REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1227/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja FH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 30. lipnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, 4. kolovoza 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 54891/06 od 06.11.2006. sklopljenog između tužitelja FH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, sada OTP BANKA HRVATSKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, koja:

- u čl. 5. glasi: ''NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.''

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju FH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 327,03 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. studenog 2006. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, naknaditi tužitelju FH, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 214,04 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika 6. studenog 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 54891/06, kojim Ugovorom mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos 27.310,00 CHF, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti. Dalje navodi da je odredbom čl. 5. Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje troškova obrade kredita u iznosu 2,00% jednokratno, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno predočio i pojasnio strukturu navedenih troškova, zbog čega je navedena odredba nepoštena. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 327,03 eura sa zateznim kamatama koje teku od 9. studenog 2006. do isplate, kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Prije svega je istaknuo da deklaratorni preambul ne treba uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Istaknuo je da tužitelj nije dokazao da bi bio potrošač te prigovor zastare. Naveo je da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva pa da nije dopušteno utvrđivati njezinu ništetnost. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tuženik je već u odgovoru na tužbu, prigovorio da je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko označio. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 1.400,00 eura, a tužbom traži utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 327,03 eura.

3.1. Prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 327,03 eura (tako VSRH u Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 4623/23 i dr.)

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u dopis (list 6 spisa), policu životnog osiguranja Merkur osiguranje (list 7 spisa), Ugovor o kreditu broj 54891/06 (listovi 8-9 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 27 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 54891/06 od 6. studenog 2006. na iznos 27.310,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu).

5.2. Također nije sporno da je predmetna naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u iznosu 327,03 eura dana 9. studenog 2006. (list 26 spisa).

5.3 Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,00% iznosa kredita, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

6. Prema odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 2,00% od iznosa odobrenog kredita naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja.

7.1. Tužitelj je u svom iskazu naveo da Ugovor o kreditu nije pročitao. Novac koji je dobio od kredita potrošio je na izgradnju kuće u kojoj i danas živi. Kuća nikada nije iznajmljivana niti davana u zakup. Nikada nije imao trgovačko društvo niti obrt. Nije mogao dobiti kredit bez da se plati sporna naknada, a sada se ne sjeća da li su mu objasnili za što se ta naknada plaća. Samo je želio kredit te je pristao na sve uvjete, a ne sjeća se je li pitao može li sporna naknada biti manja (list 27 spisa).

8. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o nenamjenskom kreditu, jer je tužitelju bio potreban novac za izgradnju kuće, odnosno za osobne potrebe. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.1. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

9. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužitelj, jer je on iskazivao uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da nije mogao dobiti kredit bez da se plati sporna naknada sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati te naknade te da se radilo o „gotovom“ ugovoru. Također, iz sadržaja iskaza tužitelja ne proizlazi da bi mu bilo objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.

10.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,00% iznosa kredita.

11.1. Iako je predmetna odredba (članak 5. Ugovora o kreditu) transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (2,00% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

11.2. Naime, ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

11.3. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 2,00 % iznosa kredita te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.4. Treba dodati da niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

11.5. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.).

12. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 2,00% na iznos kredita (točka I izreke).

13. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

13.1. Tuženik je na ročištu održanom 30. lipnja 2025. učinio nespornim da je predmetna naknada naplaćena 9. studenog 2006. u iznosu 327,03 eura (list 26 spisa).

13.2. Stoga je tužitelju dosuđen iznos 327,03 eura čiju isplatu je zatražio.

14. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.1. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno dana izvršene uplate.

14.2. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

15. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 1111. ZOO- a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (4. kolovoza 2025.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

17.1. Tako je tužitelju, priznat trošak sastava tužbe u visini 25 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 5. svibnja 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 30. lipnja 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

17.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 150,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 187,50 eura.

17.3. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 13,27 eura.

17.4. Slijedom navedenog, tužitelju pripada parnični trošak u iznosu 214,04 eura.

17.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 4. kolovoza 2025.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćnici tuženika