Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž R-2/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Sanji Bađun kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice SI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Margita Plažanin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Opće županijske bolnice Požega, OIB:40589450667, Požega, Osječka 107, koju zastupa punomoćnik Petar Kanić, odvjetnik u Požegi, uz sudjelovanje umješača na strani tuženice – Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana, OIB:18103492590, Pakrac, Bolnička ulica 74, koju zastupa ravnateljica ČI, dipl. iur., radi isplate, odlučujući o žalbama tuženice i umješača na strani tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Požegi od 12. studenog 2024. broj Pr- 104/2020-51, dana 7. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Djelomično se prihvaćaju i djelomično odbijaju žalbe tuženice i umješača na strani tuženice te se presuda Općinskog suda u Požegi od 12. studenog 2024. broj Pr- 104/2020-51:

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici s osnove razlike plaće bruto iznos od 345,01 EUR sa zateznom kamatom izuzev na iznose poreza na dohodak i to na:

- iznos od 14,99 EUR od 9. ožujka 2016.

- iznos od 3,26 EUR od 10. svibnja 2016.

- iznos od 40,16 EUR od 8. kolovoza 2016.

- iznos od 120,03 EUR od 6. listopada 2016.

- iznos od 86,45 EUR od 8. studenog 2016.

- iznos od 9,58 EUR od 7. prosinca 2016.

- iznos od 10,78 EUR od 9. siječnja 2017.

- iznos od 18,04 EUR od 7. veljače 2017.

- iznos od 16,13 EUR od 8. svibnja 2017.

- iznos od 12,52 EUR od 7. lipnja 2017.

- iznos od 2,90 EUR od 6. srpnja 2017.

- iznos od 10,17 EUR od 8. siječnja 2018.

do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

- ukida pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici s osnove razlike plaće bruto iznos od 757,74 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, kao i pod toč. II. izreke presude kojom je odlučeno o troškovima postupka, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I Nalaže se tuženoj Općoj županijskoj bolnici Požega, Osječka ul.107,Požega, OIB:40589450667 da tužiteljici UI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], (ranije Stjepana Radića 3, Prekopakra) isplati iznos od 1.102,75 EUR bruto, sa zakonskom zateznom kamatom, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim:

- za veljaču 2016.godine na iznos od 92,50 eura/09.03.16.

- za travanj 2016.godine na iznos od 3,26 eura/10.05.16.

- za srpanj 2016.godine na iznos od 247,91 eura/08.08.16.

- za rujan 2016.godine na iznos od 120,03 eura/06.10.16.

- za listopad 2016.godine na iznos od 112,42 eura/ 08.11.16.

- za studeni 2016.godine na iznos od 59,16 eura/ 07.12.16.

- za prosinac 2016.godine na iznos od 66,56 eura/ 09.01.17.

- za siječanj 2017.godine na iznos od 18,04 eura/07.02.17.

- za travanj 2017.godine na iznos od 99,57 eura/08.05.17.

- za svibanj 2017.godine na iznos od 111,18 eura/07.06.17.

- za lipanj 2017.godine na iznos od 27,04 eura/06.07.17.

- za listopad 2017.godine na iznos od 55,64 eura/07.11.17.

- za prosinac 2017.godine na iznos od 89,44 eura/08.01.18.

do isplate i to do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj Općoj županijskoj bolnici Požega, Osječka ul.107,Požega, OIB:40589450667 naknaditi tužiteljici UI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu 1.577,95 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 12. studenoga 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena u roku od 15 dana."

2. Pravodobno izjavljenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu djelomično preinačiti presudu sukladno žalbenim navodima, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u fazu pripremnog ročišta.

3. Pravodobno izjavljenom žalbom navedenu presudu pobija umješač na strani tuženice iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbe.

5. Žalbe tuženice i umješača na strani tuženice su djelomično osnovane.

6. Polazeći od nesporne činjenice da je tužiteljica u utuženom razdoblju (od veljače 2016. do prosinca 2017.) bila zaposlena kod tuženice na radnom mjestu medicinske sestre, da je u tužbi zahtijevala od tuženice razliku plaće s osnova dodataka za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje i naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, a da je nakon provedenog vještačenja u podnesku od 21. listopada 2022. zatražila i isplatu razlike plaće za isto razdoblje s osnova prekovremenog rada, prvostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP (promjenom istovjetnosti zahtjeva) kojoj su se tuženica i umješač na strani tuženice protivili, ali je preinaka dopuštena kao svrsishodna za konačno rješenje spornog odnosa između stranaka, kako je navedeno pod toč. 10. do 10.4. obrazloženja.

7. Prigovor zastare tuženice i umješača na strani tuženice prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim, navodeći da je tužiteljica tek nakon provedenog vještačenja stekla saznanje "koji joj sve dodaci nisu isplaćeni i u kojem iznosu" pa je zastara prekinuta podnošenjem tzv. stupnjevite tužbe, a do dana podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 139. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., u daljnjem tekstu: ZR), kako je navedeno pod toč. 11. do 11.3. obrazloženja.

8. Primjenom čl. 91. st. 3. ZR koji propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna ili minimalna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad, te Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" br. 143/13., 96/15., 29/18. u daljnjem tekstu: KU/13) i Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" br. 141/12., 24/17. u daljnjem tekstu: TKU) prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica ima pravo na dodatak za posebne uvjete rada primjenom čl. 57 KU/13 i to prema Popisu radnih mjesta do svibnja 2017. u visini od 25% na plaću, a od svibnja 2017. u visini od 14%, kao i primjenom čl. 59.a KU/13 pravo na dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u visini od 4% od osnovne plaće, te uzimajući u obzir da je VSRH 9. prosinca 2019. zauzeo pravno shvaćanje da zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59., imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica ima pravo na dodatak za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi kako za određene sate u redovnom radnom vremenu tako i u prekovremenom radu. Posljedično navedenom zaključuje da tužiteljica ima pravo i na isplatu razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora primjenom čl. 36. KU/13 i naknade za privremenu nesposobnost za rad primjenom čl. 58. TKU.

9. Na temelju provedenog vještačenja i usmene dopune nalaza vještakinje Dajane Hart, koji je opisan pod toč. 14.1., 14.2. i 17. obrazloženja, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljici nije u cijelosti isplaćeni plaća s osnove prekovremenog rada, dodataka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sate prekovremenog rada, te naknada za korištenje godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad za razdoblje od veljače 2016. do prosinca 2017. u ukupnom iznosu od 8.308,61 kn, od čega se iznos od 5.709,07 kn odnosi na prekovremeni rad, iznos od 139,78 kn na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, iznos od 765,51 kn na dodatak za posebne uvjete rada, iznos od 525,98 kn na naknadu za godišnji odmor i iznos od 1.168,27 kn na naknadu za vrijeme bolovanja, da iz dopune nalaza proizlazi da je za obračun sati prekovremenog rada vještakinja primjenjivala Zaključak br. 148 za razdoblje do 21. prosinca 2015. a nakon toga Zaključak br. 153, da je tužiteljica primala punu plaću sa svim pripadajućim dodacima kada je evidentiran manjak sati (ukupno 150 sati), da je tuženica vodila evidenciju viška/manjka sati te je u mjesecima kada je tužiteljica imala manjak sati umanjivala kumulirani saldo viška sati s prethodnog razdoblja, da je u platnim listama vidljiv manjak/višak sati po šiframa 1137, 1462 i 1931, kao i da je "umanjenje sati" računato u omjeru 1:1, a ne 1:1,5 kako je propisano za slučaj prekovremenog rada.

10. Povezujući odredbu čl. 51. st. 11. KU/13 koja propisuje da je poslodavac obvezan svakom radniku platiti prekovremeni rad i da će poslodavac na zahtjev radnika umjesto uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje ukupnog broja sati slobodnih dana) s nespornom činjenicom da tužiteljica nije podnosila pisane zahtjeve za korištenje slobodnih dana niti je tuženica donosila pisane odluke o korištenju slobodnih dana radi čega na bazi dokumentacije tuženice nije moguće utvrditi da li je i za koje prekovremene sate tužiteljica koristila slobodne dane, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica ima pravo na isplatu razlike plaće i s osnova prekovremenog rada.

11. U žalbi tuženica ukazuje da je tužiteljica podnijela tužbu radi isplate dodataka za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za odrađene sate u prekovremenom radu, a da je naknadno "proširila tužbu" zatraživši plaćanje prekovremenog rada i da pritom nije uzeto u obzir da je tužiteljica koristila slobodne dane na ime prekovremenog rada. Kako se o tom dijelu zahtjeva tužiteljice uopće nije raspravljalo (to nije bio predmet spora po tužbi) to je počinjena bitna povreda odredaba ZPP jer je tuženica dala odgovor na tužbu samo u odnosu na ono potraživanje koje je bilo tužbom obuhvaćeno. S tim u vezi navodi da je rad organiziran u dogovoru s radnicima, da su s organizacijom rada svi bili upoznati i da je ista prilagođavana potrebama radnika na način da su koristili slobodne dane, što je evidentno iz evidencije tuženice koju je vodila glavna sestra i koja je bila dostupna svim zaposlenicima, a što sud nije ocijenio ni na koji način pa je počinjena daljnja bitna povreda odredaba parničnog postupka jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Nastavno ukazuje da je tužiteljica podnijela tzv. stupnjevitu tužbu, iako za to nisu bile ispunjene pretpostavke, koja nije sadržavala zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa već se činjenično temeljila na isplati dodataka iz čl. 57. i čl. 59. KU/13 na što je tuženica ukazivala već u odgovoru na tužbu i čime je dovedena u procesnu poziciju da joj nije poznata niti visina niti osnov potraživanja, da bi nakon provedenog vještačenja u kojem je vještakinja izračunala cijenu prekovremenog rada tužiteljica postavila zahtjev i za isplatu razlike plaće s osnova prekovremenog rada, koji je sud prihvatio iako su se tuženica i umješač na strani tuženice tome protivili, pa je nesumnjivo tuženica dovedena u nezavidnu procesnu situaciju u kojem nije imala pravičan procesni položaj, zaključno ukazujući na sudsku praksu koja upućuje da postupanje prvostupanjskog suda nije bilo zakonito.

12. Umješač na strani tuženice u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi u presudi nejasni i proturječni. To iz razloga što je sud utvrdio da je tužiteljica koristila slobodne dane u omjeru 1:1 (navedeno pod toč. 24.1. obrazloženja), a što proizlazi i iz nalaza vještaka, iskaza tužiteljice i svjedokinje, da je višak/manjak sati vidljiv u evidenciji rada tzv. šihterici i platnih lista pod šifrom 1462, 1931 i 1137, kao i da je na ime viška sati tužiteljica koristila slobodne dane, da bi u konačnici sud zaključio da tužiteljica ima pravo na isplatu plaće s osnova prekovremenog rada, ukazujući na odluke Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1453/2014 i Gž-3830/2013 te Županijskog suda u Varaždinu broj Gž R-191/2023 u kojima je izraženo stajalište o ulozi korištenja slobodnih dana i načinu njihovog dokazivanja. Osporava ocjenu prigovora zastare navodeći da se sudska praksa izjasnila o načinu ocjene tog prigovora kada se radi o objektivnoj preinaci tužbe (VSRH Rev-2790/91, Rev-x 1134/13, Revr-162/15, Rev-x 887/15 i dr.), u kontekstu konkretnog slučaja kada je tužiteljica utužila isplatu razlike plaće s osnova prekovremenog rada nakon provedenog vještačenja a da prethodno to potraživanje nije sadržano u tužbi, pozivajući se na odluke drugostupanjskih sudova i to Županijskog suda u Puli GŽ R-196/2023 od 11. ožujka 2024., Županijskog suda u Bjelovaru Gž R-113/2023 od 23. studenog 2023., Županijskog suda u Varaždinu Gž R-191/2023 od 8. svibnja 2024. u kojima je usvojen prigovor zastare u činjenično i pravno identičnim sporovima. Ponavlja (kao i tuženica) da tuženica nije imala ravnopravan položaj u postupku jer nisu bile ostvarene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe i da je sud odlučio o zahtjevu koji je postavljen nakon vještačenja iako je tužiteljica imala saznanje da je radila prekovremeno, kao i da je za taj rad koristila slobodne dane.

13. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i umješača na strani tuženice ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP na koju ukazuju u žalbi i to u dijelu kojim je odlučeno o preinačenoj tužbi za isplatu razlike plaće s osnova prekovremenog rada, dok u odlučivanju o preostalom dijelu zahtjeva za isplatu dodataka s osnova posebnih uvjeta rada i iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, te naknade za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad nije počinjena niti jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, s time da žalitelji u odnosu na presudu u tom dijelu ne ukazuju na počinjenje ijedne bitne povrede.

14. Kako se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. st. 1. ZPP u kojem se presuda ne može pobijati zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a da je prvostupanjski sud iznio jasne i određene razloge u pogledu relevantnih činjenica koje je utemeljio na nalazu i mišljenju financijske vještakinje i iz kojeg proizlazi da tužiteljici nisu isplaćeni dodaci za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sate prekovremenog rada i s tim u vezi da joj nije isplaćena u potpunosti naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, koja utvrđenja ne mogu biti predmetom pobijanja u ovom postupku (a niti ih žalitelji pobijaju) to je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 91. st. 3. ZR, čl. 57., čl. 59.a i čl. 36. st. 2. KU/13, te čl. 58. TKU i čl. 59. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" br. 141/12., 141/12., 150/13., 153/13.) sud obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici razliku plaće po navedenim pravnim osnovama.

15. Tužiteljici po navedenim pravnim osnovama pripada za mjesec veljaču 2016. razlika plaće u bruto iznosu od 14,99 EUR (112,91 kn), za travanj 2016. u iznosu od 3,26 EUR (24,56 kn), za srpanj 2016. u iznosu od 40,16 EUR (302,62 kn), za rujan 2016. u iznosu od 120,03 EUR (904,35 kn), za listopad 2016. u iznosu od 86,45 EUR (651,38 kn), za studeni 2016. u iznosu od 9,58 EUR (72,21 kn), za prosinac 2016. u iznosu od 10,78 EUR (81,25 kn), za siječanj 2017. u iznosu od 18,04 EUR (135,92 kn), za travanj 2017. u iznosu od 16,13 EUR (121,53 kn), za svibanj 2017. u iznosu od 12,52 EUR (94,31 kn), za lipanj 2017. u iznosu od 2,90 EUR (21,83 kn) i za prosinac 2017. u iznosu od 10,17 EUR (76,67 kn) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dosuđenih datuma u slijedećem mjesecu kada je tuženica isplaćivala plaću tužiteljici i od kada je u zakašnjenju s isplatom, koja nije dosuđena protivno čl. 92. st. 3. ZR, kako navodi umješač u žalbi, s obzirom da navedena zakonska odredba propisuje do kada najkasnije poslodavac isplaćuje plaću radniku, a što ne znači da ukoliko poslodavac ranije isplati plaću da nije u zakašnjenju isplate (i) razlike plaće koju nije u potpunosti platio - od dana kada je plaća isplaćena.

16. U vezi tog potraživanja prvostupanjski sud je pravilno ocijenio prigovor zastare na način da je zastara prekinuta podnošenjem tzv. stupnjevite tužbe 4. svibnja 2020., pa računajući zastaru primjenom čl. 139. ZR od dospjelosti svakog mjesečnog potraživanja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da zastara nije nastupila.

17. Vezano uz tvrdnje tuženice i umješača na strani tuženice da nisu bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe i da su iz tog razloga stavljeni u neravnopravan procesni položaj u odnosu na tužiteljicu jer su za novčano potraživanje saznali tek naknadno kada je tužiteljica određeno postavila novčani zahtjev, valja istači da tuženica i umješač do zaključenja prethodnog postupka nisu iznosili prigovore vezane uz podnesenu tzv. stupnjevitu tužbu, pa žalbeni navodi u tom pravcu predstavljaju nove činjenice koje nisu ovlašteni isticati u smislu čl. 352. st. 1. ZPP.

17.1. Međutim, valja ukazati da ukoliko u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe primjenom čl. 186.b. st. 3. ZPP da isto ne bi utjecalo na drugačiju ocjenu prigovora zastare onog potraživanja koje je činjenično i pravno bilo obuhvaćeno tzv. stupnjevitom tužbom. Prema odredbi čl. 106. st. 1. ZPP tužba, odgovor na tužbu, pravni lijekovi i druge izjave, prijedlozi i saopćenja koji se daju izvan rasprave podnose se u pisanom obliku (podnesci), a prema st. 2. te odredbe podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Sadržaj tužbe propisan je u čl. 186. ZPP, a prema toj odredbi tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106.). Odredbom čl. 109. st. 1. ZPP određeno je da će sud u situaciji ako podnesak nije razumljiv ili ne sadržava sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, podnositelju naložiti da podnesak ispravi odnosno dopuni u skladu s danom uputom i u tu svrhu mu vratiti podnesak radi ispravka ili dopune, te će u slučaju iz stavka 1. toga članka, odrediti rok za ponovno podnošenje podneska (st. 2.), ali ako podnesak vezan za rok bude ispravljen odnosno dopunjen i predan sudu u roku određenom za dopunu ili ispravak, smatrat će se da je podnesen sudu onog dana kad je prvi put bio podnesen (st. 3. citirane odredbe).

17.2. Kako je tužiteljica već u tužbi, neovisno o tome jesu li bile ispunjene pretpostavke za tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b. st. 3. ZPP, zatražila isplatu s osnova dodataka za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, te naknadu plaće za korištenje godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, a koji novčani iznosi su utvrđeni tek po provedenom vještačenju, to je podnošenjem tužbe - koja bi u slučaju da nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 186.b st. 3. ZPP bila neuredna - sud bio dužan (da bi mogao postupati po takvoj tužbi) pozvati tužiteljicu na ispravak tužbe (čl. 109. ZPP), pa je u toj situaciji postavljanjem kondemnatornog zahtjeva tužiteljica zapravo ispravila/dopunila tužbu i bez postupanja suda po odredbi čl. 109. ZPP. Stoga je podnošenjem tužbe u konkretnom slučaju došlo do prekida zastare za ono potraživanje koje je činjenično obuhvaćeno tužbom, neovisno o tome što je tek naknadno postavljen određeni kondemnatorni zahtjev i zastara za tako postavljeni tužbeni zahtjev nije nastupila, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud.

18. Stoga je ovaj sud djelomično odbio žalbe tuženice i umješača i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 345,01 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose kako je navedeno u izreci ove presude.

19. Međutim, odlučujući o preostalom dijelu zahtjeva za isplatu razlike plaće s osnova prekovremenog rada prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. ZPP na koju ukazuju tuženica i umješač na strani tuženice u žalbenim navodima.

20. Točni su žalbeni navodi da razlika plaće s osnova prekovremenog rada nije bila predmetom utuženja u tužbi, nego je zahtjev za isplatu potraživanja po tom osnovu postavljen u podnesku od 21. listopada 2022. nakon provedenog vještačenja. Postavljanjem novog zahtjeva koji nije bio predmetom utuženja došlo je do preinake tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP, kojoj se tuženica usprotivila. Sud nije odlučio o dopustivosti preinake tužbe kako to propisuje čl. 190. st. 9. ZPP, niti je o tome odlučio u izreci pobijane presude, već je razloge dopustivosti preinake iznio pod toč. 10.4. obrazloženja smatrajući je svrsishodnom za rješenje spora između stranaka.

20.1. Takvim postupanjem počinjena je bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer tuženica nije imala saznanje o kojem zahtjevu sud raspravlja, niti je imala mogućnosti izjasniti se o činjenicama i predložiti dokaze radi osporavanja prava tužiteljice na isplatu razlike plaće s osnova prekovremenog rada, pa su osnovane žalbene tvrdnje u kojima tuženica ukazuje da pravo na isplatu s osnova prekovremenog rada i činjenica je li tužiteljica po tom osnovu koristila slobodne dane nisu bili predmetom raspravljanja pred prvostupanjskim sudom.

20.2. Tuženica je time stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tužiteljicu jer je sud odlučio o preinačenoj tužbi prihvativši zahtjev za isplatu razlike plaće s osnova prekovremenog rada, a da osim što nije odlučio o dopustivosti preinake kako to nalaže čl. 190. st. 9. ZPP, nije niti omogućio tuženici iznošenje činjenica i dokaza koji se odnose na preinačenu tužbu u smislu čl. 190. st. 7. ZPP, posebice dokazivanje činjenice da je/kada je tužiteljica koristila slobodne dane na ime prekovremenog rada. Pritom valja imati na umu da se načelo procesne jednakosti stranaka ostvaruje kada postoji razumna mogućnost obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima u uvjetima koji niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

21. Tuženica je tvrdila da je tužiteljica koristila slobodne dane na ime prekovremenog rada u omjeru 1:1, što proizlazi i iz evidencije tuženice, nalaza vještakinje, iskaza svjedokinje NI i tužiteljice, koje dokaze sud nije analizirao i ocijenio radi pogrešnog pravnog pristupa, pa je počinjena i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti zahtjeva u tom dijelu.

22. Stoga je ovaj sud djelomično prihvatio žalbe tuženice i umješača i primjenom čl. 369. st. 1. ZPP ukinuo presudu u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 757,74 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je dužan odlučiti o dopustivosti preinake tužbe, te ukoliko istu prihvati omogućiti strankama iznošenje činjenica i predlaganje dokaza radi utvrđivanja/osporavanja međusobnih tvrdnji, posebice vezano uz tvrdnju da je tužiteljica na ime prekovremenog rada koristila slobodne dane, te ponovno ocijeniti prigovor zastare.

23.1. Pritom valja istači da to što tuženica nije donosila odluke o preraspodjeli radnog vremena i što tužiteljica nije podnosila zahtjeve za korištenje slobodnih dana ne znači da se slobodni dani koji su korišteni po osnovu prekovremenog rada ne trebaju uzeti u obzir u ocjeni prava na isplatu plaće po istom osnovu (u tom smislu izraženo je pravno shvaćanje u odluci VSRH Rev-445/2023 od 12. rujna 2023.), uzimajući u obzir da tuženica ima evidenciju o korištenim slobodnim danima na koju se referirala vještakinja u izradi nalaza, pri čemu niti tužiteljica ne spori da je slobodne dane koristila, radi čega je potrebno raspraviti aktivno sa strankama dokumentaciju koju su tuženica i umješač dostavili u spis u dijelu evidentiranih slobodnih dana (po kojem osnovu su korišteni) i provedbom predloženih dokaza utvrditi jesu li sati prekovremenog rada kompenzirani sa slobodnim danima, uzimajući u obzir da se kompenziraju u omjeru 1:1,5 kako je propisano u čl. 51. st. 11. KU/13, ali i da je vještakinja u nalazu iznijela tvrdnju da su slobodni dani korišteni i u 2018. (očito na ime prekovremenog rada koji je predmetom spora).

23.2. Nadalje, valja ukazati i na pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u ocjeni prigovora zastare. Kako je tužiteljica potraživanje s osnova prekovremenog rada zatražila tek u podnesku od 21. listopada 2022., to zastara nije prekinuta u trenutku podnošenja tužbe s obzirom da taj zahtjev činjenično i pravno u tužbi nije postojao. S obzirom da se u tom slučaju radi o pravoj objektivnoj preinaci tužbe jer se novo/dodatno potraživanje temelji na činjenicama na kojim se tužba nije temeljila, to od postavljanja novog zahtjeva teče nova parnica sa svim procesno pravnim i građansko pravnim posljedicama, radi čega i prigovor zastare treba ocijeniti na način da je zastara prekinuta tek postavljanjem takvog (novog) zahtjeva.

24. U novoj odluci prvostupanjski sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.

U Varaždinu 7. kolovoza 2025.

Sutkinja

Sanja Bađun