Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-428/2024-14
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja JR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 8. srpnja 2025. u nazočnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 7. kolovoza 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj 146- 223/2004 solemniziranog po javnoj bilježnici Jasenki Crnčec iz Čakovca dana 20.11.2004. pod brojem OV-1721/04, sklopljenog između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, Podružnica Čakovec, Matice Hrvatske 6 (sada: ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877 Zagreb, Slavonska avenija 6) i ER, [adresa], M.
[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i to:
Čl 8. predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem stoji:
Korisnik kredita se obvezuje da će u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz članka 2. ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1% (jedan posto) od odobrenog kredita.
Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke.
U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, koja je moguća samo jednom tijekom trajanja kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.
Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.
(...)
Čl. 21. predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem stoji:
Strankama je Ugovor protumačen te ga u znak prihvata prava i obveza vlastoručno potpisuju i ovjeravaju kod javnog bilježnika.
Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama Banke sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke prema ovom Ugovoru.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877 Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju JR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati 534,87 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09.06.2012. pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023 pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB:14036333877 Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju JR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 602,31 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. kolovoza 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj se navodi:
- da tužitelj je dana 20.11.2004. s Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) sklopio Ugovor o kreditu broj 146-223/2004 solemniziran po javnoj bilježnici Jasenki Crnčec iz Čakovca dana 20.11.2004. pod brojem OV-1721/04 (dalje Ugovor o kreditu);
- da u članku 8. predmetnog Ugovora o kreditu, stoji: Korisnik kredita se obvezuje da će u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz članka 2. ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1% (jedan posto) od odobrenog kredita. Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, koja je moguća samo jednom tijekom trajanja kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina; te da nadalje, u čl. 21. predmetnog Ugovora o kreditu stoji: Strankama je Ugovor protumačen te ga u znak prihvata prava i obveza vlastoručno potpisuju i ovjeravaju kod javnog bilježnika. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama Banke sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke prema ovom Ugovoru.;
- da sukladno Izvodu iz Zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV – 308/2020 Zagreb, ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo:
- da nadalje, odlukom Ustavnog suda RH od dana 13.07.2023. broj: U-III-3231/2022, U-III-7491//2022, UIII-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597//2023 odbijene su ustavne tužbe banaka (Privredne banke Zagreb d.d. i Addiko Bank d.d.), a da obrazloženje iste odluke Ustavnog suda RH govori o ništetnosti tzv. izlaznih naknada o čemu govore i odluke Vrhovnog suda RH iz predmetna Rev-112/18, Rev-1219/21, Rev-179/21, Rev- 659/22, Rev-43/22;
- da članak 1024. ZOO, koji propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, time da je dužan i naknaditi štetu ako je davaoc kredita istu pretrpio; no da u konkretnom slučaju, međutim, tuženik nije pretrpio kakvu štetu prijevremenom otplatom; da također, predmetne ugovorne odredbe su nepoštene odnosno ništetne odredbe u smislu čl. 81.i 82. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača/03; da riječ je o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, već je predmetni ugovor tužitelju bio ponuđen po principu uzmi ili ostavi; da nadalje, a obzirom je riječ o neodređenoj i neodredivoj činidbi, kao i činidbi ugovorenoj protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, to su iste ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima; da nadalje, riječ je o ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, a to posebno imajući u vidu činjenicu da je tužitelj-potrošač-slabija ugovorna strana, za razliku od tuženika koji je jača ugovorna strana, ali unatoč tome nije tužitelja informirao i upozorio na prethodno navedene okolnosti; da također, jasno je da je uslijed opisanog došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
- da tužitelj je predmetni kredit prijevremeno otplatio dana 08.06.2012. godine time da je pri otplati, na traženje tuženika, morao platiti iznos od 534,87 EUR-a (4.029,96 kuna) na ime naknade (troškova) za zatvaranje kredita; da isti iznos naknade utvrđen je u postupku naslovnog suda pod poslovnim brojem P- 324/2023 koji se vodio radi preplate s osnova ništetnosti ugovoren odredbe o valutnoj klauzuli CHF i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi;
- te da obzirom je tuženik predmetnu tzv. izlaznu naknadu naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, to tužitelj ima pravo potraživati vraćanje plaćenog iznosa.
1.1. Tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj traži utvrđenje ništetnosti prednje navedenih odredbi članka 8. i članka 21. Ugovora o kreditu (točka 1. tužbenog zahtjeva), zatim isplatu iznosa od 534,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 09.06.2012. do isplate (točka 2. tužbenog zahtjeva), te naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka 3. tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te navodi:
- da tuženik ne spori da je 18. studenoga 2004. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 146-223/2004 (dalje: ugovor o kreditu) i da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita (08.06.2012.) naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu 534,87 EUR;
- da međutim, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive; da nadalje, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a da u odnosu na savjesnost i poštenje tuženikovog postupanja tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, te da tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1068. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti; da naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno, dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno; da u odnosu na (ne)ravnotežu u pravima i obvezama tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate, da u takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima, da tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu, navodeći d tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu), da međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta, da također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta, da stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta;
- da o pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita; da tako se u Mišljenju Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU zaključuje kako banke zbog prijevremene otplate kredita trpe štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“, dok u Aneksu br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a stoji: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova.“; te da tuženik prilaže ovjerene izjave g. HR, izvršnog direktora riznice tuženika te gđe OR, voditeljicu administracije kredita tuženika i to na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita;
- da zaključno, tuženik smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati, no i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža, da dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete;
- da osim toga, tužitelj ne može isticati ništetnost čl. 8. ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja;
- da pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate; da naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe, a tuženik osporava da bi bio nepošten stjecatelj;
- da tuženik ističe prigovor zastare; da u odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja; da tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno; da osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava, da stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje, te da tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske; da ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba; te da stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari;
- da u odnosu na ništetnost čl. 21. Ugovora o kreditu tuženik ne obrazlaže zašto bi odredba u čl. 21. bila ništetna niti se poziva na sudsku praksu koja bi potvrdila navedeni stav; da naprotiv, sudska praksa koju dostavlja tuženik upravo se referira na odredbu u čl. 21. ugovora o kreditu u kojemu korisnik kredita prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta banke te je sud zauzeo stav da nisu ništetne odredbe koje „izlaze iz okvira kolektivnih presuda“, stoga je tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan.
2.1. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.
3.. Tužitelj je u cijelosti ostao kod svih navoda iznijetih u tužbi te osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu. Tužitelj u odnosu na pravni temelj navodi da kao materijalni propis koji regulira ništetnost odredaba potrošačkog ugovora, primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača 96/03 (kasnije Zakon o zaštiti potrošača 79/07) i to kao lex specialis time da se, svakako, primjenjuje i Zakon o obveznim odnosima kao lex generalis, te u nastavku tužitelj citira odredbe članka 87., 81., 82. i 84. ZZP 96/03, te članak 1024. ZOO-a (ranije čl. 1068. ZOO-a), dalje navodeći da obzirom je riječ o neodređenoj i neodredivoj činidbi, kao i činidbi ugovorenoj protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, to su iste ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, riječ je o ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, a to posebno imajući u vidu činjenicu da je tužitelj-potrošač-slabija ugovorna strana, za razliku od tuženika koji je jača ugovorna strana, ali unatoč tome nije tužitelja informirao i upozorio na prethodno navedene okolnosti, te da također, jasno je da je uslijed opisanog došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na konkretni slučaj tužitelj navodi da predmetne ugovorne odredbe nisu određene odnosno odredive, a pored navedenog, o istima se nije pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Naime, tužitelju je predmetni ugovor o kreditu bio ponuđen kao ugovor prethodno sastavljen od strane tuženika, po principu uzmi ili ostavi, bez pojašnjenja bilo koje ugovorne odredbe, pa tako niti predmetne; da odredba o prijevremenoj otplati kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije bila niti spomenuta, a posebno nije bilo pojašnjeno temeljem čega Banka određuje visinu naknade; da prema tome, navedena odredba je neodređena odnosno neodrediva, a to iz razloga, što temeljem navedene iste tužitelj nije imao mogućnost utvrditi visinu naknade, a niti što ista predstavlja; da s druge strane iz članka 21. predmetnog ugovora proizlazi da potpisom ugovora korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe Općih uvjeta poslovanja Banke kao i odredbe i tarife Odluke o naknadama Banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema ovom ugovoru; da međutim, tužitelj prilikom sklapanja ugovora nije bio upoznat sa odredbama Općih uvjeta poslovanja Banke i sa odredbama i tarifama Odluke o naknadama Banke te mu primjerak istih nije bio uručen kod sklapanja ugovora; da opisano postupanje tuženika, svakako je protivno načelu savjesnosti i poštenja; da budući da sporna odredba nije određena, a niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 47. ZOO ništava; da osim toga o spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo te je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe čl. 81 st.1. ZZP, nepoštena te u smislu odredbe čl. 87 st. 1. ZZP, ništava. Tužitelj smatra da tuženik neosnovano navodi da bi sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu, predstavljala iznos naknade štete.; da naime, u trenutku sklapanja predmetnog ugovora, tuženik nije predočio tužitelju u čemu bi se eventualna šteta sastojala i temeljem čega bi se ista određivala, a što znači da je tuženik navedenom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, bez da se o tome pojedinačno pregovarala i bez toga da bi tužitelj bio mogao utjecati na tu odredbu; da kako su ispunjene pretpostavke za ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tužitelj dokazni prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja iznijet u odgovoru na tužbu drži nepotrebnim te se istome protivi; da tužitelj se protivi korištenju izjava HR i OR obzirom isti nemaju saznanja vezana uz predmetni ugovor o kreditu. 5. U pogledu tijeka zateznih kamata, tužitelj ističe da članak 1115. ZOO-a propisuje: Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, inače od dana podnošenja tužbe, a da tuženik je u odnosu na tužitelja kao potrošača bio nepošten već na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji ugovor sadrži nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe, a jednako je tako bio nepošten i prilikom primitka svake pojedinačne preplaćene uplate; da nepoštenje stjecatelja veže se, naime, uz okolnost da li je isti znao/morao znati da mu pravo na primitak preplaćenog iznosa ne pripada, te da kako je tuženik znao da mu isto pravo ne pripada, to je isti bio nepošten. Dalje tužitelj navodi da na prvoj sjednici Građanskog odjela (1/20) održanoj 30. siječnja 2020. pod poslovnim brojem: Su -IV-47/2020-2, Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je stav da: Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora; da u predmetnoj parnici, tužitelj predlaže sudu deklaratorno utvrditi ništetnost ugovornih odredbi te stoga, a sukladno navedenom tumačenju, zastara teče od pravomoćnosti presude kojom se usvaja tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari; da pritom se, obzirom je riječ o restituciji kao posljedici ništetnosti, primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Tužitelji dostavlja i sudsku praksu naslovnog suda u kojoj je, u usporedivoj pravnoj stvari (izlazna naknada) pravomoćno usvojen tužbeni zahtjev. Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj predlaže sudu u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev.
4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu te svih iznesenih prigovora, prijedloga i navoda, s time da ističe kako ne spori visinu i datum isplate sporne naknade za obradu kredita. Tuženik i nadalje predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.
5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj 146/2023/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 18.11.2004., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca dana 20.11.2004. pod brojem OU-1721/04-1 (listovi br. 8-17 spisa), Specifikaciju uplata (listovi br. 18-20 spisa), te Realizirani i Simulirani otplatni plan (listovi br. 21-23 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Izračun kamate od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate prema ugovoru o kreditu (listovi br. 34-36 spisa), sudsku praksu (listovi br. 34-50 spisa), Troškovi financiranja tuženika za period od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate (listovi br. 52-66 spisa), sudsku praksu (listovi br. 67-88 spisa), Mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU“ (listovi br. 89-95 spisa), sudsku praksu (listovi br. 96-99 spisa), izjavu HR (listovi br. 100-102 spisa), Izjavu OR (listovi br. 103-106 spisa) i Aneks br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (listovi br. 107-165 spisa); te u dokumentaciju dostavljenu po tužitelju: sudsku praksu (listovi br. 174-220 spisa) i Izvod iz zapisnika Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. pod poslovnim brojem: Su -IV- 47/2020-2 (list br. 221 spisa).
5.1. Provedeno je i saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.
5.2. Po tužitelju predloženo financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva nije provedeno, budući je tuženik visinu tužbenog zahtjeva tj. naplaćene izlazne naknade učinio nespornom, te je tužitelj od predloženog financijskog vještačenja odustao. Obzirom na nespornu visinu izlazne naknade nije bilo potrebe vršiti po tužitelju predloženi uvid u spis predmeta ovog suda poslovni broj P-324/2023.
5.3. Nije provedeno ni po tuženiku predloženo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku g. Zrinku Ručeviću na okolnost troškova financiranja tuženika, budući je ovaj dokaz nepodesan i irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.
7. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, dana 18.11.2004 zaključili Ugovor o kreditu broj broj 146/223/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini.
8. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren namjenski stambeni kredit u svrhu adaptacije kuće, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.900,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom kamatom od 5,25 % dekurzivno godišnje, promjenjiva sukladno Odluci o kamatnom stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa rokom otplate počevši od 31.12.2004. do 30.11.2019..
9. Nesporno je da je tužitelj kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatio.
10. Također je nesporno da je u članku 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena tzv. izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita, na način da je navedeno: "Korisnik kredita se obvezuje da će u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz članka 2. ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1% (jedan posto) od odobrenog kredita. Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke. U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, koja je moguća samo jednom tijekom trajanja kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.".
10.1. Nesporno je i da je u članku 21. predmetnog Ugovora o kreditu navedeno: "Strankama je Ugovor protumačen te ga u znak prihvata prava i obveza vlastoručno potpisuju i ovjeravaju kod javnog bilježnika. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama Banke sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke prema ovom Ugovoru."
11. Prema odredbi članka 1024. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a prema st. 3. istog članka u tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.
12. Nesporno je da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit dana 08.06.2012., te da je prilikom prijevremene otplate toga dana 08.06.2012. tužitelju od strane tuženika naplaćena tzv. izlazna naknada, za prijevremenu otplatu kredita, u iznosu od 534,87 EUR-a (4.029,96 kuna).
13. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
13.1. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
13.2. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
13.3. Istovjetne odredbe sadržane su u člancima 96. do 102. kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07– dalje: ZZP/07).
14. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Navedenom Direktivom određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, Nadalje, prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
15. Prema Direktivi 2008/48/EEZ ugovaranje naknade za korist banke kod potrošačkih ugovora o kreditu samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Dakle, da bi navedena odredba kojom je ugovoreno plaćanje nakade bila ništetna, potrebno je utvrditi da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
16. Nadalje, prema stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV – 308/2020, ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo:
17. Odredbom članka 3. ZOO-a je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
18. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
19. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
20. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da 2004. je to bilo negdje, pred kraj godine, da saznali su tak kak se uvijek priča među ljudima, di je kaj bolje, tako su saznali da je u Hypo banki bolje, da onda, to su rješavali tu u njihovoj poslovnici u Čakovcu, da kredit je trebao za adaptaciju kuće u kojoj i sad još živi, to je kuća na adresi [adresa], da kredit je bio oko 30.000,00 švicarskih franaka, da rata mu je ispočetka bila 1.030, ili 1.040,00 kuna, ne sjeća se sad točno, i da to je sve lijepo išlo jedno tri, četiri godine, uredno je to plaćao, sa plaće su to skidali, a onda odjednom je to počelo rasti, tako da je naraslo do 1.700,00 kuna. Na pitanje svoje punomoćnice da li je do sklapanja ugovora o kreditu banka spominjala kakvu štetu, predočila u čemu bi se eventualna šteta sastojala i temeljem čega bi se ona određivala u slučaju prijevremene otplate, tužitelj je odgovorio da ne. Na pitanje da li je ugovor o kreditu bio sastavljen na unaprijed pripremljenom obrascu banke, odgovorio je da da. Na pitanje da li je kredit prijevremeno otplatio, odgovorio je da da. Na pitanje da li mu je pritom izračunata naknada, odgovorio je da da. Na pitanje da li se sjeća u kojem iznosu, odgovorio je da to je sve bilo ukupno izračunato, kad je rekao da želi otplatiti kredit u cijelosti, onda su rekli da oni to moraju sve obratiti, da budu mu za tjedan dva rekli koliko treba u cijelosti otplatiti, a tek je kasnije saznao da je tu unutra uračunato i tih nekih 4.000,00 kuna za te neke, izvanredne troškove. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li to znači da on nije pročitao ugovor o kreditu, tužitelj je odgovorio pa da on je pročitao, ali ima to sad već 20 godina, mislio je da će to normalno platiti ratama, da se neće dogoditi to što se dogodilo, da kao što je bio kredit dogovoreni, da će ga plaćati 15 godina i da bude sve ok, da plaćao bi on to još i dalje, ali kad je došlo već na 1.700,00 kuna mjesečno, onda je slučajem okolnosti došao do nekakvih novaca i onda je to otplatio. Na pitanje ako je pročitao ugovor o kreditu, onda je valjda pročitao i odredbu o naknadi banke za prijevremenu otplatu kredita, tužitelj je odgovorio da ne sjeća se da je to pročitao. Na pitanje da li mu je to bio prvi kredit u životu, ili ga je imao već prije, odgovorio je da imao je i prije. Na pitanje kad je pročitao ugovor o kreditu, da li je tražio nekakva pojašnjenja oko odredbi koje mu nisu bile jasne, odgovorio je da ne. Na pitanje da li je bilo odredaba koje mu nisu bile jasne, odgovorio je da ne zna, stvarno se ne sjeća. Na pitanje što je po zanimanju, kojim poslom se bavio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odgovorio je da po zanimanju je građevinski tehničar, a radio je poslove građevinskog poslovođe, na gradilištima Hidroelektre. Na pitanje da li je tamo bio zaposlen, ili je radio kao kooperant, odgovorio je da bio je stalno zaposlen. Na pitanje svoje punomoćnice da li mu je kod sklapanja ugovora o kreditu bilo što pojašnjavano vezano uz odredbe o izlaznoj naknadi, odgovorio je da ne.
21. Nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio i već popunjen Ugovor na potpis tužitelju dao upravo prednik tuženika.
22. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika, da se naknada koju je banka ovlaštena zaračunati u slučaju prijevremene otplate kredita određuje jednostranom Odlukom o naknadama koju je donio tuženik odnosno pravni prednik tuženika, te da tužitelj nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj, to se opravdano može zaključiti da se o odredbi članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se odredba smatra nepoštenom jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
23. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade, tako da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina, a koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03.
24. Neutemeljeno je pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016), jer je isti stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, te se odredbe tog Zakona na konkretni Ugovor o kreditu ne primjenjuju.
25. Navodi tuženika da je u konkretnom slučaju radi prijevremene otplate predmetnog kredita pretrpio stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova te rizika poslovanja, nisu dokazani.
26. Naime, po tuženiku priložene pisane izjave DR i OR sud nije mogao uzeti u obzir, budući se tužitelj korištenju tih izjava usprotivio, dok saslušanje navedenih osoba u svojstvu svjedoka od strane tuženika nije ni predloženo.
27. U odnosu na po tuženiku priloženo Mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU i Aneks br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a, sud utvrđuje da ovi dokumenti ne sadrže niti jednu odlučnu činjenicu za prosudbu u ovoj pravnoj stvari, jer radi se o analizama i dokumentima sačinjenima nakon sklapanja predmet Ugovora o kreditu, a slijedom čega isti tužitelju nisu mogli biti poznati u momentu sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koji je sklopljen 2004.
28. Nadalje, sud smatra da temeljem po tuženiku priložene dokumentacije o troškovima financiranja tuženika nije moguće utvrditi konkretne troškove financiranja koje bi tuženik imao s osnova deponiranja viškova likvidnosti novčanih sredstava primljenih uslijed prijevremene otplate upravo predmetnog kredita, obzirom da nije moguće utvrditi što je doista tuženik učinio sa tim konkretnim primljenim sredstvima odnosno na koji ih je način dalje plasirao i sa kakvim financijskim efektima na njegovo poslovanje. Stoga sud nije provodio po tuženiku predloženo financijsko- knjigovodstveno vještačenje na okolnost troškova financiranja tuženika.
29. Iz provedenih dokaza također nije razvidno kakvu je to štetu tuženik pretrpio s osnova administrativnih troškova, budući nije utvrđeno koje je to administrativne poslove trebalo obaviti vezano uz predmetnu prijevremenu otplatu kredita, a koje tuženik ne bi imao kod redovne otplate kredita.
30. Međutim, iz predmetnog Ugovora o kreditu, niti ne proizlazi da bi se radilo o naknadi za pretrpljenu štetu. Naime, šteta se dokazuje po osnovu i visini, a odredba spornog članka 8. Ugovora o kreditu nije tako sročena, niti je tuženik naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita tako formulirao.
31. U odnosu na navod tuženika da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u smislu članka 345. st. 3. ZOO-a, sud ističe da se ova odredba odnosi na štetu nastalu povredom ugovorne obveze, a da tužitelj nije povrijedio ni jednu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu, te u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužitelja za povredu ugovorne obveze, pa slijedom toga niti bilo kakva obveza tužitelja za naknadu štete po toj osnovi.
32. Naime, već je ranije izneseno kako je odredbom članka 1024. st. 2. ZOO-a propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a prema st. 3. istog članka u tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a nastanak štete tuženik u ovom postupku nije dokazao.
33. Nadalje, prema odredbi članka 1024. st. 4. ZOO-a banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
34. Obzirom na prednje citiranu zakonsku odredbu tuženik nema pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata (neostvarene kamate). Kako je kamata po pravnoj prirodi cijena koju potrošač plaća banci radi korištenja glavnice, u slučaju prijevremene otplate kredita otpada kako ekonomska tako i pravna svrha kamate za dio duga otplaćenog prije dospjelosti.
35. Stoga ugovaranje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita vodi do neosnovanog obogaćenja banaka (tuženika), budući da banke naplaćuju uslugu stavljanja novca na raspolaganje kreditoru, koju u pogledu prijevremeno otplaćenog iznosa kredita uopće nisu izvršile, u prilog čemu govori i sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023.
36. Slijedom navedenoga, utvrđen je osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu, koji je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, a koje odredbe se odnose na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita (tzv. izlazne naknade).
37. Nadalje, kako je utvrđeno da se o pojedinačnim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik pak niti ne tvrdi, niti ičime dokazuje da je u konkretnom slučaju bio ostvaren uvjet pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem o odredbama Općih poslovnih uvjeta pravnog prednika tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., te o odredbama i tarifama Odluke o naknadama Banke, te tuženik ne dokazuje da bi navedeni Opći uvjeti poslovanja Banke kao i Odluka o naknadama Banke tužitelju doista bili uručeni prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu odnosno da bi tužitelj sa sadržajem istih uopće bio upoznat.
38. Stoga je osnovan i zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi članka 21. predmetnog Ugovora o kreditu.
39. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na tzv. izlaznu naknadu ništetne.
40. U presudi JRĆ i JRĆS protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
41. Kako je već ranije izneseno, nedvojbeno je da je tuženik prilikom prijevremene otplate kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu, dana 08.06.2012. tužitelju naplatio tzv. izlaznu naknadu u iznosu od 534,87 EUR (4.029,96 kuna).
42. Nadalje, visinu navedenog utuženog iznosa od 534,87 EUR tuženik niti ne spori.
43. Obzirom da su navedene odredbe članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, to tužiteljiu osnovom odredbe članka 233. st. 1. ZOO-a pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe Ugovora o kreditu primio, i to primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, u kojem je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer se, kako je prethodno utvrđeno, radi o nepošteno ugovorenoj naknadi prijevremenu otplatu kredita.
44. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz članka 8. i članka 21. Ugovora o kreditu nije u zastari.
45. Neosnovan je prigovor zastare i u odnosu na novčani tužbeni zahtjev tužitelja, budući u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da je sporna odredba ugovora ništetna (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a isti stav o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito proizlazi i iz pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda održane 31. siječnja 2022.
46. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a koji petogodišnji zastarni rok u smislu prednje izloženog bi počeo tek od pravomoćnosti ove sudske presude kojom se utvrđuje ništenost spornih odredbi Ugovora o kreditu, pa stoga u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći.
47. Slijedom iznijetog, zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa od 534,87 EUR, utvrđuje se u cijelosti osnovanim.
48. Tužitelju na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, tekuće od 09. lipnja 2012. do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
49. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).
49.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 13.12.2024. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 17.2.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 19.5.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 8.7.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 7.8.2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 450,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 112,50 EUR (Tbr. 46. Tarife), te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR, sveukupno 602,31 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
Čakovec, 7. kolovoza 2025.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužitelj po punomoćnici
2. tuženik po punomoćniku
