REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6782/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ([adresa]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Damir Karajić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasan Karajić i Damir Karajić u Karlovcu, protiv tuženika HPB d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene dana 2. srpnja 2025., u prisutnosti tužiteljice te punomoćnika stranaka, 8. kolovoza 2025.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu broj: 917899 od 22.07.2005. godine sklopljenog između tužitelja KL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 koja glasi:
" 7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:
Jednokratno 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj."
II Nalaže se tuženiku HPB d.d., OIB: 87939104217, naknaditi tužiteljici KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 829,64 eura sa zateznim kamatama koje teku od 8. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 22. srpnja 2005. sa prednikom tuženika zaključila Ugovor o kreditu broj 917899. Točkom 7. Ugovora tužiteljica je obvezana na plaćanje ulazne naknade u iznosu 2,00% od iznosa kredita jednokratno, prilikom puštanja kredita u tečaj. Tužiteljica nije mogla pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade, niti joj je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade u tom postotku. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu „uzmi ili ostavi“, zbog čega tužiteljica smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Stoga tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom odredbu čl. 7.1. Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku naknaditi joj parnične troškove s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja. Naveo je da je sporna ugovorna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva te da je naplaćivanje sporne naknade bila uvriježena praksa banaka. Tvrdi da tužiteljica nije dokazala da se radi o tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imala utjecaja. Također tvrdi da je tužiteljica bila u cijelosti informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade. Istaknuo je i da u tada važećim propisima nema zakonskog uporišta da bi sporna odredba bila nedopuštena. Prigovorio je visini zahtjeva.
3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 917899 od 22. srpnja 2005. (listovi 4-7 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 194 spisa).
3.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.
4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita.
4.1. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 917899 od 22. srpnja 2005. na iznos 18.200,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).
4.2. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita ništetna.
5. Prema odredbi čl. 7.1. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 2,00% od iznosa kredita prilikom puštanja kredita u tečaj.
6. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu.
7. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni Ugovor o kreditu pročitala te je vidjela da treba platiti naknadu za obradu kredita. Pitala je zašto joj to uzimaju i zašto to mora platiti, ali rekli su joj da mora platiti. Pitala je može li naknada biti niža, rekli su joj da ne može te su joj rekli "uzmi ili ostavi". Novcem od kredita uređivali su kuću koju koriste za svoje stanovanje. Kuću nikada nisu davali u najam niti u zakup. Djelatnica banke nije joj objasnila zbog čega se plaća sporna naknada, odnosno na što se odnose ti troškovi naknade.
7.1. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, jer je ona iskazivala iskreno i uvjerljivo.
8. U odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da se radilo o nenamjenskom kreditu, jer je tužiteljici i obitelji trebao novac za adaptaciju kuće te da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba. Iz iskaza tužiteljice dalje proizlazi da kuću koju je adaptirala novcem od kredita i danas koristi za stanovanje, dakle za osobne potrebe te da nije imala obrt ili trgovačko društvo, a niti je kuću davala u najam ili zakup. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
8.1. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).
9. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je ona iskazivala uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da nije mogla dobiti kredit bez da se plati sporna naknada te da naknada nije mogla biti niža, jer da može „uzeti ili ostaviti“ sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužiteljice proizlazi da joj nije objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.
10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
10.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.
10.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
11. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 2,00% iznosa odobrenog kredita.
11.1. Iako je predmetna odredba (članak 7.1. Ugovora o kreditu) napisana jasno i razumljivo u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavalo tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (2,00% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
11.2. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuje u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata. Međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.
11.3. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 2,00% iznosa kredita, te činjenica da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11.4. Treba dodati da niti odredbe članaka 1065. -1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
11.5. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).
12. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 110. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
13. Slijedom navedenoga sud je utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbe te je odlučio kao u točki I izreke ove presude.
14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).
14.1. Stoga je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 11. ožujka 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 2. srpnja 2025. u visini 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.
14.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 600,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 750,00 eura.
14.3. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura, trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 53,09 eura.
14.4. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu 829,64 eura.
14.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 8. kolovoza 2025.
Sutkinja
Ana Štimac
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. Punomoćniku tužiteljice
2. Punomoćniku tuženika
Rj
- Tužiteljici, po pun, pristojba na prvostupanjsku presudu u iznosu 53,09 eura
