Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-99/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Tamari Turek, u pravnoj stvari tužiteljice KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupane po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi isplate, odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda, 4. kolovoza 2025.
r i j e š i o j e
I/ Općinski sud u Varaždinu oglašava se mjesno nenadležnim u ovoj pravnoj stvari.
II/ Po pravomoćnosti ovoga rješenja predmet će se ustupiti Općinskom sudu u Čakovcu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je ovome sudu podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate.
2.
U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, te navodi da je odredbama Ugovora o kreditu br. 340314 ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz predmetnog ugovora, da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, te da je valjan sporazum o mjesnoj nadležnosti, pa da je jedino i isključivo u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud, da tužiteljica ničim nije potkrijepila svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj ica nije dokazala postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže ovome sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.
3. Tužiteljica se podneskom od 21. prosinca 2023. očitovala u odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda u bitnome navodeći da je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda neosnovan iz razloga što je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu nepoštene i ništetna, a da je predmetni ugovor sklopljen u tuženikovoj podružnici u Varaždinu. Valja napomenuti da tužiteljica na ročištu održanom dana 5. lipnja 2024. iskazuje da je predmetni ugovor o kreditu sklopila u tuženikovoj podružnici u Čakovcu, te predlaže spis ustupiti Općinskom sudu u Čakovcu, kao mjesno nadležnom sudu u ovom predmetu.
4. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za isplatu iznosa neosnovano stečenih temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 340314 sklopljenog između stranaka dana 5. prosinca 2005. Odredbom čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za sve sporove iz predmetnog Ugovora mjesna nadležnost suda u Zagrebu.
5. Sukladno čl. 96. st. 1., st. 2. , st. 3. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
6. Sukladno čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).
7. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te K Editores SA protiv KFH i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
8. S obzirom na navode tužiteljice iz njezinih podnesaka, kao i iz iskaza danog na ročištu održanom dana 5. lipnja 2024., da je sporna ugovorna odredba sadržana u tipskom, odnosno adhezijskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, teret dokaza da se o toj ugovornoj odredbi pregovaralo upravo je na tuženiku koji ničim ne dokazuje da se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo, pri čemu se radi o odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka imajući u vidu njome ugovorenu obvezu tužiteljice kao potrošača da putuje u Zagreb (dakle više od 80 km) radi ostvarivanja svojih potrošačkih prava, a koja obveza se iz financijskih i organizacijskih razloga ukazuje otegotnom za tužiteljicu kao potrošača, te je može odvratiti od ostvarivanja njezinih potrošačkih prava, a slijedom čega sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi na kojoj se ne može zasnivati nadležnost suda.
9. Sukladno čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP) za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.
10. Sukladno čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
11. Također sukladno čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16; dalje: ZPK) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
12. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci broj Grl-143/2019-2 od dana 11. prosinca 2019. za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l ZPK-a, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.
13. Uvidom u podatke Jedinstvenog registra osoba Republike Hrvatske sud je utvrdio da tužiteljica ima prebivalište na adresi [adresa], odnosno na području Općinskog suda u Čakovcu, pri čemu je u svojem iskazu navela da je predmetni ugovor sklopila u tuženikovoj podružnici u Čakovcu.
14. Slijedom svega navedenog, a temeljem čl. 19.l ZPK i čl. 59. ZPP odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Varaždinu 4. kolovoza 2025.
Sutkinja
Tamara Turek
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ovog rješenja, nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, od dana primitka istog. Žalba se podnosi pismenim putem, u tri jednaka primjerka, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelj, po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici iz Čakovca
2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4
