Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Braće Radić 2, Varaždin

Poslovni broj: Pr-36/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji tog suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima Željku Petrišiću i Mateji Petrišić Geltznelichter u Zagrebu, protiv tuženika Opća bolnica Varaždin, Varaždin, Ivana Meštrovića 1, OIB: 59638828302, zastupane po punomoćniku Marku Golubiću, odvjetniku Koprivnici, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 10. srpnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice te punomoćnika tuženika, 4. kolovoza 2025. kao dana donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika KLASA: 007- 03/24-01/6, URBROJ: 2186-192-31-24-14, od 10.04.2024. godine, te ne proizvodi nikakve pravne učinke.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog postupka s pripadajućom zateznom kamatom, od dana presuđenja pa do konačne isplate."

II. Nalaže se tužiteljici ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Opća bolnica Varaždin, Varaždin, Ivana Meštrovića 1, OIB: 59638828302, naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR (šesto dvadeset pet eura), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti odluke i primjeni koeficijenta složenosti poslova. U tužbi navodi da je stupanjem na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i u javnim službama (NN 153/23) i Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 23/24), poslodavac je proveo postupak prevođenja na način da je ugovorom o radu, KLASA: 112-01/24-01-56, URBROJ: 2186-192-24/2-24-1130 i Rješenjem o plaći, KLASA: 120-01/24-02/2, URBROJ: 2186-192-24/2-24-1130, od 01. ožujka 2024. godine preveo radno mjesto tužiteljice iz „maser kupeljar“ u „radnik III. vrste“ u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Za radno mjesto „radnik III. vrste“ tužiteljici je određen koeficijent složenosti poslova u visini od 1.25. Protiv takvog određivanja koeficijenta, tužiteljica je izjavila zahtjev za ispravak koeficijenta, koji je odlukom poslodavca KLASA: 007-03/24-01/6, URBROJ: 2186-192-31-24-14, od 10.4.2024. odbijen kao neosnovan. Protiv odbijenice poslodavca, sukladno odredbi čl. 36 st. 6 Zakona o plaćama, tužiteljica zahtijeva sudsku zaštitu, sukladno općim propisima radnog prava. Radnik ostvaruje pravo na sudsku zaštitu povrijeđenih prava iz radnog odnosa u roku od 15 dana, nakon odbijanja njegovog prigovora, odnosno zahtjeva za zaštitu prava. Tužiteljica je pobijanu odluku zaprimila 16.4.2024. pa unutar roka od 15 dana izjavljuje ovu tužbu. Tužiteljica je kao zaposlenica na radnom mjestu masera kupeljara obavljala poslove navedenog radnog mjesta u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Osim što tužiteljica obavlja poslove masera kupeljara, ista ima i završenu srednju medicinsku školu, položen stručni ispit, licencu za samostalan rad te je i po zanimanju maser kupeljar. Dakle tužiteljica ima kompetencije (potrebnu razinu formalnog obrazovanja za obavljanje poslova određenog radnog mjesta) sukladno čl. 9. Zakona o plaćama. Uredbom, točnije čl. 16. st. 13. skupina XII radna mjesta zdravstvenih radnika III. vrste t. 16.13.2. za radno mjesto zdravstveni radnik u poliklinici određen je koeficijent u visini od 1,70. Prema odredbama čl. 26. st. 1. i 2. Uredbe provođenje pojedinih radnih mjesta provodi se prema načelu opisa poslova radnog mjesta koje zaposlenik obavlja, neovisno o nazivu radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu. Iz tog slijedi da tuženik u pobijanoj odluci neosnovano navodi da je prevođenje proveo po zakonu i da nije uskratio tužitelja s određivanjem pripadajućeg koeficijenta u visini od 1,25. Pobijanom odlukom je pogrešno i nezakonito odbijen zahtjev radnika za ispravkom koeficijenta te je poslodavac trebao radniku sukladno čl. 16. st. 13. t. 16.13.2. Uredbe odrediti koeficijent u visini od 1,70 za radno mjesto „medicinska sestra/medicinski tehničar/zdravstveni radnik u bolnici, poliklinikama, primarnoj zdravstvenoj zaštiti i javnom zdravstvu-2“, platni razred 5. Stoga je, pobijana odluka nezakonita i ništetna, te ne može proizvoditi pravne učinke, pa tužiteljica predlaže da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti i osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Prije svega, tužiteljica u tužbi uopće ne navodi nikakve činjenice niti nudi nikakve dokaze koji bi govorili u prilog pravovremenosti tužbe zbog povrede prava iz radnog odnosa, sukladno odredbama čl. 133. Zakona o radu, stoga tuženik smatra da tužba nije pravovremena i predlaže istu odbaciti. Tim više, tužiteljica je potpisala novi Ugovor o radu 1.3.2024. i tada saznala za povredu prava iz radnog odnosa, a zahtjev za zaštitu prava podnijela tek 27.3.2024., dakle izvan rokova propisanih u čl. 133. Zakona o radu. Također, Odluku Upravnog vijeća tuženika, KLASA: 007-03/24-01/6, URBROJ: 2186- 192-31-24-14, od 10.4.2024., tužiteljica je zaprimila dana 16.4.2024., što i sama u tužbi potvrđuje, a tužbu je podnijela sudu dana 3.5.2024., dakle izvan roka od 15 dana propisanog odredbama čl. 133. Zakona o radu. Nadalje, tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ovakvog deklaratornog tužbenog zahtjeva kakav je postavila. Naime, tužiteljica tužbom traži utvrđenje da je nezakonita Odluka tuženika kojom joj je odbijen zahtjev za zaštitu prava. Sve i kad bi sud takav zahtjev usvojio, pravna pozicija tužiteljice ne bi bila ničim poboljšana već bi bila ista kao i prije podnošenja tužbe jer bi i dalje bilo na snazi tuženikovo rješenje o plaći s utvrđenim koeficijentom i Ugovor o radu koji je sklopila s tuženikom 1.3.2024., te bi sva njena prava i obveze bile iste. Tužiteljica je, temeljem Ugovora o radu od 1.3.2024., raspoređena na poslove radnika III vrste, maser-kupeljar, u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice Varaždin. Tužiteljica je 27.3.2024., podnijela Upravnom vijeću tuženika, prigovor odnosno zahtjev za zaštitu prava na ponuđeni Ugovor o radu i Rješenje o plaći obzirom smatra da joj je u istima pogrešno utvrđeno radno mjesto i koeficijent za obračun plaće. Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ 155/23) stupio je na snagu 1. siječnja 2024. godine, a 1. ožujka stupila je na snagu Uredba o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama u prilogu koje se nalaze tablice prevođena temeljem kojih se utvrđuju nazivi radnih mjesta i koeficijenti za obračun plaće po novoj Uredbi. Člankom 36. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama propisano je da će se odredbe Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama primjenjivati na prevođenje dosadašnjih radnih mjesta u nove nazive radnih mjesta te utvrđivanje koeficijente za obračun plaće utvrđene navedenom Uredbom. Nadalje isti članak Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama propisuje da je čelnik javne službe dužan u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama ponuditi radnicima izmjenu ugovora o radu u skladu s odredbama navedenog Zakona. Člankom 37. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama propisano je da je čelnik javne službe odnosno upravljačko tijelo obvezno donijeti pravilnik o unutarnjem redu odnosno opći akt o sistematizaciji radnih mjesta u skladu s Uredbom o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama u rok od 6 mjeseci od stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama. Slijedom navedenog Opća bolnica Varaždin je svim radnicima ponudila potpisivanje Ugovora o radu te dostavila Rješenja o plaći sukladno gore navedenim propisima. Tužiteljica je do 1.3.2024., sukladno Pravilniku o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta Opće bolnice Varaždin, imala sklopljeni ugovor o radu za radno mjesto maser-kupeljar na kojem je prema Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova ostvarivala pravo na koeficijent od 0,815 i dodatak na uvijete rada od 11% te dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi od 8%. Primjenom odredbe članka 36. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama, tablicama prevođenja koje su sastavi dio Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama te potpisanom Ugovoru o radu njeno radno mjesto prevedeno je kao radnik III vrste s pripadajućim koeficijentom za obračun plaće od 1,25, pa je radnici i ponuđeno sklapanje Ugovora od radu sukladno navedenim propisima. Radnica je isti Ugovor radu i potpisala, no dana 27. ožujka 2024. podnijela je Zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava. Obzirom je Opća bolnica Varaždin prilikom prevođenja naziva radnih mjesta i utvrđivanja koeficijenta za obračun plaće te prilikom izgrade Ugovora o radu i Rješenja o plaći primijenila odredbe gore navedenih pozitivnih pravnih propisa, Upravno vijeće je smatralo da je Zahtjev za zaštitu prava radnice ĐV neosnovan. Dakle, tuženik je postupio u potpunosti prema tablicama prevođenja iz Uredbe, prema kojoj se dosadašnji koeficijent 0,815 prevodi u novi koeficijent 1,25 i nije ni mogao drugačije postupiti i koeficijent 0,815 prevesti u koeficijent 1,70, jer bi postupao protivno Zakonu o plaćama i Uredbi, a i suprotno sistematizaciji radnih mjesta tuženika, a novu sistematizaciju radnih mjesta tuženik nije donio jer je još uvijek u tijeku zakonski rok za njeno donošenje. Obzirom je tuženik prilikom prevođenja naziva radnih mjesta i utvrđivanja koeficijenta za obračun plaće, te prilikom izgrade Ugovora o radu i Rješenja o plaći primijenio odredbe gore navedenih pozitivnih pravnih propisa, smatra da tužbeni zahtjevi nisu osnovani. Također, u privitku se prilažu i dopisi Ministarstva zdravstva i HZZO-a upućeni tuženiku, u kojima se upozorava na striktno pridržavanje tablica prevođenja koeficijenata koji su sastavni dio Uredbe Navodi iz tužbe o tome da tužiteljica ima veće kompetencije od onih za koje je sklopila Ugovor o radu nisu odlučni za ovaj postupak. Naime, prava i obveze tužiteljice određeni su Ugovorom o radu i tuženikovom sistematizacijom radnih mjesta i tužiteljica obavlja one poslove i na onom radnom mjestu kako je to Ugovorom o radu ugovoreno i sva njena prava proizlaze iz ugovorenog radnog mjesta. S obzirom na sve navedeno, tuženik predlaže tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu tuženiku troškova ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: ugovor o radu od 1. ožujka 2024. (na stranici 5 spisa), rješenje o plaći (na stranici 6 spisa), odluka tuženika od 10. travnja 2024. (na stranicama 7-8 spisa), svjedodžba o završnom ispitu (na stranicama 9-11 spisa), odobrenje za samostalni rad (na stranici 12 spisa), rješenje o utvrđivanju mjesta rada koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću od 22. ožujka 2023., dopis Ministarstva zdravstva od 22. ožujka 2024. (na stranici 2 spisa), dopis Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (na stranici 23 spisa), dopis Ministarstva zdravstva upućen Samostalnom sindikatu zdravstva u vezi s upitom za masera-kupeljara od 12. rujna 2024. (na stranici 27 spisa).

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika KLASA: 007-03/24-01/6, URBROJ: 2186-192-31-24-14, od 10.04.2024., te ne proizvodi nikakve pravne učinke. Navedenom odlukom je odbijen zahtjev tužiteljice za ispravak koeficijenta kojim je zatražila od poslodavca da se njezino radno masera-kupeljara prema čl. 16. st. 13. skupina XII Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 23/24), radna mjesta zdravstvenih radnika III. vrste t. 16.13.2. prevede na radno mjesto zdravstveni radnik u poliklinici s koeficijentom u visini od 1,70.

6. Sud je prvo odlučivao o tome da li postoje procesno pravne pretpostavke za vođenje ovog spora.

7. Prema čl. 282. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023), nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost ili da je tužba podnesena nepravovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe ili ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava, a zakonom je propisano da će se u tom slučaju tužba odbaciti ili da se bez toga ne može zahtijevati zaštita povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Zakonom predviđeni postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava bez kojeg se u ovom slučaju ne može zahtijevati zaštita povrijeđenog prava pred nadležnim sudom propisan je Zakonom o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023 -u daljnjem tekstu ZR). Prema odredbi iz čl. 133. st. 1. ZR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Prema odredbi iz čl. 133. st. 2. ZR ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz st. 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Također iz odredbe čl. 133. st. 3. ZR proizlazi da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno nije podnio zahtjev poslodavcu iz st. 1. toga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa.

8. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica do saznanja o tome da je njezino radno mjesto prevedeno u radno mjesto radnika III. vrste s koeficijentom od 1,25 došla 1. ožujka 2024. kad je potpisala novi ugovor o radu, slijedom čega je zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno u ovom slučaju zahtjev za ispravak koeficijenta koji je podnijela 27. travnja 2024. podnijela izvan propisanog roka od 15 dana, ali je tuženik o tom zahtjevu unatoč tome odlučivao i 10. travnja 2024. donio u ovom sporu pobijanu odluku kojom se zahtjev odbija koju je tužiteljica zaprimila 16. travnja 2024., pa po stavu suda daljnji rok od 15 dana za podnošenje tužbe teče od 17. travnja 2024. Budući da je tužba podnesena 2. svibnja 2024., dakle unutar propisanog roka od 15 dana, sudska zaštita je pravodobno zatražena.

9. Među strankama nije sporno, a to proizlazi i iz dokumentacije u spisu predmeta:

-da je tužiteljica kao zaposlenica tuženika do 1.3.2024., prema Pravilniku o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta Opće bolnice Varaždin, imala sklopljeni ugovor o radu za radno mjesto maser-kupeljar na kojem je prema prije važećoj Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova ostvarivala pravo na koeficijent od 0,815 i dodatak na uvjete rada od 11% te dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi od 8%.

- da je tuženik nakon što su doneseni novi Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama i nova Uredba o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama, ugovorom o radu od 1. ožujka 2024. i Rješenjem o plaći, KLASA: 120-01/24-02/2, URBROJ: 2186-192-24/2-24-1130, od 1. ožujka 2024. radno mjesto tužiteljice maser-kupeljar na kojem je prema prije važećoj Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova ostvarivala pravo na koeficijent od 0,815 i dodatak na uvijete rada od 11% te dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi od 8% preveo u radno mjesto „radnik III. vrste“ u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, za koje joj je određen koeficijent složenosti poslova u visini od 1,25.

10. Sporno je između stranaka da li je nezakonita i nedopuštena odluka tuženika tuženika KLASA: 007-03/24-01/6, URBROJ: 2186-192-31-24-14, od 10.04.2024. kojom je odbijen tužiteljičin zahtjev za ispravak koeficijenta, odnosno da li je tuženik radno mjesto tužiteljice pravilno u skladu s novim Zakonom o plaćama u državnoj službi i javnim službama i novom Uredbom o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama tužiteljici preveo u radno mjesto „radnik III. vrste“ u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, za koje joj je određen koeficijent složenosti poslova u visini od 1,25.

11. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023) sud je tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim u cijelosti.

12. Za rješavanje ovog spora treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama (Narodne novine br. 153/2023) i Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (Narodne novine br. 22/2024).

13. Člankom 36. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama propisano je da će se odredbe Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama primjenjivati na prevođenje dosadašnjih radnih mjesta u nove nazive radnih mjesta te utvrđivanje koeficijente za obračun plaće utvrđene navedenom Uredbom. Nadalje isti članak Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama propisuje da je čelnik javne službe dužan u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama ponuditi radnicima izmjenu ugovora o radu u skladu s odredbama navedenog Zakona. Člankom 37. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama propisano je da je čelnik javne službe odnosno upravljačko tijelo obvezno donijeti pravilnik o unutarnjem redu odnosno opći akt o sistematizaciji radnih mjesta u skladu s Uredbom o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama u rok od 6 mjeseci od stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama.

14. Na temelju provedenih dokaza, čitanjem dokumentacije u spisu predmeta sud je utvrdio da je tuženik nakon što su doneseni novi Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama i nova Uredba o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama, ugovorom o radu od 1. ožujka 2024. i Rješenjem o plaći, KLASA: 120-01/24-02/2, URBROJ: 2186-192-24/2-24-1130, od 1. ožujka 2024. radno mjesto tužiteljice maser-kupeljar na kojem je prema prije važećoj Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova ostvarivala pravo na koeficijent od 0,815 i dodatak na uvijete rada od 11% te dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi od 8% preveo u radno mjesto „radnik III. vrste“ u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, za koje joj je određen koeficijent složenosti poslova u visini od 1,25.

15. Tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika KLASA: 007-03/24-01/6, URBROJ: 2186- 192-31-24-14, od 10.04.2024., kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za ispravak koeficijenta kojim je zatražila od poslodavca da se njezino radno masera-kupeljara prema čl. 16. st. 13. skupina XII Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 23/24), radna mjesta zdravstvenih radnika III. vrste t. 16.13.2. prevede na radno mjesto zdravstveni radnik u poliklinici s koeficijentom u visini od 1,70. Po stavu suda, kao što to tvrdi i tuženik u odgovoru na tužbu tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ovakvog deklaratornog tužbenog zahtjeva kakav je postavila. Prema čl. 187. Zakona o parničnom postupku tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Tužiteljica je na temelju Ugovora o radu od 1.3.2024., raspoređena na poslove radnika III vrste, maser-kupeljar, u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice Varaždin, a rješenjem o plaći od 1. ožujka 2024. joj je za to radno mjesto utvrđen koeficijent od 1.25. Tužiteljica je 27.3.2024., podnijela Upravnom vijeću tuženika, prigovor odnosno zahtjev za zaštitu prava na ponuđeni Ugovor o radu i Rješenje o plaći, jer smatra da joj je u istima pogrešno utvrđeno radno mjesto i koeficijent za obračun plaće, koji je je odlukom tuženika od 10. travnja 2024. odbijen kao neosnovan. Tužiteljica u ovom sporu tužbenim zahtjevom ne traži da joj se ponudi novi ugovor o radu i u skladu s njim donese novo Rješenje o plaći kojim će joj se za njezino radno mjesto utvrditi koeficijent od 1,70. već traži utvrđenje da je nezakonita Odluka tuženika kojom joj je odbijen zahtjev za zaštitu prava. Sve i kad bi sud takav zahtjev usvojio, pravna pozicija tužiteljice ne bi bila ničim poboljšana već bi bila ista kao i prije podnošenja tužbe, jer bi i dalje bilo na snazi tuženikovo rješenje o plaći s utvrđenim koeficijentom i Ugovor o radu koji je sklopila s tuženikom 1.3.2024., pa dakle tužiteljica nema pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva kako je isti postavljen u tužbi. Stoga bi njezin tužbeni zahtjev na temelju čl. 288. st. 2. Zakona o parničnom postupku trebalo odbaciti.

16. Sud je opreza radi odlučivao i tome da li je ugovorom o radu od 1. ožujka 2024. i Rješenjem o plaći, KLASA: 120-01/24-02/2, URBROJ: 2186-192-24/2-24-1130, od 1. ožujka 2024. radno mjesto tužiteljice maser-kupeljar na kojem je prema prije važećoj Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova ostvarivala pravo na koeficijent od 0,815 i dodatak na uvjete rada od 11% te dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi od 8% pravilno, u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o plaćama u državnoj službi i u javnim službama (NN 153/23) i Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 23/24) prevedeno u radno mjesto „radnik III. vrste“ u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, za koje je tužiteljici određen koeficijent složenosti poslova u visini od 1,25. Tužiteljica uz tužbu nije dostavila prethodni ugovor o radu i prije važeće Rješenje o plaći, ali među strankama nije sporno da je prije, kao i prema novom ugovoru o radu, obavljala poslove radnog mjesta masera kupeljara. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženik tužiteljici ponudio potpisivanje Ugovora o radu u kojem se navodi da obavlja poslove masera kupeljara koje se prema novoj Uredbi prevodi u radno mjesto Radnik III. vrste, da joj je dostavio i Rješenja o plaći u kojem se navodi da obavlja poslove i radne zadatke radnik III. vrste u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju za koje je dodijeljen koeficijent od 1,25. Po stavu suda time je tuženik u skladu s čl. 36. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama kojim je propisano da se novom Uredbom propisuje prevođenje dotadašnjih naziva radnih mjesta u javnim službama u nove nazive radnih mjesta na način da se uz nazive radnih mjesta utvrđene dotadašnjim propisima navedu novi nazivi radnih mjesta s pripadajućim platnim razredom i koeficijentom za obračun plaće te čl. 10. nove Uredbe i pripadajućom tablicom koja sadrži popis ostalih radnih mjesta i koeficijente za radna mjesta iz te tablice, prema kojoj je za radno mjesto Radnik III. vrste određen koeficijent od 1,25, pravilno preveo radno mjesto tužiteljice kao radno mjesto radnik III vrste s pripadajućim koeficijentom za obračun plaće od 1,25, slijedom čega joj je i ponuđeno sklapanje Ugovora od radu sukladno navedenim propisima. Dakle, tuženik je postupio u prema tablicama prevođenja iz Uredbe, prema kojoj se dosadašnji koeficijent 0,815 prevodi u novi koeficijent 1,25. Sud ne prihvaća tvrdnje tužiteljice iz tužbe da bi za njezino radno mjesto maser kupeljar trebalo primijeniti čl. 16. nove uredbe koji se odnosi na posebna radna mjesta u sustavu zdravstva i pripadajuću tablicu 16.13.2. medicinska sestra/medicinski tehničar/zdravstveni radnik u bolnici, u poliklinikama, primarnoj zdravstvenoj zaštiti i javnom zdravstvu za koje radno mjesto je određen koeficijent od 1,70 budući da poslovi masera kupeljara ne spadaju u poslove zdravstvenog radnika. Člankom 16. nove Uredbe i pripadajućom tablicom su određena radna mjesta i pripadajući koeficijenti za zdravstvene radnike i to: 6.11.1. Medicinska sestra/medicinski tehničar prvostupnik/ zdravstveni radnik prvostupnik u bolnici, u poliklinikama, primarnoj zdravstvenoj zaštiti i javnom zdravstvu, mobilnom palijativnom timu i djelatnosti hitne medicine 1 1,95 7.

16.11.2. Medicinska sestra/medicinski tehničar prvostupnik/ zdravstveni radnik prvostupnik u bolnici, u poliklinikama, primarnoj zdravstvenoj zaštiti, javnom zdravstvu, zdravstvenoj njezi u kući, patronaži i stacionaru doma zdravlja 2 1,87

16.11.3. Medicinska sestra/medicinski tehničar prvostupnik/ zdravstveni radnik prvostupnik u poliklinikama, primarnoj zdravstvenoj zaštiti i javnom zdravstvu 3 1,82 6.

16.11.4. Medicinska sestra/medicinski tehničar specijalist hitne medicine.

U toj tablici nije navedeno i radno mjesto Radnik III. vrste koje obavlja tužiteljica. Tužiteljica uz tužbu nije dostavila i opis poslova masera kupeljara, no kako iz sadržaja starog niti novog ugovora o radu ne proizlazi da to radno mjesto predstavlja radno mjesto zdravstvenog radnika, već proizlazi da je je riječ o radnom mjestu radnik III. vrste, za koje je čl. 8. nove Uredbe i pripadajućom tablicom određen koeficijent od 1,25, koji je novim Ugovorom o radu i novim rješenjem o plaći i dodijeljen tužiteljici. Navodi iz tužbe o tome da tužiteljica ima veće kompetencije od onih za koje je sklopila Ugovor o radu nisu odlučni za ovaj postupak. Naime, prava i obveze tužiteljice određeni su Ugovorom o radu i tuženikovom sistematizacijom radnih mjesta i tužiteljica obavlja one poslove i na onom radnom mjestu kako je to Ugovorom o radu ugovoreno i sva njena prava proizlaze iz ugovorenog radnog mjesta, a ne iz kvalifikacija koje ista posjeduje.

17. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje prije svega da tužiteljica prema postavljenom deklaratornom tužbenom zahtjevu nema pravni interes za vođenje ovog spora, a i kad bi isti i postojao, odnosno u slučaju da se njezin tužbeni zahtjev može smatrati osporavanjem novog Ugovora o radu i novog Rješenja o plaći od 1. ožujka 2024., takav tužbeni zahtjev sud ocjenjuje neosnovanim kao što je prethodno obrazloženo. Stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen, odnosno odlučeno je kao u izreci ove presude.

18. Napominje da dokazi koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP, a sud je tuženiku koja je u ovom postupku uspjela u cijelosti priznao i dosudio trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika u vidu jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak u iznosu od 500,00 EUR prema tbr. 7 toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje u tekstu OT), uvećanu za PDV od 25% na temelju čl. 46. OT, što ukupno iznosi 625,00 EUR. Navedeni trošak sud smatra opravdanim za vođenje ovog postupka prema odredbi iz čl. 155 ZPP-a, a isti je i usklađen s važećom OT. Na dosuđene troškove sud nije dosudio i zakonsku zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, budući da u ovom slučaju uz zahtjev za naknadu parničnog troška nije podnesen i zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni trošak.

U Varaždinu 4. kolovoza 2025.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1/ Tužiteljici po punomoćnicima, odvjetnicima Željku Petrišiću i Mateji Petrišić Geltznelichter u Zagrebu,

2/ Tuženiku po punomoćniku Marku Golubiću, odvjetniku u Koprivnici