REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1260/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužiteljice GE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Dejanu Pavloviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 18. lipnja 2025. u prisutnosti z. punomoćnika tužiteljice – ČE, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Dejana Pavlovića iz Zagreba i z. punomoćnika tuženika – Nina Šuk, odvjetnika u Oroslavju, 6. kolovoza 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužiteljici GE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 2.004,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to na iznos od:

11,30 EUR počev od 31.10.2008. pa do isplate

4,56 EUR počev od 31.12.2008. pa do isplate

11,63 EUR počev od 31.1.2009. pa do isplate

13,85 EUR počev od 28.2.2009. pa do isplate

8,02 EUR počev od 31.3.2009. pa do isplate

7,32 EUR počev od 30.4.2009. pa do isplate

5,14 EUR počev od 31.5.2009. pa do isplate

5,93 EUR počev od 30.6.2009. pa do isplate

4,41 EUR počev od 31.7.2009. pa do isplate

5,10 EUR počev od 31.8.2009. pa do isplate

4,07 EUR počev od 30.9.2009. pa do isplate

3,04 EUR počev od 31.10.2009. pa do isplate

5,35 EUR počev od 30.11.2009. pa do isplate

4,80 EUR počev od 31.12.2009. pa do isplate

9,64 EUR počev od 31.1.2010. pa do isplate

11,57 EUR počev od 28.2.2010. pa do isplate

16,02 EUR počev od 31.3.2010. pa do isplate

14,99 EUR počev od 30.4.2010. pa do isplate

20,13 EUR počev od 31.5.2010. pa do isplate

31,27 EUR počev od 30.6.2010. pa do isplate

22,92 EUR počev od 31.7.2010. pa do isplate

33,83 EUR počev od 31.8.2010. pa do isplate

32,47 EUR počev od 30.9.2010. pa do isplate

33,67 EUR počev od 31.10.2010. pa do isplate

40,35 EUR počev od 30.11.2010. pa do isplate

42,41 EUR počev od 31.12.2010. pa do isplate

42,80 EUR počev od 31.1.2011. pa do isplate

39,84 EUR počev od 28.2.2011. pa do isplate

43,77 EUR počev od 31.3.2011. pa do isplate

51,08 EUR počev od 30.4.2011. pa do isplate

60,45 EUR počev od 31.5.2011. pa do isplate

72,42 EUR počev od 30.6.2011. pa do isplate

77,89 EUR počev od 31.7.2011. pa do isplate

63,85 EUR počev od 31.8.2011. pa do isplate

56,87 EUR počev od 30.9.2011. pa do isplate

57,90 EUR počev od 31.10.2011. pa do isplate

61,21 EUR počev od 30.11.2011. pa do isplate

66,25 EUR počev od 31.12.2011. pa do isplate

67,35 EUR počev od 31.1.2012. pa do isplate

65,86 EUR počev od 29.2.2012. pa do isplate

65,87 EUR počev od 31.3.2012. pa do isplate

67,71 EUR počev od 30.4.2012. pa do isplate

65,40 EUR počev od 31.5.2012. pa do isplate

66,71 EUR počev od 30.6.2012. pa do isplate

65,73 EUR počev od 31.7.2012. pa do isplate

62,85 EUR počev od 31.8.2012. pa do isplate

61,79 EUR počev od 30.9.2012. pa do isplate

65,18 EUR počev od 31.10.2012. pa do isplate

65,19 EUR počev od 30.11.2012. pa do isplate

62,41 EUR počev od 31.12.2012. pa do isplate

62,41 EUR počev od 31.1.2013. pa do isplate

61,71 EUR počev od 28.2.2013. pa do isplate

i to po stopi od 14% godišnje od dospijeća pojedinog iznosa pa do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, koja teče od presuđenja pa do isplate, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u skladu člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se ADDIKO BANK d.d., iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877 naknaditi tužiteljici GE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove postupka u iznosu od 2.292,00 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, počev od 6. kolovoza 2025. do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 241,26 € i to:

= -1,84 od 20.3.2006 do isplate

= -2,13 od 20.4.2006 do isplate

= -1,96 od 22.5.2006 do isplate

= -2,33 od 20.6.2006 do isplate

= -4,29 od 20.7.2006 do isplate

= -4,50 od 21.8.2006 do isplate

= -1,92 od 20.9.2006 do isplate

= -2,86 od 20.10.2006 do isplate

= -4,29 od 21.11.2006 do isplate

= -4,95 od 20.12.2006 do isplate

= -6,75 od 22.1.2007 do isplate

= -7,48 od 20.2.2007 do isplate

= -6,38 od 22.3.2007 do isplate

= -7,77 od 20.4.2007 do isplate

= -11,90 od 21.5.2007 do isplate

= -12,55 od 20.6.2007 do isplate

= -13,37 od 20.7.2007 do isplate

= -8,83 od 20.8.2007 do isplate

= -11,76 od 20.9.2007 do isplate

= -13,70 od 22.10.2007 do isplate

= -9,53 od 20.11.2007 do isplate

= -13,45 od 20.12.2007 do isplate

= -7,42 od 21.1.2008 do isplate

= -8,46 od 20.2.2008 do isplate

= -3,33 od 20.3.2008 do isplate

= -9,28 od 25.4.2008 do isplate

= -9,99 od 26.5.2008 do isplate

= -10,18 od 26.6.2008 do isplate

= -12,06 od 25.7.2008 do isplate

= -11,98 od 25.8.2008 do isplate

= -10,54 od 25.9.2008 do isplate

= -3,48 od 25.11.2008 do isplate

IV O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je kao Korisnik kredita sklopila s tuženikom 18.1.2006. kao Kreditorom Ugovor o kreditu broj 016-246/2006, a kojim Ugovorom je tuženik odobrio kredit tužiteljici u iznosu od 21.617,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju za devize Kreditora važećem na dan isplate, u kojem ugovoru o kreditu je tužiteljica navedena kao SE koja je nakon sklapanja braka promijenila prezime u sadašnje – GE.

1.1. U predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla biti obaviještena i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati, kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogla utjecati ili pregovarati s tuženikom pa je tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjan na štetu tužiteljice. Člankom 2. Ugovora utvrđeno je da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje te je u članku 6. Ugovora utvrđeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. O navedenom članku Ugovora nije se posebno pregovaralo niti je za tužiteljicu postojala takva mogućnost te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni predmetne kamatne stope. Tako je tuženik tijekom otplate kredita svojim jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu te pritom nije informirao tužiteljicu na koji je način mijenjao kamatnu stopu. Kamata se tijekom godina, odnosno tijekom ugovorenoga razdoblja mijenjala odnosno povećavala te je sa 5,25 % dosegla i čak 7,3 %.

1.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 8. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženi, u razdoblju od 1.4.2005. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, tuženi je povrijedio i kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/18 od 3.9.2019. kojom je odbijena revizija ovdje tužene kao neosnovana.

1.3. S obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.9.2004.- 31.12.2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača NN br. 19/22.)

1.4. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), anuliranje izmjena anuiteta po osnovi povećanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužiteljica bila dužna platiti banci, a razlika koju je platio je preplata tečajne razlike te joj je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.5. Konačno, specificiranim tužbenim zahtjevom od 17. travnja 2025. (list 337-341 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 2.004,29 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta kao i troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 47-63 spisa), tuženik u bitnome ističe, prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužiteljice kao i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška te je u podnesku od 6. lipnja 2025. (list 349-353 spisa) istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove tzv. negativnih razlika u ukupnom iznosu od 241,26 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od svakog pojedinačnog navedenog iznosa.

3. Specificiranom tužbenom zahtjevu tuženik se usprotivio, a koje protivljenje tuženika nije osnovano jer se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl.191.st.1. ZPP-a, a prema odredbi čl. 190.st.2. ZPP-a, tužitelj može iznimno od st.1. tog članka preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako tužiteljica nije mogla točno precizirati tužbeni zahtjev prije provođenja financijskog vještačenja, to ista nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je takva preinaka dopuštena, pri čemu sud uzima u obzir i stav VSRH poslovni broj Su IV- 162/2021 od 26. studenog 2021. u kojem je zaključeno: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem".

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu broj 016-246/2006 od 18.1.2006. (list 20-25 spisa), elektronički zapis iz matice vjenčanih (list 27), otplatni plan (list 28-30), pregled prometa za klijenta (list 31-40), specifikaciju uplata (list 41- 43), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 44), presliku članaka (list 153-166, 273-279 i 292-300), metodologija promjene kamatnih stopa o kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list 175-176), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule za razdoblje od 1992. do 2014. (list 181-186), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 322-329), te je u svrhu dokazivanja saslušana tužiteljica osobno.

4.1. Tuženik je na pripremnom ročištu od 18. listopada 2024. odustao od saslušanja službenika tuženika i javnog bilježnika.

4.2. Na ročištu od 18. lipnja 2025. tuženik nije imao daljnjih dokaznih prijedloga.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor Ugovor o kreditu broj 016-246/2006 od 18.1.2006. na iznos od 21.617,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na dan korištenja kredita, a namjena kredita je potrošački kredit za kupovinu novog motornog vozila, s rokom otplate 84 mjeseci, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. za CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu.

7. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljičin status potrošača.

8. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.

9. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

9.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

9.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

9.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

10.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.

12. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

13. U tom smislu saslušana je tužiteljica čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da je koliko se sjeća 2006. htjela kupiti auto i trebala su joj kreditna sredstva, te su joj u auto kući napomenuli da je kredit povoljan kod prednika tuženika, Hypo banke i da ode tamo. U druge banke nije odlazila vidjeti kakvi su eventualno uvjeti i ponude za uzimanje kredita. U banci nije pregovarala o uvjetima kredita, niti o pojedinim odredbama kredita, kredit je bio već sastavljen. Koliko se sjeća, početna rata bila je negdje oko 1.300,00 kn, a narasla je na nekih 2.200,00 kn. Kredit je otplaćen, kredit nije konvertiran. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije upozorena na bilo kakve rizike, nije joj pojašnjeno što je to valutna klauzula ili promjenjiva kamatna stopa. Ni ona nije baš znala što je to valutna klauzula. Predmetni automobil služio joj je za osobne svrhe, da može doći do posla. Nije upozorena da se tečaj kune u odnosu na CHF ne štiti kao u odnosu na euro, niti je upozorena da je švicarac tzv. valuta utočišta kapitala u slučaju gospodarske krize, niti joj je ukazano da bi moglo doći do povišenja mjesečnih rata na način kao što se to dogodilo. Banka ju nije obavještavala o rastu mjesečnih iznosa, anuiteta, rata. Nije reagirala prilikom rasta mjesečnih rata jer je znala da mora plaćati jer će joj u protivnom uzeti auto. Nema stručnih znanja iz područja financija i bankarstva. Osobno je otplaćivala kredit. U vrijeme uzimanja kredita nije bila vlasnica obrta ili trgovačkog društva, a niti kasnije tijekom otplate.

14. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužiteljice, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužiteljica kao fizička osoba s tuženikom sklopila predmetni ugovor radi kupnje vozila što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužiteljice. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužiteljica, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužiteljica eventualno ne bi bila prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

15. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužiteljice kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužiteljicu informirao na valjan način i objasnio joj posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

16. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima.

17. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 18.1.2006. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

18.1. Iz nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 15.101,52 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.004,29 €; ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -1.817,97 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -241,26 €.

19. Nije osnovan prigovor koji ističe tuženik na nalaz i mišljenje (list 349-353 spisa). Naime, vještak je nalaz i mišljenje izradio u skladu s danim mu zadatkom, pa kako je prigovor tuženika u tom pravcu primarno pravne naravi, ponovno se ističe da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a u ovome predmetu se ne radi o ništetnoj odredbi o kamatnoj stopi.

20. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

21. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Da je tuženik nepošten stjecatelj proizlazi iz činjenica da su banka, a tako i tuženik znale za rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način i usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju, o tome obavijestili potrošače kako bi svaki za sebe mogao donijeti odluku hoće li prihvatiti rizik koji ta odredba nosi, a kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke.

22. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF, tužiteljica nije ništa primila niti stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužiteljici nepodmireno potraživanje. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužiteljice s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., radi čega je valjalo tuženika odbiti kao pod II presude.

23. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP- a. Tužiteljica je u cijelosti uspjela dokazati osnovu tužbenog zahtjeva, a osim toga u predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor, nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH broj Rev- 1014/18 od 20.10.2021., odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).

23.1. Trošak tužiteljice sastoji se od troška sastava tužbe i sastava podneska od 25.10.2023., 5.9.2024., 17.4.2025. , te zastupanja na ročištu 18.10.2024., 21.2.2025. i 18.6.2025. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 400,00 €, troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 € kao i plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 €, odnosno sveukupno 2.292,00 €.

23.2. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 17.6.2025. budući je istoj priznat trošak pristupa punomoćnika na ročište od 18.6.2025., a navedeni podnesak uručen je punomoćniku tuženika na tom ročištu.

24. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 8. kolovoza 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnik Dejan Pavlović

2.OD G i Šanjug