Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1503/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Anđele Bošković Rajković i sutkinje Štefice Bukvić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Toni Vukićević, odvjetnik u Splitu, protiv 1. tuženika DČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Tomislav Jonjić, odvjetnik u Splitu i 2. tuženika MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3993/2024-8 od 17. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3993/2024-8 od 17. travnja 2025.

II. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

Utvrđuje se nedopustivim ovrha određena temeljem rješenja Općinskog suda u Splitu, br. Ovr – 5599/16 od 2.12.2016. godine, kojim se na zahtjev ovrhovoditelja i tuženika ad. 1.) DČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nalaže ovršeniku i tuženiku ad. 2.) MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prinudno uklanjanje izgrađenog betonskog zida ukupne dužine 19,24 m, visine cca 0,90 m i širine 0.20 m označen slovima C-D-E-F-C, kao i betonske zidove sjevernije od ovog a koji omeđuju vrt ovršenika i koji su viši za cca 3,00 m od južnog betonskog dvorišta označeni slovima J-F-K, kao i betonski rampu dužine 1,50 m, visine 0,20 m do 0,08 m označene slovima G-H-I-G, sve označeno u pregledanoj skici lica mjesta dipl. ing. CČ od 24. veljače 2011. godine i sve izgrađeno na čest. zem. [katastarska čestica] (kat. čest. [katastarska čestica]), k. o. [katastarska općina], te nakon toga uklanjanje tog porušenog otpadnog građevinskog materijala s predmetne nekretnine i u svemu uspostava prijašnjeg stanja.

II. Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana naknaditi tuženiku ad. 1. trošak parničnog postupka u iznosu od 1.100,00 eura."

2. Protiv prvostupanjske presude pravovremenu žalbu podnijela je tužiteljica zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži, prvostupanjska presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz dosudu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tuženici nisu podnijeli odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji je prethodio i žalbene navode tužiteljice, ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa predmeta, pa se kao takva može ispitati. Izreka pobijane presude nije u suprotnosti s obrazloženjem, već je rezultat provedenog postupka, pa u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno su i pravilno utvrđene sve činjenice, te je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8. Predmet spora je tužiteljicin zahtjev radi proglašenja nedopuštenim ovrhe koja je po prijedlogu 1. tuženika DČ određena protiv 2. tuženika MČ rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-5599/16 od 2. prosinca 2016. Tim je rješenjem naloženo ovršeniku, ovdje 2. tuženiku PČ uklanjanje izgrađenog betonskog zida ukupne dužine 19,24 m, visine cca 0,90 m i širine 0.20 m označenog slovima C-D-E-F-C, kao i betonskih zidova sjevernije od tog koji omeđuju vrt 2. tuženika MČ i koji su viši za cca 3,00 m od južnog betonskog dvorišta označeni slovima J-F-K, kao i betonsku rampu dužine 1,50 m, visine 0,20 m do 0,08 m označene slovima G-H-I-G, sve označeno u pregledanoj skici lica mjesta dipl. ing. CČ od 24. veljače 2011. godine i sve izgrađeno na čest. zem. [katastarska čestica] (kat. čest. [katastarska čestica]) k. o. [katastarska općina], te nakon toga uklanjanje tog porušenog otpadnog građevinskog materijala s predmetne nekretnine i u svemu uspostava prijašnjeg stanja.

9. Pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Trogiru, pod brojem Ovr- 5599/2016 u tijeku je ovršni postupak ovrhovoditelja DČ protiv ovršenika MČ, radi činidbe, u kojem je postupku tužiteljica 8. rujna 2017. kao treća osoba podnijela prigovor radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru Ovr-5599/2016 nedopuštenom, navodeći da ima pravo koje sprječava ovrhu. Kako je ovrhovoditelj osporio navode iz njezina prigovora, pravomoćnim rješenjem donesenim na ročištu 25. travnja 2018. tužiteljica je upućena na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

10. U postupku pred prvostupanjskim sudom izvedenim dokazima utvrđeno je:

- da je između 2. tuženika MČ i 1. tuženika DČ zaključen sporazum 19. rujna 2001. kojim se utvrđuje da je 2. tuženik MČ vlasnik kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], 1. tuženik DČ vlasnik kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da MČ namjerava na svojoj čestici sagraditi obiteljsku kuću a do kuće DČ da vodi pristupni put čestice 8119, te da su potpisnici sporazuma suglasni da MČ gradi svoju kuću paralelno s tim putem ali na udaljenosti od 1 m u koji metar da upada i širina porušenog zida, te da ŽČ pripadaju na postojećem putu sva prava koja je i do tada imao, pa da čak ima pravo koristiti put i u dijelu za koji je isti proširen,

- da su DČ i MČ sporazum 19. rujna 2001. potpisali dobrovoljno i da ocjenjuju da su istim riješili svoje susjedske odnose,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Omišu poslovni broj P- 364/02 od 9. svibnja 2008. utvrđeno da je MČ povrijedio sporazum od 19. rujna 2001. na način što nije sveo u ravan dio kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (kat. čest. [katastarska čestica]) te što je u jugozapadnom dijelu svoje nekretnine izgradio betonsku rampu, pa je naloženo MČ da uredi i dovede u ravan dio kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (kat. čest. [katastarska čestica]) s postojećim putem, da ukloni sav otpadni i građevinski materijal te poruši izgrađenu betonsku rampu,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Omišu br. P-364/02 od 9. svibnja 2008. odbijen protutužbeni zahtjev MČ na utvrđenje ništavosti sporazuma od 19. rujna 2001.,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Omišu poslovni broj P2-2910/10 odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice SČ protiv tuženika MČ i AČ radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene ovršnim rješenjem Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Omišu poslovni broj Ovr-6851/09 od 22. veljače 2010. u odnosu na nekretninu 4809/3 k. o. [katastarska općina] (kat. čest. [katastarska čestica]),

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst- 1237/13 od 15. svibnja 2015. naloženo 2. tuženiku MČ da ukloni betonski zid ukupne dužine 19,24 m, visine cca 0,90 m i širine 0,20 m, označen slovima C-D- E-F-C, kao i betonske zidove sjevernije od ovog, a koji omeđuju vrt MČ i koji su viši za cca 3 m od južnog betonskog dvorišta označeni slovima J-F-K, kao i betonsku rampu dužine 1,50 m, visine 0,20 m do 0,08 m označene slovima G-H-I-G, sve označeno u preglednoj skici lica mjesta dipl. ing. RČ od 24. veljače 2011. i sve izgrađeno na kč. br. [katastarska čestica] (kat. čest. [katastarska čestica]) k. o. [katastarska općina] te nakon toga ukloni taj porušeni otpadni građevinski materijal s predmetne nekretnine i u svemu uspostavi prijašnje stanje,

- da je u 2. prosinca 2016. Općinski sud u Splitu pod brojem Ovr-5599/16 donio rješenje o ovrsi na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu Pst-1237/13 od 15. svibnja 2015.

- da je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr-5599/16 od 2. prosinca 2016. potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž

Ovr-328/2017-2 od 7. srpnja 2017.,

- da je 8. rujna 2017. u predmetu Ovr-5599/16 zaprimljen prigovor tužiteljice SČ kao treće osobe u kojem se navodi da je nemoguće pristupiti predmetnoj ovrsi a da se pritom ne zadire u njezina prava kao suvlasnika predmetne nekretnine, koje suvlasništvo da je stekla prije donošenja rješenja o ovrsi,

- da je na ročištu održanom 25. travnja 2018. doneseno rješenje kojim je tužiteljica upućena na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja je određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-5599/16 od 2. prosinca 2016.,

- da su tužiteljica SČ i 2. tuženik MČ posjednici katastarske čestice [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] svatko u ½ dijela,

- da su tužiteljica i 2. tuženik MČ suvlasnici kč. br. [katastarska čestica] k.o.

Jesenice svatko u ½ dijela,

- da se tužiteljica upisala suvlasnicom nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) tijekom 2004. rješenjem Z-537/04 kada je bio u tijeku spor radi povrede sporazuma od 19. rujna 2001. (predmet Općinskog suda u Omišu P-364/02).

11. Obzirom na prednja utvrđenja prvostupanjski sud u cijelosti odbija tužbeni zahtjev pri tome zaključujući da iako tužiteljica formalno nije sudjelovala u sklapanju sporazuma od 19. rujna 2001., da je u to vrijeme bila predmnijevana suvlasnica nekretnine s osnove bračne stečevine s 2. tuženikom PČ (koji je sporazum i sklopio) i da je imala saznanja o potpisanom sporazumu i da nije prethodno poduzimala radnje kako bi Sporazum stavila izvan snage pa njezino postupanje nije bilo savjesno. S druge strane 1. tuženik DČ da nije morao znati da nekretnina nije isključivo vlasništvo 2. tuženika MČ s kojim je sporazum potpisan, pa se na 1. tuženika DČ kao ovrhovoditelja primjenjuje načelo zaštite povjerenja u zemljišnu knjigu i njezinu potpunost (čl. 122. i čl. 124. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, "Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 52/25; dalje: ZV).

12. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je nekretnina na kojoj je ovrha određena zajednička imovina tužiteljice i 2. tuženika MČ na temelju čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj: 11/78, 27/78, 45/89, 59/90 i 25/94: dalje: ZBPO) i da se tužiteljica (iako je ugovor o kupoprodaji sklopljen 1996.) upisala u zemljišnu knjigu suvlasnicom nekretnine 2004. Odredbom čl. 283. st. 1. ZBPO propisano je da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, dok je st. 2. iste odredbe propisano da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. Međutim, za prosuđivanje valjanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe bitna je pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe.

13. Odredbom čl. 57. st. 3. ZV određeno je da kad je stvar na temelju zakona u zajedničkom vlasništvu dvaju ili više zajedničara, nema utjecaja na to činjenica da je u zemljišnim knjigama ili bilo gdje drugdje prikazana kao vlasništvo samo nekoga od njih, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti.

14. Osnovna tvrdnja tužiteljice iz prigovora, a na temelju kojeg prigovora je upućena na pokretanje parnice kao treća osoba jest da je ona stekla pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini prije nego što je donesena ovršna isprava na temelju koje je određena sporna ovrha, no pri tome gubi iz vida da je prethodno na temelju zakona (čl. 277. ZBPO) nekretnina predstavljala zajedničku imovinu neovisno o sklopljenom kupoprodajnom ugovoru.

15. U konkretnom se slučaju ovrha provodi radi radnje na koju je pravomoćnom i ovršnom ispravom obvezan 2. tuženik MČ. Tužiteljica se upisala suvlasnicom nekretnine na kojoj je potrebno obaviti radnju tijekom postupka za utvrđenje valjanosti Sporazuma od 19. rujna 2001. (Općinski sud u Omišu broj P- 364/02), pa pravilno zaključuje prvostupanjski sud da kao supruga 2. tuženika MČ nije mogla ne znati za vođenje konkretne parnice s obzirom da se ista vodila od 2002., a okončana je presudom Općinskog suda u Omišu poslovni broj P-364/02 od 9. svibnja 2008. I prema stavu ovog suda promjenom prava suvlasništva na nekretnini ne može se osnovano spriječiti ovrha koja je određena na temelju pravomoćne presude kojom je drugom suvlasniku nekretnine naložena radnja.

16. Tužiteljica neosnovano osporava zaključak prvostupanjskog suda da je znala za zaključenje Sporazuma od 19. rujna 2001. i preuzete obveze, jer je prvostupanjski sud taj zaključak valjano, argumentirano i životno obrazložio. 2. tuženik MČ je pravomoćnom presudom obvezan na radnju uklanjanja zida i svatko je dužan u Republici Hrvatskoj pokoriti se pravomoćnoj presudi. Činjenica da će po obavljanju te radnje biti izmijenjen izgled nekretnine, čime se zadire u njezino pravo su(vlasništva) ukazuje se na sadržaj odredbe čl. 39. st. 2. ZV i postupanje samog 2. tuženika MČ, supruga tužiteljice i savjesnost njegova postupanja prilikom potpisivanja sporazuma s 1. tuženikom ŽČ.

17. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio provedene dokaze, te dao valjano obrazloženje iz kojih je dokaza izveo svoje zaključke. Navodima da se prvostupanjski sud "nije izjasnio o značaju onih dokaza koji idu u prilog tvrdnjama tužiteljice" a ne navodeći koji bi to dokazi bili ne može biti dovedena u pitanje ocjena dokaza prvostupanjskog suda koja je temeljena na valjanoj primjeni čl. 8. ZPP. Stoga je u tom dijelu neodlučno pozivanje tužiteljice na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-855/88, Rev-2732/88 jer je riječ o drugačijoj i činjeničnoj podlozi i žalbenim navodima.

18. Neosnovano tužiteljica ponavlja da nekretnina u odnosu na koju je određena ovrha ne može biti predmetom ovrhe obzirom na sadržaj odredbe čl. 81. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; dalje: OZ). Naime, u konkretnom slučaju nekretnina jest predmet ovrhe (čl. 4. st. 2. OZ) no samo u smislu da je na određenoj nekretnini naloženo obaviti radnju, dok nije određena ovrha na nekretnini koja bi dovela do promjene upisanog stvarnog prava da bi do primjene došla odredba čl. 81. OZ.

19. Osim toga, pretpostavke za podnošenje prigovora trećih osoba protiv ovrhe uređene su odredbom čl. 59. st. 1. OZ kojom je propisano da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom. Tužiteljica je kao treća osoba u ovršnom postupku sukladno odredbi čl. 59. st. 1. OZ u prigovoru mogla isticati samo da u pogledu predmeta ovrhe (nekretnine na kojoj je potrebno obaviti radnju po ovršnoj ispravi) ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, no ne može s uspjehom isticati žalbene razloge propisane odredbom čl. 50. OZ jer je takve žalbene razloge u žalbi podnesenoj protiv rješenja o ovrsi ovlašten isticati samo ovršenik (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-522/2015-2 od 15. listopada 2019.).

20. Nastavno na prethodno, neodlučno je pozivanje tužiteljice na činjenicu da 1. tuženik DČ kao ovrhovoditelj nije potpuno i pravilno odredio predmet ovrhe, isticanje žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 6. OZ, kao i pozivanje na odredbu čl. 37. ZV, jer tužiteljica osim što ne može u okviru ovog postupka isticati žalbene razloge iz čl. 50. OZ, ne može isticati niti prigovore na neurednost ovršnog prijedloga, koje je pravo zajamčeno samo ovršeniku.

21. Ponavljajući u žalbi navode da nije stranka postupka vođenog pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem Pst-1237/13 u kojem je 15. svibnja 2015. donesena pravomoćna presuda koja u ovršnom postupku čini ovršnu ispravu, a pored zaključka da je znala i za potpisani sporazum i nastali spor, ne dovodi u pitanje valjanost prvostupanjske presude. Naime, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva koji se odnosi na pitanje dopuštenosti ovrhe na nekretnini upisanoj na (samo) jednom bračnom drugu, a koja predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova, odlučno je postojanje savjesnosti i poštenja svih sudionika pravnog odnosa, dakle 1. tuženika kao ovrhovoditelja, 2. tuženika MČ kao ovršenika i tužiteljice kao treće osobe i bračnog druga 2. tuženika MČ.

22. Kada je 2. tuženik MČ sklopio sporazum 19. rujna 2001. kojim je preuzeo određene obveze pri gradnji kuće na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] tužiteljica nije bila upisana suvlasnicom nekretnine, 2. tuženik MČ postupio je protivno sporazumu, što je rezultiralo i donošenjem pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu Pst-1237/13 15. svibnja 2015. Pri takvom stanju stvari zemljišnoknjižno stanje u trenutku potpisivanja sporazuma nije neistinito, već može biti nepotpuno, pa u korist takvog ovrhovoditelja, u konkretnom slučaju 1. tuženika DČ, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva odlučna činjenica savjesnosti prethodnog postupanja tužiteljice kao i savjesnosti 1. tuženika DČ. Navedeno pravno shvaćanje izraženo je i u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Revt-42/2013 od 13. ožujka 2013. i Rev 1867/2012 od 29. listopada 2013. koje se naslanjaju na odluke Ustavnoga suda RH broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011.

23. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica nije za razliku od 1. tuženika DČ bila savjesna, to njezino upisano pravo suvlasništva nekretnine na kojoj je potrebno obaviti radnju, nije pravo koje bi spriječavalo ovrhu, niti je ispunjen zakonski razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz čl. 59. st. 1. OZ.

24. Navodi da bi 1. tuženik DČ bio nesavjestan jer je znao da su tužiteljica i 2. tuženik MČ bračni drugovi, da su zajedno kupili nekretninu i zajedničkim radom sagradili kuću, ne mogu se osnovano suprotstaviti zaključku prvostupanjskog suda o nesavjesnom postupanju tužiteljice.

25. Točno je da će se prilikom provedbe ovrhe uklanjanjem zida i rampe zadirati u pravo tužiteljice, no tužiteljica kao nesavjesna stranka nije učinila potrebne radnje da svoje pravo zaštiti. Ista je znala i morala znati za sklopljeni sporazum, preuzetu obvezu i njezino kršenje, kao i vođenje postupaka kojim je njezinom suprugu naloženo sagrađeni zid i ukloniti.

26. Neodlučni su žalbeni navodi kojima tužiteljica ističe da je u postupku u kojem je donesena ovršna isprava trebala kao tuženica biti obuhvaćena na pasivnoj strani, kao suvlasnica nekretnine, kao i da je riječ o nužnom suparničarstvu, jer u ovom postupku ne može osnovano prigovarati sadržaju ovršne isprave.

27. Osim toga, irelevantno je je li 1. tuženik DČ upisan vlasnikom nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] jer se u ovom postupku odlučuje samo o postojanju prava treće osobe (tužiteljice) koje bi sprječavalo određenu ovrhu.

28. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz čl. 59. OZ.

29. I odluka o trošku pod toč. II. izreke je pravilna i zakonita i valjano utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj:138/23; dalje: Tarifa). Pravilno je prvostupanjski sud tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznao trošak pristupa ročištima 5. lipnja 2019., 26. siječnja 2021. i 4. ožujka 2025. za svako po 100 bodova (Tbr.9/1. Tarife) jer se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari, a 50 bodova za pristup ročištu 9. rujna 2020. (Tbr. 9/5. Tarife). Ne mogu se prihvatiti osnovanima navodi tužiteljice da je na tim ročištima punomoćnik tuženika samo ponavljao ranije u postupku istaknute navode, jer je Tarifom propisana nagrada za pristup ročištu, a punomoćnik tuženika je svakom od navedenih ročišta i prisustvovao. Slijedom navedenog, odluka o trošku pod toč. II. izreke je u cijelosti pravilna i zakonita.

30. Kako je žalba cijenjena neosnovanom, to je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP)

31. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

Osijek, 7. kolovoza 2025.

Predsjednica vijeća

dr. sc. Sanja Zagrajski