Poslovni broj: P-833/2019-36

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dario Obradović, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 4. lipnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 4. kolovoza 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 266-202/2004-07-05 sa Sporazmom o osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziran 5. srpnja 2004. kod Anđelka Stanića, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU-667 b/2004.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 1.586,19 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 5,89 eura od 30. rujna 2007.,

- 5,86 eura od 31. listopada 2007.,

- 5,93 eura od 30. studenog 2007.,

- 5,89 eura od 31. prosinca 2007.,

- 5,99 eura od 31. siječnja 2007.,

- 6,04 eura od 29. veljače 2008.,

- 23,14 eura od 31. ožujka 2008.,

- 22,54 eura od 30. travnja 2008.,

- 22,28 eura od 31. svibnja 2008.,

- 22,53 eura od 30. lipnja 2008.,

- 22,08 eura od 31. srpnja 2008.,

- 22,07 eura od 31. kolovoza 2008.,

- 22,28 eura od 30. rujna 2008.,

- 22,80 eura od 31. listopada 2008.,

- 21,62 eura od 30. studenog 2008.,

- 29,34 eura od 31. prosinca 2008.,

- 29,57 eura od 31. siječnja 2009.,

- 29,65 eura od 28. veljače 2009.,

- 29,25 eura od 31. ožujka 2009.,

- 29,27 eura od 30. travnja 2009.,

- 28,68 eura od 31. svibnja 2009.,

- 28,23 eura 30. lipnja 2009.,

- 28,29 eura od 31. srpnja 2009.,

- 28,45 eura od 31. kolovoza 2009.,

- 28,38 eura od 30. rujna 2009.,

- 28,12 eura od 31. listopada 2009.,

- 28,46 eura od 30. studenog 2009.,

- 28,71 eura od 31. prosinca 2009.,

- 29,11 eura od 31. siječnja 2010.,

- 28,94 eura od 28. veljače 2010.,

- 29,49 eura od 31. ožujka 2010.,

- 29,32 eura od 30. travnja 2010.,

- 29,48 eura od 31. svibnja 2010.,

- 31,34 eura od 30. lipnja 2010.,

- 30,87 eura od 31. srpnja 2010.,

- 32,01 eura od 31. kolovoza 2010.,

- 31,52 eura od 30. rujna 2010.,

- 30,79 eura od 2. studenog 2010.,

- 32,12 eura od 30. studenog 2010.,

- 26,83 eura od 31. prosinca 2010.,

- 25,76 eura od 31. siječnja 2011.,

- 26,09 eura od 28. veljače 2011.,

- 25,58 eura od 31. ožujka 2011.,

- 25,59 eura od 30. travnja 2011.,

- 27,38 eura od 31. svibnja 2011.,

- 27,49 eura od 30. lipnja 2011.,

- 28,97 eura od 31. srpnja 2011.,

- 28,10 eura od 31. kolovoza 2011.,

- 27,16 eura od 30. rujna 2011.,

- 13,12 eura od 31. listopada 2011.,

- 13,05 eura od 30. studenog 2011.,

- 13,21 eura od 31. prosinca 2011.,

- 13,34 eura od 31. siječnja 2012.,

- 13,32 eura od 29. veljače 2012.,

- 13,16 eura od 31. ožujka 2012.,

- 13,19 eura od 30. travnja 2012.,

- 13,20 eura od 31. svibnja 2012.,

- 13,07 eura od 30. lipnja 2012.,

- 13,04 eura od 31. srpnja 2012.,

- 12,94 eura od 31. kolovoza 2012.,

- 12,75 eura od 1. listopada 2012.,

- 12,86 eura od 31. listopada 2012.,

- 12,89 eura od 30. studenog 2012.,

- 12,79 eura od 31. prosinca 2012.,

- 12,44 eura od 31. siječnja 2013.,

- 12,65 eura od 28. veljače 2013.,

- 12,63 eura od 2. travnja 2013.,

- 12,48 eura od 30. travnja 2013.,

- 12,48 eura od 31. svibnja 2013.,

- 12,08 eura od 1. srpnja 2013.,

- 12,11 eura od 31. srpnja 2013.,

- 12,17 eura od 31. kolovoza 2013.,

- 12,28 eura od 30. rujna 2013.,

- 12,15 eura od 31. listopada 2013.,

- 12,15 eura od 30. studenog 2013.,

- 12,17 eura od 31. prosinca 2013.,

- 1,39 eura od 31. siječnja 2014.,

- 1,39 od eura od 28. veljače 2014.,

- 1,38 eura od 31. ožujka 2014.,

- 1,35 eura od 30. travnja 2014.,

- 1,34 eura od 31. svibnja 2014.,

- 1,34 eura od 30. lipnja 2014.,

- 1,34 eura od 31. srpnja 2014.,

- 1,34 eura od 1. rujna 2014.,

- 1,33 eura od 30. rujna 2014.,

- 1,33 eura od 31. listopada 2014.,

- 1,33 eura od 1. prosinca 2014.,

- 1,31 eura od 31. prosinca 2014.,

- 1,30 eura od 31. siječnja 2014.,

- 1,30 eura od 28. veljače 2015.,

- 1,28 eura od 31. ožujka 2015.,

- 1,27 eura od 30. travnja 2015.,

- 1,26 eura od 1. lipnja 2015.,

- 1,25 eura od 30. lipnja 2015.,

- 1,25 eura od 31. srpnja 2015.,

- 1,23 eura od 31. kolovoza 2015. i

- 1,22 eura od 30. rujna 2015. do isplate

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate. od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.700,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 5. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 11. lipnja 2019. i tijekom postupka tvrdi da je s prednicom tuženice 1. srpnja 2004. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od 53.500,00 CHF, a da je od sklapanja predmetnog ugovora plaćao mjesečne anuitete koji nisu uvijek iznosili kako je predviđeno ugovorom već su se povećavali uslijed primjene nepoštenih odredbi ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope. Ukazuje na pravomoćnu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je utvrđeno da su odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope, a bez da se o njima pojedinačno pregovaralo i da su utemeljene na egzaktnim parametrima, te kojima su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu nedostatka propisa, nametnule potrošačima odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Obzirom na utvrđenja suda u kolektivnom sporu, predlaže u odnosu na predmetni ugovor o kreditu utvrditi ništetnim odredbu ugovora koji je sklopio s tuženicom u dijelu u kojem je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope te naložiti tuženici da mu isplati preplaćeni iznos kredita i to razliku stvarno plaćenog anuiteta u odnosu na anuitet koji bi plaćao da nije primijenjena navedena ništetna odredba ugovora, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom o dana konverzije ugovora o kreditu do isplate, uz obvezu tuženice da mu nadoknadi troška postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica osporava osnovi i visinu zahtjeva tužitelja te prigovara zastari istog. Smatra da je tužitelj već ostvario prava po istom ugovoru time što je s njom sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim su konvertirali kredit sukladno, za nju, prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju, a kojima je presumirana ništetnost predmetnih odredbi ugovora i provedena restitucija potrošača, uz napomenu da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kojem su uzete u obzir sve uplate tužitelja po predmetnom kreditu. Smatra da je u pogledu zahtjeva za isplatu nužno sagledati ne samo iznos pretplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u kunama prije i poslije provedene konverzije, uz napomenu da je ona nakon konverzije umanjila obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Smatra da je sklapanjem dodatka ugovoru svim dotadašnjim uplatama dana nova pravna osnova, da je tužitelj, koji je dodatak ugovora sklopio slobodnom voljom, time posredno i priznao dug, pa da time ne postoji pravni interes za njegov deklaratorni zahtjev u ovom postupku. Svakako, smatra da su predmetne odredbe ugovora jasne, lako uočljive i razumljive i da stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, a da je ona pri sklapanju ugovora postupala u skladu s važećim kongentnim propisima, da je promjena kamatne stope bila sukladno njenoj metodologiju koju je javno objavila i da je o promjeni kamatne stope obavještavala tužitelja. Ukazuje da je njen djelatnik jasno obrazložio tužitelju predmetne odredbe ugovora prije sklapanja istog, da ovim odredbama nije uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer da ni ona nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja niti je moglo predvidjeti kretanje istog, pored činjenice i daje ova odredba ugovora jasna, razumljiva i uočljiva. Tvrdi da je ona prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri te da stoga nije dužna platiti zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

2.2. Slijedom navedenog, predlaže odbiti zahtjeve tužitelja i naložiti istom da joj nadoknadi troškove ovog postupka.

3. Tužitelj je istaknuo zahtjev za isplatu iznosa od 1.586,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama pa kako je isti, odmah po provođenju financijskog vještačenja koje je tijekom postupka odredio sud, odredio svoj zahtjev (dopunio tužbu), prigovor tuženice o nepotpunosti tužbe je postao bespredmetan.

4.1.Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, plan otplate, promet po računu, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, Aneksa ugovora o kreditu, obračun konverzije, potvrda o iznosu pretplate po konvertiranom kreditu, pregled uplata po kreditu, saslušan je svjedok NI te tužitelj osobno i provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji ekonomske struke.

4.2. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza čime bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu ZPP), odlučeno je kao u izreci presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženice da jednostrano promjeni kamatnu stopu te zahtjev tužitelja za isplatu razlike više plaćenih anuiteta nastalih uslijed primjene ništetne promjene kamatne stope u odnosu na anuitet koji bi platio temeljem ugovorene kamatne stope, u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja dodatka ugovora o kreditu (konverzije ugovora).

7. Nesporno je među strankama:

- da su tužitelj i prednica tuženici 1. srpnja 2004. sklopili predmetni ugovor o kreditu,

- da su ovim ugovorom glavnica kredita i otplata istog vezan za valutu CHF,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa,

- da je ugovorom o kreditu određeno pravo tuženice da jednostrano odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica jednostrana mijenjala i to povećavala kamatnu stopu,

-da su sklopili dodatak ugovora o kreditu uz provedbu konverzije kredita.

8. Sporno je među strankama:

- jesu li ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena/ništetna,

- učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,

- ima li tužitelj pravo na vraćanje više plaćenih anuiteta kredita do konverzije ugovora o kreditu,

- visina pretplate anuiteta i

- zastara potraživanja tužitelja.

9.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 1. srpnja 2004. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit u iznosu od 53.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, uz rok otplate do 30. rujna 2019. (25 godina), u jednakim mjesečnim obrocima koji dospijevaju svakog prvog u mjesecu u iznosu od 360,51 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,25 % godišnje, s tim da se ugovora da se ista može promijeniti u skladu s važećim odlukama banke.

9.2. Sam ugovor je po formi unaprijed tiskani ugovor sa 9 stranica teksta.

10. Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužitelj, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

11. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka istog u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula potrošaču citirane odredbe ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika ovako ugovorene cijene kredita.

12. Odredbom čl. 81. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, je bili propisano:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

13. Iz sadržaja samog ugovora odnosno činjenice da je kredit tražen i odobren tužitelju kao fizičkoj osobi kao stambeni kredit i to, prema uvjerljivom i neosporenom iskazu tužitelja, kupnju stana u kojem i danas živi, jasno proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao potrošač.

14.1. Nadalje, da se o konkretnim odredbama ugovora o kreditu nije individualno pregovaralo te da tužitelj nije bio informiran o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja i svjedoka NI, tadašnjeg zaposlenika prednice tuženice na poslovima kreditiranja, a u dijelu u kojem isti u bitnom istovjetno iskazuju da bi banka klijenta obavijestila o ponudi kreditiranja koju ima u smislu kredita vezanog za valutu euro ili CHF, da bi se klijentu predočili podaci iz kojih je bilo vidljivo da je kredit u CHF povoljniji za klijenta jer je mjesečni anuitet, a i ukupna planirana cijena kredita, bila manja za takav kredit, uz veću kreditnu sposobnost klijenta za kredit u CHF u odnosu na kredit u EUR-u, da ni sami djelatnik banke nije znao zašto je kredit u CHF toliko povoljniji. Uz sve navedeno, iz ovih iskaza je jasno da banka nije informirala tužitelja o rasponu u kojem bi se njegov anuitet mogao kretati uslijed primjene ovako ugovorene promjene kamatne stope, a niti su upozorili tužitelja da time visina samog budućeg anuiteta nije poznata, dapače da ne postoji objektivno određena granica kretanja tužiteljeve buduće obveze.

Kada se navedeno dovede u vezu s činjenicom da se radi o tipskom ugovoru koji je banka unaprijed u cijelosti formulirala, da tužitelju nije predočena niti jedna informacija temeljem koje bi isti mogao znati, pa time i pristati da se anuitet znatno mijenja tijekom otplate, dapače istom je kredit predočen kao najpovoljniji, vezan za valutu koja nije u primijeni u RH niti s kojom tužitelj posluje, a pogotovo ne valuti plaćanja obveza po kreditu, pa kada se tvrdnja banka o najpovoljnijem anuitetu i najpovoljnijoj kamatnoj stopi dovedu u vezu s činjenicom da je upravo manji anuitet i manja kamatna stopa temeljni motiv sklapanja ugovora o kreditu vezanom za navedenu valutu, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja da tako ugovorena kamatna stopa koju banka može mijenjati temeljem vlastitih budućih, a nepoznatih odluka, temeljem kriterija koji nisu poznati tužitelju, znači da ne postoji granica rasta anuiteta, time niti cijene kredita, jasno je da tužitelj nije bio valjano informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

14.2. Naime, a kako proizlazi iz odredbi ugovora o kreditu, u vezi se evidencijom otplate kredita i iskazom tužitelja, tuženica je ovim ugovorom za uvjet odobravanja ¨najpovoljnijeg kredita¨ nametnula tužitelju odredbe ugovora o kreditu kojim buduće obveze tužitelja ovise o nepoznatom i neodređenom rasponu kamatne stope i da tuženica ubuduće određuje po vlastitoj procjeni, bez mogućnosti utjecaja potrošača, može mijenjati cijenu kredita u nepoznatom i neodređenom rasponu odnosno postotku.

15.1. Da bi ugovor predstavljao pravu volju stranaka te temelj prava i obveza stranaka ugovora isti mora biti izraz prave volje stranaka, temeljna prava i obveze stranaka po istom moraju biti jasne, a pogotovo mora biti jasna visina tražbine i način promjene iste, što u konkretnom slučaju nije.

15.2. Naime, ono o čemu je tužitelj kao potrošač od tuženice kao profesionalne financijske institucije jasno obaviješten i na što je jasno pristao je iznos kredita koji mu je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine njegove mjesečne obveze po otplatnom planu i rok obveze vraćanja danog kredita, sve uz logično znanje o mogućnosti određenih promjena zbog činjenice da je kamatna stopa određena kao promjenjiva.

15.3. Po logici stvari, sukladno načelima obveznog prava o ravnomjernosti činidbi te obvezi postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača kao slabije ugovorne strane da promjene u pravima i obveza tijekom izvršavanja ugovora neće biti značajne u smislu znatne promjene položaja potrošača te takve da dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza prema redovitom tijeku stvari.

15.4. Pri tome, tuženici je bilo ili moralo biti poznato da preuzimanje takvih obveza podrazumijeva i prethodno preispitivanje financijskih mogućnosti otplate, da je navedeni kredit potrošaču predočen kao najpovoljniji i da je realno navedeno isključivi razlog zašto je potrošač prihvatio takvu ponudu tuženice, pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja postupanje tuženice kojim tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno obavijestila da ovakve odredbe ugovora za njega stvaraju sadržajno neodređenu obvezu jer ne postoji granica promjene njegovih obveza po kreditu, a niti tužitelj ima mogućnost utjecaja na takve promjene. Dapače, tužitelj ničim nije osiguran od znatnog umanjenja svoje imovine zbog spornih odredbi o cijeni kredita, za razliku od tuženica koja je svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini, uz mogućnost da jednostranom odlukom, po jednostranoj procjeni i potrebi, poveća svoju cijenu, time i obvezu tužitelja.

16. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da je odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu nepoštena u smislu citiranog čl. 81. ZZP-a.

17. Obzirom na nepoštenje navedene odredbe ugovora o kreditu, odnosno ništetnost iste odredbe, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice jednostranog povećanja kamatna stope.

18. No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetnu ništetnu odredbu ugovora, stranke su provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu s datumom valute 30. rujna 2015.

19. Tuženica je priložila Obavijest o izračunu konverzije kredita kojom je tuženica prije sklapanja samog dodatka obavijestila tužitelja o učincima prihvata izračuna konverzije na način da je istom jasno navela da iznos njegovog duga na dan 30. rujna 2015. u kunama i u eurima, uz utvrđenje da je nakon izračuna izvršenih uplata po kreditu tužitelj nakon konverzije kredita u euro platio iznos od 274,84 eura manje nego bi platio da kredit nije od početka bio vezan za valutu euro. Samom izračunu je priložena specifikacija uplata po kreditu iz koje je vidljivo da je tužitelju na dan isplate kredita isplaćena glavnica od 257.450,91 kuna, a da ista na dan 30. rujna 2015. iznosi 213.896,31 kuna, a ako se konvertira da ista na taj dan iznosi 162.288,06 kuna. Iz obavijest i obračuna je vidljivo da je tužitelju 27. srpnja 2004. isplaćeno 34.923,95 eura, da je do 30. rujna 2015. platio 35.691,22 eura kamata i glavnica, s tim da je na dan 30. rujna 2015.ostala nepodmirena glavnica od 21.245,14 eura.

20.1. Iz cjelokupnog teksta obavijesti o izračunu konverzije i samog dodataka ugovora o kreditu, a u vezi s uvjerljivim i životno logičnim iskazom tužiteljice, razvidno da je stranke nisu uređivale pitanje stvarnih kunskih pretplata, kao službene valute u RH te valute plaćanja, da se tužiteljica nije odrekla nikakvih budućih potraživanja te da je pitanje pretplate razmatrano samo u kontekstu promjene valute kredita koja se koristi kao referentna i to za buduća plaćanja. Nadalje, iz samog teksta Dodatka ugovora o kreditu jasno je da isti mijena dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu (u Dodatku naziva ¨Osnovni ugovor¨) na način da je potrošaču jasno predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu, da je ugovorena kamatna stopa uz pri tome jasno definirane parametri promjene iste.

20.2. Sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita), a kako je određeno čl. 10. Aneksa uz ugovor o kreditu od 4. veljače 2016., s tim da je banka/tuženica i sam Aneksa ugovora unaprijed formulirala.

20.3. Pri tome se primjećuje da je banka/tuženica i Dodatak unaprijed formulirala i pri tome izričito čl. 12. obavijestila korisnika kredita/tužiteljicu da je pred Ustavnim sudom RH podnijela prijedlog za ocjenu ustavnosti zakona temeljem kojeg je provedena konverzija, odnosno sklopljen Dodatak, dok isti ugovor ne sadrži obavijest da je u tijeku postupak kolektivne zaštite prava potrošača i u odnosu na ovdje tuženicu, a kojem je predmet raspravljanja i odlučivanja upravo ništetntost odredbi ugovora o kreditu koje se mijenjaju Dodatkom (valutna klauzula i način promjene kamatne stope) i o kojoj odluci ovisi pravo tužiteljice/potrošača na isticanje zahtjeva za vraćanje stečenog temeljem istih odredbi.

21. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

22. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

23. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

24.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

24.2. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

25.1. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužitelj zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 13. rujna 2004. sklopio ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

25.2. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj 11 godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu doveden u položaj osobe koja je prije 11 godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi.

25.3. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano te sukladno zakonskim odredbama ugovorio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no isti nije niti je objektivno mogao pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.

26. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

27. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

28. Ocjena je ovog suda da time što je tužitelju konverzijom izračunata buduća obveza na način da je ista jednaka obvezi koju bi imao da je istu već u početku preuzeo nije prestalo pravo tužitelja kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dao, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), a što nije bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

29.1. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

29.2 Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

30. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C- 118/17 CI protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njegove imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

31.1. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

31.2. Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano:

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

31.3. Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32.1. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 5,25 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma i o kojoj je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim – brojčano određenom postotku, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope od 5,25 % godišnje razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. do konverzije po kamatnoj stopu od 3,23 % godišnje obzirom je ova stopa u navedenom razdoblju bila određena samim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (¨Narodne novine¨ broj 143/13), kao i primijenjena od strane tuženice.

32.2. Pri tome se ocjenjuje da tuženica pogrešno smatra da je sud mogao i trebao izračun temeljiti na kriterijima koji su vrijedili za kredite vezane za druge valute i uz primjenu primjerene kamatne stope, to stoga što sud nema pravo odrediti ugovorne odredbe drugačije od onoga kako iste glase, već isključivo ocijeniti valjanost ugovornih odredbi i u slučaju ništetnosti istih, primijeniti odredbe ugovora koje su kao takve i dalje na snazi ili koje su zakonom određene kao takve.

33.1. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je, sukladno navedenom zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužitelj platio 1.586,19 eura više zbog rasta kamata, s tim da je zakonska zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta kamate do konverzije s datumom 30. rujna 2015. jednaka ukupnom iznosu od 986,13 eura.

33.2. Pri tome vještakinja pojašnjava da je tužitelju konverzijom utvrđen manjak iako je otplaćivao kredit, dok je sam postupak konverzije proveden sukladno zakonu.

34. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja istaknuo zahtjev za isplatu iznosa od 1.586,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana pretplate pojedinog anuiteta do isplate.

35. U konkretnom slučaju, tuženica je kao jača ugovorna strana povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditu koristeći u ništetnu i nepoštenu ugovornu obveze, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženica, kao trgovac, koja je kriva za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpjela zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženica koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

36. Ocjena je ovog suda da je tuženica od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunala primjenom ništetne odredbe ugovora znala ili morala znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužna platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.

37.1. Konačno, a u odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja, ukazuje se da sukladno čl. 328. ZOO-a ništetnost kao takva ne zastarijeva čime ne zastarijeva niti zahtjev za deklaraciju iste, za razliku od kondemnatornih zahtjeva temeljem primjene instituta stjecanja bez osnove, a koji se sukladno čl. 1111. ZOO-a primjenjuje na novčana potraživanja tužitelja u ovom postupku.

37.2. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

37.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

37.4. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

37.5. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

37.6. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

37.7. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnosti odredbe o o jednostranoj promjeni kamatne stope odlučeno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 13. lipnja 2014., jasno je da je u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu 11. lipnja 2019. nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, a obzirom do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na izvanugovorna potraživanja tužitelja (povrat stečenog bez osnove).

38.1. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja radnje i to kako slijedi: sastava tužbe u iznosu od 250,00 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), sastava podneska od 26.5.2025. u iznosu od 250,00 eura (tbr. 8. t. 1. i tbr. 46.), zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 7.11.2022. , 2.3.2023. i 4.6.2025. u ukupnom iznosu od 750,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), time ukupnog troška zastupanja u iznosu od 1.250,00 eura.

38.2. Uz navedeno, tužitelju pripada i pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma troška vještačenja u iznosu od 450,00 eura, čime je tuženica istom dužna nadoknaditi ukupni trošak postupka u iznosu od 1.700,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja je određena primjenom čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

38.3. Tužitelj nema pravo na nadoknadu troškova sudskih pristojbi jer nije imao navedeni trošak niti će ga imati obzirom je temeljem. čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.)

Dubrovnik, 4. kolovoza 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženice