REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-337/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 40/II., protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 16. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 4. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu 312102 sklopljenog 24. svibnja 2007. između Volksbank d.d., pravnog prednika tuženika kao kreditora i HF kao korisnika kredita, koja glasi:

''Naknada za odobrenje kredita: 0,75% (slovima: nulacijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 950,12 EUR s zateznim kamatama od 22. lipnja 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 950,12 EUR po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 978,75 EUR s zateznim kamatama od 4. kolovoza 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,10 EUR s zateznim kamatama od 4. kolovoza 2025. do isplate, kao neosnovan.

VI. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su pravni prednik tuženika, Volksbank d.d., i HF kao korisnik kredita 24. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu 310102 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 5.1. Ugovora o kreditu da je ugovoreno da se za odobrenje kredita plaćanja naknada u iznosu od 0,75% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Tužitelj smatra da je navedena odredba ništetna te da je tuženik dužan vratiti korisniku kredita ulaznu naknadu u iznosu od 950,12 EUR/7.158,70 kn koju je primio temeljem te ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO/). Navedena odredba da je ništetna temeljem odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojima se ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenima ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepoštene ugovorne odredbe su ništetne. S obzirom je predmetni ugovor tipski ugovor kojeg je u cijelosti unaprijed pripremio tuženik, to da korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu te da je ista nepoštena, koje stajalište o nepoštenosti ulaznih naknada da je izrazio i Sud Europske unije u predmetima C- 84/2019 i C-224/2019. Budući da je Ugovorom o cesiji od 8. lipnja 2023. korisnik kredita ustupio tužitelju sva potraživanja koja je imao prema tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, to da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 950,12 EUR s zateznim kamatama od dana kada je ulazna naknada plaćena, 22. lipnja 2007., do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava visinu naplaćene ulazne naknade, da bi na ročištu za glavnu raspravu od 16. srpnja 2025. datum i iznos naplate te naknade učinio nespornim. Ističe prigovor zastare utužene ulazne naknade, koju god da pravnu osnovu sud na istu primijenio (ako sud smatra da se radi o naknadi štete, tada da su odavno istekli zastarni subjektivni trogodišnji i objektivni petogodišnji rokovi, ako sud smatra da se radi o povratu plaćenog anuiteta, tada da je istekao trogodišnji zastarni rok propisano odredbom čl. 226. ZOO-a za potraživanja po osnovi anuiteta, a ako sud smatra da je se radi o stjecanju bez pravne osnove, tada da je protekao petogodišnji opći zastarni rok, budući da je isti počeo teći u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu). Osim toga, smatra da tužitelj nije dokazao da su ispunjenje zakonske pretpostavke da bise predmetna odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu smatrala nepoštenom, a time i ništetnom, u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a/03, budući da nije dokazano da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo (tuženik ističe da jest, budući da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu tarife, a korisnik kredita je bio slobodan odabrati neki drugi kreditni model koji je tada bio dostupan na tržištu), da nije dokazano da bi predmetan odredba bila nejasna, nerazumljiva i neuočljiva (štoviše da iz same odredbe jasno proizlazi da je ista jasna i lako uočljiva, a s obzirom da je prednik tuženika jasno upozorio korisnika kredita na obvezu plaćanja ulazne naknade za odobrenje kredita, to da je korisnik bio adekvatno informiran, dakle, da je odredba bila i razumljiva) te da nije dokazano da predmetna odredba, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj osporava sve navode tuženika. U odnosu na razloge ništetnosti odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu ostaje kod svega iznijetog u tužbi. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ukazuje na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile temelje ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

4. Tijekom dokaznog postupka pročitani su otplatna tablica za izračun efektivne kamatne stope za kredit sastavljena od strane prednika tuženika (list 7. – 15. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 8. lipnja 2023. između korisnika kredita HF kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 16. – 21. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), obavijest o ustupu tražbine (list 22. – 23. spisa), Ugovor o kreditu 312012 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljen 24. svibnja 2007. između Volksbank d.d., pravnog prednika tuženika kao kreditora, HF kao korisnika kredita i TF kao založnog dužnika (list 24. - 33. spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 35. – 123. spisa) te je saslušan svjedok HF (list 195. - 196. spisa).

5. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da su tužbeni zahtjevi osnovani u pogledu glavne stvari.

6. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnika kredita HF temeljem te odredbe.

7. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007./ stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 24. svibnja 2007.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

9. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je HF sklapao taj ugovor kako bi ostvario financiranje kupnje nekretnine koja mu je trebala služiti u svrhu obavljanja njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza samog HF, koji je izjavio da je svrha kredita bila financiranje kupnje stana za stanovanje, a i u samom ugovoru, u odredbi čl. 2., je navedeno da se radi o kreditu koji služi kupnji stana u [adresa], slijedom čega se zaključuje da je HF sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

12. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

13. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

14. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

15. Iz iskaza svjedoka HF proizlazi da on nije imala mogućnost pojedinačno pregovarati o odredbi čl. 5.1. Ugovora o kreditu, dakle, da on nije mogao utjecati na njen sadržaj, u smislu da ta naknada bude niža ili da istu uopće ne mora platiti, niti da mu je ikada pojašnjeno koji točno troškovi se podmiruju tom naknadom.

16. Iz iskaza svjedoka HF sud je utvrdio da odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja.

17. Tuženik tvrdi da je HF bilo jasno da mora platiti naknadu za obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, ugovorenu čl. 5.1. Ugovora o kreditu, što nije niti sporno, ali je nedvojbeno da korisnik kredita niti je mogao utjecati na obvezu plaćanja te naknade niti na njezinu visinu.

18. Nadalje, odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu koja glasi ''Naknada za odobrenje kredita: 0,75% … jednokratno na iznos odobrenog kredita'' nije niti predmet niti cijena tog ugovora.

19. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

20. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

21. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 215.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, radilo se je o stambenom kreditu za kupnju nekretnine, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju od 30 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,59% godišnje (čl. 1., 2., 3., 4. i 7. Ugovora o kreditu).

22. Iz toga proizlazi da odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne naknade za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

23. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li ta odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

24. Međutim, tuženik niti ne tvrdi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

34. Sud napominje da zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti materijalni troškovi tuženika ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom iznosu teretiti svaki ugovor o kreditu. S obzirom da iz navoda stranaka proizlazi da je visina ulazne naknade ovisila o vrsti odobrenog kredita te o visini odobrenog kreditnog iznosa, to znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

25. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

26. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

27. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita (čl. 5.1. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), a da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

28. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

29. U konkretnom slučaju nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, već samo navedena odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu.

30. Naime, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

31. Plaćanje ulazne naknade za obradu kredita nikako ne može biti odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora o kreditu, a niti je ta odredba bila uvjet ugovora, slijedom čega se u konkretnom slučaju radi samo o djelomičnoj ništetnosti.

32. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) HF imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove

33. Visina naknade koju je korisnik kredita platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu (ulazna naknada) nije sporna i ista iznosi 7.158,70 kn ili 950,12 EUR[1] te je ista naplaćena 21. lipnja 2007., kao što to proizlazi iz otplatne tablice za izračun efektivne kamatne stope za kredit, sastavljene od strane prednika tuženika.

34. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

35. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

36. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je HF ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

37. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

38. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

39. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora

1 Fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK

o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

40. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 10. st. 1. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

41. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

42. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

43. Stoga, kako Ugovor o cesiji proizvodi pravne učinke prema tuženiku, to je tužitelj aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono što je isti primio od HF u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.

44. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

45. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

46. S obzirom da odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

47. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 609,94 EUR s zateznim kamatama.

48. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetnu naknadu naplatio, 21. lipnja 2007. (iako tužitelj iste potražuje od 22.lipnja 2007. pa su mu od tog dana i dosuđene), iz razloga što je on taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetne ulazne naknade, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedene naknade (čl. 1115. ZOO-a).

49. Zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora, slijedom čega je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se potražuje plaćanje zateznih kamata po višoj stopi valjalo odbiti kao neosnovan.

50. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavnih tužbenih zahtjeva, pripada mu naknada troškova parničnog postupka na teret tuženika, dok će tuženik svoje troškove morati sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

51. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.227,75 EUR (950,12 EUR za kondemnatorni tužbeni zahtjev i 1.277,63 EUR za deklaratorni tužbeni zahtjev) i sadržaju postavljenog zahtjeva tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka za tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., 107/2025., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 21. svibnja 2025. u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT- a), za ročište od 16. srpnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 34,62 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 69,23 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 978,85 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

52. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

53. Stoga je preko iznosa od 978,75 EUR do zahtijevanog iznosa od 1.103,85 EUR, za iznos od 125,10 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

54. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 4. kolovoza 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku