Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

Poslovni broj: P-2199/2019-24

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, po sutkinji Zdenki Raguž Zupičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marijanu Belušiću, odvjetniku u Labinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 6. lipnja 2025. u prisutnosti tužiteljice ĐN, punomoćnika tužiteljice Marijana Belušića, odvjetnika iz [adresa], te zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika iz Pule, 6. kolovoza 2025.,

r i j e š i o j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9010961556 od dana 19. siječnja 2006., na iznos od 77.000,00 Chf u kunskoj protuvrijednosti, koji je zaključen između tužitelja u svojstvu korisnika kredita u kunskoj protuvrijednosti, a tuženik kao kreditor kako slijedi:

-čl.4.1. Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana,

-čl. 4.2 visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita…Kamata se obračuna u CHF…

-čl. 6.Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF…

-čl. 7.2….plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF… U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.954,47 EUR, sa zateznom kamatom po stopi iz čl.29. ZOO-a (NN. Br. 35/05.), odnosno eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena, a koja teče počev od dana dospijeća do 31.07.2015, od 01.08.2015. godine, pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku kako slijedi:

- na iznos od 3,39 EUR počev od 5.9.2006 pa do isplate,

- na iznos od 3,39 EUR počev od 4.10.2006 pa do isplate,

- na iznos od 3,39 EUR počev od 1.11.2006 pa do isplate,

- na iznos od 3,39 EUR počev od 3.1.2007 pa do isplate,

- na iznos od 3,39 EUR počev od 2.2.2007 pa do isplate,

- na iznos od 3,39 EUR počev od 4.3.2007 pa do isplate,

- na iznos od 3,39 EUR počev od 30.5.2007 pa do isplate,

- na iznos od 3,39 EUR počev od 5.6.2007 pa do isplate,

- na iznos od 3,39 EUR počev od 27.6.2007 pa do isplate,

- na iznos od 3,39 EUR počev od 24.7.2007 pa do isplate,

- na iznos od 0,33 EUR počev od 8.8.2007 pa do isplate,

- na iznos od 20,80 EUR počev od 1.9.2007 pa do isplate,

- na iznos od 20,80 EUR počev od 2.10.2007 pa do isplate,

- na iznos od 20,80 EUR počev od 1.11.2007 pa do isplate,

- na iznos od 20,80 EUR počev od 4.12.2007 pa do isplate,

- na iznos od 20,80 EUR počev od 26.2.2008 pa do isplate,

- na iznos od 23,77 EUR počev od 26.2.2008 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 29.3.2008 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 24.4.2008 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 26.4.2008 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 7.5.2008 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 1.7.2008 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 1.8.2008 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 12.9.2008 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 4.11.2008 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 3.12.2008 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 17.2.2009 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 28.3.2009 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 23.5.2009 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 10.6.2009 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 16.6.2009 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 15.7.2009 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 4.8.2009 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 8.9.2009 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 13.10.2009 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 5.11.2009 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 9.1.2010 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 26.3.2010 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 31.3.2010 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 18.5.2010 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 17.6.2010 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 13.7.2010 pa do isplate,

- na iznos od 38,65 EUR počev od 3.8.2010 pa do isplate,

- na iznos od 37,93 EUR počev od 12.8.2010 pa do isplate,

- na iznos od 37,93 EUR počev od 5.9.2010 pa do isplate,

- na iznos od 37,93 EUR počev od 10.11.2010 pa do isplate,

- na iznos od 37,93 EUR počev od 19.1.2011 pa do isplate,

- na iznos od 33,18 EUR počev od 1.2.2011 pa do isplate,

- na iznos od 33,18 EUR počev od 6.5.2011 pa do isplate,

- na iznos od 33,84 EUR počev od 31.5.2011 pa do isplate,

- na iznos od 33,84 EUR počev od 14.6.2011 pa do isplate,

- na iznos od 33,84 EUR počev od 15.6.2011 pa do isplate,

- na iznos od 30,76 EUR počev od 17.6.2011 pa do isplate,

- na iznos od 30,76 EUR počev od 25.6.2011 pa do isplate,

- na iznos od 30,76 EUR počev od 24.8.2011 pa do isplate,

- na iznos od 27,83 EUR počev od 6.9.2011 pa do isplate,

- na iznos od 27,83 EUR počev od 6.10.2011 pa do isplate,

- na iznos od 27,83 EUR počev od 8.11.2011 pa do isplate,

- na iznos od 27,83 EUR počev od 29.11.2011 pa do isplate,

- na iznos od 25,70 EUR počev od 31.1.2012 pa do isplate,

- na iznos od 25,33 EUR počev od 1.3.2012 pa do isplate,

- na iznos od 18,04 EUR počev od 3.4.2012 pa do isplate,

- na iznos od 25,31 EUR počev od 17.5.2012 pa do isplate,

- na iznos od 21,67 EUR počev od 12.6.2012 pa do isplate,

- na iznos od 25,31 EUR počev od 12.6.2012 pa do isplate,

- na iznos od 21,60 EUR počev od 24.7.2012 pa do isplate,

- na iznos od 25,18 EUR počev od 3.8.2012 pa do isplate,

- na iznos od 25,04 EUR počev od 11.9.2012 pa do isplate,

- na iznos od 21,26 EUR počev od 6.10.2012 pa do isplate,

- na iznos od 24,69 EUR počev od 3.1.2013 pa do isplate,

- na iznos od 21,39 EUR počev od 7.2.2013 pa do isplate,

- na iznos od 32,23 EUR počev od 11.7.2013 pa do isplate,

- na iznos od 32,23 EUR počev od 24.7.2013 pa do isplate,

- na iznos od 32,23 EUR počev od 30.7.2013 pa do isplate,

- na iznos od 32,23 EUR počev od 15.8.2013 pa do isplate,

- na iznos od 32,23 EUR počev od 4.9.2013 pa do isplate,

- na iznos od 32,23 EUR počev od 10.10.2013 pa do isplate,

- na iznos od 32,23 EUR počev od 27.2.2014 pa do isplate,

- na iznos od 32,23 EUR počev od 9.8.2014 pa do isplate,

- na iznos od 32,23 EUR počev od 23.8.2014 pa do isplate,

- na iznos od 32,23 EUR počev od 16.5.2015 pa do isplate,

- na iznos od 15,24 EUR počev od 16.5.2015 pa do isplate,

- na iznos od 164,45EUR počev od 16.5.2015 pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 11.778,76 EUR, sa zateznom kamatom po stopi iz čl.29. ZOO-a (NN. Br. 35/05.), odnosno eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena, a koja teče počev od dana dospijeća do 31.07.2015, od 01.08.2015. godine, pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku kako slijedi:

- na iznos od 14,96 EUR počev od 05.11.2008 pa do isplate,

- na iznos od 24,91 EUR počev od 17.2.2009 pa do isplate,

- na iznos od 16,3 EUR počev od 28.3.2009 pa do isplate,

- na iznos od 9,15 EUR počev od 23.5.2009 pa do isplate,

- na iznos od 8,31 EUR počev od 10.6.2009 pa do isplate,

- na iznos od 7,13 EUR počev od 16.6.2009 pa do isplate,

- na iznos od 11,10 EUR počev od 15.7.2009 pa do isplate,

- na iznos od 5,70 EUR počev od 4.8.2009 pa do isplate,

- na iznos od 10,61 EUR počev od 8.9.2009 pa do isplate,

- na iznos od 3,38 EUR počev od 13.10.2009 pa do isplate,

- na iznos od 5,10 EUR počev od 5.11.2009 pa do isplate,

- na iznos od 19,24 EUR počev od 9.1.2010 pa do isplate,

- na iznos od 39,77 EUR počev od 26.3.2010 pa do isplate,

- na iznos od 38,12 EUR počev od 31.3.2010 pa do isplate,

- na iznos od 49,28 EUR počev od 18.5.2010 pa do isplate,

- na iznos od 46,72 EUR počev od 17.6.2010 pa do isplate,

- na iznos od 73,73 EUR počev od 13.7.2010 pa do isplate,

- na iznos od 71,80 EUR počev od 3.8.2010 pa do isplate,

- na iznos od 52,56 EUR počev od 12.8.2010 pa do isplate,

- na iznos od 95,66 EUR počev od 5.9.2010 pa do isplate,

- na iznos od 82,21 EUR počev od 10.11.2010 pa do isplate,

- na iznos od 115,74 EUR počev od 19.1.2011 pa do isplate,

- na iznos od 110,44 EUR počev od 1.2.2011 pa do isplate,

- na iznos od 114,50 EUR počev od 6.5.2011 pa do isplate,

- na iznos od 153,08 EUR počev od 31.5.2011 pa do isplate,

- na iznos od 149,41 EUR počev od 14.6.2011 pa do isplate,

- na iznos od 159,22 EUR počev od 15.6.2011 pa do isplate,

- na iznos od 150,04 EUR počev od 17.6.2011 pa do isplate,

- na iznos od 152,97 EUR počev od 25.6.2011 pa do isplate,

- na iznos od 207,43 EUR počev od 24.8.2011 pa do isplate,

- na iznos od 221,73 EUR počev od 6.9.2011 pa do isplate,

- na iznos od 159,99 EUR počev od 6.10.2011 pa do isplate,

- na iznos od 155,15 EUR počev od 8.11.2011 pa do isplate,

- na iznos od 152,51 EUR počev od 29.11.2011 pa do isplate,

- na iznos od 78,85 EUR počev od 31.1.2012 pa do isplate,

- na iznos od 37,78 EUR počev od 1.3.2012 pa do isplate,

- na iznos od 32,89 EUR počev od 3.4.2012 pa do isplate,

- na iznos od 35,94 EUR počev od 17.5.2012 pa do isplate,

- na iznos od 35,37 EUR počev od 12.6.2012 pa do isplate,

- na iznos od 36,55 EUR počev od 12.6.2012 pa do isplate,

- na iznos od 41,65 EUR počev od 24.7.2012 pa do isplate,

- na iznos od 65,32 EUR počev od 3.8.2012 pa do isplate,

- na iznos od 43,29 EUR počev od 11.9.2012 pa do isplate,

- na iznos od 60,38 EUR počev od 6.10.2012 pa do isplate,

- na iznos od 65,97 EUR počev od 3.1.2013 pa do isplate,

- na iznos od 32,04 EUR počev od 7.2.2013 pa do isplate,

- na iznos od 180,95 EUR počev od 11.7.2013 pa do isplate,

- na iznos od 185,38 EUR počev od 24.7.2013 pa do isplate,

- na iznos od 187,49 EUR počev od 30.7.2013 pa do isplate,

- na iznos od 189,47 EUR počev od 15.8.2013 pa do isplate,

- na iznos od 196,05 EUR počev od 4.9.2013 pa do isplate,

- na iznos od 206,28 EUR počev od 10.10.2013 pa do isplate,

- na iznos od 216,64 EUR počev od 27.2.2014 pa do isplate,

- na iznos od 216,95 EUR počev od 9.8.2014 pa do isplate,

- na iznos od 217,55 EUR počev od 23.8.2014 pa do isplate,

- na iznos od 231,23 EUR počev od 16.5.2015 pa do isplate,

- na iznos od 225,36 EUR počev od 16.5.2015 pa do isplate,

- na iznos od 2.003,78 EUR počev od 16.5.2015 pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi nastali trošak postupka u iznosu od 3.578,09 eura, te joj na taj trošak plati zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče počev od donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je sudu podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 9010961556 od dana 19. siječnja 2006. solemnizirana kod javnog bilježnika Zorana Vrsalovića, posl. broj OU-10/2006, da je odredbom čl. 11. Ugovora o kreditu, ugovorena mjesne nadležnost u slučaju spora, i to mjesna nadležnost suda po mjestu sjedišta podružnice banka – Podružnica Laguna Poreč, pa je mjesno nadležan Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču. Nadalje, tužitelj je sa tuženikom zaključio i Dodatak ugovora o kreditu kojim je uveden moratorij na isplatu kredita. Ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe u ogledu promjenjive kamatne stope valutne klauzule, zbog čega je tužitelj preplatio znatne novčane iznose tuženiku. Tužitelj traži povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika, a temeljem odredbe čl. 111.ZOO-a. Osim stečenog bez osnove od strane tuženika, tužitelj traži i plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog iznosa stečenog bez osnove posebno temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a sve obzirom na to da je tuženik nepošteni stjecatelj. Predmetni ugovor sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i to odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Predmetnim ugovorom određena je kamatna stopa kao promjenjiva. Posebno se napominje da je predmetna odredba Ugovora, koja govori o promjenjivosti kamatne stope, odredba koja je u ugovor unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a tužitelj prilikom ugovaranja nije imao baš nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Štoviše, ista ugovorna odredba sadržana je u svim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita, dakle nitko od klijenata banke

– fizičkih osoba nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što drugo. Zakon o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (NN 96/03) određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Citirani Zakon određuje da se nepoštenim odredbama posebice smatraju Odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, Odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisni isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Citirani zakon nadalje u čl. 87. određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ugovorne odredbe. Članskom 272. ZOO-a je propisano da je ugovor, odnosno pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle, ZOO-om je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao sankcija prepisana ništetnost takve odredbe. Za vrijeme trajanja ugovora o kreditu tuženik je u više navrata jednostrano povećao kamatnu stopu te je radi toga došlo do povećanja mjesečnih anuiteta kredita. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt 249/14-2, od dana 9. travnja 2015. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž – 7129/13-14 od dana 13. lipnja 2014., te je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke ništetne. Sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt 249/14-2, od dana 9. travnja 2015. godine neprijeporno je utvrđeno da su odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima, osim u dijelu u kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile nepoštene, a time i ništetne. Dalje u tužbi navodi kako prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene tečaja valute CHF, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. presuđeno je da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time, između ostalih, tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13, dalje u tekstu: ZZP/96) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05). S obzirom da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. 26-P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine presuđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za CHF i to u dijelu koji se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke, tužitelj je preplatio mjesečne anuitete obzirom da su se isti povećavali zbog nezakonite promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i zbog povećanja tečaja. Aneksom uz Ugovor utvrđeno je kako se sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisano prihvata izračuna konverzije od strane Korisnika kredita, ovim Aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, tužitelj navodi kako navedeni cilj konverzije proizlazi i iz obrazloženja Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kako je donošenjem navedenog zakona zakonodavac imao namjeru izjednačavanja položaja dužnika. S obzirom na navedeni cilj i ništetne valutne klauzule i kod kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u EUR potrebno je, a radi ravnopravnog položaja, i dužnicima koji su izvršili konverziju omogućiti u najmanju ruku povrat pretplaćenih sredstava do kojih je došlo zbog jednostranih odluka banaka za podizanjem promjenjivih kamatnih stopa bez ikakvih obrazloženja odnosno do podizanja kamatne stope i promjene tečaja CHF. S obzirom na cilj tj. izjednačavanje položaja dužnika zakonodavac nije uzeo u obzir kako je i ugovorima o kreditima denominiranih u EUR određivana istovjetna, nepoštena i time ništetna, odredba kojom su banke jednostrano povećavale promjenjivu kamatnu stopu bez unaprijed točno određenih kriterija. Osim toga tužitelj smatra kako je navedenom konverzijom do iznosa preplate došlo zbog promjene valute, a ne ništetne promjenjive kamatne stope. U slučaju da je zakonodavac imao namjeru utjecati na ništetnost promjenjive kamatne stope u CHF to je morao i zakonski odrediti odnosno proglasiti je valjanom a on to nije učinio već je samo omogućio primjenu promjenjive kamatne stope istovjetne one u eurskim kreditima. Dalje, revizijom Vrhovnog suda RH Rev-2868/18 odlučeno je da dužnici koji su izvrš8li konverziju kredita imaju pravni interes utvrđivati ništetnosti ugovornih odredbi. S obzirom kako je zahtjev za povrat stečenog bez osnove izričito vezan uz ništetnost ugovornih odredbi nesporno je kako je predmetnom revizijom Vrhovnog suda RH otvorena mogućnost da se financijskim vještačenjem odredi visina stečenog bez osnove od strane tuženika te naloži isplata određenog iznosa tužitelju. Nadalje, tužitelj navodi kako u konverziji nije riješeno ni pitanje zateznih kamata na iznose stečene bez osnove na koje oštećeni potrošači imaju pravo. Vezano uz zastaru potraživanja vezanih uz ništetnost , tužitelj ističe da zastarni rok iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima primjenjuje se tek nakon donošenja presude o ništavosti ugovora i/ili njegove odredbe. Radi navedenog, tužiteljica podnosi protiv tuženika, te predlaže da sud istu usvoji u cijelosti

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda. U članku 11. ugovora o kreditu koji je predmet spora, za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno je nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke (tuženika) u kojoj je sklopljen ugovor o kreditu, odnosno u ovom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. S obzirom da je sud općemjesne nadležnosti sud sjedišta tuženika Općinski građanski sud u Zagrebu, te da je s tužiteljem zaključila ugovor podružnica tuženika u Poreču, evidentno je osnovan prigovor mjesne nenadležnosti. Tuženik se zatim protivi svim postavljenim tužbenim zahtjevima, kako osnovu i visini postavljenih tužbenih zahtjeva. Tuženik dalje ističe kako je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti zatvoren još 2015. godine. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP/07 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Nadalje, kako u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71 %, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama ZOO-a nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije obrazlagati u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno - pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO- a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO- a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Također, tuženik navodi odluku Vrhovnog suda Vs-Rev 1990/91 i odluku Ustavnog suda RH U-I- 1746/2006 od 17. lipnja 2009. Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. S obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje kako predmetni ugovor ima snagu javnobilježničkog akta i da predstavlja odraz stvarne volje ugovornih strana, te se u tom pravcu poziva na praksu VSRH Rev 895/2003 od dana 9. veljače 2005. godine. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakvo razjašnjenje svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužiteljica se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj, sukladno njezinim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Između ostalog, navodi kako je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, s obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Poziva se na presudu Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. U konačnici navodi da je prvenstveno volja ugovornih stanaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, te nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Napokon, tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, stoga nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev tako ugovorene, odnosno da bi se vraćanjem kamatne stope na prvotnu ugovorenu ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik je u spis dostavio Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi od 1. studenog 2004. do 14. srpnja 2009. što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi, a koji su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika, kao što su bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Tuženik je u skladu sa zakonskim propisima, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tuženik je učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“ koju je dostavio u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi iz članka 308. st. 1. ZOKI. Prije ovog zakona, HNB je prihvaćao obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a tuženik je ipak dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Tuženik ukazuje da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi o tome da se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, te se u konkretnom slučaju primjenjuje izuzeće od ocjene poštenosti propisano odredbom Direktive 93/13. Tuženik da ne ugovora promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu detaljno obrazlaže sve ove tržišne kriterije o kojima ovisi promjenjivost kamatne stope. Protivi se provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorene kamatne stope i svih kasnijih izmjena, kao i na okolnost utvrđivanja razlike u tečaju. Zaključno tuženik ističe: - kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna; - konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; - nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; - u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; - valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula, navedeno je nesporno i ne može biti predmet bilo kakvog preispitivanja, te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare kojeg je dodatno pojasnio u podnesku od 23. rujna 2019. godine. Predlaže sudu tužbu odbaciti kao neurednu i nepodobnu za postupanje, podredno, istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Prema odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe je slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

4. Tužiteljica je po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 28. studenog 2024. postavila konačni tužbeni zahtjev tako da pored utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i valutne klauzule u CHF, zahtjeva isplatu iznosa od ukupno 11.778,76 EUR. Po osnovi preplate kamata, koja predstavlja zbroj pozitivnih razlika između stvarno otplaćenih kamata i kamata ugovorenih prema početnom otplatnom planu ugovora o kreditu u CHF potražuje iznos od 2.954,47 EUR.

5. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u dokumentaciju u spisu i to ugovor o kreditu na stranici 11-12 spisa, ugovor o kreditu na stranici 13-15 spisa), otplatnu tablicu na stranici. 16-42 spisa, dodatak ugovoru o kreditu na stranici 71-72 spisa), otplatnu tablicu i knjigovodstvenu karticu na stranici 74-129 spisa, nalaz i mišljenje vještaka na stranici 134-147 spisa), te je saslušana tužiteljica. Preostali dokazni prijedlozi stranaka su odbijeni jer su na osnovi izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke.

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

7. Dakle, tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastare.

8. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

9. Stranke su u članku 10. ugovora o kreditu ugovorile da je za eventualne sporove iz ugovora o kreditu nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke. Predmetni ugovor o kreditu zaključen je s PBZ d.d., Podružnica Laguna, dok je u ugovoru o kreditu navedeno da je isti zaključen u [adresa] u poslovnici tuženika. Iz navoda tuženika proizlazi da je s tužiteljem ugovor zaključila podružnica tuženika u Poreču. Upravo iz navedenog slijedi da je za postupanje u ovom predmetu nadležan ovaj Općinski sud u Pazinu koji je nadležan i za područje Poreča, a ne Općinski građanski sud u Zagrebu kako to ističe tuženik.

10. U svakom slučaju, u skladu s člankom 48. stavak 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema članku 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

11. S obzirom da je predmetni ugovor o kreditu zaključen upravo u poslovnici tuženice u [adresa], na području nadležnosti ovog suda, gdje se nalazi i prebivalište potrošača, postoji mjesna nadležnost ovog suda i kao mjesta u kome se nalazi poslovna jedinica tuženice kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer je tu sklopljen i stavljen na korištenje tužiteljici ugovor o kreditu u pogledu kojeg se vodi spor radi isplate, pa je prigovor mjesne nenadležnosti tuženice odbijen kao neosnovan (točka I. izreke rješenja).

12. Između stranaka nije sporno da su tuženica, kao kreditor i tužiteljica, kao korisnik kredita, zaključili ugovor o kreditu broj: 9010961556 dana 19. siječnja 2006. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Zorana Vrsalovića, pod brojem OU. 10/2006. Predmetnim ugovorom tužiteljici je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.000,00 CHF, s promjenjivom kamatnom stopom prema odluci banke, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,65%, sa rokom otplate 120 mjeseci. Nije sporno ni da su ovopredmetne stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu dana 28. studenog 2011., kojim su ugovorile način otplate osnovnog kredita, (reprogramiran raniji Ugovor o kreditu), s tim da na dan zaključenja Dodatak ugovoru nedospjela glavnica iznosi 38.272,71 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF uz preostali rok od 51 mjeseci. Dakle, ne radi se o konvertiranom ugovoru, već o reprogramiranom kreditu.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe i to u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

16. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 96. ZZP-a ništetne. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

18. Prema tome ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) ništetne, pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

19. Odredbom iz čl. 138.a ZZP/07 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Da se o odredbi o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz švicarski franaka nije pregovaralo pojedinačno, u svojem iskazu je navela da je ona 2001. podigla kredit kod tadašnje Laguna banke u iznosu od 120.000,00 ondašnjih DEM za potrebe stambenog kredita. PBZ Banka Labin je postao slijednik tadašnje Laguna banke te prilikom dolaska u banku od djelatnika PBZ-a joj je savjetovano da kredit "prebaci" u švicarce, da se nije radilo o konverziji već kao reprogram kredita, da joj je po prijašnjem kreditu rata bila cca 4.000,00 kn, da joj je po tom švicarcu naglo pala, da nakon što je prešla u švicarce, nakon vrlo kratkog vremena rata joj narasla na iznos od 6.000,00 i više kn što ju je iznenadilo, šokiralo, da je ona kredit otplatila 2015., da nikakvu obavijest nije dobivala od banke, da kada su joj rate porasle ona je imala namjeru što prije zatvoriti kredit jer se bojala kako će to ići dalje. Ponovno ističe da joj je predloženo od strane službenika u banci da prebaci kredit u CHF da će joj biti povoljnije, da je nitko nije upozorio na rizik, da je ona to prihvatila jer joj je to izgledalo povoljnije. Koliko se sjeća da je bila kod bilježnika potpisati izjavu odnosno kredit, da joj je bilježnik pročitao ugovor ali da ga ona nije pitala ništa s obzirom da joj je u banci rečeno da će biti povoljnije, da je ona i ranije uzimala kredite i nikad nije tako rata skakala tako da jednostavno nije znala ni očekivala da će rata tako porasti. Nadalje, tužiteljica navodi da joj je službenik u banci dao na uvid ugovor ali da joj je službenik rekao da će biti povoljnije, da je ona imala povjerenja, jednostavno nije smatrala da bi ga trebala detaljno pročitati, da joj nitko nije pružio mogućnost, a nije je ni itko pitao da li ima primjedbe na ugovor. Ponavlja da joj je rečeno da je to povoljnije i sugerirano joj je da taj kredit prebaci u CHF te, je ona zbog povjerenja u te osobe u banci to i učinila, a drugo nije ništa ni razmišljala. Nadalje, navodi da je ona znala što znači termin promjena valutne klauzule ali nije očekivala da će to doći do duplog povećanja. Opet iskazuje da je očekivala i uobičajeno je da dođe do promjene minimalnog iznosa kamate, ali ovako drastično ne, nije razmišljanja ni očekivala, da je to znala nikad to ne bi prihvatila. Navodi da je rekla da je pročitala ugovor ali nije smatrala da će doći to takve drastične promjene kamata. Kada se istu pita tko je izvršio uplate navodi da su ona i njezin pokojni suprug jer da joj je suprug bio sudužnik, te ponovno navodi da nije imala nikakav obrt ni samostalnu djelatnost.

21. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit budući da je ona iskazivala vjerodostojno i uvjerljivo, u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

22. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka računa prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

23. Prema tome ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na temelju članka 81. u svezi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštene, a time i ništetne, pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

24. Visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. iz koga proizlazi da je ugovoreni iznos od 77.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita iznosio je 365.602,24 kn, da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.954,47 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi: o ukupno 11.778,76 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), ako se promatraju samo pozitivne tečajne razlike; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, samo pozitivni iznosi), ili o ukupno 11.011,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), ako se promatraju i pozitivne i negativne tečajne razlike; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, svi iznosi). Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan i stručan.

25. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedbe te je podneskom od 28. studenog 2024. godine precizirala konačni tužbeni zahtjev u skladu s provedenim financijskim vještačenjem.

26. Tuženik je podneskom od 2.kolovoza 2024. godine prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, te je naveo kako je neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksnog tečaja CHF što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja. Davanjem takvog zadatka vještaku naslovljeni sud je de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene valutne stope tuženika u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početno utvrđen tečaj franka na cijelo vrijeme trajanja kredita. U tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Odredbom čl.84 ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 određeno je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema odredbi čl. 319.st.1 ZOO-a odredbe ugovora primjenjuje se onako kako glase. Tuženik ističe kako se ne može dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano, u ovom slučaju u predmetnom ugovoru o kreditu. Sukladno odredbi čl. 2. ZOO-a sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, pa u tom pravcu sud ne bi bio ovlašten tumačenjem uređivati ugovorne odnose stranaka , drugačije od one volje stranaka koja je bila iskazana prilikom uređenja njihovih ugovornih odnosa, ovdje prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Ako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja valute u odnosu na švicarski franak jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a sudovi su utvrdili da jest, tada ona ne može podlijeći tumačenju, već se isključivo primjenjuje onako kako glasi. U ovom slučaju tuženik ističe kako se u ugovorima ugovarao samo jedan tečaj i to srednji tečaj kako prilikom korištenja tako i u otplati. Tuženik ističe kako nije iluzorno za očekivati od banaka da izlože i objasne funkcioniranje i način obračuna preračunavanja iznosa mjesečnog anuiteta, obzirom je u isti proces involviran niz parametara koji utječu na obračun istoga ( vremenski period otplate, vanjski politički i globalni procesi itd..) Valutna klauzula kojom se vrijednost ugovorene obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te domaće valute u odnosu na stranu valutu ( ovdje švicarski franak) preuzeta je i valjana i to sukladno čl.395.st. ZOO/01 i čl. 22.st. ZOO/05, te je prema sudskim odlukama jasna, razumljiva i lako uočljiva. Bit zaštitne valutne klauzule je da se vrijednost ugovorne obveze izražene u određenoj valuti, a koja se ispunjava kroz dulje razdoblje, zaštiti od promijene vrijednosti te valute tako da se veže uz cijenu zlata ili uz tečaj prema nekoj drugoj stabilnoj valuti. Kada bi bilo moguće sada ili u trenutku sklapanja ugovora predvidjeti koliko bi kuna kao protuvrijednost za određeni iznos eura ili franaka korisnik kredita bio dužan platiti za 15,20 godina, onda bi ugovaranje valutne klauzule bilo bez ikakvog smisla, odnosno bila bi potpuno nepotrebna zakonska odredba o valutnoj klauzuli. U konkretnom slučaju, ugovorna odredba da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, jasna je ne samo gramatički već bi trebalo biti jasno i za korisnika kredita da ugovaranjem takve klauzule preuzima i određeni rizik, odnosno da bi trebao biti u stanju predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve ugovorne odredbe proizlaze. Neprihvaćanjem ovakvog tumačenja u praksi bi značilo, da ne ovisno o ugovornim utvrđenjima o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja, tužitelj bi kroz višegodišnje razdoblje otplaćivao isti anuitet, svaki mjesec, neovisno od ikakvih vanjskih utjecaja. Takvo razmišljanje protivno je ne samo pravnim utvrđenjima, već i zdravo logičkom razmišljanju i potire sve pravne utvrđene postulate. Iluzorno je za očekivati da će tužitelj npr.10 godina otplaćivati isti iznos mjesečnog anuiteta kao i onaj početno navedeni, ako ugovorne odredbe i volja ugovornih stranaka u trenutku sklapanja ugovora nije definirala takav ugovorni odnos. U tom smislu vještačenje provedeno po prijedlogu tužitelja da se utvrdi njegova obveza ukoliko bi tečaj valute ostao na razini početno utvrđenog , niti ima smisla prema presudi VTS niti bi se time utvrdilo je li promjena u tečaju valute opravdana. Tuženik navodi kako je time u cijelosti i zadatak, odnosno vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi, te kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari. Slijedom svega navedenog, tuženik pobija nalaz i mišljenje vještaka obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu.

27. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručnim i objektivnim, te je radi navedenog, prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim, nakon što je tužiteljica specificirala i povisila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a koju preinaku je sud i dopustio, onako kako je to navedeno u izreci ove odluke.

28. Zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenljivosti kamatne stope, tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., dalje: ZOO) dužan vratiti tužitelju iznose koje je primila, onako kako je to navedeno u izreci ove presude, odnosno, sa zateznim kamatama koje teku kako je navedeno u izreci presude, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a. Osim stečenog bez osnove od strane tuženika, tužiteljici je tuženik dužan i isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja svakog iznosa stečenog bez osnove posebno temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a.

29. Tuženik je nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja budući da tužitelj nije mogao utjecati na odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga je on na temelju čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

30. Vještak je u svom nalazu izračunao i iznos koji predstavlja zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika ako se promatraju i pozitivne i negativne tečajne razlike u iznosu od 11.011,32 eura u stupcu „r“ Tabele 1 iz nalaza.

31. Iz utvrđenja iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. U svakom slučaju odgovor na ovo pitanje dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u proširenom vijeću rješenjem posl. br. Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.".

S obzirom da u konkretnom slučaju tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja, kao ni materijalnopravni prigovor prijeboja, niti protutužbu, to nije bilo osnove da sud prihvati navedeni izračun koji predstavlja zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika ako se promatraju i pozitivne i negativne tečajne razlike u iznosu od 11.011,32 eura u stupcu „r“ Tabele 1 iz nalaza.

32. Prigovor zastare istaknut po tuženiku nije osnovan.

33. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 327 ZOO/05, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen je u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

34. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 17.lipnj 2019, nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli.

35. Slijedom svega navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici po ugovoru o kreditu broj: 9010961556 od 19. siječnja 2006. isplati po osnovi preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženika iznos od 2.954,47 EUR, te po osnovi preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF iznos od 11.778,76 EUR, sve uvećano za zakonske zatezne kamate kako je pobliže navedeno pod točkama II. i III. izreke presude.

36. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

37. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. u nastavku: Tarifa) tužiteljici su priznati troškovi zastupanja za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), sastav podnesaka od 29. studenog 2024 u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), za zastupanja na ročištima 25. travnja 2024., 5. prosinca 2024. i 6. lipnja 2025. iznos od po 500,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 625,00 eura (Tbr. 46.), tako da su tužiteljici priznati troškovi u iznosu od 3.125,00 eura.

38. Tužiteljici je na ime troškova vještačenja valjalo priznati iznos od 400,00 eura, a na ime sudske pristojbe na tužbu iznos od 53,09 eura. U ovom predmetu tužiteljica nije dužna platiti sudske pristojbe za presudu jer je dana 20. svibnja 2023. na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51-840/23) prema kojem su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa (čl. 6.st.3.), a što je ovdje slučaj.

39. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati troškove postupka u iznosu od 3.578,09 eura, u skladu s odredbom čl. 154 s1. ZPP-a, a sve sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

40. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti.

41. Radi navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Labin, 6. kolovoza 2025.

Sutkinja

Zdenka Raguž Zupičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu odluke za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- Tužiteljici putem punomoćnika

- Tuženiku putem punomoćnika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte