Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: P-1859/2023-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CČ iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupana po punomoćniku Branku Linu, odvjetniku iz Rijeke, Korzo 22/III, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a (čiji je OIB: 23057039320) zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Damiru Metelko i drugi iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 1.340,00 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 9. srpnja 2025. u prisutnosti tužiteljice CČ, punomoćnika tužiteljice CČ i zamjenice punomoćnika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., dana 7. kolovoza 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103431959, sklopljenom između parničnih stranaka dana 22.02.2007.g., ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, sadržane na str. 3. istog ugovora o kreditu, a koje glase:
„10. NAKNADA
Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice CČ koji glasi:
„2. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da, radi ništetnosti odredbe iz t.1. ove presude, u roku od 15 dana plati tužiteljici CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.090,89 EUR/ 8.219,34 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti iznos teče počev od dana 03.03.2007. g. pa do isplate, stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.
3. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana plati tužiteljici CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak ovog postupka, sukladno troškovniku, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po istoj (navedenoj) stopi iz t.2., počev od dana donošenja odluke o trošku postupka pa do dana isplate.“
III. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.
Obrazloženje
1. Dana 14. lipnja 2023. zaprimljena je tužba tužiteljice CČ koja tvrdi da je sa tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dana 22.02.2007.g. sklopila ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103431959, na iznos od 180.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na dan puštanja kredita u tečaj (vidi točku 2. ugovora o kreditu). U navedeni ugovor je u točci 10 uglavljena ništetna odredba, koja glasi: „10. NAKNADA Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je takvu naknadu dana 02.03.2007.g. i naplatio, temeljem navedene odredbe ugovora o kreditu, u iznosu od 8.219,34 HRK. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga je, prema tvrdnjama tužiteljice CČ tom odredbom definirano što je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije imao zakonsko uporište naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Temeljem navedene ništetne odredbe iz predmetnog ugovora, a koja je protivna kogentnim odredbama ZOO, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je od tužiteljice CČ, uz glavnicu i kamate, naplatio paušalno određenu naknadu za obradu kredita, a k tome još i bez jasne i razumljive razrade utemeljenosti plaćanja takve naknade. Osim toga, takva odredba je po mišljenju tužiteljice CČ suprotna načelu savjesnosti i poštenja, jer se na potrošača prebacuju bezrazložni i prekomjerni troškovi, ničim opravdani. Jasno je da se radi o nametnutim ugovornim odredbama kojima je stvorena znatna neravnoteža između tužiteljice CČ kao potrošača i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao banke, te je ista odredba, kako je gore objašnjeno, nezakonita, nejasna, nerazumljiva, kao što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno je zakonskim odredbama (iz ZOO) o ugovoru o kreditu potraživati od korisnika kredita paušalnu naknadu za obradu kredita. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. Očito je iz svega prema tvrdnjama tužiteljice CČ da su (i) odredbe sadržane u navedenim odredbama spomenutih ugovora prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice CČ, a što znači da su navedene odredbe u smislu odredbe članka 81 stavak 1 ZZP, nepoštene, te u smislu odredbe članka 87 stavak 1 ZZP i 270. ZOO, ništetne. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tužiteljica CČ predlaže uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i CČ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103431959 od 22. veljače 2007. kao i pregled prometa po partiji kredita (a posebno u stavku od 02.03.2007.g. – uplata naknade). Nadalje tužiteljica CČ predlaže po potrebi vještačenje po vještaku financijske struke, u svezi svakog pojedinačnog i ukupnog neosnovano zaduženog iznosa, slijedom cjelokupne priležeće i eventualno potrebne dodatne dokumentacije, počev od sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje. Također predlaže se d Dostava dodatne dokumentacije – svih isprava o predmetnom kreditu koje posjeduje tužiteljica CČ kao i pribava od tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. sve nedostajeće dokumentacije u svezi navedenog kreditnog odnosa. Također predlaže se i saslušanje tužiteljice CČ u svojstvu stranke. Slijedom svega navedenog, a sukladno relevantnim odredbama iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima i dr., predlaže se donijeti slijedeću presudu: „1. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103431959, sklopljenom između parničnih stranaka dana 22.02.2007.g., ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, sadržane na str. 3. istog ugovora o kreditu, a koje glase: „10. NAKNADA Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ 2. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da, radi ništetnosti odredbe iz t.1. ove presude, u roku od 15 dana plati tužiteljici CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.090,89 EUR/ 8.219,34 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti iznos teče počev od dana 03.03.2007. g. pa do isplate, stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena. 3. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana plati tužiteljici CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak ovog postupka, sukladno troškovniku, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po istoj (navedenoj) stopi iz t.2., počev od dana donošenja odluke o trošku postupka pa do dana isplate.“
2. U svom odgovoru na tužbu od 13. ožujka 2024. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. konstatira da tužiteljica CČ predmetnom tužbom u odnosu na Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103431959 od 22.02.2007. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) zahtjeva: utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,000% od iznosa kredita (točka 1. tužbenog zahtjeva) te ste osnove isplatu iznosa od 1.090,89 EUR/ 8.219,34 HRK, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (točka 2. tužbenog zahtjeva). Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice CČ i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti, pri čemu ne spori visinu utuženog iznosa na ime naknade za obradu kredita od 1.090,89 EUR/ 8.219,34 HRK. Nadalje se ističe da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužiteljici CČ. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se poziva na: a) rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021. godine i b) rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021. godine. Slijedom navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je u ovom postupku tužiteljica CČ dužna dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Potom se konstatira da tužiteljica CČ pod točkom 1. tužbenog zahtjeva traži i da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,000% od iznosa kredita. Tužiteljica CČ nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 1.090,89 EUR/ 8.219,34 HRK zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 03.03.2007. godine pa do isplate. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u cijelosti osporava navode tužiteljice CČ da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. prije svega ističe da citirana odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,000 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. pružio tužiteljici CČ ističe se da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u cijelosti informirao tužiteljicu CČ o njezinoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužiteljica CČ je bila upoznata tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljicom CČ njoj jasno iskomunicirao da postoji obveza tužiteljice CČ na plaćanje takve naknade za obradu kredita. U dokaz navedenog tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže saslušanje službenika Banke čiji će se podaci naknadno dostaviti. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužiteljici CČ je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u izvadak iz općih i posebnih odredbi sektora građanstva od 18.02.2004. Nadalje, osim što je ta odredba tužiteljici CČ bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., iznos naknade od 1,000 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. uslijed obrade kredita. Nadalje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava navode tužiteljice CČ kako tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: a) operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), b) materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), c) troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) i d) povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu za obradu kredita. Dakle, iz navedenog po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. jasno proizlazi da je tužiteljica CČ imala dovoljno informacija iz kojih proizlazi njezina obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informirana prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Zbog činjenice da je tužiteljica CČ bila upoznata s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bila i upoznata s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi- list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje JČ prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ Slijedom navedenoga, po mišljenju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U tom smislu, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ZČ protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. S obzirom na navedeno, navodi tužiteljice CČ o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvadci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Nadalje, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. k ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Slijedom svega navedenoga prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužiteljice CČ, jer je naknada naplaćena dana 02. ožujka 2007. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužiteljice CČ kojim bi zahtijevala isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužiteljice CČ. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužiteljice CČ bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade. Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice CČ kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tražbine tužiteljice CČ, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice CČ u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice CČ u odnosu na glavnicu, a što tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava, tužiteljica CČ bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica CČ postavio zahtjev prema tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. za povrat stečenog bez osnove, a tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužiteljice CČ podredno odbije tužbene zahtjeve tužiteljice CČ kao neosnovane te naloži tužiteljici CČ da naknadi tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. troškove ovoga postupka.
3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i CČ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103431959 od 22. veljače 2007. (list sudskog spisa od broja 12 do 17) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također na ročištu dana 9. srpnja 2025. saslušana je u svojstvu stranke tužiteljica CČ (list sudskog spisa broj 220 i 221).
4. Saslušana na ročištu dana 9. srpnja 2025. tužiteljica CČ je učinila nespornim da je zaključila sa tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103431959 od 22. veljače 2007., a u svrhu rješavana njihovog stambenog pitanja. Naime, suprug i ona su imali nešto novaca ali ne dovoljno pa joj je trebao kredit za kupnju terena u [adresa] i izgradnju obiteljske kuće. Kuća na adresi [adresa] je napravljena negdje 2008. da se u njoj može normalno stanovati iako su se oni uselili daleko ranije, iako kuća još uvijek nije bila dovršena tj. bila je samo u cigli. Sam Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i CČ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103431959 od 22. veljače 2007. je predložila banka te se tada nije posebno pregovarala a ona je to mogla samo prihvatiti ili ne prihvatiti. U svezi ulazne naknade nisu ništa razgovarali a napominje da se radi o tipskom ugovoru. Nadaje tužiteljica CČ je iskazala da ona ima završen ekonomski fakultet, ugostiteljsko-hotelijerskog smjera. Bila sam kod javnog bilježnika radi solemnizacije. Sjeća se da je bila neka ženska osoba koja joj je samo pročitala taj ugovor i istog je ona potpisala nakon što ga je pročitala. prema tvrdnjama tužiteljice CČ ona je pročitala i čl. 10. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i CČ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103431959 od 22. veljače 2007. gdje je pisalo da će joj biti naplaćena ulazna naknada, a što je i učinjeno. Nadalje tužiteljica CČ ističe da budući njezina svekrva je njima dala dio novaca za teren onda su oni jedan dio njihove kuće od nekih 30 metara kvadratnih napravili jedan manji stan za njezinu svekrvu. Inače cijela kuća ima oko 300 metara kvadratnih a radi se o kući u prizemlju. Njezina svekrva BČ je preminula 2011., a od 2017. pa nadalje oni taj stan od 30 metara kvadratnih iznajmljuju. Preostali dio kuće od oko 270 metara kvadratnih se koristi isključivo za njihove potrebe budući imaju troje djece. Prema tvrdnjama tužiteljice CČ taj manji stan koji je zasebna stambena jedinica u njihovoj kući u period od 2011. do 2017. oni nisu koristili ni na koji način. Na kraju svoga iskaza tužiteljica CČ je iskazala da 2017. godine oni su od Porezne uprave dobili rješenje da im se dopušta iznajmljivanje apartmana u njihovoj kući u [adresa] površine 30 metara kvadratnih.
5. Uvidom u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i CČ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103431959 od 22. veljače 2007. ovaj sud je utvrdio da u čl. 10. se navodi da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ Za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.
6. Na ročištu dana 5. lipnja 2025. stranke su učinile nespornim da sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i CČ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103431959 od 22. veljače 2007. tužiteljici CČ je dana 2. ožujka 2027. od strane tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. naplaćena tzv. „ulazna naknada“ u iznosu od 8.219,34 kn ili 1.090,89 €.
7. Na ročištu dana 9. srpnja 2025. u smislu čl. 7. st. 1. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio prisutne da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 9. srpnja 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi punomoćnik tužiteljice CČ je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice CČ u cijelosti dok je zamjenica punomoćnika tuženika C&Steiermärkische bank d.d. predložila odbijanje istog kao neosnovanog.
8. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužiteljice CČ je djelomično osnovan.
9. Odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i CČ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103431959 od 22. veljače 2007. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužiteljice CČ. Naime iz iskaza tužiteljice CČ razvidno je da kredit je podignut radi rješavanja stambenog pitanja njezine obitelji. Naime njezina kuća ima 300 m[2] od čega jedan manji dio tj. 30 m predstavlja posebnu stambenu jedinicu koju oni iznajmljuju tek od 2017. godine.
10. Ovaj sud je prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice CČ iz čijeg iskaza je evidentno da o ulaznoj naknadi za obradu kredita sa službenicom banke se uopće nije niti razgovaralo. Po prosudbi ovoga suda u konkretnom slučaju čl. 10. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i CČ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103431959 od 22. veljače 2007., o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, prouzročio je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tužiteljica CČ niti na koji način mogla utjecati na sadržaj čl. 10. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i CČ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103431959 od 22. veljače 2007. u svezi visine ulazne naknade za obradu kredita nego joj je to ponuđeno po načelu „uzmi ili ostavi“.
11. Po prosudbi ovoga suda tužiteljica CČ uopće nije bila kao potrošač informirana o parametrima koji utječu na visinu naknade kako za obradu kreditnog zahtjeva. Naime u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice CČ kao potrošača. Za ovaj sud nije sporno da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita je imao određenih troškova tj. razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u aplikaciju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. za obradu kreditnih zahtjeva i slično. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita očito znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu tj. da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta savjetnika za građanstvo ili nekog sličnog naziva se notorno ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. niti ne tvrdi da bi plaća djelatnika banke koji je s klijentima radio na zaključenju ugovora o kreditu uopće ovisila o broju kreditnih zahtjeva ili visini kredita koje je ukupno uspio plasirati taj mjesec, ili da je dobivala nikakve bonuse, već očito mu je plaća bila fiksna nezavisno od prethodno navedenih okolnosti. Prema shvaćanju ovog suda, nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Odredbom čl. 269. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005 te u daljnjem tekstu skraćeno ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki I. Zaključno primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a po prosudbi ovoga suda odredba čl. 10. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: Banka) i CČ (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103431959 od 22. veljače 2007. kojom je ugovoreno plaćanje tkz. ulazne naknade za obradu kredita je ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora tužiteljice CČ bila upoznata sa parametrima koji utječu na visinu navedene naknade o čemu je tužiteljica CČ kao potrošač morala biti informirana. Naime, odluke o visini te naknade je jednostrano donosio sam tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., a o tome sa tužiteljicom CČ nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice CČ kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Naime, na ugovor o kreditu kao dvostrani pravni posao se primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava. U navedenom smislu očitovao se je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojo presudu poslovni broj Rev 673/2023-2 13. veljače 2024. te iz svih navedenih razloga valjalo je u cijelosti prihvatiti deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice CČ.
12. Ovaj sud prihvaća pravni stav dr. sc. HČ dipl.iur. u članku “Stjecanje bez osnove” koji je objavljen u Aktualnostima hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27., Zagreb, 2020. u kojem se navodi: “...Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarjevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.....” Štoviše po mišljenju ovoga suda to bi moglo čak i poticati takovog vjerovnika da namjerno što duže prolongira neku parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili radi postavljenja restitucijskog zahtijeva zbog povrata svih novčanih iznosa koje je dužnik stekao bez pravne osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja svakog takovog pojedinog novčanog iznosa pa do isplata. Budući su zakonske zatezne kamate daleko veće od kamata koje bilo koja banka daju na neku oročenu štednju pa čak i daleko više nego što banke ugovaraju visinu kamate kod odobravanja kredita svojim klijentima od takvog svoga nesavjesnog postupanja očito je da bi takav vjerovnik samo neosnovano stjecao imovinsku korist.
13. U odnosu na pozivanje tužiteljice CČ na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., ovaj sud napominje da je upoznat s tim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i s kasnijim pravnim shvaćanjem tog suda sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. prema kojem pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, no upravo zbog toga što u postupku koji je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, se uopće nije odlučivalo o ništetnosti ugovornih odredbi o ništetnosti tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva to se potonje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti u ovom sporu.
14. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka 104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao prvo valja primijetiti da kod svojih pravnih shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće svoja pravna shvaćanja ne obrazlaže kao niti to zbog čega je došlo do promijene njegovih pravnih shvaćanja iako se sami propisi nisu mijenjali. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda se sukladno članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. ZOO-a može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.
15. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. ZOO-a mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku).
16. Naime, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se u potpunosti dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila odnosno nastupila bi kada to jednostrano odluči sam vjerovnik, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.
17. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.
18. Naime, odredbe o ništetnosti ugovornih odredbi u svezi tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije uopće bila predmet raspravljanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 a niti neke druge kolektivne tužbe tako da do nekog prekida zastare nikada nije niti došlo. Kada bi se doslovno shvatilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora nejasno je kako bi se to moglo suvislo povezati s kasnijim pravnim stavom sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. u kojem se između ostaloga tvrdi da pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a. Naime, nejasno je kako se može prekinuti zastara koja nije niti počela teći.
19. U ovoj parnici je između stranka nesporno da temeljem ništetne odredbe o tkz. ulaznoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je tužiteljici CČ dana 2. ožujka 2007. naplaćen iznos od 8.219,34 kn odnosno 1.090,89 €. Svoju tužbu u ovoj parnici je tužiteljica CČ tužiteljica ŽČ podnijela tek dana 14. lipnja 2023. tako da je nastupila zastara njezinog potraživanja u smislu citiranog čl. 225. ZOO-a budući je već odavno prošao zastrani rok od 5 godina, a nikakvog prekida zastare do podnošenja tužbe tužiteljice CČ u ovoj parnici nije bilo. Iz svih navedeni razloga osnovan je prigovor zastare tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.
20. Prema čl. 154. st. 4. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki III.
U Rijeci 7. kolovoza 2025.
Sudac:
Damir Vinketa
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.
Dostaviti:
- pun. tužiteljice CČ zajedno s nalogom za uplatom sudske pristojbe na nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-1859/2023-12 od 7. kolovoza 2024. u iznosu od 53,09 € i
- pun. tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.
