Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-285/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, u pravnoj stvari tužitelja SPLIĆANKA-OBUĆA, d.o.o., OIB 19850227405, Šestanovac (Općina Šestanovac), Šestanovac bb, kojeg zastupa punomoćnik Mato Krmek, odvjetnik u Zagrebu, Kennedyev trg 6b, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 31. ožujka 2025. u prisutnosti zastupnice po zakonu tužitelja NR i zamjenika punomoćnika tužitelja Tonija Mandića, odvjetnika u OD Primorac i partneri te zastupnice po zakonu tuženika BR, **.**.2025.

p r e s u d i o  je

I. Odbijaju se tužbeni zahtjev koji glase:

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju, SPLIĆANKA-OBUĆA, d.o.o., Šestanovac, OIB: 19850227405 iznos od 813.640,89 EUR / 6.130.377.29 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotna poena, u roku od 15 dana."

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju SPLIĆANKA-OBUĆA, d.o.o., Šestanovac, OIB: 19850227405 iznos od 266.491,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 146.860,43 EUR teče od 04.05.1992. pa do isplate, a na iznos od 119.631,49 EUR od 31.03.1993. pa do isplate, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju SPLIĆANKA-OBUĆA, d.o.o. u roku od 15 dana naknaditi tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ troškove parničnog postupka u iznosu od 40.000,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 7. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj je istaknuo zahtjev da mu tužena naknadi štetu u iznosu od 533.535,01 EUR / 4.019.919,53 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. studenoga 2005.

2. Izjavio je da je 19. listopada 1990. otvoren stečajni postupak nad društvom RO "OBUĆA" s.p.o. U stečajnom postupku da su sudski vještaci sačinili procjene vrijednosti strojeva i nekretnina, te da su u travnju 1992. objavljeni oglasi o usmenom javnom nadmetanju radi prodaje stečajnog dužnika kao pravne osobe. S obzirom na to da nije bilo zainteresiranih sudionika, nadmetanja da nisu održana. Nakon toga da je stečajno vijeće Okružnog privrednog suda u Splitu rješenjem poslovni broj XIV-St- 75/90 od 4. svibnja 1992. utvrdilo nove uvjete prodaje stečajnog dužnika kao pravne osobe i ovlastilo stečajnog upravitelja da po slobodnoj pogodbi izvrši prodaju stečajnog dužnika kao pravne osobe.

3. Na temelju novih uvjeta prodaje, pozivom na rješenje stečajnog vijeća od 4. svibnja 1992. da je zaključen Kupoprodajni ugovor 4. svibnja 1992. kojim je prednik tužitelja privatno poduzeće " N" [adresa] kao kupac, kupio stečajnog dužnika RO "OBUĆA" Šestanovac u stečaju kao pravnu osobu sa svim pripadajućim pravima po bilo kojem osnovu, čime je po sili zakona stupio u sva imovinska prava stečajnog dužnika. Nakon što je kupac platio kupoprodajnu cijenu, stečajni upravitelj da je uz sudjelovanje stečajnog suca, uveo kupca u posjed imovine stečajnog dužnika kao pravne osobe koja se u poslovnim knjigama stečajnog dužnika vodila kao njegovo osnovno sredstvo, uključujući i nekretnine čest. zem. [katastarska čestica], dvor i čest. zgr. [katastarska čestica], zgrada, z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čest. zgr. [katastarska čestica], kuća z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i čest. zem. [katastarska čestica], pašnjak, z. u. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]. Povodom uvođenja u posjed da su sastavljeni Zapisnik o primopredaji od 23. svibnja 1992., Zapisnik o konačnoj primopredaji od 8. lipnja 1992. s ispravkom od 25. rujna 1992., te popis od 25. rujna 1992.

4. Izjavio je da je rješenjem Okružnog privrednog suda u Splitu posl.br.: Fi- 3285/92 od 26. lipnja 1992., u registarskom ulošku broj I-1510, izvršen upis pretvorbe društvenog poduzeća RO "Obuća" Šestanovac kupljenog u stečaju od strane privatnog poduzeća "Splićanka" Split, u poduzeće u privatnom vlasništvu kupca, s promjenom oblika, tvrtke, djelatnosti i osoba ovlaštenih za zastupanje: u poduzeće Les d.o.o. Omiš, Renka Šperca 12, a potom da je rješenjem ovog suda, poslovnog broja Tt- 95/6823, od 26. siječnja 1998., izvršen upis usklađenja općih akata i temeljnog kapitala sa Zakonom o trgovačkim društvima i upis promjene tvrtke u SPLIĆANKA - OBUĆA d.o.o., Šestanovac.

5. S obzirom na to da su se kupljene nekretnine u zemljišnim knjigama i nakon izvršene kupoprodaje vodile kao društveno vlasništvo s pravom raspolaganja Općine Omiš, 3. rujna 1992. prednik tužitelja privatno poduzeće Les d.o.o. iz Omiša da je protiv Općine Omiš podnio tužbu kojom je tražio utvrđenje da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora, a podredno da mu Općina Šestanovac isplati novčani iznos kao protuvrijednost ulaganja u predmetni objekt.

6. Općinski sud u Splitu da je presudom od 25. veljače 2019. odbio kao neosnovane glavne i podredne tužbene zahtjeve tužitelja, uz obrazloženje da je u stečajnom postupku prodan stečajni dužnik kao pravna osoba, ali ne i predmetne nekretnine. Tu presudu da je Županijski sud u Splitu potvrdio presudom poslovnog broja Gž-1237/2019 od 12. ožujka 2020. Odluku Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž-1237/2019, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, tužitelj da je primio 11. svibnja 2020. Tada da je saznao za štetu koja mu je nanesena nepravilnim radom suda. Šteta da je nastala danom pravomoćnosti predmetne odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva, dakle 12. ožujka 2020.

7. Izjavio je tužitelj da su sudovi naknadno pravomoćno utvrdili da predmetna imovina nije bila vlasništvo stečajnog dužnika i nije mogla biti predmet kupoprodaje iako je na temelju rješenja stečajnog vijeća tužitelj 4. svibnja 1992. zaključio kupoprodajni ugovor, te iako ga je stečajni upravitelj u nazočnosti stečajnog suca uveo u posjed imovine stečajnog dužnika kao pravne osobe, pa tako i spornih nekretnina.

8. Zbog nepravilnog rada stečajnog suda koji je omogućio prodaju nečega na što nije bio ovlašten tužitelju da je nastala šteta, i to u iznosu tržišne vrijednost cijele nekretnine za koju je prilikom prodaje u stečajnom postupku bilo predstavljeno da ulazi u imovinu stečajnog dužnika. Međutim, u ovom postupku da traži naknadu štete samo za ulaganje u predmetnu nekretninu odnosno za njenu povećanu tržišnu vrijednost do koje je došlo ulaganjima prednika tužitelja, stečajnog dužnika i tužitelja koja na dan 29. studenoga 2005., kada je sačinjen nalaz i mišljenje vještaka Remi Vuković iznosi 533.535,01 EUR / 4.019.919,53 kn.

9. Naime, izjavio je tužitelj da su pravni prednik tužitelja, tj. Postolarska zadruga Šestanovac, i stečajni dužnik RO "OBUĆA" Šestanovac, na osnovu konačnih i pravomoćnih građevinskih dozvola i to broj: Up/I-04-1108/81 od 20. srpnja 1981. o adaptaciji poslovnog prostora Postolarske zadruge Šestanovac na čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], te uvjerenja o uvjetima uređenja prostora za rekonstrukciju objekta oznake čzgr. 842 KO [katastarska općina], broj: 04-2274/86 od 8. prosinca 1986. i građevinske dozvole za rekonstrukciju postojećeg objekta oznake č. zgr. [katastarska čestica] KO [katastarska općina], broj: UP/I-04-2030/86 od 8. prosinca 1986. godine, svojim sredstvima:

-nadogradili kat koji u naravi predstavlja radionicu neto korisne površine od 302 m[2] , položen u zgradi sagrađenoj na čest. zgr. [katastarska čestica]. i čest. zgr. [katastarska čestica],

- dogradili objekt koji u naravi predstavlja kotlovnicu neto korisne površine od 32 m[2] , sagrađenu na čest. zem. [katastarska čestica] uz sjeverozapadni rub (S-Z) objekta označenog kao čest. zgr. [katastarska čestica],

- dogradili objekt koji se sastoji od prizemlja koji u naravi predstavlja predulaz s teretnim dizalom i unutrašnje stubište u neto korisnoj površini od 33,78 m[2] , i kata koji u naravi predstavlja unutrašnje stubište i dizalo u neto korisnoj površini od 12,63 m[2] i sanitarni čvor u neto korisnoj površini površini od 19,35 m[2] , sagrađenog na čest. zem. [katastarska čestica] uz sjeverozapadni rub (S-Z) objekta označenog kao čest. zgr. [katastarska čestica],

- dogradili objekt koji se sastoji od prizemlja koji u naravi predstavlja spremište ispod stubišta u neto korisnoj površini od 12,81 m[2] , i kata koji u naravi predstavlja vanjsko stubište i predulaz s WC-om i čajnom kuhinjom u neto korisnoj površini od 12,72 m[2] , sagrađenog na čest. zem. [katastarska čestica] uz sjeveroistočni rub (S-I) objekta označenog kao čest. zgr. [katastarska čestica],

-dogradili objekt koji u naravi predstavlja zatvorenu ostakljenu nadstrešnicu u neto korisnoj površini od 62,90 m[2] te portirnicu i ulazni pretprostor u neto korisnoj površini od 13,35 m[2] , sagrađenog na zemljištu označenom kao čest. zgr. [katastarska čestica] uz jugoistočni rub objekta označenog kao čest. zgr. [katastarska čestica],

odnosno nadogradili i dogradili objekte u ukupnoj neto površini od 501 m[2] , što od ukupne neto površine objekta bivšeg pogona za proizvodnju obuće (1087 m[2] ), predstavlja 46 %. S obzirom na to da je prednik tužitelja predmetne nekretnine nastavio koristiti odmah nakon izvršene kupoprodaje u stečajnom postupku zapošljavajući 60 radnika koji su zbog stečaja DP „Obuća“ Šestanovac ostali bez posla, nema dvojbe da je i on kroz 30 godina ulagao u predmetnu nekretninu.

10. Izjavio je tužitelj da se dovođenjem u vezu postotka novoizgrađene površine (46%) s tržišnom vrijednosti cijele nekretnine na dan 29. studenoga 2005. utvrđene u vještačenju vještaka Remi Vukovića (8.738.955,50 kn), dođe do utuženog iznosa 533.535,01 EUR / 4.019.919.53 kn.

11. Izjavio je tužitelj i to da je pravomoćna građevinska dozvola sastavni dio imovine tužitelja koja potpada pod jamstvo članka 48. stavka 1. Ustava i članka 1.

Protokola br. 1 uz Konvenciju.

12. Predložio je izvesti dokaze čitanjem isprava zahtjeva za mirno rješenje spora, odgovora tuženika broj: N-DO-71/2022 od 30. prosinca 2022., rješenja poslovnog broja XIV-St-75/90 od 4. svibnja 1992., kupoprodajnog ugovora od 4. svibnja 1992., zapisnika o primopredaji od 23. svibnja 1992., zapisnika o konačnoj primopredaji od 8. lipnja 1992. s ispravkom od 25. rujna 1992., popisa od 25. rujna 1992., zapisnika o uvođenju u dužnost stečajnog upravitelja od 19. listopada 1990., ugovora od 1. rujna 1962. broj 165/62, građevinske dozvole broj [broj dozvole] od 20. srpnja 1981., odluke Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gžp-1084/2011 od 14. studenoga 2013., rješenja Okružnog privrednog suda u Splitu od 26. lipnja 1992. poslovnog broja : Fi-3285/92, presude Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž- 1237/2019, nalaza i mišljenja vještaka Remija Vukovića, ugovora o izvođenju radova od 18. siječnja 1988., uvidom u građevinske dozvole i privremene situacije (nalaze se u spisu Općinskog suda u Splitu posl. br. Pst-131/2015), uviđajem i vještačenjem po vještaku građevinske struke uz zadatak da utvrdi tržišnu vrijednost nekretnine, a podredno koliko je povećana vrijednost predmetne nekretnine ulaganjima tužitelja, njegovih prednika i stečajnog dužnika. Predložio je i da sud izvrši uvid u spis Općinskog suda u Splitu posl. broj Pst-131/2015.

13. Tužena je u odgovoru na tužbu izjavila da se protivi tužbenom zahtjevu.

14. Izjavila je da iz dostavljene dokumentacije od strane tužitelja proizlazi da je tijekom stečajnog postupka utvrđeno da navedene nekretnine, poslovne zgrade i zemljišta u Šestanovcu nisu u vlasništvu stečajnog dužnika, da iste nisu ulazile u stečajnu masu i da se stoga ne mogu prodavati. Izjavila je da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Omišu poslovnog broja P-452/84 od 16. siječnja 1986. prihvaćen tužbeni zahtjev Općine Omiš glede čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (u naravi, pored ostalog i zadružni dom u Šestanovcu) i da su temeljem te presude navedene čestice upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja SO Omiš. Upis nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] da je izvršen temeljem rješenja o eksproprijaciji br.16642/57 od 8. kolovoza 1957., rješenja o naknadi br. Eks.56/60NO Općine Omiš te Sporazuma od 13. kolovoza 1962. kojim je SO Omiš dao ovlaštenje za upis društvenog vlasništva s pravom korištenja SO Omiš.

15. Izjavila je tužena da je rješenjem Okružnog privrednog suda u Splitu broj XIV St-75/90 od 2. srpnja 1991. stečajni sud naložio vještaku građevinarstva procjenu građevinske i prometne vrijednosti svih objekata i sadržaja tvornice obuće u Šestanovcu. Međutim da je u stečajnom predmetu Javno pravobraniteljstvo Općine Omiš dostavilo podnesak iz kojeg proizlazi da su predmetne nekretnine općenarodna imovina s upisanim pravom korištenja Skupštine Općine Omiš i da je zaključkom broj 217/1 od 30. lipnja 1986. SO Omiš te nekretnine dala na privremeno korištenje Postolarskoj zadruzi Šestanovac dok traje proizvodna djelatnost, pa su u tom smislu Skupština Općine Omiš i Postolarska zadruga Šestanovac 3. rujna 1986. zaključili Ugovor o ustupanju nekretnina na korištenje, tako da „OBUĆA“ Šestanovac nije ni vlasnik ni korisnik poslovnog prostora koji se nalazi u prostorijama Zadružnog doma Šestanovac, te da taj prostor ne ulazi u stečajnu masu. Iz dopisa Općine Omiš od 31. ožujka 1992. dostavljenog u stečajnom spisu da proizlazi da Općina Omiš nije voljna dati suglasnost da se u objektima nastavi proizvodnja na način kako je to omogućeno stečajnom dužniku pri otvaranju stečajnog postupka, te je na ročištu u navedenom stečajnom postupku održanom 31. ožujka 1992. doneseno rješenje kojim će se izvršiti prodaja stečajnog dužnika kao pravne osobe s izostankom nekretnina, a koja će se izvršiti javnim nadmetanjem, a oglas objaviti u dnevnom listu Slobodna Dalmacija.

16. Izjavila je tužena da iz Kupoprodajnog ugovora koji je sklopljen 4. svibnja 1992. između Stečajne mase RO "OBUĆA" Šestanovac i Poduzeća za unutrašnju, vanjsku trgovinu i proizvodnju "SPLIĆANKA", Split proizlazi da je rješenjem Okružnog privrednog suda Split XIV St-75/90 od 4. svibnja 1992. stečajni upravitelj ovlašten izvršiti prodaju stečajnog dužnika kao pravne osobe neposrednom pogodbom. Predmet ugovora je stečajni dužnik RO "Obuća" Šestanovac kao pravna osoba sa svom pripadajućom imovinom i pravima, koja su sačinjavali isključivo osnovna sredstva. Navedena osnovna sredstva u stečajnom postupku da je procijenio vještak Batistić, da su to strojevi, oprema i uređaji koji su kupljeni za iznos od 27.000.000 HRD, a ne nekretnine niti dijelovi nekretnina u kojima je poslovao stečajni dužnik. To da je bilo izričito istaknuto u oba oglasa o javnom nadmetanju objavljenim u Slobodnoj Dalmaciji, dakle da predmet prodaje iz navedenog Kupoprodajnog ugovora nisu bile nekretnine.

17. Izjavila je tužena da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o očiglednom kršenju prava u obliku nezakonitog ili nepravilnog rada suda iz kojeg bi dalje proizlazila odgovornost države za rad suca. Da bi se radilo o nezakonitom ili nepravilnom radu, mora se raditi o izuzetno teškim povredama zakona koje su posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava, što da ovdje nije slučaj.

18. Izjavila je tužena i to da pravni prednik tužitelja u postupku pretvorbe navedene nekretnine nije unio u temeljni kapital, a iste su u zemljišnim knjigama, kao javnim knjigama, upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja i raspolaganja Općine Omiš. Te nekretnine da nisu bile predmetom kupoprodaje u predmetnom stečajnom postupku, a razlog tome da je taj što nisu bile vlasništvo stečajnog dužnika RO „OBUĆA“ s.p.o. Šestanovac. Izjavila je tužena da su te činjenice bile poznate predniku tužitelja, pa je isti prihvatio rizik kada je izvršio ulaganje u predmetne nekretnine jer iste nisu bile vlasništvo prednika tužitelja, pa ni on nije mogao steći više prava od onih koji je imao njihov prednik. Navedena ulaganja nisu procijenjena u stečajnom postupku, niti su predmet kupoprodajnog ugovora od 4. svibnja 1992., pa ih tužitelj nije ni mogao steći u stečajnom postupku. Sve gore navedeno da je utvrđeno u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu po tužbi tužitelja SPLIĆANKA-OBUĆA d.o.o. Šestanovac protiv tuženika Općine Šestanovac, radi utvrđenja i isplate u kojem je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Pst 131/15 od 25. veljače 2019. odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja kao i podredni tužbeni zahtjevi tužitelja. Iz svega da proizlazi da je tužitelj već u vrijeme vođenja stečajnog postupka i prije sklapanja kupoprodajnog ugovora bio upoznat da predmetne nekretnine nisu bile predmet kupoprodaje, pa da nije točna tvrdnja tužitelja da je za štetu koja da mu je nanesena nepravilnim radom suda saznao 11. svibnja 2020. kada je primio odluku Županijskog suda u Splitu broj: Gž-1237/2019 od 12. ožujka 2020.

19. Istaknula je tužena i prigovor zastare za obveznopravno potraživanje, kako u vidu istaknutog zahtjeva za naknadu štete, odnosno u vidu eventualnih zahtjeva za izvršena ulaganja koja je tužitelj sa svojim prednicima izvršio na predmetnim nekretninama.

20. Predložila je tužena da sud izvede dokaze čitanjem zapisnika St-75/90-32 od 31. ožujka 1992., oglasa o usmenom javnom nadmetanju od 8. travnja 1992., zapsinika St-75/90-33 od 13. travnja 1992., zapisnika St-75/90-34 od 24. travnja 1992., zapisnika St-75/90 od 23. svibnja 1992., zapisnika St-75/90-37 od 4. lipnja 1992. te da učini uvid u spis Okružnog privrednog suda u Splitu broj: XIV St-75/90 i spis Općinskog suda u Splitu broj: Pst-131/15.

21. Tužitelj je izjavio da mu je zbog nepravilnog rada stečajnog suda koji je omogućio prodaju nečega na što nije bio ovlašten nastala šteta, i to u iznosu tržišne vrijednost cijele nekretnine za koju je prilikom prodaje u stečajnom postupku bilo predstavljeno da ulazi u imovinu stečajnog dužnika. Izjavio je tužitelj da nikada ne bi kupio stečajnog dužnika i isplatio navedeni iznos kupoprodajne cijene, niti bi otplatio njegove dugove, da je znao da predmetne nekretnine (u čemu je bila jedina vrijednost stečajnog dužnika) ne ulaze u imovinu stečajnog dužnika, te stoga potražuje naknadu štete zbog nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne i javne uprave.

22. Izjavio je i to da iz dostavljene dokumentacije proizlazi suprotno od tvrdnje tužene da je u stečajnom postupku utvrđeno da navedene nekretnine, poslovne zgrade i zemljišta u Šestanovcu nisu u vlasništvu stečajnog dužnika, da iste nisu ulazile u stečajnu masu i da se stoga ne mogu prodavati. Naime, 19. listopada 1990. u prostorijama stečajnog dužnika u prisutnosti stečajnog suca Ljubomira Gladovića, stečajnog upravitelja UR, v.d. direktora stečajnog dužnika GR, ruk. računovodstva PR, blagajnice Marije Vilić i zapisničarke Mirjane Rubić, na osnovu uvida u poslovne knjige stečajnog dužnika i izjava predstavnika stečajnog dužnika da je sačinjen Zapisnik o stanju stečajnog dužnika, broj: St-75/90-9 u kojem se pod točkom 4. kod pobrajanja osnovnih sredstva navodi cit.: "u sklopu osnovnih sredstava je jedan građevinski objekt u Šestanovcu, koji sačinjavaju proizvodna hala i kancelarijski prostor“. Osim toga da je u tijeku stečajnog postupka radi utvrđivanja vrijednosti stečajne mase izvršena procjena osnovnih sredstva stečajnog dužnika utvrđenih Zapisnikom o stanju stečajnog dužnika broj: St-75/90-9,od 19. listopada 1990., tako što je između ostaloga po nalogu suda iz rješenja XIV St-75/90 od 2. srpnja 1991. izvršena i procjena vrijednosti poslovnih objekata po sudskom vještaku za građevinarstvo Nikši Krstuloviću, koji je procijenio ukupnu građevinsku vrijednost poslovnih objekata sa zemljištem u srpnju 1991. Nadalje, da je kupoprodajnim ugovorom od 4. svibnja 1992., sklopljenim između Stečajne mase RO "OBUĆA" Šestanovac u stečaju, zastupane po stečajnom upravitelju UR, kao prodavatelju i poduzeća "Splićanka" Split, kao kupca, prednik tužitelja privatno poduzeće "Splićanka" Split kao kupac, kupio stečajnog dužnika RO "OBUĆA" Šestanovac u stečaju kao pravnu osobu sa svim pripadajućim pravima po bilo kojem osnovu, zbog čega je tužitelj osnovano smatrao da je po sili zakona stupio u sva imovinska prava stečajnog dužnika (pa i na nekretninama sukladno prethodno navedenom zapisniku i procjeni vještaka). Uz to da je nakon plaćanja kupoprodajne cijene, stečajni upravitelj uz sudjelovanje stečajnog suca, uveo kupca u posjed imovine stečajnog dužnika kao pravne osobe koja se u poslovnim knjigama stečajnog dužnika vodila kao njegovo osnovno sredstvo, uključujući i nekretnine (radi se o čest. zem. [katastarska čestica], dvor i čest. zgr. [katastarska čestica], zgrada, z. u. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], čest. zgr. [katastarska čestica], kuća z. u. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] i čest. zem. [katastarska čestica], pašnjak, z. u. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]). Prilikom uvođenja u posjed u nazočnosti stečajnog suca Ljubomira Halovića, stečajnog upravitelja UR, punomoćnika zakupnika braće B ER, te direktora poduzeća Splićanka Split ĆR u prostorijama stečajnog dužnika da je sastavljen zapisnik o primopredaji od 23. svibnja 1992., u kojem je između ostaloga navedeno da se vrši i primopredaja poslovnih prostorija RO „OBUĆA“ Šestanovac u stečaju, te da je stečajni upravitelj 23. travnja 1991. zaključio ugovor o zakupu tvorničkog postrojenja s braćom ŽR koji je stečajni upravitelj otkazao 31. ožujka 1992. Uz to da je zapisnikom o konačnoj primopredaji od 8. lipnja 1992. konstatirano da stečajni upravitelj predaje i uvodi kupca u posjed cjelokupne imovine stečajnog dužnika evidentirane u zapisnicima o popisu sa stanjem na dan 19. listopada 1990. U tom zapisniku da je pod toč. 4 navedeno da je u sklopu osnovnih sredstava stečajnog dužnika građevinski objekt u Šestanovcu, koji sačinjavaju proizvodna hala i kancelarijski prostor. Uz sve navedeno, da je UR stečajnog upravitelja poduzeća „Obuća“ pred Općinskim sudom u Omišu u predmetu Pst- 131/2015, 27. lipnja 1997. naveo: "Da s obzirom na to da ga je stečajni sudac Gladović uvjeravao da bi predmet kupoprodaje bila cjelokupna imovina Poduzeća „Obuća“ i to nekretnine, strojevi i uređaji, zalihe itd. on je taj ugovor kao stečajni upravitelj i potpisao nakon zaključka stečajnog vijeća da pristupi potpisivanju tog ugovora."

23. Izjavio je tužitelj da iz navedene dokumentacije, proizlazi da su predmetne nekretnine bile u posjedu stečajnog dužnika te su u njegovim poslovnim knjigama vođene kao njegova osnovna sredstva. Na temelju postupaka i odluka stečajnog suca i stečajnog upravitelja, odnosno drugih sudionika stečajnog postupka da je stvorio legitimno očekivanje da kupnjom stečajnog dužnika kao pravne osobe stječe sva prava na njegovoj imovini, pa tako i u pogledu spornih nekretnina, uključujući i ulaganja i tržišnu vrijednosti nadogradnje koje su izvršili prednici tužitelja Postolarska zadruga Šestanovac i stečajni dužnik RO „Obuća“ Šestanovac na osnovu konačnih i pravomoćnih građevinskih dozvola. Izjavio je i to da je neutemeljeno pozivanje tužene na oglase o javnom nadmetanju objavljenim u Slobodnoj Dalmaciji u kojima je navedeno da predmet prodaje nisu nekretnine. U travnju 1992. da su doista objavljeni oglasi o usmenom javnom nadmetanju radi prodaje stečajnog dužnika kao pravne osobe. S obzirom na to da nije bilo zainteresiranih sudionika, nadmetanja nisu održana. Nakon toga stečajno vijeće Okružnog privrednog suda u Splitu rješenjem poslovni broj XIV-St-75/90 od 4. svibnja 1992. utvrdilo nove uvjete prodaje stečajnog dužnika kao pravne osobe i ovlastilo je stečajnog upravitelja da po slobodnoj pogodbi izvrši prodaju stečajnog dužnika kao pravne osobe. Izjavio je tužitelj da oglasi o javnom nadmetanju ništa ne govore o imovini stečajnog dužnika, a još manje o predmetu prodaje izvršene u stečajnom postupku jer je na temelju novih uvjeta prodaje, pozivom na rješenje stečajnog vijeća od 4. svibnja 1992. zaključen Kupoprodajni ugovor.

24. Izjavio je tužitelj da pravno nevažan, ali i pogrešan zaključak tužene o tome je li predmetne nekretnine prednik tužitelja unio u temeljni kapital u postupku pretvorbe. To stoga što je u ovom sporu važno samo to da je tužitelju bilo prikazano da u stečajnom postupku kupnjom stečajnog dužnika kupuje i sporne nekretnine. Tužitelj se pouzdao u zakonitost izvršene prodaje u stečajnom postupku te u skladu s tim formirao svoja legitimna očekivanja, međutim da mu je zbog nepravilnog rada stečajnog suda koji je omogućio prodaju nečega na što nije bio ovlašten, nastala šteta. Zbog toga je zaključak tuženika da okolnost da predmetne nekretnine nisu bile procijenjene u kapital prednika tužitelja te da nisu unesene kao osnivački ulog u kapital društva potvrđuje da nisu bile predmetom kupoprodaje u stečajnom postupku, pravno pogrešan.

25. U podnesku od 16. kolovoza 2023. tužitelj je povećao zahtjev iz tužbe tražeći da mu tužena plati 813.640,89 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe do isplate. Taj iznos da predstavlja vrijednost ulaganja u predmetnu nekretninu prednika tužitelja, stečajnog dužnika i tužitelja, odnosno tržišnu vrijednost nadograđenog dijela koja na dan 29. studenoga 2005., kada je sačinjen nalaz i mišljenje vještaka Remi Vuković iznosila 533.535,01 EUR, a sada, uslijed povećanja tržišne vrijednosti koja je posljedica rasta cijena nekretnina u razdoblju od 30. studenoga 2005. do danas, iznosi 280.105,88 EUR više.

26. Pored tog zahtjeva, tužitelj je istaknuo zahtjev da mu tužena plati 266.491,92 EUR sa zateznim kamatama koja na iznos od 146.860,43 EUR teče od 4. svibnja 1992. do isplate, a na iznos od 119.631, 49 EUR od 31. ožujka 1993. do isplate. Taj je zahtjev tužitelj istaknuo tražeći da ga sud prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan (članak 188. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. dalje: ZPP). Naveo je da je kao kupoprodajnu cijenu za stečajnog dužnika, odnosno za nekretnine stečajnog dužnika za koje je u stečajnom postupku bilo prikazano da predstavljaju njegovu imovinu platio 27.000.000,00 HRD, odnosno 146.860,43 EUR. Ta kupoprodajna cijena da je utvrđena i na temelju iznosa dugova stečajnog dužnika koje je prednik tužitelja nakon kupnje stečajnog dužnika otplatio u njegovo ime od čega je najveći zajam realiziran kod Splitske banke u iznosu od 21.994.013,00 HRD (što na dan otplate iznosi 233.978,86 DEM, odnosno prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 119.631,49 EUR) tužitelj je istaknuo zahtjev za plaćanje i tog iznosa sa zateznim kamatama od dana isplate cijelog zajma. Stoga je tražio naknadu štete u tom iznosu.

27. Predložio je izvesti dokaz čitanjem zahtjeva za mirno rješenje spora s potvrdom o predaji i povratnicom, zapisnika o saslušanju svjedoka UR od 27. lipnja 1997., saslušanjem svjedoka UR, Ljubomira Gladovića, ĆR i ŠR.

28. Prema članku 191. stavku 1. ZPP-a preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Povećanjem zahtjeva iz tužbe i isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, tužitelj je učinio objektivnu preinaku tužbe.

29. Prema članku 190. tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.

30. Tuženik nije izjavio protivljenje preinaci tužbe i upustio se u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, pa je sud preinaku dopustio.

31. U situaciji kada je postavljeno više eventualno kumuliranih zahtjeva sukladno odredbi članka 188. stavka 2. ZPP-a, sud mora odlučivati o zahtjevima onim redoslijedom kako su postavljeni te može istovremeno i zajedno raspravljati o svim postavljenim tužbenim zahtjevima, s tim da je za donošenje pravilne odluke o drugom po redoslijedu ili svakom slijedećem eventualnom tužbenom zahtjevu potrebno odbiti prethodni tužbeni zahtjev, ali pri tome nije nužno da oni budu još i pravomoćno odbijeni (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-1388/2021-2).

32. Stoga, treba predmet postupka definirati kao zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 813.640,89 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe do isplate, a potom i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 266.491,92 EUR sa zateznim kamatama.

33. Osnova tužiteljeva zahtjeva, kako je to prezentirao u tužbi je izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu zbog nezakonitog i nepravilnog rada stečajnog suda zbog kojeg mu je, tako je to tvrdio tužitelj, nastala šteta.

34. Sud je radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu izveo dokaze čitanjem isprava zahtjeva za mirno rješenje spora, odgovora tuženika broj: N-DO-71/2022 od 30. prosinca 2022., rješenja poslovnog broja XIV-St-75/90 od 4. svibnja 1992., kupoprodajnog ugovora od 4. svibnja 1992., zapisnika o primopredaji od 23. svibnja 1992., zapisnika o konačnoj primopredaji od 8. lipnja 1992. s ispravkom od 25. rujna 1992., popisa od 25. rujna 1992., zapisnika o uvođenju u dužnost stečajnog upravitelja od 19. listopada 1990., ugovora od 1. rujna 1962. broj 165/62, građevinske dozvole broj [broj dozvole] od 20. srpnja 1981., odluke Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gžp-1084/2011 od 14. studenoga 2013., rješenja Okružnog privrednog suda u Splitu od 26. lipnja 1992. poslovnog broja Fi-3285/92, presude Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž-1237/2019, nalaza i mišljenja vještaka Remija Vukovića, ugovora o izvođenju radova od 18. siječnja 1988., uvidom u građevinske dozvole i privremene situacije (nalaze se u spisu Općinskog suda u Splitu posl. br. Pst- 131/2015), zahtjeva za mirno rješenje spora s potvrdom o predaji i povratnicom, čitanjem zapisnika St-75/90-32 od 31. ožujka 1992., oglasa o usmenom javnom nadmetanju od 8. travnja 1992., zapisnika St-75/90-33 od 13. travnja 1992., zapisnika St-75/90-34 od 24. travnja 1992., zapisnika St-75/90 od 23. svibnja 1992., zapisnika St-75/90-37 od 4. lipnja 1992., kao i ostalih isprava sadržanih u spisu poslovnog broja St75/90. Izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka UR i Ljubomira Gladovića. Pribavljen je spis Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Pst-131/2015.

35. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka ĆR i ŠR, jer je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo nužno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke nastanka odnosa odgovornosti za štetu, a s tim u vezi prvenstveno je li u tijeku stečajnog postupka koji se vodio nad stečajnim dužnikom RO Obuća Šestanovac došlo do nepravilnog ili nezakonitog rada suda. Pak o tim činjenicama svjedoci ne mogu iskazivati jer je riječ o ocjeni rada koju treba dati sud. Nakon utvrđenja da do nepravilnog ili nezakonitog rada nije došlo, bespredmetno je bilo utvrđivati druge činjenice i saslušavati ove svjedoke. Iz istog razloga sud nije izveo niti dokaz uviđajem i vještačenjem.

36. Sud nije uzeo u obzir predložene dokaze u podnesku od 24. lipnja 2025. temeljem članka 299. stavka 3. ZPP-a.

37. Prema odredbi članka 105. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/2013., 33/2015., 82/2015., 82/2016., 67/2018., 126/2019., 130/2020., 21/2022., 60/2022., 16/2023., 155/2023. i 36/2024.) Republika Hrvatska odgovara za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti.

38. Nezakonit rad je postupanje protivno zakonu ili drugom propisu ili propuštanje da se zakon ili drugi propis primijeni.

39. Nepravilan rad očituje se kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja dužnosti.

40. Za štetu koju počini sudac nezakonitim ili nepravilnim radom Republika Hrvatska odgovora oštećeniku na temelju objektivne odgovornosti, što znači da pretpostavke odgovornosti države za štetu jesu nezakonit ili nepravilna rad suda, postojanje štete koja je zbog toga nastala, uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada suda i nastale štete. Ove pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjenje.

41. Pri tome treba napomenuti da je iz navoda tužitelja zaključiti da smatra da mu je nastala obična šteta i to umanjenjem imovine zbog učinjenih ulaganja u nekretninu koju je smatrao da kupuje u stečaju u iznosu od 813.640,89 EUR, odnosno prema eventualno kumuliranom zahtjevu umanjenjem imovine zbog plaćanja kupoprodajne cijene koju je platio za stečajnog dužnika u iznosu od 146.860,43 EUR i iznosa dugova stečajnog dužnika koje da je platio u iznosu od 119.631,49 EUR.

42. U ovom slučaju tužitelj nije dokazao da su kumulativno ispunjene pretpostavke nastanka odnosa odgovornosti za štetu.

43. Prije svega, u odnosu na prvi od postavljenih tužbenih zahtjeva, uočiti je da tužitelj traži naknadu štete zbog umanjenja imovine nastalog ulaganjem u predmetnu nekretninu, navodeći da su to ulaganje učinili stečajni dužnik RO Obuća i njegov prednik Postolarska zadruga Šestanovac, a i on. Opisao je građevinske zahvate koji su činili stečajni dužnik RO Obuća i njegov prednik Postolarska zadruga Šestanovac, no nije kazao koja je to on ulaganja činio. Tek je kazao da nema dvojbe da je nakon izvršene kupoprodaje u stečajnom postupku zapošljavajući 60 radnika koji su zbog stečaja DP „Obuća“ Šestanovac ostali bez posla i on kroz 30 godina ulagao u predmetnu nekretninu, ne navodeći pri tome što je točno činio, pri tome zanemarujući određenja članka 219. ZPP-a prema kojem je dužan iznijeti činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev. No, usporedbom nalaza sudskih vještaka i to onoga učinjenog u stečajnom postupku koji se vodio nad dužnikom RO Obuća i nalaza vještaka Remija Vukovića, na koji se tužitelj poziva kao dokaz učinjenih ulaganja vidjeti je da je nekretnina bila u istom stanju izgrađenosti i u vrijeme vođenja stečajnog postupka i kasnije. Štoviše u nalazu Remija Vukovića je kao posljednja godina građenja na predmetnoj nekretnini označena 1987. S obzirom na to da šteta kao umanjenje imovine mora nastati kao posljedica označene štetne radnje, to nije moguće da je ulaganje u nekretninu učinjeno u vrijeme koje je prethodilo stečajnom postupku u kojem tužitelj vidi štetnu radnju, nezakoniti ili nepravilan rad suda, moglo biti posljedica štetne radnje, pa utoliko tužitelju nikako nije mogla nastati šteta zbog ulaganja koju su u nekretninu učinili RO Obuća i prednik prije nego što se počeo voditi stečajni postupak.

44. No svakako kao što je već rečeno, sud je utvrdio da rad suda prilikom vođenja stečajnog postupka nad dužnikom RO Obuća nije bio niti nepravilan, niti nezakonit, a k tome sud je utvrdio i to da je prednik tužitelja bio upoznat sa svim okolnostima relevantnim za odnošenje odluke o kupnji stečajnog dužnika te s činjenicom da predmet prodaje nisu nekretnine koje je koristio dužnik, štoviše da je bio upoznat i s činjenicom tko je titular prava na predmetnim nekretninama te da zbog rada suda nije mogao steći pogrešno uvjerenje o tim činjenicama, odnosno kako kaže, stvoriti legitimna očekivanja u pogledu predmetnih nekretnina.

45. Nema spora o tome da se pred tadašnjim Okružnim privrednim sudom u Splitu vodio stečajni postupak nad dužnikom RO Obuća Šestanovac.

46. Nema spora niti o tome da je Les d.o.o. društvo nastalo pretvorbom DP Obuća u privatno poduzeće, čiji je osnivač privatno poduzeće Splićanka, te da je tužitelj pravni slijednik Les d.o.o.

47. Iz isprava sadržanih u spisu Okružnog privrednog suda u Splitu poslovnog broja St-75/90 sud je utvrdio:

- da je sud od Službe društvenog knjigovodstva u Republici Hrvatskoj 7. rujna 1990. primio prijavu za pokretanje postupka za otvaranje stečaja u smislu člana 22. Zakona o financijskom poslovanju nad Radnom organizacijom Obuća, Šestanovac ( RO Šestanovac)

- da je Okružni privredni sud u Splitu rješenjem poslovnog broja St-75/90 od 20. rujna 1990. pokrenuo prethodni postupak radi utvrđenja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka kojim je ujedno Ljubomir Gladović određen za stečajnog suca

- da je 16. listopada 1990. održano ročište radi ispitivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka na kojem je tadašnji v.d. direktor dužnika potvrdio postojanje stečajnog razloga te naveo da dužnik ima 245 radnika. Iz zapisnika je vidjeti da je na ročištu bio prisutan i predstavnik Skupštine općine Omiš. V.d. direktora je na ovom ročištu prezentirao potraživanja i dugove dužnika te izjavio i to da dužnik ima 6 prodavaonica i to u Šestanovcu, Aržanu, Omišu, Trogiru, Grudama i Pločama

- iz zapisnika St-75/90 i rješenja St-75/90 od 19. listopada 1990. vidjeti je da je sud otvorio stečajni postupak 19. listopada 1990. Za stečajnog upravitelja imenovan je UR

- zapisnikom St-75/90 od 19. listopada 1990. o uvođenju stečajnog upravitelja sastavljenim u prostorijama stečajnog dužnika utvrđeno je stanje stečajnog dužnika temeljem pregleda poslovnih knjiga i izjava predstavnika stečajnog dužnika v.d. direktora GR, PR, rukovoditelja računovodstva i Marije Vilić, blagajnika.Navedeno je stanje žiro-računa, blagajne, čekova i mjenica, materijala i sitnog inventara u upotrebi, zaliha gotove robe, udruženih sredstava, sredstava zajedničke potrošnje, knjigovodstva, potraživanja i obveza, osiguranja imovine, radnih odnosa i pečata. Pored toga navedeno je stanje osnovnih sredstava, i to da je vrijednost tih sredstava na dan 30. rujna 1990. 8.327.039,00 din bez ispravka vrijednosti, a da ispravak vrijednosti iznosi 1.036.876,10 din. Navedeno je da je u sklopu osnovnih sredstava jedan građevinski objekt u Šestanovcu koji sačinjavaju proizvodna hala i kancelarijski prostor, kao i da dužnik posjeduje 6 prodavaonica koje se koriste temeljem ugovora o zakupu

- potom je održana sjednica vijeća na kojoj je sastavljen zapisnik St-75/90 od 18. prosinca 1990., na kojoj su ispitane prijavljene tražbine

- iz zapisnika St-75/90 od 22. veljače 1991. vidjeti je da stečajni sudac informira vijeće da su u suradnji s izvršnim vijećem Općine Omiš uspostavljeni kontakti s privatnom firmom Pados iz Italije čiji su vlasnici braća B oko iznalaženja mogućnosti za nastavak proizvodnje u pogonu u Šestanovcu. U spisu se nalazi i prijedlog ugovora o najmu tvorničkog postrojenja u mjestu Šestanovac

- u zapisniku St-75/90 od 8. svibnja 1991. ovlašten je stečajni upravitelj potpisati ugovor o zakupu tvorničkog postrojenja čiji je tekst na talijanskom jeziku i u prijevodu priložen spisu.

- sudski vještak Tonči Ninčević utvrdio je vrijednost osnovnih sredstava privrednog vozila, osobnog automobila, 2 kom strojeva za brušenje kožnih džonova i peta sa usisivačem u iznosu od 203.578,20 HRD.

- rješenjem St-75/90 od 2. srpnja 1991. određen je Nikša Krstulović vještakom radi procjene građevinske i prometne vrijednosti svih objekata i sadržaja Tvornice Obuća u Šestanovcu. Vještak je 12. kolovoza 1991. izradio procjenu vrijednosti nekretnine. U procjeni je opisao objekt navodeći da se nalazi neposredno uz cestu i da se sastoji od prizemlja i I kata. U zapadnom dijelu objekta smještene su radionice (na I i II katu), a u dograđenom dijelu kotlovnica. U istočnom dijelu objekta u prizemlju se nalazi skladište, garderoba i sanitarni čvor te portirnica s nadstešnicom. Na I katu nalaze se kancelarijski prostor i sanitarni čvor. Naveo je da je prizemni dio objekta bio izgrađen prije cca 55 godina (dakle 1936.) na način da su svi konstruktivni zidovi izvedeni iz kamena obrađenog na špicu (vanjsko lice) u slojevima visine 35 cm, prosječne debljine 60 cm, tj na uobičajen dalmatinski način, a da je 1987. izvršena temeljita adaptacija i nadogradnja I kata s dogradnjom na sjevernoj strani. Izračunao je ukupnu površinu od 1.048,31 m[2] i zaključio da su radovi izvedeni vrlo solidno.

- rješenjem St-75/90 od 2. srpnja 1991. određen je Danko Batistić vještakom radi procjene stvarne vrijednosti strojeva i opreme Tvornice Obuća Šestanovac. On je imovinu dužnika strojeve i uređaje procijenio na 5.083.034 HRD.

- u spisu St-75/90 na listu 120. nalazi se dopis Javnog pravobranilaštva Općine Omiš broj R-82/91 od 5. rujna 1991. upućen Splitskoj banci Poslovnoj jedinici Omiš. U tom dopisu daje se odgovor Splitskoj banci na dopis broj 52/91 kojim je tražila od Izvršnog vijeća SO Omiš podatke o imovinsko pravnom statusu zgrade Zadružnog doma u Šestanovcu u kojoj su smještene prostorije poduzeća Obuća nad kojim se vodi stečajni postupak. Navedeno je u dopisu da su nekretnine zgrada Zadružnog doma označena kao čest. zgr. [katastarska čestica], a dvorište kao čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] upisani u zemljišnu knjigu kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine Omiš. Zaključkom broj 217/1 od 30. lipnja 1986. da je Skupština općine Omiš nekretnine dala na privremeno korištenje Postolarskoj zadruzi Šestanovac, pravnom predniku RO Obuća dok traje proizvodna djelatnost. Stoga da je između Skupštine općine Omiš i Postolarske zadruge Šestanovac 3. rujna 1986. sklopljen ugovor o ustupanju nekretnina na privremeno korištenje dok traje proizvodna djelatnost. Nadalje je navedeno da je danom prestanka rada Obuće prestalo i pravo korištenja tih nekretnina i da Obuća nije vlasnik ni korisnik poslovnog prostora koji se nalazi u prostorijama Zadružnog doma u Šestanovcu te da isti ne ulazi u stečajnu masu Obuće i da stečajni sud u odnosu na njih ne može donositi bilo kakve odluke.

- potom je 18. rujna 1991. održan sastanak u prostorijama Izvršnog vijeća Skupštine općine Omiš na temu okončanja stečajnog postupka u Obući Šestanovac. Iz zapisnika je vidjeti da je sastavljen na inicijativu stečajnog vijeća da bi se pronašao najadekvatniji način okončanja stečajnog postupka. U zapisniku je sadržano utvrđenje stečajnog suca o tome da je prvenstveno učinjena procjena vrijednosti zgrade Zadružnog doma, dakle građevinskog objekta za koji je kasnije utvrđeno da nije stečajna masa, već da je potrebno naći druge načine rješavanja. Stečajno vijeće je predložilo dva načina rješavanja stečajnog postupka i to da Obuća postane vlasnikom, pa da se obavi prodaja dužnika kao pravne osobe ili da se priđe licitaciji postrojenja u vlasništvu Obuće, općini preda njena imovina slobodna od osoba i stvari u kom slučaju slijedi i raskid ugovora s U iz [adresa]. U konačnici je donesen zaključak da je potrebno izraditi elaborat o prisilnoj nagodbi.

- stečajni upravitelj je dopisom od 23. siječnja 1992. predložio stečajnom vijeću da odredi početnu cijenu za prodaju stečajnog dužnika kao pravne osobe, "a posebno s obzirom na okolnost da građevinski objekat nije vlasništvo stečajnog dužnika pa se kao takav ne može ni prodati " prema procjeni Danka Batistića i izvršenoj revalorizaciji iznosa procjene, dakle u iznosu od 21.505.150 HRD uvećano za vrijednost zaliha od 500.000 HRD, dakle u iznosu od 22.005.150 HRD.

- u spisu se nalazi i dopis suda Skupštini općine Omiš od 23. siječnja 1992. u kojem se navodi da je od otvaranja stečajnog postupka stečajno vijeće preko stečajnog upravitelja uz punu suradnju Izvršnog vijeća Skupštine općine Omiš i Splitske banke kao glavnog vjerovnika angažirano na vođenju stečajnog postupka na način da se zadovolje interesi vjerovnika i želje bivših radnika da se iznađe mogućnost za nastavak proizvodnje i njihovo ponovno angažiranje u proizvodnji. Izraženo je stajalište da je to moguće učiniti prodajom stečajnog dužnika kao pravne osobe, a da bi se to ostvarilo, odnosno da bi se potencijalnim kupcima stečajnog dužnika kao pravne osobe učinili izvjesnijom mogućnost nastavka proizvodnje u postojećim objektima da je potrebno da Općina Omiš na svojoj skupštini ili Izvršnom vijeću donese zaključak ili potvrdi postojeći da se zgrada Zadružnog doma u Šestanovcu označena kao čest. zgr. [katastarska čestica] i dvorište zgrade označeno kao čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] daju na privremeno korištenje budućem vlasniku poduzeća Obuća dok traje proizvodna djelatnost ili pak za jedno određeno razdoblje, kao što je bilo omogućeno i Postolarskoj zadruzi Šestanovac zaključkom od 30. lipnja 1986.

- u spisu se nalazi i dopis N, Poduzeće za unutrašnju, vanjsku trgovinu i proizvodnju od 9. ožujka 1992. u kojem je sadržan zahtjev za kupnju „ DP Obuća Šestanovac“. Navedeno je u zahtjevu da je osnovna djelatnost G proizvodnja i promet tekstila i kože i da ima pozitivne poslovne odnose u sferi proizvodnje i prometa, a u kupnji je strojeva za brizganje obuće te im s aspekta zaokruženja proizvodnog procesa nedostaju dijelovi za šivanje gornjih dijelova. Stoga su se obratili s molbom da im se proda DP Obuća da bi mogli s Izvršnim vijećem i Skupštinom općine Omiš pristupiti razgovoru o kupnji njihovih nekretnina. U slučaju odbijanja prodaje od strane Skupštine općine Omiš da na lokalitetu Šestanovac imaju druge objekte gdje mogu organizirati proizvodnju. U potpisu tog dopisa navedeno je ĆR.

48. Dakle, kada se sagleda sadržaj isprava iz stečajnog spisa, a koji je prethodno iznesen, jasno je da je prilikom otvaranja stečajnog postupka kao dio osnovnih sredstava, odnosno dio imovine stečajnog dužnika, a na temelju izjava spomenutih predstavnika dužnika i poslovnih knjiga, stečajni upravitelj, a i sud smatrao da su predmetne nekretnine dio stečajne mase. Jedna od zadaća stečajnih upravitelja u stečajnom postupku je utvrditi što čini imovinu stečajnog dužnika. No stečajni upravitelji ne utvrđuju postojanje ovlaštenja dužnika na imovini, onako kako to sud čini u redovnim postupcima, pa se tako može dogoditi da na temelju prikupljenih (pogrešnih) podataka pogrešno zaključi o tome da je određena imovina, imovina stečajnog dužnika, iako stvarno to nije, kao što se dogodilo u stečaju RO Obuća. Međutim, nedugo nakon tog zaključka, nakon što je titular prava na nekretnini obavijestio sud o svojim pravima, jasno je određeno da nekretnina u kojoj se obavljala proizvodna djelatnost dužnika, nije imovina dužnika. No iz isprava sastavljenih u stečajnom postupku zaključiti je da se kanilo postići to da se ostvari i cilj stečajnog postupka namirenjem vjerovnika, ali i nastavak proizvodnje koju je obavljao dužnik, radi zadržavanja prijašnjih radnika dužnika na radnim mjestima u Šestanovcu. O svim tim okolnostima, a osobito o činjenici da nekretnine ne predstavljaju imovinu dužnika Poduzeće za unutrašnju, vanjsku trgovinu i proizvodnju, dakle prednik tužitelja, je znao te je tražio da kupi dužnika opravdavajući to potrebom zaokruženja proizvodnog ciklusa koji obavlja te navodeći da je kupnja dužnika zapravo prethodni korak u pregovorima s Izvršnim vijećem i Skupštinom općine Omiš za kupnju nekretnina. Dakle, kupac je znao da nekretnine nisu imovina dužnika te je izrazio volju da te nekretnine kupi od nositelja prava na nekretninama.

49. U zapisniku od 31. ožujka 1992. navedeno je da „inicijativa vezana za učešće Izvršnog vijeća Općine Omiš nije urodila plodom“, odnosno da Općina Omiš nije voljna dati suglasnost da se u tim objektima nastavi proizvodnja na način kako je suglasnost dala stečajnom dužniku prije pokretanja stečajnog postupka. Doneseno je rješenje kojim je odlučeno izvršiti prodaju stečajnog dužnika kao pravne osobe s izuzetkom nekretnina, a prodaja će se izvršiti usmenim javnim nadmetanjem.

50. Temeljem članka 129. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji, a na temelju rješenja Okružnog privrednog suda Split XIV St-75/920 od 31. ožujka 1992. stečajni upravitelj RO Obuća objavio je oglas o usmenom javnom nadmetanju koje se trebalo održati 14. travnja 1992. U oglasu je izričito navedeno da predmet prodaje nisu nekretnine u posjedu stečajnog dužnika te da početna cijena iznosi 21.000.000,00 HRD.

51. U zapisniku XIV St-75/90-32 od 13. travnja 1992. je stečajni upravitelj obavijestio stečajno vijeće da je predsjednik vijeća SO Omiš intervenirao da se odgodi nadmetanje s obzirom na to da prodaja stečajnog dužnika kao pravne osobe ne obuhvaća i prodaju zgrade i zemljišta koje je u vlasništvu Općine Omiš i da zbog toga postoji bojazan da će kupac promijeniti sjedište, odnosno osnovna sredstva premjestiti u neko drugo mjesto, zbog čega da radnici inzistiraju na tome da Općina Omiš surađuje u prodaji na način da dade suglasnost na korištenje predmetne zgrade kupcu ili da zaključi ugovor o zakupu po povoljnijim uvjetima, a sve da se kupca privoli da nastavi proizvodnju u Šestanovcu u postojećim objektima, a čime bi se ostvario osnovni cilj bivših radnika da budu angažirani u nastavku rada tvornice.

52. U zapisniku XIV St-75/90-32 od 24. travnja 1992. navedeno je da je 17. travnja 1992. održan sastanak na kojem su bili prisutni predstavnici Općine Omiš, glavnog vjerovnika Splitske banke, zainteresiranih subjekata poduzeća Adria obuća i Splićanka uz sudjelovanje stečajnog suca i stečajnog upravitelja i da je razmatrana mogućnost da se izvrši prodaja stečajnog dužnika kao pravne osobe po cijeni do tada utvrđenih potraživanja vjerovnika s kamatama i troškovima stečajnog postupka, te je donesena odluka da će se prodaja stečajnog dužnika kao pravne osobe izvršiti javnim nadmetanjem. Ujedno je određeno da je s obzirom na promjenu tečaja DM potrebno učiniti revalorizaciju i odrediti drugu početnu cijenu u odnosu na onu određenu posljednjom odlukom kojom je određeno nadmetanje.

53. Nakon toga uslijedio je oglas da će se usmeno javno nadmetanje održati 4. svibnja 1992.u kojem je izričito navedeno da predmet nadmetanja nisu nekretnine u sadašnjem posjedu stečajnog dužnika te je određena početna cijena stečajnog dužnika kao pravne osobe u iznosu od 31.000.000,00 HRD.

54. U zapisniku XIV St-75/90-35 od 4. svibnja 1992. navedeno je da je u skladu s rješenjem stečajnog vijeća od 24. travnja 1992. u listu Slobodna Dalmacija objavljen oglas o usmenom javnom nadmetanju radi prodaje stečajnog dužnika kao pravne osobe. Pored toga je navedeno i to da je oglas objavljen 29. travnja 1992., da je u skladu s uvjetima nadmetanja određenu jamčevinu platilo jedino privatno poduzeće Splićanka, kao i da je privatno poduzeće Splićanka pisanim podneskom obavijestilo sud da odustaje od javnog nadmetanja. Zbog toga je navedeno da se usmeno javno nadmetanje radi prodaje stečajnog dužnika smatra okončanim. Dakle, poduzeće Splićanka je bilo jedni subjekt koji je uplatio jamčevinu prema oglasu u kojem je izričito navedeno da predmet prodaje nisu nekretnine u posjedu dužnika.

55. Iz sadržaja zapisnika St-75/90-36 od 4. svibnja 1992. vidjeti je da je stečajni upravitelj obavijestio stečajno vijeće da je privatno poduzeće Splićanka zainteresirano za kupnju stečajnog dužnika kao pravne osobe po slobodnoj pogodbi, a u svakom slučaju po cijeni koja je niža od one utvrđene zadnjom odlukom stečajnog vijeća koja je objavljena u oglasu o usmenom javnom nadmetanju te je predložio razmatranje te ponude. U tom zapisniku sadržano je rješenje vijeća kojim se ovlašćuje stečajni upravitelj izvršiti prodaju stečajnog dužnika kao pravne osobe poduzeću Splićanka po cijeni od 27.000.000 HRD. Usporedba ove cijene i cijene iz oglasa o javnom nadmetanju kojim je kao početna cijena određena cijena od 31.000.000,00 HRD i jasno navedeno da predmet prodaje nisu nekretnine ne ostavlja nikakvu dvojbu u to da kupac zna da ne kupuje nekretnine, poglavito što je, kako je već gore navedeno jasno izrazio znanje o tome da titular prava nije dužnik, kao i znanje tko je titular prava, a k tome i sudjelovao na sastanku s predstavnikom titulara prava na nekretnini 17. travnja 1992.

56. Rok plaćanja je 30 dana od dana zaključenja ugovora, a uvođenje u posjed kupca u roku od 30 dana nakon izvršenog plaćanja. U članku 4. ugovora navedeno je da su osnovna sredstva i inventar kao dijelovi imovinske mase pravne osobe kupljeni u viđenom stanju te se kupac odrekao prava pobijanja ugovora zbog nedostataka u kvaliteti i kvantiteti. U članku 5. je određeno da će se uvođenje u posjed osnovnih sredstava i inventara izvršiti u roku od tri dana od plaćanja kupoprodajne cijene, o čemu će se sastaviti poseban zapisnik.

57. Iz zapisnika St-75/90 od 23. svibnja 1992. vidjeti je da je sastavljen povodom primopredaje poslovnih prostorija, rezervnih dijelova na skladištu i uredske opreme s inventarom, a nakon otkaza ugovora o zakupu koji je prethodno stečajni upravitelj 23. travnja 1991. sklopio s P, E i ŽR i koji je 31. ožujka 1992. otkazao. Međutim, s obzirom na sve navedeno jasno je da činjenica da je stečajni upravitelj predao "poslovne prostorije" u kojoj se nalazila imovina stečajnog dužnika, ne znači da je prenio bilo kakva prava na nekretnini na kupca ili da je ovaj mogao pored svega iznesenog steći dojam da stječe prava na nekretnini

58. U zapisniku o primopredaji i uvođenju u posjed koji je sastavljen 8. lipnja 1992. u prostorijama Obuća Šestanovac, navedeno je da je sačinjen temeljem članka 5. kupoprodajnog ugovora. Navedeno je da se kupcu predaje u posjed cjelokupna imovina stečajnog dužnika evidentirana u zapisnicima o popisu sa stanjem na dan 19. listopada 1990., zapisnikom od 23. svibnja 1992. Taj je tekst otisnut strojem, a rukom je dopisano da se u posjed predaje i imovina po "popisu imovine RO Obuća Šestanovac od 25. rujna 1992. Uz tekst dopisan rukom naknadno, dakle nakon sastavljanja ovog zapisnika 8. lipnja 1992., stavljen je potpis stečajnog upravitelja i otisnut pečat RO Obuća. Taj zapisnik pak nije dio spisa St-75/90, već je zapisnik koji je sastavio stečajni upravitelj i ĆR, direktor poduzeća Splićanka. No niti sadržaj tog zapisnika koji je uslijedio nakon što je već ispunjen ugovor o kupoprodaji i nakon što je sačinjen zapisnik St-75/90 od 23. svibnja 1992. ne upućuje na zaključak da je kupcu, predniku tužitelja bilo nepoznato što kupuje u stečaju, odnosno da mu nije bilo poznato da nekretnine nisu predmet kupoprodajnog ugovora.

59. U zapisniku XIV St-75/90-32 od 4. lipnja 1992. je sadržano rješenje kojim je obustavljen stečajni postupak u odnosu na RO Obuća i određeno da se postupak dalje nastavlja protiv stečajne mase.

60. Iz dopisa javnog pravobraniteljstva Općine Omiš R-82/91 od 15. srpnja 1992. Okružnom privrednom sudu vidjeti je da se to tijelo obratilo sudu obavještavajući sud da je dopisom od 29. lipnja 1992. Poduzeće Splićanka, zastupano po direktoru ĆR obavijestilo Skupštinu Općine Omiš da polaže pravo na dio nekretnina RO Obuća Šestanovac te da poziva Općinu Omiš da se izvrši razgraničenje. Nadalje je navedeno da je to tijelo 3. srpnja 1992. poslalo dopis Poduzeću Splićanka, koji je dostavljen. Ujedno je navedeno da je prema ranijoj procjeni zgrada Zadružnog doma procijenjena na 24.429.291 HRD, a s obzirom na to da je imovina dužnika prodana za 27.000.000 HRD da bi proizlazilo da je ostala imovina dužnika prodana za 2.570.709 HRD.

61. Na taj dopis sud je odgovorio dopisom St-75/90 od 22. srpnja 1992. navodeći da predmet prodaje nisu bile nekretnine, kao i to da je kupcu od "samog početka jasno da ne kupuje vlasništvo nad poslovnim objektima u Šestanovcu." To da nije navedeno u ugovoru, jer se "u tekst ugovora unosi ono što predstavlja, a ne ono što ne predstavlja predmet ugovora".

62. Iskazujući u ovoj parnici svjedok UR je izjavio da je namjera bila održati proizvodnju, odnosno djelatnost dužnika, u konačnici radi zaposlenih osoba iz tog kraja. On da je znao za proizvodni pogon jer je prethodno za vrijeme dok je bio u Zavodu za društveno planiranje, pomogao dužniku kod financiranja pokretanja proizvodnje u tom proizvodnom pogonu. Na početku postupka da je sačinjena početna stečajna bilanca i da se utvrdila vrijednost imovine. Izjavio je da nije bilo nikakvih dvojbi da nekretnine odnosno objekti ne pripadaju stečajnom dužniku te da je pokušano prodati imovinu na tri dražbe koje nisu uspjele, pa je u konačnici pogodbom prodano zainteresiranom kupcu ĆR, koji je kupio dužnika i nastavio s poslovanjem. On da je stupio i u posjed nekretnina. On je i u parnici poslovnog broja XI P-6815/92 (posljednji broj Pst-131/15) iskazao da nekretnine nisu bile predmet prodaje, ni predmet dogovora ugovornih strana. On je izjavio da je kupac s time bio upoznat i da je bio na razgovoru u Općini Omiš "kad se dogovorila cijena najma koju će plaćati za rad u tim prostorima te da je plaćena zakupnina za dva mjeseca po 5.000 DEM" . On je međutim, prilikom ponovnog davanja iskaza u predmetu Općinskog suda u Omišu, P-159/94 kazao da su i nekretnine bile predmet prodaje, objašnjavajući da "s obzirom na protek vremena sasvim drugačije gleda na sve ovo". Samo iz te izjave stečajnog upravitelja, koji je u konačnici u ovoj parnici ponovno izjavio da predmet prodaje nisu bile nekretnine, ne može se zaključiti da je kupac pogrešno smatrao da kupuje i predmetne nekretnine i da je taj stav posljedica nepravilnog ili nezakonitog rada suda. Naime, ono što što je važno za donošenje odluke u ovoj parnici je to da je kupac, prednik tužitelja znao da predmet prodaje nisu nekretnine u kojima je dužnik obavljao djelatnost i to je potvrđeno sadržajem više prethodno navedenih isprava.

63. Svjedok Ljubomir Gladović je iskazao da se s obzirom na protek vremena malo toga sjeća te je uputio sud na sadržaj svog iskaza u postupku "koji se vodio između Općine Omiš i Obuće". Izjavio je da je Obuća kupljena kao pravna osoba i sva ona imovina koja se vodila knjigovodstveno kao imovina te pravne osobe. u parnici poslovnog broja XI P-6815/92 (posljednji broj Pst-131/15) je izjavio da se između predstavnika G i Izvršnog vijeća Općine Omiš "vodio razgovor oko toga da se postojeći objekt u kojem su bili smješteni proizvodni kapaciteti Obuće kao takav iznajmi, nakon što se izvrši prodaja dužnika kao pravne osobe." Izjavio je da je postignut konkretan dogovor u pogledu iznosa buduće zakupnine, međutim nakon što je ugovor potpisan i izvršeno plaćanje kupoprodajne cijene da su uslijedile različite interpretacije predmeta ugovora.

64. Dakle, temeljem svega navedenog zaključiti je da u postupanju suda prilikom vođenja stečajnog postupka nad dužnikom RO Obuća nije učinjen nezakonit rad, odnosno postupanje protivno zakonu ili drugom propisu ili propuštanje da se zakon ili drugi propis primijeni, kao ni nepravilan rad, odnosno činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja dužnosti. Naime, sud nije "omogućio prodaju nečega na što nije bio ovlašten", a na kojoj tvrdnji tužitelj temelji tužbene zahtjeve, već je tužitelju bilo jasno definirano, kao i ostalim zainteresiranim kupcima dužnika RO Obuća da nekretnine nisu predmet prodaje. Zbog toga nije ni mogao smatrati da kupuje nekretnine, niti je to smatrao, a što potvrđuje sadržaj prethodno spomenutih isprava.

65. Zbog toga je prvenstveno trebalo odbiti tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio naknadu štete u iznosu od 813.640,89 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe do isplate, a potom i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 266.491,92 EUR sa zateznim kamatama.

66. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članaka 2., 154., i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., dalje: Tarifa) uzimajući u obzir okolnost da je tužena u cijelosti uspjela u parnici.

67. Sud je priznao tuženoj kao potrebne za vođenje parnice troškove zastupanja sastava odgovora na tužbu u iznosu od 8.000,00 EUR (Tbr.8.1. Tarife), troškove zastupanja na ročištu održanom 21. veljače 2024. u iznosu od 8.000,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 6. svibnja 2024. u iznosu od 8.000,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu 31. ožujka 2025. u iznosu od 8.000,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife) i trošak zastupanja na ročištu održanom 26. lipnja 2025. u iznosu od 8.000,00 EUR (Tbr.9.1 Tarife). Stoga je sud prihvatio zahtjev tužene da joj tužitelj naknadi troškove postupka u iznosu od 40.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a.

U Splitu, 7. kolovoza 2025.

Sudac

Ana Misir Šarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvjetnik Mato Krmek, uz rješenje o sudskoj pristojbi presude

- ŽDO

- u spis