi tuženika o tome da je tužiteljica samo do 13. lipnja 2019. godine, mogla u određenom iznosu potraživati isplatu po osnovi ništetnih odredaba Ugovora u ovom slučaju kada je tužbu podnijela upravo po toj osnovi dana 16. svibnja 2019. godine, imajući u vidu da zastara predmetnog novčanog potraživanja ponovo počinje teći nakon 13. lipnja 2014. godine, odnosno 14. lipnja 2018. godine, a do navedenog dana podnošenja predmetne tužbe tužiteljice, novčana tražbina tužiteljice nije bila u zastari, ali i vodeći računa o tome da se konačna tražbina tužiteljice istaknuta u podnesku od 15. svibnja 2025. godine, smatra generički istovrsnom sa tražbinom navedenom u tužbi, a konačnim zahtjevom je tužiteljica samo uskladila visinu svoje tražbine sa matematičkim izračunom vještaka u situaciji kada je tuženik osporavao preliminarni izračun i visinu početno utužene tražbine, te je upravo zbog toga, bilo nužno izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine duga.

94. Dakle, ovaj sud nije ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare ni ti u vezi početno zatražene novčane tražbine tužiteljice iz navedenih razloga, ali niti u vezi ove tražbine istaknute konačnim zahtjevom u većem iznosu, dakle u vezi svote veće od 3.162,18 Eura jer se prije svega radilo o generički istovrsnom novčanom potraživanju u odnosu na vrstu potraživanja istaknutu u tužbi, a tuženik je uostalom nepotrebno sam i osporavao početnu visinu novčane tražbine tužiteljice (naime, da je tuženik osobno ili barem posredstvom punomoćnika, malo temeljitije pristupio matematičkom izračunu visine početnog novčanog potraživanja tužiteljice, a što svaka banka , bez ikakve dvojbe uz primjenu odgovarajućeg programa, na vrlo jednostavan način po uvjerenju ovoga suda može samostalno učiniti, mogao je tuženik utvrditi da tužiteljica početnim zahtjevom traži manje nego li joj pripada po parametrima na kojima je bio utemeljen tužbeni zahtjev, te je tuženik u tom kontekstu sasvim jasno mogao u svom interesu priznati visinu početnog tužbenog zahtjeva tužiteljice, a u kojem slučaju se vještačenjem ne bi niti trebalo utvrđivati opravdanost visine novčanog potraživanja tužiteljice, a time si je tuženik uostalom mogao sam uštedjeti više od polovice konačno utuženog i dosuđenog novčanog iznosa, no kako je tuženik osporavao baš sve i pravnu osnovu i visinu zahtjeva tužiteljice, bilo je nužno vještačenjem u ovoj parnici utvrđivati opravdanost visine tužbenog zahtjeva i u tom slučaju, tuženik ne može uspjeti sa nekakvim prigovorima zastare u vezi povišenih iznosa potraživanja, bar sukladno aktualnoj sudskoj praksi VSRH jer se radi o generički istovrsnim tražbinama).

95. Također, tužiteljica iz ove parnice je nesporno imala svojstvo potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora, te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, na što upućuje i činjenica da je napravljen Aneks tom ugovoru, prilikom kojeg je i tuženik samom izrijekom ili sadržajem tog Aneksa, tretirao tužiteljicu kao potrošača (kako ju je tretirao uostalom i prilikom pravljenja Ugovora), pa i sam Aneks, svakako predstavlja (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

potrošački ugovor. Naime, tužiteljica je fizička osoba koja je sklopila Ugovor sa određenom svrhom koja je bila navedena i u Ugovoru pod stavkom "namjena" i o kojoj namjeni kredita je tužiteljica, saslušana u svojstvu stranke i kazivala, a ta namjena ili svrha sklapanja Ugovora je i bila izvršena što sud utvrđuje na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza tužiteljice, dok tuženik u ovoj parnici bilo što suprotno nije dokazao. Paušalne tvrdnje tuženika o tome da tužiteljica treba dokazati svojstvo potrošača , bez iznošenja ikakvih konkretnih razloga zbog čega to tužiteljica po tuženiku nije bila potrošač u trenutku sklapanja Ugovora su sasvim bespredmetne i služe tek utoliko da se još iz jednog razloga ospori osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, ali bez nekog opravdanog ili valjanog razloga jer upravo iz prihvaćenog iskaza tužiteljice, ali i samog sadržaja Ugovora, kao i Aneksa jasno proizlazi i da je tužiteljica bila potrošač u vrijeme sklapanja Ugovora i da ju je kao potrošača tuženik i tretirao.

96. Kako je banka – tuženik, posredstvom za to zaduženih zaposlenika – službenika banke, pravna osoba koja je sastavila Ugovor, dakle direktno utjecaja svojim radnjama, uz propuste zbog kojih je donesena pravomoćna presuda u predmetu TSZ broj P-1401/2012, na ništetnost pojedinih odredaba Ugovora, njoj kao stranci ove parnice ne pogoduju pravna utvrđenja navedene presude i banka se ne može s uspjehom u ovome postupku pozvati, po uvjerenju ovoga suda, na nekakvo novčano potraživanje spram tužiteljice, koje datira od 2006. godine, pa sve do 2008. godine (kako je to učinio tuženik u ovoj parnici sa svojim prigovorom radi prijeboja) u vezi tzv. negativnih tečajnih razlika, dakle u smislu da sud utvrdi osnovanom postojanje te novčane tražbine tuženika u konačno istaknutom iznosu od 210,86 Eura (istaknutom prema matematičkom izračunu vještaka – opaska suca), nakon čega bi sud na prijedlog tuženika tu tražbinu tuženika trebao prebiti sa predmetnom tražbinom tužiteljice. Naime, predmetni Ugovor nije u potpunosti proglašen ništetnim niti u ovome postupku, niti u nekom drugom, da bi svaka stranka inače trebala drugoj vraćati po pravilima na koje upućuje Zakon o obveznim odnosima, niti sve što je primila temeljem tog Ugovora, niti je tužiteljica u ovom slučaju dužna tuženiku platiti svotu koja predstavlja tzv. negativne tečajne razlike jer je tužiteljičin prigovor zastare glede tog predmetnog potraživanja tuženika (koje je tuženik istakao radi prijeboja), bio u ovom slučaju osnovan, a tuženik uostalom nema pravnu osnovu za isticanje takvog novčanog potraživanja jer nije radnjama tužiteljice došlo do sastavljanja pojedinih ništetnih odredaba Ugovora, temeljem kojih tužiteljica osnovano potražuje da se udovolji njezinom tužbenom zahtjevu. U drugu ruku, dok je tečaj nacionalne valute u odnosu na švicarski franak išao u korist tužiteljice, odnosno bio povoljniji za tužiteljicu u odnosu na taj tečaj na dan isplate kredita, tužiteljica je sukladno svojoj obvezi platila tuženiku svotu koju je bila dužna temeljem Ugovora.

97. Shodno tome, valjalo je utvrditi da je navedena tražbina tuženika istaknuta radi prijeboja neosnovana.

98. Prije donošenja odluke o parničnom trošku, valjalo je naglasiti kako sud nije našao potrebnim niti nužnim u izreci ove presude navoditi tužbenim zahtjevom zatražene potpuno suvišne riječi "s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF) i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi" i "zakonske", (ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

kada se radi o zateznoj kamati jer u vezi ovog potonjeg, prilikom korištenja termina zatezna kamata u smislu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, niti ta zakonska odredba "izrijekom upućuje" na zakonske kamate (premda je u pravnoj sferi sasvim jasno i presumira se upravo, da se radi baš o zakonskim kamatama), nego upućuje samo i isključivo na zatezne kamate, pri čemu sud svakako treba prilikom pisanja odluka koristiti zakonske termine, a ne neke proizvoljne izraze koje znaju koristiti sasvim suvišno u ovom slučaju i mnogi odvjetnici, ali i mnogi suci. Dok je taj naziv zakonska zatezna kamata bio sastavni dio zakonske odredbe, temeljem koje se takva kamata dosuđivala, jasno je da je tada trebalo koristiti prilikom pisanja sudskih odluka upravo te tri riječi, no već duži niz godina čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koji se uostalom i primjenjuje prilikom dosude zateznih kamata, upućuje isključivo na terminološki naziv "zatezna kamata", pa onda takvu terminologiju valja i rabiti kada se govori o tom sporednom novčanom potraživanju. U drugu ruku, izreka tužbenog zahtjeva ne treba sadržavati tekstualno opisanu pravnu osnovu zbog koje je dosuđen određeni novčani iznos tužitelju, pa tako ne treba u izreci presude niti navoditi "s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF) i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi", tim više što takva formulacija ukoliko se i koristi, nedvojbeno treba sadržavati podatke o konkretnom Ugovoru, a što tužbeni zahtjev tužiteljice ne sadrži, pa je sud samo izostavio iz sadržaja konačno istaknutog tužbenog zahtjeva tužiteljice, potpuno nepotrebno napisane riječi koje su u trećem i četvrtom retku ove točke obrazloženja istaknute navodnim oznakama.

99. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. ZPP. Naime, kako se omjer uspjeha u parnici u smislu zadnje rečenice čl. 154.st.2. ZPP, ocjenjuje prema konačno postavljenom zahtjevu tužiteljice, a tužiteljica je u cijelosti uspjela sa konačno postavljenim zahtjevom u ovoj parnici i to kako u pogledu pravne osnove, tako i u vezi visine (dok tuženik nije uspio osporiti u ovoj parnici niti dio konačno istaknutog zahtjeva, niti je uspio sa svojim prigovorom radi prijeboja), valjalo je obvezati tuženika da u cijelosti nadoknadi sve opravdane parnične troškove tužiteljici.

100. Parnični trošak tužiteljice je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužiteljice koji je predan u spis na zadnjoj raspravi (list 730 spisa), a primjenom Odvjetničke tarife.

101. Shodno tome, tužiteljici je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 12. kolovoza 2019. godine, kojim se očitovala na tuženikov odgovor na tužbu, joj je isto priznat iznos od 200,00 Eura, dok joj je za sastav podnesaka od 23. rujna 2019. godine, 20. svibnja, 21. srpnja i 21. rujna 2020. godine, ali i 25. siječnja 2023. godine, priznat iznos od 50,00 Eura za svaki od tih ukupno 5 podnesaka u smislu Tbr.8.t.4. Odvjetničke tarife, a za sastav podnesaka od 20. siječnja 2025. godine, te od 15. svibnja 2025. godine, priznat ukupan iznos od 400,00 Eura za ta dva podneska ili po 200,00 Eura za svaki podnesak. Nadalje, tužiteljici je od opravdanih troškova priznat za zastupanje na ročištima po punomoćniku u osobi odvjetnika, ukupan iznos od 800,00 Eura u vezi održanih ukupno 4 ročišta (11.09.2019.g., 17.10.2024.g., 12.05.2025.g., te 04.06.2025.g.), a na ove opravdane troškove u ukupnom iznosu od 1.850,00 Eura je tužiteljici priznat i pripadajući porez na dodanu vrijednost od 462,50 Eura.

(ranije spis broj P-520/2023, P-69/2023 i P-440/2019)

102. Pored toga, tužiteljici je priznat kao opravdan trošak i cjelokupni materijalni trošak kojeg je imala u vezi sufinanciranja izvođenja dokaza financijskim vještačenjem (jer su obje stranke u jednakim omjerima u početku financirale to vještačenje u iznosima od po 298,62 Eura, a potom je tužiteljica još financirala usmeno saslušanje vještaka sa iznosom od 150,79 Eura) u ovoj parnici i to u ukupnom iznosu od 449,41 Eura. Konačno, uz te troškove iz točaka 101. i 102., ovog obrazloženja u ukupnom iznosu od 2.761,91 Eura, tužiteljici je kao opravdan trošak priznat i iznos od 78,31 Eura u vezi sudske pristojbe na tužbu, pa je tužena banka obvezana da tužiteljici isplati iznos od 2.840,22 Eura, na ime naknade svih opravdanih parničnih troškova, zajedno sa opravdano zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja ove odluke. Preko dosuđenog iznosa, pa sve do zatraženog iznosa je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnih troškova.

U Bjelovaru, 08. kolovoza 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 09. kolovoza 2025. godine, a putem ovoga suda.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte